morska iz dubina
petak, 14.08.2020.
Pokojnik
Foto: otočka
Ako je u mene još i bilo preostalog ega, Vala ga je upokojila. Kome ovdje pokazat šta sve znaš. možeš, umiješ, hoćeš? S kime se natjecat? Komparirat? Kome se dokazivat? Kome i u kojoj prilici, na ovoj mrkenti i pustopoljinama, obući štikle, ušminkat se, zakitit se? I bit pun sebe.
Vala je nenaseljena. Nastanjujemo je samo ON, Stari i ja. Sve drugo prolaznici. Usputnici. Ljeti šušur. Ostatak godine nas troje. Upućeni jedan na drugoga. I svaki ponaosob, obilato, sam na sebe. Nema natjecanja. Nema dokazivanja. Nema gaženja preko mrtvih da bi se dosegnuo bolji položaj. Status. Ugled. Svi troje smo se naučili dokazivat sami sebi. Rušit granice i postavljat nove. Tako se održavamo živim u duhu.
Dolaskom u Valu porasla je cijena svim starim i šlampavim majicama, sportskim tutama, gegama, birkenštokama. Šminkeraj je zamijenila udobnost. Većinu fine odjeće sam poklonila. Ostavila samo praktično. Prilagođeno robinzonskom životu. Ovdje nema izgovorenog, šta će drugi reći? Ili, možeš li to bolje, gore, više, manje? Radimo najbolje šta znamo ili želimo. Pohvalimo se i to nam bude ljudski drago.
Život, bez pokojnog ega, je pravo olakšanje. Ratujem sama sa sobom. Dižem i spuštam letvicu, a da pravog natjecanja ni nema. Samo potreba ostati živa u sredini koja je sama po sebi asocijalna. Ne upućuje na drugoga. Pa si onda sama dodjeljujem pehare. Ili oduzimam medalje.
Ovaj mali kutak smo uredili da opstoji bez arogancije. Bez demonstriranja samopouzdanja. Bez napuhanosti osjećaja vlastite vrijednosti.
Nemam pojma u koji dan, anum domini, se ego upokojio. U koji god da je, počivao u miru.
