morska iz dubina
ponedjeljak, 31.08.2020.
Lipo li je biti dite
Foto: otočka
U sedmi misec, južnu stranu otoka je zahvatila ladna morska struja. I tako danima. Susidova dica, Andrija i Luce, tri i pet godina, se normalno kupala. Ko da se razlika temperature mora, od skoro deset supnjeva, nije ni dogodila. Ja sam ronzala. Mogu podnit dosta ladno more. Al sedamnaest stupnjeva mi je preladno. Osin za uć i izić.
Onda je udrila prava litnja žega. More 28°, zrak milijun. Kad je vruće, vruće je. Andrija i Luce lepršavi, veseli, prpošni i razigrani. Ko i svaki drugi dan. Uz skale, niz sale. Ni zapuhani. Ni umorni. Ni grintavi. Njima je to samo još jedan lipi dan. A meni teško. Ne znan jel teže uz skale ili uz špaher. Stenjen i vatan zrak.
Onda južina spojila nebo i more. Nalegla gusta vlaga. Visoka temperatura. Ljepljivost. Uz to ide zamantanost, usporenost i ništa mi se ne da. Andrija i Luce bučni i nasmijani. Čas u moru, čas na mrkenti. Polivaju se, zalivaju, bacaju kamenčiće, skaču. Ko i svaki drugi dan. Ja izbečila oči od muke. Ne da mi se živit. Zazivan zimu.
Na vijestima, titlovima, teletextu, portalima, stalno vijesti o koroni. Doma stenjemo. Bojimo se za dicu. Za njihovu budućnost. Za svačije sutra. Andrija i Luce s lopaticom po vrtu. Rastegli gumu za vodu i prskaju se. Vrište i tužakaju jedan drugoga.
Lipo li je biti dite. Živiš u spoznaji o roditeljskoj brizi i ljubavi. U pamuku. Zaštićen 24-satnim bdijenjem onih koji vole. Paze. I žele najbolje za svoje najdraže. I to im dostatno. Sve drugo je blaženo neznanje. Koje im daje slobodu. Sloboda bezbrižnost. Bezbrižnost radost djetinjstva.
Sve smo to, odrastajući, putem pogubili. Založili slobodu materijalnim stvarima. Pa im služimo. Neslobodni, u grču, grabimo novo sutra. Prepuni strahova o svemu i za svih.
Da je barem, još na tren, dotaknuti sazviježđe iskrene dječje nevinosti. Osjetiti veličanstvenost slobode koja nesputava. I daje krila za uzlet.
