morska iz dubina
srijeda, 05.08.2020.
Nevera
Foto: otočka
Struštilo se nebo na zemlju. Nakon višemjesečne suše. Napokon se raspucana zemlja napojila do mile volje. Napila i prelila. Sparušene masline živnule. Loza se preporodila.
Nema više umjerenosti. Ni sredine. Samo krajnost. Od gore. I od dole. Grmilo je satima. Munje se probijale kroz guste i debele naslage oblaka. Ko da su paravan kazališne predstave. Sve je treštalo od gromoglasnosti. Podrhtavalo. Struja nestajala. Pa dolazila. U lastovskom kanalu se formirala pijavica. Kretala se velikom brzinom prema nama. I odjednom se urušila. Dio u more. Dio u nebo. Spašeni! Roki se uscvilio. A ni ja više nisam junak ko nekad. Od kako je grom udario u dnevni, rasturio instalacije i ostavio crni trag na podu, sve više uzmičem u skrovitiji dio kuće.
More uspjenilo. Vjetar mijenjao smjer ko da igra tenis. Kaići poskakivali poput slamčice.
Onda se sve smirilo. Pa ponovilo za desetak minuta. Pa smirilo. I opet sve nanovo. Tako već drugi dan zaredom. Smjena smjene. Podiglo sparinu u zrak, otežalu od vlage. Dišemo na škrge. Ko ribe na suvom.
Možda je oduvijek bilo ovako. Samo ja nikad nisam imala ovoliko godina.
