morska iz dubina
ponedjeljak, 10.08.2020.
Motivacijska
Foto:otočka
Ni stropni ventilator nije ublažio noćnu sparinu. Pa je prvo kupanje bilo već u šest ujutro. Kad je sve uspavano. Tiho. Nepomično. Kristalno. Prozirno. Tirkizno. Osvježavajuće.
Ranijih ljeta sam puno plivala. Leđno, uglavnom. Zbog kralježnice. Nabijala sam svakodnevnu kondiciju. Da bi se potom odvažila. I otplivala mini maraton. Od nekih šest kilometara. Bez pauze. Bez zastajkivanja. Sve u komadu. Zaista s lakoćom. I s osjećajem da bi mogla još više.
Onda je, prošlu godinu, rame prekinulo kontinuitet. Preduga rehabilitacija je progutala ljeto. Ne samo ljeto, nego i moju snažnu volju. I snagu. Pa sam ovu sezonu otvorila bezvoljno. Pravim penzionerskim brčkanjem. Tek toliko da se rashladim. Na sveopće čuđenje svih oko mene. Naviklih na moju spartansku volju, disciplinu i odlučnost. A gotovo pola ljeta iza mene.
Kod susjeda jučer pristigli gosti. Znali smo po šušuru koji se čuo s njihove terace. Tek smo oko podne kužnili da je to njihov stalni gost. Iz Slavonije. Mlađi čovjek. Invalid. Stradao u prometnoj. Bez jedne potkoljenice. Srdačno smo mahnuli jedni drugima. A onda sam vidila kako se spustio do mora. Skinuo protezu. I s radošću zaplivao. Ronio. Ispuštao krikove zadovoljstva i ushita. Ostatak obitelji mu se uskoro pridružio.
Prošla me nelagoda. Probolo me preko želuca. Pomislila sam, on ne može, a hoće. Ja mogu, a neću. I ne da mi se. Ponovno sam se uhvatila u podrazumijevanju zdravlja i sposobnosti za mnogo toga u životu. Vrlo brzo sam prizemljila.
Navukla sam svoj speedo plivači. Ostavila svo kuhanje u pripremi. Izgasila špaher i sve šta se krčkalo. Uletila u more. Za početak 200 m. Popodne još 300. Do kraja ljeta planiram otplivat barem tri kilometra. U komadu. Nije rezultat od prije par godina. Nevažno. Nije ni predaja.
Poticaji svugdje. Samo ih treba prepoznati.
