morska iz dubina
srijeda, 26.08.2020.
Di mi je odgovor?
Foto: otočka
Vala se prepolovila. Stranaca sve manje. Neke registarske oznake nestale preko noći. Susjedi tužni. Nenadano ostali bez gostiju. Bez planirane zarade. Sezona ide svom kraju. Kao i uvijek. Početak školske godine je ta prekretnica. Pa nekome zazvoni. Nekome odzvoni. Život ide dalje. Koritom kojim je odavno odredio smjer kretanja. Osim ako korona ne nastavi uzurpirat dane i noći. Pa svi postanemo lososi. I počnemo plivat uzvodno.
U osam navečer se već spušta mrak. Počinje me hvatat lagana jeza. Mrkle noći već u rana zimska popodneva. I nigdje baš nikoga. Osim nas. Slijedi faza vađenja kvadratnog korijena iz vlastitog života. Mlađa će rodit krajem jedanaestog. To nam je prvo očekivano unuče. Treba li opisiat ushit radosti i odbrojavanja? Naravno da želim i moram biti u Splitu. Ali Stari neće u grad. U kojem je proveo dobar dio života. Hoće ostat ovdje. U Vali. A nije za ostavit ga više od par dana. U ovu pustaru neće niko doć pogledat ga. Ni pripazit. Rodbina stara kao on. A mlađi su ionako već stariji. Davno je bilo kad im je status mlađih odgovarao broju godina.
Tražim odgovore i rješenja. Uvijek sam ih nalazila. Uvijek sam i tražila. Tako se tješim. Nisam od onih koji bi pred zid. Pa onda glavom o njega. Kod mene sve mora bit geometrično. Posloženo. U pretincima. A u svakom od njih odgovor na problem.
Zaranjam sve dublje pod more. Pogled sve prodorniji put neba. U potrazi sam. Znam da je odgovor tu. Al mi se skriva.
