morska iz dubina
srijeda, 21.10.2020.
Žgoljavica
Foto: obiteljski album
Ne znam šta mi Vala radi. Stalno me vraća desetljećima unazad. Slike djetinjstva ko filmski maraton. Mirisi i boje di god se okrenem.
Žgoljava. Da, bila sam žgoljo. Falilo mi visine i težine za upis u prvi razred. Di drugdje sjest nego u prvu klupu. Sitna i plaha ko srna. To je bilo slatko susjedima, rodbini, prolaznicima. Koji bi me zagrlili. Digli u zrak. Bacili u visinu ko perce. Pogladili po glavi. Ili rekli kako su mi oči ogromne. I snene.
Nisam volila tu krhkost. Taj pretinac u koji su me stavljali. Samo zbog izgleda.
Pa me roditeljstvo vrlo brzo upisalo na plivanje. Tu sam već bila na svom terenu. Uskoro i na gimnastiku. Poslije u ASK-a. Nastupala za školu u svim sportovima. Postala fizički jaka. Vizualno i dalje krhka. Ali nikome više nije palo na pamet svrstat me u kategoriju žgoljavih.
Bilo je zarana u meni nešto jako. Snažno. Moćno. Mogla sam potrpiti bol slomljene noge. Bez prolivene suze. Neki dišpet nije dao pokazat da sam ranjiva. Plakala sam najčešće zbog sudbina drugih ljudi, tuđih nevolja, gladne djece u svijetu, ranjenih i nemoćnih životinja. Koje sam u kontigentima donosila doma. Liječila. I pokapala.
Vala je zarana bila okidač čeličenja. Japanke s čepom, koji je stalno ispadao, sklizle bi na mrkentu. Noga bi posrnula. I oderala se o oštre rubove. Bila sam u modricama, krvava i u krastama. Ali to se nije prijavljivalo kao ajme. Ni ja, ni moji rođaci. Jer slijedila bi lekcija zašto si ovo ili ono. Onda je bilo bolje preskakat šta se preskočit moglo. Cmoljili bi ponekad između sebe. Gotovo hvaleći se čija je krasta veća. Veća krasta, veći junak.
Jesam li ostala jaka osoba? Na temeljima koje sam vrlo rano postavila? Vjerujem da jesam. I dalje se na odmah mogu rasplakat zbog svih ili svega oko sebe. Za samu sebe teško. I rijetko.
Nije ovo post o hvalospjevu. Nisam uopće sigurna da su mi postavke ispravne. Ali takve su.
Oslikavam samo jednu dimenziju svog autoportreta. Onog nutarnjeg.
