Okolnosti, osobnost i karakter su me potisnuli u drugi plan. Pa sam druge stavila u prvi. Nije to bila, u cijelosti, ispravna odluka. Ali vrijeme nije kazaljka sata. Ne da se vratit unazad. Pa se na svakodnevnoj razini junačim sa sobom. Kako bi iskoračila u #novonormalno#. Koje je kod mene nastupilo puno prije koronarnog doba.
Roki je uzeo naviku cvilit već u 5.30. Budi nas. Pa se On diže i vodi ga u šetnju. Ja nisam od onih koji se mogu okrenut na drugu stranu. I nastavit spavat. Kad je gotovo, gotovo je.
Spustila se do mora. Sjela u sandolin. I odveslala do škoja.
Kad se odmaknem, percepcija postaje drugačija. Uvidi širi. Racionalniji. Možda i objektivniji. Subjektivnost često zaguši. Zgrči. Smota. Zakoči. Zaslijepi. Zamagli.
Veslat više ne mogu kao u vrijeme prije ramena. Ni plivat kilometrima, bez stajanja. Nevažno. Dogodile su se male stvari da se ne bi dogodile velike. Zahvalna sam.
I On se stavio u drugi plan. Da me slijedi. Prati. I zaštiti. Svjesna sam veličine Njegove ljubavi. I prihvaćanja suživota po principu #ostanimoodgovorni#. Briga o Starom koči nas u bezbroj planova, namjera, želja. Ali tu smo. Još uvijek tu. S planovima za sutra.
Iz neke kuće trešti Oliverova Ješka od ljubavi. Bome su uranili s bukom. Ali Oliver nije nikad buka. Melem je on. Pa i u ovo rano jutro moje razbuđene duše.
Post je objavljen 01.08.2020. u 08:22 sati.