Neke tajne ljudi nose sa sobom u grob. Povjerene su im kao besa. Ili su zgriješili u odnosu na sebe. Možda drugoga. Moguće su sudionici radnji, postupaka ili propuštanja činjenja koje je izazvalo ONO nešto. S tom noćnom morom se nose kroz život. Zasigurno ne lako. Ni jednostavno.
Postoje mali ljudi. I male tajne. Koje postanu javne. Ne objave se ali se za njih sazna. Za njima ponekad posegnemo da se pritajimo. Kao iza zrcalnog paravana. Koji nas opet u cijelosti odražava onakvima kakvi jesmo. Na tren pobjegnemo od samih sebe. I postanemo neko drugo ja.
I u toj koži nam bude dobro dok misao ne počne pulsirat u želji da iskorači na svjetlo dana. I onda je istina jedini lijek. Kao i uvijek u životu.
Ja sam Otočka. I vratila sam se. Iako sam rekla da neću. Tako sam tada ozbiljno i mislila. I tako napisala. Vratila sam se ipak jer, ko pretis lonac, kipim od viška riječi koje žude bit utisnute. Jer nisam ni sretna ni svoja ako ne pišem. Život u Vali je zafrkana stvar. Ako ćeš opstat naprosto moraš bit jake osobnosti. Nije ona za slabiće. Za krhke. Za mekušce. Kad pišem onda sam svoja. Kad sam svoja, jaka sam. Kad sam jaka onda sam jaka za sve nas troje. Starog, Njega i sebe.
Evo, isplivala sam iz dubina velikog plavetnila. I opet sam na tragu dnevnika. Jer naše misli, djela, riječi, odnosi, kreacija, …. sve su to fragmenti kronike našeg života.
Meni je sada naprosto lakše pri duši.
Post je objavljen 31.07.2020. u 08:34 sati.