morska iz dubina
četvrtak, 01.10.2020.
Nezaborav
Foto: otočka
Pitaju, kad si bila najsretnija u životu? A da nema veze s obitelji, prijateljima i bližnjima.
Ni sekunde nisam dvojila. Bili su to mjeseci volontiranja u splitskom Samaritancu. Pohranjeno je to u mom krvotoku. Kao zdenac radosti. Moć neopisivih susreta. Postavljanje iskonskih životnih vrednota na pravo mjesto. Teško suočavanje s najpotrebitijima od potrebitih. Ništa kod njih nije na svom mjestu. Ni ruke, ni noge, ni tijela zgrčena u nespojiva obličja. Bez refleksa gutanja. Bez mogućnosti uspostave ikakve komunikacije. Osim dušom. Samo dušom se moglo pričati.
A bilo mi je dano. Obilje. Spuštena snaga s nebeskih visina. I dar uspostave zjenice oka u bit i srž ranjene duše. Ushit i radost dijeljenja zajedničkog vremena. Dnevno sam ulazila mala i neznatna, a izlazila glavom u oblacima. Maženje obraza, čela, glave, ljubljenje očiju. Moja potraga za znakom koji bi mi dao do znanja da im je svjesnost netaknuta. Samo zarobljena u nemogućnost. Pomirila sam se da ne mogu proniknut u Zašto. Pa sam davala šta sam mogla. Srce. Ljubav. Nezaborav.
Postoje neopisiva stanja uzvišene ljubavi. Kad je vokabular tako jadan. Opustošen. Lišen emocije koja bi se mogla pretočit u išta napisano. To su pečati koji ovjekovječe nutrinu. I svjesnost kako smo prečesto nezahvalni prema životu. Misleći da se sve podrazumijeva.
A onda je mama umrla. Ja sam otišla u prijevremenu. I preselila se u Valu.
Ako me život vrati u Split, ikada, ja ću se vratit na vrelo života, veće od samog života.
Ni ne slutimo na kojim mjestima možemo otkrit i doživjet Susret.
