morska iz dubina
srijeda, 19.08.2020.
Samo tren
Foto: otočka
Ponekad se prostor-vrijeme zgusne. I nahrupe događaji. Slutnje. Očekivanja. Strahovi od mogućeg tijeka zbivanja. Onda zazebe želudac. I sve oko njega. Zatim srce. I sve oko njega. Nešto u grlu. I sve oko njega. Pa sam zgrčena. Skašena. Sve iznutra. Izvana odajem normalnost. Lepršavost. Životnost.
Postoje prijatelji. Koji su najveći rod. Veći od krvnog srodstva. Koji su vrh piramide života. Bez kojih bi život bio opustošena tabula rasa. Koji su smislena veza u neprekidnom bivstvovanju. Nadopuna vlastitosti. Tek s njima cjelovitost. I kad je njima nešto, onda je to i meni. Tugujem. Strahujem. Iščekujem. Nadam se i kad njihove nade iskliznu.
Krug zbivanja steže. I krug korone paralelno. Na otoku. U Splitu. Dijelim se u nedjeljivo. Cijepam se u bilokaciji nemogućnosti. Levitiram u želji da se odmaknem od prizemljenosti zbilje. A opet uzemljena. Ko gromobran. Štitobran. Svjesna da sam životu obećala hrabrost. Dostojanstvo. Zasukane rukave. Borbu do zadnjosti.
Ovo je tren. I ne dajem mu veliki prostor. Ni vrijeme. Jer uzima od moga.
Jaka sam ja. I za više njih, ako treba.
Živit nam je dokle god je života.
U punini.
