morska iz dubina
četvrtak, 13.08.2020.
Izazov
Foto: otočka
Ustrajnost se isplati. Ne znam da li je uvijek tako. Ali, evo, meni stižu prvi rezultati. Jutros sam isplivala 1.000 metara. U komadu. Puno prije planiranog termina. Krenula sam sramežljivo sa 100. To sam jedva izvukla. Pa 200, 500 i evo me. Lagana ko perce. Gotovo urođena kondicija se brzo povratila. Što znači da ću slijedeći tjedan pokušat otplivat svoj mini maraton. Od tri kilometra. Kojeg sam imala u nadi i viziji krajem ljeta. Činilo se da rame neće dat. Da će volja bit u minusu. Inicijativa u zaboravu. Poticaj u muzeju.
Oduvijek sam ispred sebe stavljala izazove. Najprije kao ideju. Pa na papir. Crno na bijelo. To je bilo kao besa sama sebi. Pa kad prekoračim u količini, brzini, odrađenom, budem zadovoljna sa sobom.
I kad tonem u vlastito mračnjaštvo, čini mi se da postavljam granicu ispod koje ne smijem. I vremenski rok kojeg ne bi trebalo prekoračit. Pa se sama sebi činim kao na stalnom odsluženju vojnog roka. Ja to zovem disciplinom. Redom. Poretkom. Ne volim anarhičnost. Neurednost. Razbucanost. Neplaniranost. Nekako sam sama sebi control freak. Je i to dobro? Loše? Ne znam. Tako oduvijek funkcioniram. A funkcioniram dobro. I nadasve odgovorno.
I da. Ipak mi se vrti po glavi onaj sanjani maraton. Isplivan prije 3 godine. Od šest kilometara.
Možda ga i bude. Ima još ljeta. A svakim zamahom ruku volja sve veća. I onaj glas iz podsvijesti sve bučniji. Kaže, možeš ti to.
