morska iz dubina
srijeda, 29.07.2020.
Ostavština
Dobijem danas mail. Na čisto književnom hrvatskom. Potpisuje ga ugledna odvjetnička korporacija iz Amerike. Provjerim na google. Stvarno postoje. Profit im leti u nebo.
Obavještavaju, da su nakon pomnog istraživanja, uspjeli mi uć u trag. Po djevojačkom prezimenu sam naslijedila basnoslovno bogatstvo. Pročitam još jedan put, ni ne trepnuvši. I zapitam se, pa pobogu, kakva sam ja to? Ravna crta.
S očeve strane stvarno su tri strica, pradavnih godina, otišla trbuhom za kruhom. Tamo zasnovali obitelji. Šta od starosti, šta od bolesti, sve pomrlo. Ostala djeca i djeca djece s kojima se nikad nije stupilo u kontakt.
Mole me dotični da im se javim radi dalje realizacije ostavinske rasprave. I unaprijed zahvaljuju.
Pročitala ja, za svaki slučaj, još jednom. Dopis čist ko suza. I stisla tipku delite.
Imam ja i svoga za prodat i unovčit. Ne treba mi to preko bare.
Pitam svoje kumče, odvjetnicu, u čemu je kvaka? Kaže, kad jednom klikneš i stupiš s njima u kontakt, više ih se ne možeš riješit. Ni ona ne zna u čemu je poanta takvog kontakta. Ali se ponadala da sam brisala.
Dašta sam nego brisala. Svoje ne dam. Tuđe neću.
