morska iz dubina
četvrtak, 29.10.2020.
Glorijeta
Foto: otočka
U ne tako davno vrijeme, Glorijeta bi mi došla. Baš u ovo doba godine. Brale bi po pustopoljinama maginje. Planika ih obilato rađa. A onda bi nju dopalo radit marmeladu. Meni je to bilo pepavo. Jer imaju po sebi sitne bobice. Pa sve treba procijediti. I bio je to rad na slatkom. Ona je bila i ostala kraljica slatkog. Ja sam bila zadužena za slano.
Vrludale bi tražeći najveće. I najcrvenije. Smijale se ko lude. Povod bi naletio u spontanom pokretu. Izgovorenoj riječi. Pogledu. Kad ti se u životu posreći naći srodnu dušu, ne trebaš ništa govorit. Ona druga već ionako sve zna. Debelo unazad. I duboko unaprijed. To je prijateljstvo. Čisto ko suza. Ili ko osmjeh iz svih klijetki srca.
Svašta smo planirale. U prioritetu je bilo starit zajedno. Jer najbolje tek dolazi. Taj magnetić sam godinama držala na frižideru. I svaki put bi mi izmamio osmjeh. A onda sam se ja skroz na skroz preselila u Valu. Ona u metropolu.
Ni jedna tehnologija ne može zamijeniti zagrljaj. Pogled u oči. Ruku u ruci. Riječi ohrabrenja i poticaja izgovorenih s dušom. I brižnošću. Od naših planova sad smo na on line. Razgovori na mobitel. Ni jedan kraći od punog sata. Smajlići, srca, puse.
Užasno mi fali. Ja sam ovdje po svom poslanju. Ona po svom, na drugom kraju. Tako to život splete. Često ni ne pita. Nego iskrca kao problem. Ili rješenje. Tko bi ga znao.
Svjesne smo danog nam blagoslova. Nas dvije sretnice. Svaka na svom putu.
Glorijeta najdraža, pusa!!!
