morska iz dubina
četvrtak, 06.08.2020.
Sve više ličin na nju
Foto: otočka
Oduvijek mi svi govore da sam izgledom na Starog. Da nam se po faci raca raspoznaje. To je u malim mistima važno. Da se zna kojem se plemenu pripada. Jer ima puno istih prezimena. Pa dobivamo nadimke. Koji se prenose stoljećima. Naš je Zorica. Jer se pra, pra, pradida redovito dizao ranom zorom. Obavit u polju sve šta treba. Zar je onda čudo da imam kroničnu nesanicu? Ako mi se spavanje i omakne, u najranije praskozorje budnija sam od budnosti.
Kod Starog svi zelenooki, svjetlije puti, bujne kose, vitki. Al škrti odreda. Bljak.
Ja izvorno brineta. Krupnih smeđih očiju. Na mamu. Koja bi dala i dušu da je mogla. Nitko iz kuće nije izišao da ga nije nahranila i napojila. Nitko izišao da ga nije nasmijala. I nitko je zaboravio nije.
Ne pjevam kao ona. Šteta. Tu sam na Zorice. Njima je slon prnuo u uho. Nemam ni njenu iskričavost života. Pokupila sam malankoniju s druge strane. Al se trudim. Pa se to često uspješno prikrije. I na vidjelo izađe veseli dio mene.
U zrcalu sve više vidim mamu. Doduše, sad sam plavuša. Kako najbezbolnije prekrit sjede nego bojom koju mogu najduže održavat. Pa me to još više približilo Zoricama.
Al ne dam se. Valjda ja bolje znam na koga sam. Jezičava kad treba. Šutljiva kad ne treba. Veći borac za druge nego za sebe. Hrabrost mi izazov. Trpljenje još veći. Ništa toga od Starog. Od njega pokupila pisanje kao ljubav. Radost igre riječima. Lijepi dio.
Majko, puno sam na tebe. Vidiš li? Nakuhavam preko mjere. I ponavljam tvoju, di ne osta ne bi dosta. Smiju mi se. Al neka. I tebi smo se smijali. Bude kuća prepuna ljudi. Opet zrakom odzvanja, di čeljad nije bijesna, kuća nije tijesna. Nemam tvoju lakoću postojanja . Ne smijem se zvonko i srčano poput tebe. Al tvoja sam kći. Rekli bi, pljunuta mater. Neka Zorice trube svoje.
