morska iz dubina
ponedjeljak, 20.07.2020.
Napušteni
Te sam godine još radila na televiziji. I producirala dosta gledanu emisiju. Emitirala se jedan put tjedno, uvijek u istom terminu. Bilo je tu politike, socijale, problema ovisnosti, aktualnih zbivanja, inervjua. Mnoge su emisije pale u zaborav. Neke mi ostale urezane u krvotok.
Tema napuštene djece nije bio lak izazov. Tko ih napušta?Zašto ih se napušta? Na koje vrijeme? Kad se oduzimaju? Kad se vraćaju roditelju? Kad se daju na posvajanje ili udomljavanje? Bezbroj pitanja koja su zamrla onog trena kad smo, uz posebnu dozvolu nadležnog Ministarstva, smjeli ući u sobu. Bez kamere, snimanja, uznemiravanja. Pod paskom odgovorne osobe.
Soba. Čista soba koja miriše na bebe. Najmlađoj sedam dana. Najstarijoj tri mjeseca. Devet krevetića u sobi prepunoj svjetla. Sterilnoj sobi u kojoj je i sama misao suvišna. Sve paperjasto, pamučasto, bezgrešno. Neke su spavale na trbuščiću. Neke ležale na leđima. I nekoordinirano micale ručicama, hvatajući pogledom vlastite prstiće. Majčinstvo se razlilo po meni. Pa prelilo kroz duboko ganuće.
Sjedila sam i samo ih gledala. Upijala osjet da nikad ne zaboravim veličanstvenost ljubavi koju sam podarili svojoj djeci. Upijala taj nadnaravni osjet da nikad ne zaboravim kako se ništa ne podrazumijeva. Soba je prštala od nijansi svih emocija. Radosti života. I tuge života. Prihvaćanja i napuštanja. Života s odgovorima i onim bez njega.
Tko to može ostaviti?Tko može zaželjet učinit im nažao? Tko prelama svoje inate preko krhkosti i nedužnosti? Na milijun pripremljenih pitanja, pravnih i praktičnih, dobila sam odgovor od ravnateljice. Izuzev nesretnih slučajeva, u pozadini uvijek neodgovornost, nezrelost, nespremnost, ucjene i loše odigrane karte života.
Prošlo je od tada puno godina. Vrijeme nešto zacjeljuje. Nešto, ipak, nikada.
