Spremamo se na par dana u Split. U dom dva. Pripreme su ko da idemo na osvajanje K5 na Mount Everestu. Starom skuhat tećice. Označit na njima šta je šta. Uredno posložit u ledenicu. Na vratnici ledenice napisat legendu. Na kojoj polici se šta nalazi. Pripremit lijekove po danima u tjednu. Pa unutar dana. Spremit robu u banju za nedjeljno kupanje. Uputstvo za dnevni protokol javljanja na mobitel. Brojeve telefona za najhitnije slučajeve. I da ne nabrajam. Već sam umorna. Idem s grčem. Jer ne znam je li Stari dorastao ostati par dana sam. Nema ga ko pogledat. Jer nitko drugi u Vali ni ne živi. S nama ne želi.
Mlađa slavi 32.rođendan. Pa da se sretnemo . Nazdravimo. I vidimo šta još treba za bebu koju čekamo slijedeći mjesec.
Tako rijetke odlaske, u svoj najdraži grad, iskoristim za susrete s dragim prijateljicama . Pa sam ih redom nazvala. Mahom su to kolegice s bivšeg posla. S kojima sam nemali broj godina svakodnevno, za pauze, ispijala kave. U Svaguše. Kraj zgrade suda. A onda je uslijedio telefonski šok.
Marica se jedva javila. Glas umiruće. U koroni je. Nije dobro.
Sestra joj Nada u koroni. Problemi s disanjem. Muž i dva sina isto.
Inga i kćer u belaju.
Irma, muž i mužev brat.
Antonela i muž.
Cijela moja ekipa s posla. Koju redovito viđam kad dođem u svoje drugo doma.
Sav entuzijazam puta je splasnuo. Uvukla se nelagoda. Tko se može naviknut na ovoliko iznenađenja i strepnje hoće li sve dobro završiti. Sva sreća, moja najdraža Glorijeta je stigla iz Zagreba. Susret s djecom i njom mi je ionako primaran.
Nisam ja tip od panike. Da je potreba nekoga hitno operirat za spasit mu život, a da me neko telefonski navodi, bila bi skulirana. I koncentrirana. A, evo sad nisam. Valjda je strah za djecu prirodni strah. Zaštitnički. Zebe me negdje iznutra.
Nadam se da će prognoza vremena bit sklona. I da mi neće zatvorit mogućnost napuštanja otoka. Ili izrodit pijavice usred mora. Kao danas trajektu za Vis.
A o događajima iz grada, kad se vratim.
Ostajte mi zdravo i veselo.