Igniss - Gdje politička korektnost odlazi umrijeti.

srijeda, 07.12.2016.

Kako ostati normalan u nenormalnom dobu

Koji k***c ovo gledan kad ne znam ni da čitam - kultni video "Kita u Billa" Uz nezadovoljstvo samim konceptom Igre, jedan od najčešćih problema koji muči moje čitatelje je tjeskoba izazvana raspadom društva kojemu svakodnevno svjedočimo - Kita u Billa bi to opisala kao "koji se k***c trudim kad ne znam ni da se zabavljam." Na to im i ja i slični pisci nudimo šablonizirani odgovor, "samo se opusti i uživaj uz bazen" koji - da budem potpuno iskren - nije niti praktičan niti djelotvoran. Kako se netko tko je ispunjen tjeskobom može prisiliti na uživanje? Naravno da ne može! Nitko ne može uzeti nešto što mu je u srcu i mislima i to nasilno promijeniti u nešto obrnuto, koliko god mu netko to utješno tepao putem blogova, knjiga, seminara i psihologa. Prije nemoć pozitivnosti Držim da je rješenje ovoga problema dvojako i sastoji se pretežno od sljedećega: A) Preusmjeravanje negativnih utjecaja Sljedeći put kada budeš čitao o tome kako je sve više tetovaža, kako je stopa razvoda ogromna ili kako je država u ogromnom dugu ili što već, nemoj se prisiljavati da to "pokušavaš primiti kao nešto pozitivno" ili to racionalizirati nekim hrčkolikim objašnjenjem zašto je to "loše za društvo ali dopro za tebe osobno". Umjesto toga, sagledaj stvar na ovaj način: to što se događa je nesumnjivo loše, no uvijek će biti loših stvari. Nikada u povijesti nije postojalo savršeno doba sa savršenim okolnostima, kao što neće ni postojati ikada u budućnosti. Cijela naša povijest je vijugav put s puno slijepih staza i odvojaka na kojima svejedno nekim čudom pronalazimo sreću i ispunjenost. Ovo nije tvrdnja o povijesti ili čovječanstvu, već o prirodi percepcije. Razmisli o tome na ovaj način: čak i kada bi se iznenada posložile sve kockice našega života na način koji bi nam donosio nevjerojatno zadovoljstvo, za mjesec dana bi nas svejedno počelo mučiti nešto drugo i polako bismo opet postajali nezadovoljni i počeli se pitati što nam nedostaje. No da nam to nije u prirodi, ne bismo uopće ni postojali. Jedini način na koji nešto može napredovati je kroz kontrolirano nezadovoljstvo i borbu. Opet ponavljam: to što savršenstvo nije dostižno i što nikada nećemo biti savršeno sretni nije nešto zbog čega treba očajavati, već treba uvijek imati na umu da nas upravo ta činjenica čini sposobnim iskusiti osjećaje sreće i zadovoljstva. Bez te vječne ravnoteže, ne bismo bili ljudi nego bakterije. Stoga kada te bude hvatao očaj zbog negativne pojave XYZ, sjeti se da bez toga očaja ne bi bilo ni radosti. Nemoj taj negativni osjećaj ni odbijati ni upijati u sebe, već ga samo pusti da se prelije preko tebe i prođe. Isto kao i sve drugo u životu. B) Minimiziranje izloženosti negativnim utjecajima Iako se savjet A doima prilično jednostavnim, većina ljudi ga svejedno ne uspijeva promijeniti. To nije zato što su oni a priori nesposobni za to, već zato što se nalaze u okolini koja ih u tome sprječava. Budimo iskreni: tko ne bi poludio kada bi bio sa svih strana bombardiran tričarijama, dramom, lažima i jeftinim stimulansima? Takva osoba jednostavno ne postoji. Nikako ne možeš očuvati svoj um u bezumnoj okolini. No, dobre vijesti su da je tom okolinom moguće upravljati. Mnogi se čitatelji čude kada mi pošalju poruku o nekom najnovijem celebrity skandalu, a ja nemam ni najmanju ideju tko je sad taj Karabatić, Šipek, Kardashian ili Brena. Ako me pitate o tome s kime Severina spava i gdje ljetuje, nemam ni najmanju ideju. Nisam upoznat sa senzacionalnim tehnološkim otkrićima ni s revolucionarnim društvenim pokretima. Nemam ni najmanju ideju je li netko negdje stvorio automobil s pogonom na prdež, koje su najnovije igre i filmovi koji izlaze ove godine i u kojem je trgovačkom lancu trenutno u tijeku skandal. To vam nipošto ne govorim kako bih se pretenciozno hvalio kako sam "iznad tih gluposti" (što je samo po sebi znak gluposti, op.a.), već samo kako bih vas podsjetio da izlaganje prevelikim količinama redovnoga informiranja može biti štetno za vašu mentalnu stabilnost i (ironično) informiranost. Sve to sam postigao kroz samo nekoliko jednostavnih životnih navika: A) ne gledam televiziju B) ne slušam radio C) ne čitam novine D) ne čitam portale Izvor slike Ne postoji niti jedan izvor informiranja na koji sam preplaćen ili za kojega mi je navika pratiti ga kako bih saznao "što se trenutno događa" i "što ima u svijetu". Sve za što saznam je isključivo zato što mi je A) netko rekao ili B) baš me počelo zanimati u tom trenutku. Moj newsfeed za svaki mogući medij je jedna velika praznina, a ja sam najveća neznalica na svijetu. Pitajte me što god hoćete iz bilo kojeg područja i moj najčešći odgovor će biti "moram istražiti." Unatoč tome, mnogima se doimam kao nekakva hodajuća enciklopedija koja zna sve živo o velikom broju područja. Kako je to moguće? Pa jednostavno: sva moja sposobnost je usmjerena u filtriranje, rangiranje i bilježenje podataka. Mogu o nekom području ne znati baš ništa, ali dajte mi pet minuta i mogu vam dati kratki pregled bilo koje situacije i koji su izvori vezani za tu situaciju koji samo seru, a koji su oni koje vrijedi poslušati te što od tih podataka je važno zapamtiti. To nije nekakva čarobna sposobnost kojom uravnotežavam svoj manjak informiranja, već upravo proizvod toga manjka informiranja. Baš je držanje uma praznim i neopterećenim bukom svijeta ono što mi daje natprosječno precizan uvid u njega. To nije nikakva čarobna sposobnost ni talent, već obična mala životna navika koja je dostupna svakome. Stoga je moj savjet vezan za ovo područje vrlo jednostavan: pokušaj se isključiti iz svih mogućih "izvora" podataka na tjedan dana i neko vrijeme se bavi samo sobom. Sljedeći put kada te nešto bude zanimalo, vidjet ćeš kako ćeš o tome saznati sve što te bude zanimalo puno brže i lakše nego prije. Svi mi ne samo da možemo zadržati zdrav razum bez obzira na nerazumni svijet oko nas, već si to i dugujemo. Oznake: Zdravlje, zadovoljstvo, sociologija, psihologija, mediji

- 15:48 - Komentari (623) - Isprintaj - #

četvrtak, 21.01.2016.

Svi znaju... (2)

Jer prošlih 15 stavki nije bilo dovoljno. Oznake: zabava, parodije, seksualno tržište, odabir partnera, žene, sociologija, igra

- 19:26 - Komentari (8) - Isprintaj - #

subota, 03.10.2015.

Rođeni za zgražanje 5: Tko upravlja hrvatskim medijima?

Moji redovni čitatelji su već dobro upoznati s konceptom "škvadre rođene za zgražanje", mreže velikih i malih organizacija koju često prozivam zbog medijske manipulacije i guranja u javnost "odobrenih priča" koje ili služe višem idološkom cilju, ili su namijenjene čistoj histeriji zbog podizanja posjećenosti i prihoda od oglašavanja, ili oboje istodobno. Ali bilo bi naivno samo zato što su do sada izneseni primjeri iz područja feminizma pomisliti da je korupcija medija nešto ograničeno na to područje. U koje god polje uđete imalo dublje i pronjuškate, od biznisa i politike pa do zdravlja i zabave, postat će vam jasno da je "nešto trulo u državi Danskoj Hrvatskoj". U svakom od ovih područja mediji funkcioniraju kao dobro podmazana propagandna mašinerija, izvještavajući selektivno o činjenicama koje odgovaraju "odobrenoj priči", cenzurirajući suprostavljena mišljenja i agilno mijenjajući teme kako bi bila skrenuta pozornost s neugodnih rupa koje imaju potencijal uništiti kredibilitet do tada posijanih stajališta. Ali Ignisse, reći ćete, kako je to moguće? Imamo toliki broj velikih medijskih organizacija i još veći broj manjih. Kada bi neke od njih izvještavale selektivno, sigurno bi propale i bile zamijenjene onima koje su uistinu u službi objektivnosti? Nažalost, ne. Tako što je teško moguće iz jednostavne činjenice što je vlast nad ogromnom većinom medija u svijetu koncentrirana u rukama nekolicine moćnika. Isto tako je i u Hrvatskoj: Jutarnji list i Slobodna Dalmacija su suprostavljeni samo naizgled: jedan glasi kao "lijeviji" medij, a drugi kao "desniji", no njihove odredbe dolaze od istih šefova i njihove menadžere smjenjuju i biraju isti ljudi. Mnogo smo toga čuli o EuropaPress Holdingu, tvrtci poznatog odvjetnika Marijana Hanžekovića. Ali jeste li znali da je taj "dinamičan duo" samo prikladan štit za austrijski konglomerat Ost Holding, iza kojega stoji njemačka medijska kuća WAZ (Westdeutsche Allgemeine Zeitung)? Prava priča tu tek počinje. Naime, WAZ je nekada bio korporacija kojom su vladale dvije osnivačke obitelji, Funke i Brost. Poslije smrti suosnivača Jakoba Funkea 1975. godine, zamijenio ga je obiteljski odvjetnik Gunther Grotkamp, koji se oženio najmlađom od triju Jakobovih kćeri, Petrom Grotkamp (rođ. Funke). Pod njihovim vodstvom je WAZ narastao u jedan od najvećih medijskih konglomerata svijeta. 2012. godine, Petra Grotkamp je napokon otkupila osnivački udio Ericha Brosta i time postala glavna osoba u tvrtci, s dvije trećine ukupnog vlasništva i ekskluzivnim članstvom u nadzornom odboru. Tvrtka je preimenovana u Funke Mediengruppe Ova stara žena kontrolirala je velik dio medijskog prostora u Hrvatskoj od 2001. do 2015. godine. Čini se da ledeni brijeg ipak ne završava s Petrom Grotkamp: Tijekom preuzimanja većinskog udjela u WAZ Media Groupu, Petra Grotkamp je zadržala banke UniCredit (vlasnike Zagrebačke banke, op.prev.) i Rothschild. Rotschildi su vodili akreditivne poslove i pregovore s kreditorima. UniCredit je pružio pomoć u financijskom strukturiranju. Rothschild Rothschild Ok, mislim da je o ovoj temi dovoljno rečeno. Inače, zašto sam prije napisao "do 2015.-e"? Zato što je upravo u tijeku zanimljiva rošada. Naime, početkom 2015. godine je Funke MedienGruppe prodao svoj udio u EuropaPress Holdingu Hypo banci, a ona ga je zatim prodala Marijanu Hanžekoviću osobno. On je tako sa svojom tvrtkom Euro Poticaji (kasnije preimenovanom u "Hanza Press", a zatim zatvorenom) uknjižen kao glavni vlasnik Europapress Holdinga i svih podčinjenih mu medija. S obzirom na iznimni utjecaj Jutarnjeg lista i Slobodne Dalmacije, te glasinama o padu prodaje i nezadovoljstvu, izgledno je da su svi ovi manevri provedeni više kao "čuvanje u frižderu" ovih utjecajnih medija dok se ne pojavi sljedeći kupac iz inozemstva. Govoreći o čemu, posrnuli portal Index (jedan od vodećih članova škvadre rođene za zgražanje) nije u stranom vlasništvu, no s obzirom na svoj stečaj, izgledno je da će ga ubrzo kupiti jedna od velikih medijskih kuća spomenutih u ovom članku. Eh da, kad smo već spomenuli portale, ne zaboravimo na: T-Portal, u vlasništvu HT-a, koji je u vlasnišvu Deutsche Telekoma, kojemu je najveći dioničar država Njemačka. Sukob interesa? Ma gdje? Ali, nismo još pokrili medije puno sočnije od Jutarnjeg. Pazite ovaj ulov: Nova TV i svi njeni portali (dnevnik, zadovoljna, punkufer, blog.hr - da, ako Igniss jednog dana nestane, znate kome je zasmetao ) su u vlasništvu korporacije Central European Media Enterprises sa sjedištem na Bermudi. Iza nje stoji nitko drugi nego Time Warner Inc., sve do nedavno najveći medijski konglomerat na svijetu (3. po razini ostvarenih prihoda). No, piramidi tu još nije kraj. Ako prokopate malo dublje, doći ćete do podatka o vlasnicima Time Warnera: Najveće dioničare s ovog popisa (investicijske fondove State Street Corporation, Vanguard Group i BlackRock, i mega-banke kao što su Goldman Sachs, JP Morgan i Citigroup) ćete u istoj ulozi pronaći i skoro svakoj američkoj korporaciji. S obzirom na to da je Time Warner izuzetno velik donator i demokratskih i republikanskih kandidata, možda je bolje da stanemo ovdje, prije nego stignemo povući neugodna pitanja o tome kome je točno u američkoj vladi stalo do kontroliranja hrvatskih medija, te kako američka vlada može hrvatske političare nagovoriti da prijateljskoj korporaciji malo pomognu u proboju na balkansko tržište. Čeka nas zatim RTL, koji je relativno očit slučaj: u vlasništvu je njemačke korporacije Bertelsmann AG, a nju dalje kroz zakladu Bertelsmann Foundation kontrolira istoimena obitelj. Inače, kod prve analize sam spomenuo banku UniCredit Group koja zajedno s bankom Rothschild Group ima značajan utjecaj na medije kroz korporaciju Funke MedienGruppe. Ali jeste li znali da UniCredit Group kroz Zagrebačku banku ima pod kontrolom i riječki Novi list? "Peti ortak" u ovoj priči vas istodobno i hoće i neće iznenaditi: Drugim riječima, Večernji list i 24sata su pod kontrolom Rimokatoličke biskupije Graz-Seckau, koja je nadalje pod kontrolom Vatikana. Ako mislite da to znači da će ova dva medija biti nekakvi nezavisni ili čak konzervativni bastioni, grdno se varate. Osim toga što i sam Papa Franjo sudjeluje u ponavljanju iste retorike kao i škvadra rođena za zgražanje, mislim da je tvrdnju o "katoličkim idealima Styrie AG" najlakše pobiti ovim izvatkom iz 24sata (napomena: nije sigurno za posao!). Stoga, sljedeći put kada pročitate bilo što iz mainstream medija u Hrvatskoj, zapitajte se: Rade li oni u vašu korist ili u korist nekog stranog bogataša? Oznake: mediji, politika, rođeni za zgražanje, Vijesti, sociologija

- 21:45 - Komentari (29) - Isprintaj - #

nedjelja, 20.09.2015.

7 najčešćih laži koje mediji šire o izbjegličkoj krizi

Oznake: migrantska kriza, politika, mediji, Vijesti, sociologija

- 20:05 - Komentari (119) - Isprintaj - #

ponedjeljak, 24.08.2015.

Silovanje s pristankom

Jednom davno, u nekim tamo civiliziranim društvima, silovanjem se smatrao onaj seksualni čin koji je izvršen unatoč tome što je žena rekla "Ne". Teret dokazivanja da je ona rekla "Ne" bio je na ženi te, iako joj je s vremenom to malo olakšano kroz ukidanje apsolutne potrebe za materijalnim dokazima, pojam silovanja je ipak bio i ostao određen prisustvom riječi "Ne". U novije vrijeme smo kao jedno civilizirano društo ostvarili znatan "napredak", pa smo tako u posljednjih par godina doživjeli poplavu zakona tipa "Da znači da", koji su ustvrdili da to što žena nije izričito rekla "Ne" svejedno ne znači da je dala pristanak na seks. Kako bi se smatralo da je pristala, morala je izričito upotrijebiti riječ "Da", te je na muškarca pao teret dokazati da je uistinu rekla "Da" (puno sreće s dokazivanjem tako nečega, ali skrećemo s teme, op.a.). Čovjek bi pomislio, što se dalje od toga može napraviti? Na muškarcu je sav teret dokazivanja da seksualni čin nije silovanje, a na ženi ne leži više nikakva odgovornost; on je taj koji mora prikupiti i zabilježiti "Da" ako ne želi snositi posljedice. Dosegli smo vrh civlizacije i ostvareni su svi feministički ideali... to je to? Zar ne? Hej, ljudi? Je li to sve? Možemo li sada završiti s ovom pričom? Eh što ste budalasti. Naravno da nismo gotovi. Dame i gospodo, dopustite da vam predstavim.... "Da ponekad znači Ne" - Jordan Bosiljevac, Sveučilište Clairmont Kalifornija, SAD Počelo je s "pristanak je sexy". Ali naravno, to nije imalo smisla - to je bilo kao da kažemo da je silovanje loš seks, a ne zločin. Onda smo prešli na "pristanak je nužan". To je bilo puno bolje jer nas podsjeća da je seks sporazuman, a sve ostalo je silovanje. Ali onda sam tu još ja, nakon zabave, u muškarčevoj sobi u studentskom domu. I tu je pitanje "je li ovo u redu"? Ako gledamo na to s pravnog stajališta, rekla sam 'da' - nije bilo prisile, prijetnje nasiljem ili pijanstva (barem ne puno). Ali ono o čemu želim govoriti je ono što se dogodilo prije nego sam rekla 'da', te zašto sam uistinu mislila 'ne'. Vrhunac idiotizma feminizma je u mnogočemu sličan vrhuncu proizvodnje nafte. Svi već desetljećima govore da smo ili dosegli vrhunac ili da ćemo ga doseći svakog trena, ali onda netko otkrije novo nalazište, izumi novu metodu bušenja, i ispada da vrhunac još nije ni blizu. Isto tako i nakon što smo nakon godina i godina gnjavljenja škvadre rođene za zgražanje riješili 42 851 751 različitih slučajeva socijalne nepravde ispada da ne samo da još nismo ni blizu nirvane u kojoj je sve u redu i više se nitko ne buni, već i da smo zapravo tek načeli ledeni brijeg u čijim se dubinama krije još najmanje 931 525 887 nepravdi koje čekaju na naš angažman. Za geekove među nama, feminizam je nešto kao koncept limesa u matematici - imamo funkciju feminizma koja teži beskonačnoj jednakosti, ali je nikada ne doseže. Gdje je granica? Kada će biti postignuta jednakost i prestati potreba za feminizmom? Možemo samo nagađati. Vrstu feminizma o kojoj ću govoriti nije lako progutati - neće biti uvrštena u sljedeće Vaginine monologe, a Jezebel neće pisati članke o njoj. Ali, ako feminizam znači išta, za mene on predstavlja ne-bivanje samom kada sam povrijeđena. U mojim razgovorima s kolegama feministicama, obojenim ženama, queerovima i članovima drugih organiziranih zajednica, evo nekih zaključaka o tome što se dogodilo te noći kada sam rekla 'da', a mislila 'ne'... Ironično je da se autorica poziva na Vaginine monologe, s obzirom na to da Vaginini monolozi sadrže scenu u kojoj 13-godišnjakinju napije i seksualno zlostavlja odrasla žena i zatim joj objašnjava: "ako je to bilo silovanje, ona je bilo dobro silovanje". Toliko o idolima društvene pravde, eh? Ovisno o tome tko ste, moglo bi vam zvučati ludo: zašto bi itko ikada rekao da ako misle ne? Iskrenost je važan dio bilo koje veze - i seksualne i bilo koje druge. Osim toga, definicija silovanja Savezne države Kalifornije kaže 'silovanje je čin spolnog općenja kada je osoba nesposobna za...' Iskreno, u tome za mene ima puno više značenja. Kada mi je bilo pet godina, rodbina me ljubila u obraz unatoč tome što sam radila grimase i okretala se. U dobi od dvanaest godina, naučili su me da trebam u školski pritvor zbog pokazivanja grudnjaka i bedara. Sa šesnaest godina me moj dečko uvjerio da se skoro svim curama sviđa ovo - samo se trebam opustiti. I tako kad sam stigla do 20 u nečijoj sobi poslije zabave, 'ne' mi je zvučalo zastrašujuće i nepoznato. Ovakvi incidenti, nažalost, nisu nešto unikatno meni. Pričajući s prijateljima (izgleda da je mentalna bolest poznata kao 'feminizam' zarazna, op.prev.) zajedno smo izmislili izraz "silovala nas je kultura silovanja" kako bismo opisali osjećaj govorenja 'da' zato što nas je na to prisilila kultura koja nas je podigla. Ponekad, barem za mene, tu je bio i osjećaj obveze jer sam već otišla u nečiju sobu, bojazan od uništavanja prijateljstva, usamljenost, bojazan da nitko drugi nikada neće biti zainteresiran, strah da neće stari ako kažem ne, utjecaj alkohola, i uvjerenje da bi neobavezni seks trebao biti zabavan. Evo vam krajnjeg (nadajmo se!) rezultata ideologije koja istodobno tvrdi da su žene superiorne i da su potlačene, ideologije koja je temeljena na oslobađanju žena od posljedica svojih odluka. Dobili ste razmaženo, bešćutno čudovište koje ne zna što točno želi ali to želi odmah, te koje baulja svijetom poput zombija i upire prstom u sve što bi moglo predstavljati prikladno opravdanje za svoje bezumno ponašanje: kulturu silovanja, prijateljstvo, usamljenost, naviku, alkohol, kulturu neobaveznog seksa, i tko zna što sve već ne. Preuzimanje odgovornosti za sebe? Jel' se to jede? Meni i mnogima poput mene pristanak nije lagan. 'Da' ne znači uvijek 'da', i zametnuli smo 'ne' prije nekoliko godina. Ovo iskustvo nije slučajno raspoređeno, već neproporcionalno utječe na potlačene zajednice. Pristanak je privilegija, i to privilegija sagrađena za imućnu, heteroseksualnu, cis, bijelu, zapadnu, tjelesno sposobnu muškost. Kada društvo neke od nas uči da zauzimamo što manje prostora, shvaćamo svu pozornost kao kompliment, te budemo zahvalni da bi itko ikada mogao htjeti naša tijela ili ljubav, nije uvijek naš izbor reći 'da'. Znači, koncept izražavanja svog mišljenja jednosložnom riječju 'da' ili 'ne' je opaka zavjera koju su izmislili bijeli heteroseksualci i skoro-(cis)-heteroseksualci (ali ipak samo oni bijeli heteroseksualci koji imaju para i k tome nisu invalidi). Zvuči dobro... gdje se prijavim za to? Možda čak i trunku predobro? Pristanak kao privilegija nije samo stvar seksa. To se događa i onima od nas koji previše daju u prijateljstvima bez da traže nešto zauzvrat, koji dopuštaju liječnicima dirati nas na načine koji izazivaju napade trauma jer ne želimo izazivati nevolje, koji plešemo sa strancima kojima ruke idu posvuda jer su naši prijatelji već napustili zabavu, koji ostaju u toksičnim vezama jer ne znamo je li nam dopušteno očekivati bolje. Kada si siromašan, invalid, queer, ne-bijel, trans ili ženstven, 'ne' nije za tebe. Ne inzistiram da svaka osoba potlačena u ovim sustavima moći nije sposobna za osnažujuća sporazumna iskustva, te poznajem mnoge koje jesu. Ono što želim reći je da je za mene 'ne' proces, te je moj pristanak neuhvatljiv i ljudi me često povrijede, čak i bez da to namjeravaju. Koji su to traumatični načini na koje nas diraju liječnici?!?! Zvuči kao neki loš pornić... Dakle ako je pristanak više od sexy, zaraznih slogana na topićima i kolačima, što onda slijedi? Prvo moramo shvatiti da je sva potlačenost međusobno povezana, te da je svo silovanje rasističko, klasističko, sposobnističko, patrijarhalno, hetero i cisseksistično. Stvarno? Dakle ako invalid siluje zdravu ženu, ako beskućnik siluje bogatašicu, ako homoseksualac siluje muškarca, ako azijat siluje azijatkinju... to sve nisu silovanja? Društvo koje se nalazi na tračnicama propasti je društvo u kojemu se mladi ljudi zadužuju za otprilike 250 000 $ kako bi učili definicije bizarnih koncepata kao što su "klasizam", "cis", "sposobnjaštvo", "rodna binarnost" i "transmizoginija" (ili se ne zadužuju sami nego se umjesto njih zadužuje država, što je još gore). Ali, vratimo se temi... Sljedeće, moramo prestati gurati raznolike doživljaje prisile u jedan jedini zakon o "Potvrdnoj suglasnosti". Ne možemo se pouzdati u državu da će ona braniti pristanak i tjelesni integritet - ne u Baltimoreu, Fergusonu, Los Angelesu ili Claremontu. U ovom trenutku, moramo potpuno zaboraviti na zakone kako bismo shvatili da pravda za naše zajednice nikada nije ni bila ugrađena u te sustave. Bome lijepo... država je učinila tvoju egzistenciju najpovlaštenijom i najprivilegiranijom na cijelom svijetu, i sad se ne možeš pouzdati u nju? Kako reče narodna izreka, 'daj feminizmu prst i on bi odmah cijelu ruku'. Ako ti i dalje pada na pamet "ali ona nije rekla ne", vjeruješ da se silovanje događa samo u mračnim ulicama, ili čak da je silovanje jedini način kojim je moguće povrijediti pristanak, još nisi ovdje. 'Ovdje' je gdje je pristanak upleten u tkanje naših života. 'Ovdje' je gdje, počevši od djetinjstva, imamo pravo odlučivati što će se događati s našim tijelima (osim ako se radi o stotinama milijuna beba obrezanih odmah nakon rođenja, op.prev.); gdje aktivno slušamo što naši partneri govore - i što još nisu sposobni reći. Ovaj telepat u kolicima bi bio savršen muškarac za autoricu, ali nažalost je bijelac i nije siromašan. ... to je gdje nitko nikada ne propitkuje načine na koje izražavamo spol na našim tijelima; gdje tjelesni integritet, osobni prostor i emocionalno blagostanje imaju prioritet nad posjedom. Ovo nije potpun popis, tako da je 'ovdje' bilo gdje gdje možemo zamisliti radikalne prostore odlučivanja i samoupravljanja za pojedince i zajednice kojima pripadaju. Pa ako pripadaš zajednici, odakle ti onda radikalan prostor odlučivanja i samoupravljanja? Ova generacija feminista je izgubljena toliko duboko u salati riječi da nije u stanju napisati jednu smislenu rečenicu koja ne pobija samu sebe. Ja svakako još nisam 'ovdje' I ne mogu stići 'ovdje' sama. Moram pregovarati i tražiti 'ne' sama za sebe, istodobno bivajući tu za druge koji rade istu stvar, te se ispričavati kada ponovim štetu koja je učinjena meni. Ako pokušavate naći 'ne', vjerujte mi da niste sami. Ako poznajete nekoga tko pokušava pronaći 'ne', podržite ih. Ako niste omogućili nekome drugome 'ne', popravite se. Znam da je to teško; pristanak je stvarno težak. Ali ako se uistinu volimo - ako smo uistinu zajednica - onda nam je to obveza. Čitatelji se pitaju: "Ali Ignisse, zašto pridaješ toliko pozornosti nekoj tamo ludoj studentici?" koja piskara po blogu na platformi svog sveučilišta? Pa jasno, zato što takve stvari nikada ne ostaju samo u tim okvirima. Evo kako funkcionira taj proces: Sljedeću godinu će neka njena kolegica na ženskim studijima u eseju citirati njen post kao izvor tvrdnje "da znači ne", godinu nakon toga će neki feministički magazin prenijeti kolegičin esej s naslovom "postoji izražena potreba za zakonskim uređenjem i redefiniranjem pojma 'da'", te će na kraju neka parazitska saborska zastupnica željna moći citirati časopis u prijedlogu za uvođenje novog zakona. Feminizam je kroz desetljeća stvorio ogromnu pećinu po kojoj može slušati jeku vlastitih tvrdnji i na temelju toga, citirajući sam sebe, "argumentirati" progresivno sve luđe i luđe tvrdnje sve dok se iznenada ne pretvore u neugodnu realnost zakona koja provodi policijska čizma. Nemojte reći da vas nisam upozorio! Nadalje, čak i ako nekim slučajem kroz pet godina ne dobijemo novi zakon koji čini obranu od optužbe za silovanje potpuno nemogućom, publiciranje, širenje i prihvaćanje ovakvih nebuloza pomiče javnu raspravu sve više i više u smjeru ekstremnog feminizma; mnogi će za ovaj članak reći da je glup i da je autorica zabrazdila, ali će im se zato u usporedbi s tim zla i nepravedna tvrdnja "Na muškarcu optuženom za silovanje je teret dokazivanja nevinosti" doimati gotovo pa smislenom. Tu psihološku tehniku - šokiraj nekoga ekstremno apsurdnom tvrdnjom kako bi se zatim složio s nešto manje apsurdnom tvrdnjom - u prodaji nazivamo "vratima u lice", a u politici "Overtonov prozor". Još jedna zanimljivost kod ovog nesretnog posta je autoričino prezime. Pažljivo promotrite: Jordan Bosiljevac, jedno od relativno čestih prezimena iz okolice Karlovca Nesretno pravilo svih mrziteljskih ideologija je to što su pridošlice, outsajderi i slugani najveći pobornici svake takve ideologije, čak i više nego originalni tvorci i vođe. Na primjer, postoje indikacije da su Goebbels, Himmler i Eichmann mrzili Židove još više nego sam Hitler, te su bili vrlo gorljivi što se tiče progona i organizacije Holokausta. Neki od najšokantnijih primjera rasizma dolaze upravo od crnih robova, kao što je humoristično ilustrirano u ovoj sceni iz nedavnog filma "Django Unleashed": Najoštećenije, najnekvalitetnije i najfanatičnije žene redovito dolaze iz redova imigranata u SAD i Kanadu. Tako je i u ovom slučaju: 20-godišnja djevojka čiji su roditelji stigli iz Hrvatske s punim uvjerenjem propagira otrovnu ideologiju koja će uništiti ogroman broj života diljem svijeta, te s radošću igra ulogu "korisnog idiota" za svoje gospodare s katedre ženskih studija Sveučilišta Clairmont. I na kraju, ne zaboravite: Igniss je čudovište gore od ISIS-a zato što misli da je teret dokazivanja na onome tko optužuje, a ne na optuženome. Oznake: silovanje, feminizam, šovinizam, SAD, sociologija, Vijesti

- 22:09 - Komentari (13) - Isprintaj - #

nedjelja, 02.08.2015.

Vječna impotencija nepopustljivog slobodarstva

Naletio sam na ovu misao vezanu za prošli članak, gdje je opozicija ograničavanju abortusa uobličena kao apel na slobodu prije svega: Sve droge, gay brakovi i ostalo bi trebali biti u potpunosti legalizirani. U osnovi, osim ako ne štetiš nekome drugome ili ih sprječavaš u korištenju vlastitih sloboda, moraš imati slobodu raditi što god želiš i vlada se ne smije miješati u to. Žalosti me što to moram reći, ali ova vrsta utopijskog libertarijanskog razmišljanja je besmislica. Gledati na slobodu kao na najzdravije sredstvo za ostvarenje dobrobiti je jedna stvar; gledati na slobodu kao na samu sebi svrhu je samoporažavajuće. Želim ti puno sreće s tvojim slobodarskim rajem koji će se neminovno pretvoriti u raspašoj i kaos zato što si uporno odbijao imati barem nekakve norme ponašanja. Siguran sam da će ti tvoj sin biti zahvalan kada ga u školi budu učili da je bivanje jednim od milijun beta orbitera svakodnevna zabava koja ne škodi nikome, a tvoju kćer obogate idejom da višestruki seksualni partneri i abortusi nisu ništa strašno. Te stvari ne nanose štetu nikome, zar ne? Sve je super! Malo najosnovnijeg uspoređivanja ishoda (bilo pojedinačnih bilo društvenih) bi ti moglo ukazati na to da neograničena slobodarnost nosi sa sobom i neke posljedice, ali tebi je zbog takvih stavova "što bilo bilo" i "daj što daš" zabranjeno razmišljati o tome, a kamoli prosuđivati na temelju toga. Iako on nije nužno vezan za religiju ili odsustvo religije (jer je sposobnost kritičkog razmatranja i prosuđivanja okoline urođena svim ljudima), ovakav samo-poražavajući način razmišljanja je ipak najčešći kod ateista, pogotovo fanatičnih ateista koji od toga prave skoro pa novu religiju. Bez ikakvog vlastitog uvjerenja osim žestoke opozicije Bogu, tipični ateist-libertarijanac ne posjeduje nikakve temelje po kojima može odrediti svoje ponašanje, a kamoli utjecati na ponašanje drugih. Prisiljen je jednostavno slijegati ramenima i piskutati: "Čini što god hoćeš! Bilo što! Samo mi nemoj naštetiti!" Živi po nerealnoj pretpostavci da je izoliran od djela i posljedica drugih ljudi, te da šteta uvijek poprima visoko vidljiv, konkretan i lako obranjiv oblik, dok je u stvarnosti koncept štete najčešće indirektan, suptilan i nije očit sve dok ne postane prekasno. Izvor slike Iz posljedica ovakvog uvjerenja uskoro postaje jasno da se u konačnici radi o kukavičkoj filozofiji. Naš dragi libertarijanac, ako se uistinu misli dosljedno držati slobode kao cilja samog po sebi, prisiljen je ili spustiti se na razinu društva i slijediti njegovu degradaciju, ili se iz njega potpuno isključiti kako bi pobjegao od njegovog destruktivnog utjecaja. Utjecaj na to društvo - jok! Ne može se boriti ni za što zato što on sam ne predstavlja išta. Slobodarstvo kao samo sebi svrha je privlačno ali u konačnici nažalost besmisleno. Ne možeš se temeljiti samo na želji da te puste na miru dok se sve urušava oko tebe. Eliminirajući u svom umu mogućnost postojanja univerzalnih načela i načina života, kao što ti nalaže objektivizam, zapravo predaješ sav utjecaj koji bi mogao imati u tuđe ruke i postaješ u svakom društvenom smislu bespomoćan - nesposoban za otpor bilo kojoj razornoj sili. Onaj tko sam sebe smatra intelektualno moćnim samo zato što je pobio koncept apsolutne istine (bez obzira na to dolazi li ona od Boga ili od nečega drugoga), zapravo se samo učinio moralno impotentnim. Oznake: ateizam, religija, politika, sociologija, filozofija, povijest, sloboda

- 15:57 - Komentari (16) - Isprintaj - #

nedjelja, 26.07.2015.

Dr. Abortus ili: kako sam naučio prestati brinuti se i zavoljeti kiretu

Jednom davno, u svijetu u kojemu je žena koja bi zatrudnjela izvan braka snosila teške ekonomske i socijalne posljedice zajedno sa svojim budućim djetetom, pobačaj je bio njen jedini izlaz iz tih neprilika. Od prastarih vremena kada je prakticirana metoda "najedi se otrova pa što bude bude", pa do modernijih vremena kada je napredak medicine omogućio mehanički postupak prekida trudnoće kiretama i vakuumskim pumpama, uvijek je vrijedilo ovo pravilo: žene će uvijek imati potrebu za abortusom. Koliko god neko društvo pokušavalo istjerati abortus iz svojeg okružja, bilo to kroz kulturne tabue bilo to kroz oštre kazne, on je uvijek bio i ostao povijesna stalnost. Izvor slike "Abortus u gradovima je poput kanalizacije u palači; ukloni kanalizaciju, i palača će se pretvoriti u nečisto i smrdljivo mjesto." - Sv. Augustin, parafrazirano U teoriji društvenog planiranja, moralni kompromisi poput gore navedenog su bili prihvaćeni kao nužnost. Ako će se nešto što doživljavamo zlim i/ili štetnim događati bez obzira na to što mi poduzimamo protiv toga, nije li onda zdravije razviti malo tolerancije prema toj pojavi i time ublažiti njene negativne posljedice? Taj stav o "ublažavanju" Sv. Augustina su razvila i široko primijenila gotovo sva moderna društva, te je abortus prihvaćen kao nužno zlo - čin koji treba izbjegavati, ali ako ga neka žena već želi jer su je na to ponukale teške okolnosti, onda je bolje da ga izvrši u čistoj klinici s dobro obučenim liječnikom, nego kod nekog šarlatana kod kojega će iskrvariti do smrti. Ovo nije učinjeno iz hira - čak 13% smrti vezanih za trudnoću i porod uzrokovano je neslužbenim abortusima i posljedičnim komplikacijama. Također, budući da dobro znamo da odsustvo oca iz obitelji negativno utječe na razvoj i budućnost djeteta, smatralo se da će time biti izbjegnuta patnja i same djece i ostalih ljudi kada ta neželjena djeca odrastu i počnu uzrokovati drastično veću stopu kriminala. Izvor I tako je abortus napustio mračne uličice s ofucanim nadriliječnicima i izašao na jarko svjetlo modernih operacijskih sala. S njegovim izlaskom iz opskurnosti, stekli smo dobar uvid u to koliko je abortus kao pojava zapravo čest, kako se i zašto provodi, te tko mu najčešće pribjegava. Smrtni slučajevi izazvani provođenjem abortusa u nesigurnim uvjetima su praktički eliminirani, te je cijeli društveni eksperiment proglašen velikim uspjehom. Nažalost, društvene promjene u mnogočemu su slične automobilu koji vozi po cesti nakvašenoj motornim uljem. Jednom kada su ukorijenjene u društvu i problem zbog čijeg su rješavanja prvotno uvedene je eliminiran, to ne vodi prestanku njihovog širenja. Organizacijski i financijski mehanizmi vezani za njih, umjesto da se stabiliziraju ili ugase i nestanu, nastavljaju nekontrolirano rasti "čisto tako", te postaju sami sebi svrha, s vremenom potpuno razvedeni od svoje originalne misije. Predsjednik SAD-a Dwight Eisenhower je ovaj problem u govoru o posljedicama tri velika rata za redom nazvao "vojno-industrijskim kompleksom", no problem klizanja primjenjiv je na sva društvena polja. 1. OOOOPS: Konverzija abortusa iz nužnog zla u temeljno ljudsko pravo Razvoj embrija u prvih 60 dana; izvor Rani sociolozi i političari, držeći se koncepta "svetosti života", držali su se stava sličnog onog Sv. Augustina: abortus je nužno zlo, te stoga legalizacija abortusa predstavlja manje zlo, ali to ne čini abortus manje lošim djelom (tj. kao što je jasno iz gore navedene slike, manje činom ubojstva). Bili oni lijevo ili desno orijentirani, kod tih ljudi je uvijek postojao konsenzus da s legalizacijom abortusa u paketu automatski mora stići i podizanje razine svijesti o njegovoj ekstremnosti i posljedicama, te da će se raditi na njegovom smanjenju. Drugim riječima, podrazumijevalo se da će kao protu-ravnoteža dozvoljenom zlu društvo uvesti mjere kojima će abortus učiniti krajnjim sredstvom, a ne nečim što se shvaća olako samo zato što je legalno i (pretežno) besplatno. Nažalost, kosina je povukla za sobom legalizaciju abortusa i pod utjecajem radikalnog feminizma odvukla je u sljedeći korak: shvaćanje abortusa kao temeljnog ljudskog prava, kod kojega je sloboda za poduzimanje tog čina primarni faktor, a ravnoteža dobrih i zlih djela je izbačena iz dvorane i samo njeno spominjanje se smatra atakom na "pravo žene da raspolaže svojim tijelom", tj. negacijom temeljnih ljudskih prava. Ovaj princip osobne slobode kao prvog i jedinog faktora sličan je licemjerju rasprave o obrezivanju djece, u kojemu cijela stvar biva sagledana isključivo s aspekta ljudskog prava, a ne štete i koristi koju uzrokuje. Budući da šteta i korist mogu biti izmjereni i objektivno uspoređeni, a ljudska prava su samo teoretski koncept koji može biti intepretiran ovako i onako, jasno je da će to dovesti do nepravdi i selektivne primjene po principu "svi smo mi jednaki, ali su neki jednakiji od drugih". 2. OOOOPS: Trivijalizacija abortusa i abortus kao statusni simbol Kombinacija ekstremne dostupnosti i ekstremne politiziranosti abortusa dovela je do shvaćanja abortusa kao dijela odrastanja u zrelu žensku osobu koja zna raspolagati svojim tijelom ili, još puno gore, kao alata u službi političkog ili umjetničkog izražaja kojim se šalje nekakva poruka ili signaliziraju svoja samostalnost, upornost i životno iskustvo. Klasičan primjer je ova žena koja je, unatoč svom izvrsnom poslu u državnoj organizaciji, situiranosti i općoj podršci za zadržavanje djeteta odabrala abortirati ga kako bi privukla pozornost, pardon, proširila svijest o abortusu. Je li ovo dijete kojemu je bio garantiran dobar život sa svim preduvjetima baš moralo biti ubijeno samo kako bi netko došao do svojih 5 minuta slave? 3. OOOOPS: Isprepletenost abortusa i profitnih motiva Slijedeći princip poštovanja prema svim ljudskim bićima, čovjek bi mislio da će abortus biti i ostati striktno medicinska procedura, daleko od zakona tržišta, ponude i potražnje i niskih strasti. Promislite onda ponovno i uživajte u nedavno otkrivenom videu u kojemu visoka predstavnica organizacija Planned Parenthood (glavni provoditelj abortusa u SAD-u): - cjenka se oko prodaje organa abortiranih fetusa - mijenja medicinski prihvaćen način provedbe abortusa u "ciljano mrvljenje iznad i ispod" kako bi bilo moguće ekstraktirati što više očuvanih organa - naglašava da cijena po fetusu nije temeljena na pokrivanju stvarnih troškova Planned Parenthooda, već tržišnim zakonima i želji "da ne propustimo potencijal ako netko drugi nudi višu cijenu" - spominje da bi bilo zgodno kad bi kao dio sporazuma dobila Lamborghini Naravno, tu je i kozmetička tvrtka koja proizvodi kremu protiv bora iz kože pobačenih beba, te toplana koja spaljuje abortirane fetuse i prodaje toplinsku i električnu energiju. Planned Parenthood je odvukao temeljni princip abortusa kao ljudskog prava do svojeg logičnog zaključka: ako nerođena beba ne zaslužuje biti smatrana osobom i imati pravo na zaštitu, zašto je onda ne bismo i reciklirali i maksimalno iskoristili kao da se nalazi u nekom industrijskom postrojenju? 4. OOOOPS: Eugenička pozadina abortusa Teoretski gledano, značajan dio inicijalne legalizacije abortusa i utemeljenja pripadajućih organizacija kao što je Planned Parenthood stigao je iz eugeničkih i rasnih motiva. Margaret Sanger, utjecajna aktivistica iz SAD-a, držala je da su: - "Australski Aboridžini su 'tek trunku iznad čimpanzi bez ikakve seksualne samokontrole u odnosu na običnog muškaraca i ženu'" - "Treća grupa koja sačinjava društvo su neodgovorni i neoprezni ljudi koje ne zanimaju posljedice svojih djela, ili čija ih religijska uvjerenja sprječavaju u tome, te nemaju kontrolu nad svojom brojnošću. Mnogi članovi te grupe su bolesni, maloumni i financijski ovise o normalnim i pristalim članovima društva, te nema nikakve dvojbe kod svakoga sa zrnom soli u glavi da njihovo razmnožavanje mora biti zaustavljeno." - "Nije me briga za slobodu govora samu po sebi. Svi mi previše hajemo za pisanu i verbalnu riječ." - "Poznavanje kontracepcije je urođeno moralno. Njeno općenito ali pažljivo prakticiranje mora rezultirati čistijom rasom." - "Kako ćemo stvoriti rasu vrhunskih ljudi ako se ne držimo plana? Moramo pretvoriti ovu zemlju u vrt djece, a ne u raspuštenu šikaru koju je prekrio ljudski korov." - "Bračni krevet je najdegenerativniji utjecaj na društveni red." U praksi, besplatni i legalizirani abortus je (barem u SAD-u) postigao upravo ono za što je i zamišljen: ogromna većina abortusa događa se unutar male populacije afričkih amerikanaca, te njihova djeca imaju najmanju šansu biti rođena živa: 5. OOOOPS: Razvlačenje i eskalacija pojma "abortus" Kada je abortus inicijalno uveden, podrazumijevalo se da ako već moramo kao manje zlo ubiti ljudsko biće, to ćemo učiniti prije nego počne potpuno izgledati kao ljudsko biće, te ćemo se suzdržati od toga nakon što fetus navrši tri mjeseca. S vremenom je to ograničenje pomalo relaksirano, pa tako danas imamo i ozbiljnu raspravu u akademskoj zajednici o tome računaju li se upravo rođene bebe kao osobe, te ne bi li bilo prihvatljivo da i njih bude moguće "naknadno" abortirati. Sama ideja "abortusa u četvrtom trimestru" (kako lijep sterilan naziv, op.prev.) je naišla na entuzijastično odobravanje kod trenutne generacije američkih studenata. Abortus, nekada prešutno toleriran kao manje zlo, s vremenom se pretvorio u lakrdiju koja potpuno ignorira njegovu ozbiljnost i čak biva korištena za frivolnu zabavu i attention whoring. Je li to uistinu ono što su arhitekti modernog društva namjeravali, kako bi ljudi trebali živjeti? Vidjevši brzinu i nezaustavljivost te degradacije, pretpostavljam da nam stvarno nema druge nego prestati brinuti se i zavoljeti kiretu. Oznake: abortus, sociologija, feminizam, obitelj

- 15:09 - Komentari (32) - Isprintaj - #

petak, 10.07.2015.

Destruktivne posljedice prisilnog celibata po ljudsku psihu

Glamurozno je pisati o problemima sa svršavanjem i vlaženjem, (ne)mogućnostima 100 poza za seks, trudnoćama, kontracepciji i abortusima, te ćete tu temu pronaći posvuda, od ozbiljnih novina do trash časopisa i portala sitnog zuba. Nema institucije koja nema dežurnog "seksologa/inju" koji je spreman uskočiti i pomoći seksualno frustriranim masama. Ipak, spomenite pojam prisilni celibat, i nastaje mrtva tišina. Zašto? Gore navedeni problemi spadaju u logistiku i zabavu. Ako vam kažem da se svaka treća cura brine o tome je li zaboravila uzeti pilulu, nitko ne paničari, jer je to sve dio plana. On pretpostavlja da su ljudi samo naišli na male tehničke prepreke, koje (uistinu) mogu biti riješene jednim dobro podmazanim (igra riječi slučajna) savjetom smještenim točno kamo treba. Ali, ako se zanesem i u naletu iskrenosti spomenem da trećina muškaraca živi u prisilnom celibatu, a još jedna trećina u sušnim uvjetima, nastaje zgražanje! Uistinu ružni, mučni detalji života nisu dio plana, i nisu namijenjeni glamuroznim kolumnama kojima dobroćudne tete psihologinje zarađuju za život. Istu barijeru u percepciji i javnosti i stručnjaka vidimo i kod problema socijalizma: nejednakost prihoda? O tome će sa žarom pisati i raspravljati tisuće ekonomista, analitičara, političara, sindikalista, poduzetnika, studenata i tko zna kakvih već ljudi. A nejednakost seksa? Huh? To se jede? Istina je jedna jedina i vrlo neugodna: pristojni ljudi jednostavno ne bi trebali razmišljati o takvim stvarima. Razmišljanje o ovoj temi moglo bi inicirati i razmišljanje o mnogim drugim temama, mnoge od kojih imaju potencijala ispasti još neugodnijima. Prisilni celibat najlakše je opisati kao juhu čiji su glavni sastojci: 1. Negativnost (Očaj) Negativnost u ovom kontekstu ne znači samo poimanje svoje okoline na najgori mogući način, već i potonuće mišljenja o samom sebi. Iz te dvije vrste negativnosti rađa se očaj, nekontrolirana žudnja za bilo čime za što se osobi čini da bi moglo unaprijediti njenu nesretnu situaciju, te svakoj prilici koja imalo obećava odmah pripisuje nadnaravne kvalitete. Osoba u stanju očaja nije sposobna razmišljati racionalno kao inače, te svakodnevne ili male prilike doživljava kao dobitke na lutriji, a male i beznačajne poraze kao katastrofalne potrese koji samo potvrđuju tezu da se nikada neće izvući. Za primjer samo pogledajte slučaj ovog gospodina i sve će vam biti jasno: 2. Sivilo (Otupljenost na zadovoljstvo) Provođenje godina u stanju očaja nužno aktivira obrambene mehanizme ljudske psihe, a najviše od njih "kiselo grožđe". "Ne zanima me ovo grožđe [koje ne mogu dosegnuti], vjerojatno je ionako kiselo." Izvor slike Najopasniji aspekt sivila nije gubitak motivacije i obustavljanje pokušaja spasa (pravdajući to mišlju da zadovoljstvo ionako ne postoji, pa čemu se onda truditi), već to što osoba koja je u tom stanju provela puno vremena neminovno otupi na zadovoljstvo. Godine promatranja svijeta kao mračnog, beznadnog i nevrijednog daljnjeg truda vode do toga da osoba postaje toliko naviknuta na kiselo grožđe da ga počinje primjenjivati svugdje kamo ono spada i ne spada, trujući bilo kakvo zadovoljstvo ili postignuće koje ipak ostvari. Na sličan način kao što pornografija može stvoriti hormonsku neravnotežu i otupiti seksualni nagon, tako dugotrajno sivilo može uništiti kemijsku i mentalnu podlogu sposobnosti za bivanje sretnim. 3. Frustriranost (Ljutnja) Kao što smo skicirali Maslowljevom hijerarhijom potreba, džabe ti samo-aktualizacija, poštovanje i ljudska prava ako nisi nikada osjetio seksualno zadovoljstvo. Gladan čovjek neće biti presretan zato što ga je netko proglasio za super prijatelja ili mu omogućio posjet kinu, već zato što ga je netko nahranio. Kao reakcija na dugotrajan problem koji sabotira zadovoljavanje svih viših potreba, osoba u dugotrajnom prisilnom celibatu počinje osjećati frustriranost nad svojom sudbinom, a zatim i bijes prema bilo kojem percipiranom uzroku takve sudbine. Bez obzira na to jesu li uzroci opravdani ili nisu i koliko osoba ima ili nema moći promijeniti ih, ljutnju je vrlo teško izbjeći. Ona se prelijeva s jedne točke na drugu, trujući i aspekte života koji nemaju puno veze s celibatom. Nije nimalo slučajno da toliko slučajeva pokolja uključuje prisilni celibat. Iako ljudi čine zlo sa svim mogućim brojevima partnera i seksualnim orijentacijama, gorka neravnoteža nezadovoljenog seksualnog nagona svakako pomaže pogurati u pogrešnom smjeru one koji se već nalaze na granici. 4. Emocionalna nestabilnost Problemima izazvanim prisilnim celibatom tu nije kraj: on vodi do naglih promjena raspoloženja i dugoročne nekonzistentnosti stavova i mišljenja. Seksualno zadovoljstvo je katalizator koji općenito pomaže jasnoći mišljenja, motivaciji, odlučnosti i dugoročnom planiranju (valja nam napomenuti da ovo nema veze s time je li seksualno zadovoljna osoba u 'dugoročnoj vezi' ili nije, op.a.). Osoba u stanju prisilnog celibata se vrlo često budi uznemirena, provodi dan uznemirena i odlazi u krevet uznemirena, izjedena svojim problemima i nikada u mogućnosti uživati u dugotrajnoj emociji. Stabilnost ugodnog raspoloženja i zadovoljstva životom (koje Francuzi nazivaju joie de vivre) postaju poput dalekog sna, ugodnog stanja koje sada postoji samo u sjećanju. DISTRIBUCIJA PO SPOLU Zbog svojeg snažnijeg seksualnog nagona i manje biološke vrijednosti, muškarci su prirodno podložniji zaglavljivanju u stanju seksualnog celibata, što temeljito potvrđuju sva imalo ozbiljna sociološka istraživanja. U modernim zapadnim zemljama, najmanje jedna trećina muškaraca živi u stanju prisilnog celibata (bilo to trajno djevičanstvo ili "samo" dugogodišnje suše). A ovaj mali kvadrant muškaraca gore lijevo zgrabio je čak 78% seksa, što predstavlja nejednakost veću čak i od pećinskih vremena. Iako je za njih celibat najčešće stvar izbora pa samim time ne može biti ni prisilan ni toliko čest, on na žene ima donekle sličan efekt. Kod njih neće izazvati nemogućnost pronalaska novog partnera, ali će svakako (dodatno) pokvariti sposobnost odabira partnera, kao i sposobnost vezivanja. Temeljna osobina žene koja dugo/nikada nije okusila penis je pretjerani oprez, čak i više nego kod žene koja stalno biva napumpana i odbačena. Izgubivši intimni kontakt s muškim rodom i s time i umjerenost svojih očekivanja, žena u stanju celibata razvija prema njemu nepovjerljivost, odbijajući dobre muškarce jer im ne vjeruje i lijepeći se za loše zato što su oni jedini u stanju proći sve te prepreke. UBLAŽAVANJE POSLJEDICA 1. Biljojedstvo Kako je rečeno u Igri prijestolja, "što je mrtvo ne može umrijeti". Seksualni nagon koji je zagušen pornografijom ne može patiti. Unatoč zadovoljstvu koje pruža, najveći problem biljojedstva je što ono kemijski (i kroz osjetljivost živaca i kroz stvaranje duboko ukorijenjenih navika) oštećuje seksualni nagon osobe koja ga prakticira, zauvijek je vezujući za put biljojeda. Osoba koja je provela godine kao biljojed će vrlo teško povratiti iskonsku snagu i motivaciju svoje seksualnosti, te će joj za to trebati iznimna snaga volje i odricanja. 2. Dobrovoljni celibat Dobrovoljni celibat je složena tema iz razloga što većina ljudi iz ove kategorije donosi odluku o celibatu prije nego se nađe u njemu i to, najčešće prije nego bi uopće postojala prilika za nalaženje u tom stanju. Najčešći primjer dobrovoljnog celibata su svećenici, ali naravno postoji malen broj svjetovnih ljudi koji stupaju u njega iz osobne filozofije, ili kao reakciju na prisilni celibat u kojemu su se zatekli. Gdje biljojedstvo uzima seksualni nagon i tovi ga stimulacijom sve dok ne postane debeo i mlitav, dobrovolji celibat trudi se preusmjeriti ga. Seksualna energija biva priznata, ali skrenuta u stranu i spremljena među manje važne dijelove života, u kategoriju obične zabave ni po čemu različite od alkohola, cigareta i bilo kakvih drugih sitnih razonoda. U mnogo čemu ovaj pristup nije puno različit od onoga za liječenje od ovisnosti o pornografiji, s tom iznimkom što je zauvijek, a ne samo privremena mjera. Ekscentrični izumitelj Nikola Tesla bio je poznat po svom dobrovoljnom celibatu Nisu svi stvoreni za dobrovoljni celibat. Osoba koja se obveže na takav način života bez da je uistinu u to uvjerena, ili koja je previše duboko naviknuta na svakodnevni život prepun hedonizma, teško će se držati te staze, te će u svom posustajanju stalno kršiti obećanja (dana bilo sebi bilo drugima) i gristi se zbog toga. Kroz taj unutarnji nemir, dobrovoljni celibat može na kraju uzrokovati veću štetu nego korist. 3. Samopoboljšanje Osobno držim da ne postoji ništa hvalevrijednije od pobjede nad vlastitim egom i kovanja novog sebe. Neprekidni napor i introspekcija potrebni za poboljšanje svojih vještina i/ili promjenu životne filozofije nisu za svakoga, no dugoročno predstavljaju stazu održivog razvoja, bez negativnih nuspojava koje viđamo kod prva dva pristupa. Bilo kako bilo, sa nezaustavljivim širenjem hipergamije i posljedično povećanom učestalošću prisilnog celibata, neminovno je da ćemo u budućnosti viđati sve više i više njegovih negativnih posljedica. Oznake: sociologija, psihologija, celibat, biljojedi

- 15:47 - Komentari (11) - Isprintaj - #

utorak, 20.01.2015.

Pro-choice njoj, No-choice njemu

Postoji znatno licemjerje u činjenici da žena ima neograničeno i bezuvjetno pravo na abortus kojim može pobjeći od svih roditeljskih obveza, a muškarac na tu odluku nema nikakavog utjecaja, niti mu je dostupna slična slamka spasa za koju bi se mogao uhvatiti. No, to nije tema današnjeg posta. To je jednostavno premekano i nije dovoljno licemjerno da bi za sada bilo vrijedno analize. Ne, tema današnjeg posta je nešto puno gore: Očinstvo sada može biti potvrđeno jednostavnim testom - ali to ne znači da bi trebalo biti Melanie McDonagh, The Spectator, UK Mudro je dijete, kažu, koje poznaje svog oca. Danas je mudrost skoro pa nepotrebna; DNA testovi mogu obaviti posao sa znanstvenom sigurnošću. Tijekom cjelokupne povjesti čovječanstva, muškarci su se suočavali s dubokim, zabrinjavajućim sumnjama o osnovnom pitanju jesu li očevi svoje djece ili nisu; žene, s druge strane, su uživale razumnu razinu pouzdanja u tu stvar. Sada, kratko trljanje sline vaticom plus mala naknada, manja od Ł200 (2000 kn), mogu lako riješiti stvar. Odjednom je jedna stvar koja je ženama išla u korist odnesena, jedan aspekt u kojemu se se mogle nasmijati svojim muževima i ljubavnicima nestao. DNA testovi su anti-feministička primjena znanosti, promjena u ravnoteži moći između spolova s kojom smo se jedva pomirili. I to i dalje vrijedi unatoč činjenici da mnoge žene imaju ekonomski potencijal kojim se mogu same brinuti za svoju djecu. Obratite pozornost na dvije važne činjenice: A) Nigdje nije istaknuta ni najmanja trunka zabrinutosti za muškarce i njihove živote, kao da oni ne vrijede apsolutno ništa niti zaslužuju pošten tretman kao ljudska bića. B) Otvoreno je priznato da je feminizam bilo koja stvar koja ide u korist ženama. Ako im nešto ne ide u korist, to nije feminizam. Stečena moć je jedina stvar koja određuje je li nešto feminizam ili nije. Feminizam nema apsolutno nikakve veze s ravnopravnošću i jednakošću!!! Ovo pitanje se nedavno pojavilo, kao rezultat priče u Daily Mailu, o oženjenom TV reporteru koji je godinama plaćao alimentaciju za dijete začeto kao, vjerovao je, rezultat njegove veze s jednom spisateljicom. Nakon što je prvi put vidio dijete, zatražio je da DNA test, kojim je odmah otkriveno da on ipak nije otac. Jadno dijete. Feminizam obožava koristiti djecu kao oružje za napad kada treba izvući novac u svoju korist, a kao štit kada se treba zaštititi od hvatanja u laži i kriminalu. Sljedeći film u serijalu Bridget Jones bi također mogao skrenuti dodatnu pozornost na ovu činjenicu o kojoj se slabo raspravlja. Za one koji nisu slijedili kolumne koje su odvele našu heroinu u sljedeću fazu ženske tuge - bivanje bez djece, naspram bivanja samom - osnova priče je da Bridget zatrudni, ali nije sigurna s kime, budući da je nedavno vidjela dobrog Colina Firtha i lošeg Hugh Granta, i to gotovo istodobno. Tu [Bridgetinu] dilemu je bilo moguće riješiti na plodonosno nejasan način, kako bi Bridget imala izbor između očeva, ali je ona riješena na otužno moderan način, tako što su Bridgetine prijateljice jednog od kandidata oborile na zemlju i uzele od njega uzorak DNA. I tako je saznala očinstvo bebe, a najstarija igra u povijesti čovječanstva, "pogodi tko je tata", više nije bila igrana. Da se to dogodilo na plodonosno nejasan način, možda bi bilo još plodnosnije kada bi se Bridget našla u zatvoru zbog silovanja, prijevare, zavjere s ciljem otuđivanja milijuna, te davanja lažnog iskaza? 20-ak godina u zatvoru bi svakako bilo vrlo plodonosno za takvu ženu, moguće čak i edukativno. E sad, vidim da bi neki muškarci mogli s dobrodošlicom dočekati kraj staromodnom scenariju u kojemu su postali obveznici očinstva djece koju su rodile cure s kojima su se samo seksali. Glumac Jude Law se nedavno našao u ovoj situaciji, te je bez oklijevanja i nekavalirski tražio DNA test. Kavalirstvo nije urođeno žensko pravo, već ga treba zaslužiti, a to je nešto u čemu gotovo sve moderne žene neslavno propadaju. U suprotnosti s tim, stara situacija u kojoj bi žena predstavila mužu dijete i on bi se ili ponio pošteno i ponudio podršku, ili pobjegao, davala je ženama određeni manevarski prostor. Kurtizana iz Balzaacovih drama koja je, nakon što je zatrudnila, bez oklijevanja tražila i dobila podršku od dvojice svojih klijenata, svakako nije bila jedina. Nesigurnost omogućava majkama za svoju djecu odabrati oca koji bi bio najbolji za njih. Znam da je to vrlo teško pojmiti, ali muškarci su zapravo ljudska bića sa svojim vlastitim životima. Muški dio populacije ne postoji samo zbog toga kako bi ženama bilo ugodnije. Zatrudnila si i biološki otac djeteta nije onaj krasni momak sa stabilnim primanjima koji bi bio predivan otac? PUŠI K**AC!!! Nemaš pravo izbrisati cijeli njegov život svojom laži! Ako baš moraš, reci mu istinu i ljubazno ga pitaj bi li unatoč tome htio djelovati kao otac. Ali ako kaže ne, moraš prihvatiti da je rekao ne. Najvažnije je to što je očinstvo bilo nedefinirano i efektivno je ovisilo o majci koga će imenovati kao oca svog djeteta, ako će imenovati ikoga (taj vrlo razumni židovski običaj, gdje se židovstvo naslijeđuje po majci, bila je temeljena na činjenici da sa sigurnošću znamo jedino tko nam je majka). Mnogi muškarci su, naravno, završili odgajajući djecu koja nisu genetski bila njihova ali stvarno, zar je to važno? Možeš osjećati jednako naklonosti prema djetetu za koje pogrešno misliš da je tvoje kao i prema onome koje jest tvoje. Zanimljivi novi roman Piersa Paula Reada, "Ženomrzac", bavi se upravo ovom temom. Utjecajna feministica Hillary Clinton na saslušanju pred Senatom SAD-a: "Zar je to [činjenice] uopće važno???" Filozof A.C. Grayling je u Evening Standardu osjećajno pisao o ovoj temi ovog tjedna, naglasivši da po izvješću u časopisu Journal Of Epidemiology and Human Health 4% muškaraca ne znajući podiže djecu koja nisu genetski njihova: "Rezultati mogu biti razorni, te voditi do razvoda, obiteljskog nasilja, mentalnih problema za sve umiješane strane, uključujući i djecu." Pa, da. Znanstvena sigurnost je svakako stvorila jasnoću, i oslobodila neki broj muškaraca od njihovih moralnih obveza, ali Bog zna s kakvim posljedicama u obliku jada, optužbi i krivnje. Postoji li ikakva razlika između Hamasovog terorista koji ispaljuje rakete iz vrtića i feministice Melanie McDonagh koja se skriva iza štita nedužne djece svaki put kada joj nešto ne ide na ruku? Također uočite kako muškarci kojima su podvaljena tuđa djeca imaju "moralnu obvezu". Ako oni imaju moralnu obvezu, zašto onda nastaje galama kada ja sugeriram ženama da imaju moralnu obvezu ne ponašati se kao drolje ili ne razarati svoje obitelji? Naša generacija puno polaže na znanje. I DNA testovi imaju očite koristi što se tiče identifikacije nesretnijih elemenata našeg naslijeđa, na primjer nasljednih bolesti. Ali time što očinstvo činimo ovisnim o testu, a ne o rekli-kazali majke, oduzeli smo ženama moćan instrument odabira. Nisam sigurna da je puno ljudi sretnije zbog toga. Sasvim je jasno: feminizam je fašistički, parazitski pokret za uklanjanje svih ograničenja sa ženske seksualnosti i istodobno ograničavanje muške seksualnosti "Ali Ignisse," reći ćete sada, "koga briga što neka tamo feministica priča gluposti? Kakav to utjecaj ima na tebe?" Pa naravno, zato što to nažalost nije samo jedna feministica koja laje ali ne grize; riječ je u duboko ukorijenjenom akademskom establishmentu koji ovakve nebulozne tvrdnje pretvara u "znanstvene studije" i time ih legitimizira, nakon čega razni odbori i organizacije citiraju i propagiraju te iste "studije" kako bi lobirale za svoje političke ciljeve, te ih naposljetku korumpirani političari koje nije briga za ljudski život i dostojanstvo prenose u zakonodavstvo, te ih konačno nad bespomoćnim narodom provode jednako bezobzirni policija i sudovi. Mnoge države su pod utjecajem snažnog feminističkog/bijelo-viteškog lobija donijele zakone o zabrani genetskog testiranja očinstva. U Francuskoj i Njemačkoj je ono potpuno zabranjeno i kažnjivo je s 5-15 000 € i 1 godinom zatvora; u Velikoj Britaniji je ono znatno ograničeno; a u SAD-u je ono dopušteno ali su njegove pravne posljedice ravne nuli. Što prije ova civilizacija izgori do temelja, to će nam svima biti bolje. Oznake: feminizam, Fašizam, šovinizam, sloboda, djeca, obitelj, alimentacija, Vijesti, sociologija, abortus

- 12:28 - Komentari (17) - Isprintaj - #

ponedjeljak, 29.12.2014.

Predsjednički izbori 2014: Odaberite stožer s najljepšim djevojkama!

Svanuo je i taj ponedjeljak! Čestitam svim kandidatima na ostvarenim uspjesima i zahvaljujem svim biračima na izlasku na birališta po onako ružnom vremenu. Prepustit ću drugima analizu političkih posljedica izbora i umjesto toga se pozabaviti nečim važnijim: Koji je izborni stožer u večeri objave rezultata imao najljepše djevojke? Krenimo redom po ostvarenim udjelima glasova: Napomena: Navedene slike su samo za svrhu ilustracije i komentara. Ako ste pratili jučerašnju objavu rezultata, ravnajte se po svom sjećanju 1. Stožer Ive Josipovića Izvor slike Žene u stožeru SDP-a Ive Josipovića su po mojoj ocjeni bile "slatke". Privlačne, ali ništa posebno. Neke od njih su pomalo zaobljene unatoč svojoj mladosti, no to je vjerujem tipično za naše panonske krajeve i ne držim to protiv njih. Ono što me na ovoj slici pogotovo zabavlja je izraz lica djevojke iza Josipovića. Svi ljudi, ali žene pogotovo, obožavaju "biti dio nečega višega", pogotovo ako to vodi karizmatičan muškarac (ne zgodan, karizmatičan). Kod muškaraca je ta vrsta zanosa u pravilu vezana za osjećaj ponosa i uspjeha, dok je kod žena ta vrsta zanosa u pravilu vezana za seksualno uzbuđenje. Stoga bih ovakav izraz lica definitivno nazvao "orgazmičnim osmjehom". I to nije ništa loše. 2. Stožer Kolinde Grabar-Kitarović Izvor slike Također slatko i slavonski puteno, ali moram priznati da kao ni kod protivnika joj nisam oduševljen. HDZ & C.O. su u prošlosti imali puno ljepših žena (hint: u doba kada im je predstavnik bio jednako karizmatični Sanader). Da vidimo čega još ima... 3. Stožer Ivana Vilibora Sinčića Izvor slike Ovdje nisam uopće vidio stožer kao stožer, no djevojka (pretpostavljam) Ivana Sinčića je zgodna, pokazuje iskrenu naklonost prema njemu, i zrači vedrinom. Od jednog mladog celebritya koji razumije prirodu moći ne bih očekivao ništa manje. Svejedno, ne mogu ne napomenuti da je njihova veza vrlo neobična, te zbog toga moram biti skeptičan. S tim rečenim, mislim da ako želi dalje napredovati (bilo u igri bilo u politici) mora malo izaći iz svoje kože i biti trunku manje umrtvljen, te kontrolirati nezgodne tikove (trzanje usana i obrva). 4. Stožer Milana Kujundžića Izvor slike Iako nisam uspio naći bolju sliku koja prikazuje više žena ili ljepše žene (kao najneuspješniji kandidat je Kujundžić dobio i najmanje medijske pozornosti u izbornoj večeri), moram reći da je u njegovom stožeru bilo nevjerojatnih ljepotica, koje bi inače bez problema kandidirale na raznim natjecanjima za Miss. Inače, osobno držim da Dalmacija, ali pogotovo Zagora (to vam je ono krševito područje oko Knina, Sinja i sl.) ima jedne od najljepših crta lica na svijetu, te je u kombinaciji s vrlo niskom stopom pretilosti to često dobitna kombinacija. Za zlobnike, to što mislim da je Kujundžić okupio najljepše djevojke naravno ne znači da sam glasao za njega. Komentiram ljudsku seksualnost zato što mi je zanimljiva ta tema, ne zato što po tome donosim odluke u životu. Koji je vama stožer imao najljepše djevojke? Glasujte... sad! Oznake: ljepota, politika, zabava, sociologija, Vijesti

- 09:36 - Komentari (14) - Isprintaj - #

četvrtak, 25.12.2014.

Stvarno? "Svejedno je u kakvoj obitelji djeca odrastaju"

- "Ja sam samohrana majka i moje dijete ima sve što treba" - "Sve što dijete treba je bezuvjetna ljubav" - "Ja sam odrastao/la sa samo jednim roditeljem i ispao/la sam ok" - "Vrsta obitelji nema nikakav utjecaj na odrastanje djece" - "Čak i ako djeca sa samo jednim roditeljem imaju neke probleme, to je samo zbog financijskih poteškoća" - "Bolje za dijete da bude s jednim roditeljem koji ga voli nego u obitelji gdje se roditelji svađaju" - "Djeci samohranih majki ništa ne nedostaje" - "Biti samohrani roditelj je teško zbog manjka potpore društva" - "Djeca u homoseksualnim zajednicama imaju sve što im treba" - "Ne postoji idealna roditeljska situacija" - "Brak nije relevantan za socijalnu politiku" - "Dijete neće biti gay zato što su ga odgojili gay roditelji" - "Jednoroditeljska obitelj nije ništa gora za dijete nego bilo koja druga" - "Nije potrebno imati partnera za podizanje djeteta" - "'Tradicionana obitelj' nema veze s time hoće li dijete odrasti u zdravog i uspješnog pojedinca" - Rekla-kazala Na što mislim ovim znakom "Pobijeno"? Pročitajte nekoliko studija o životnim ishodima djece iz alternativnih oblika obitelji i zaključite sami: Djeca iz jedno-roditeljskih obitelji imaju od 200 do 500% veću šansu nekog emocionalnog poremećaja, 50% do 100% veću šansu nekog poremećaja ponašanja, te 300% veću šansu nasilničkog ponašanja. To razvod čini traumatičnim otprilike koliko bi bila traumatična teška ozljeda ili bolest. Izvor slike S dodatnom napomenom: Pronalazak novog partnera ne pomaže djeci u oporavku i izbjegavanju ovih posljedica Djeca samohranih roditelja su imala dvostruko veću šansu imanja nekog problema s mentalnim zdravljem u odnosu na onu koja su živjela sa vjenčanim ili nevjenčanim parovima u istom domu: 16% naspram 8%. Ovaj odnos je također bio pronađen i u zapadno-australskom ispitivanju na uzorku od 14 100 djece (Zubrick, et al., 1995.) "Djeca iz obitelji sa samohranim roditeljima imala su veću šansu (odnos 2:1) morbiditeta mentalnog zdravlja nego ona u obiteljima s oba roditelja."> Unutar uzorka djece samohranih roditelja na području Velike Britanije, na učestalost mentalnih poremećaja nije bitno utjecalo to je li samohrani roditelj bio nikada vjenčan, udovac, razveden ili rastavljen. Unatoč tome, djeca koja su živjela s oba nevjenčana roditelja su svejedno imala veću šansu imanja poremećaja u ponašanju u odnosu na djecu koja su živjela s oba roditelja u braku: 8% naspram 4%. The mental health of children and adolescents in Great Britain; The report of a survey carried out in 1999 by Social Survey Division of the Office for National Statistics on behalf of the Department of Health, the Scottish Health Executive and the National Assembly for Wales, H. Meltzer, R. Gatward, 1999. Udio djece s emocionalnim poremećajima koja su živjela sa samohranim roditeljem koji je bio udovac, razveden ili rastavljen bio je dvostruko veći nego kod djece bez emocionalnih poremećaja (31% naspram 15%). Među djecom s poremećajima u ponašanju, udio koji je živio s oba nevjenčana roditelja, nikada vjenčanim samohranim roditeljem ili razvedenim samohranim roditeljem bio je veći nego kod djece bez takvog poremećaja (12% naspram 8%, 14% naspram 7%, te 27% naspram 15%) Mental health of children and young people in Great Britain, 2004, Summary Report; H. Green, Á. McGinnity, H. Howard Meltzer, T. Ford, R. Goodman, The Office for National Statistics, 2004. Djeca čiji su se roditelji rastali tijekom tri godine studije imala su 453% veću šansu razvoja emocionalnih problema nego ona čiji su roditelji ostali zajedno, te su imala 287% veću šansu poremećaja u ponašanju. Mladi ljudi čiji su se roditelji rastavili su također imali 300% veću šansu nasilničkog ponašanja. Djeca i mladež u kućanstvima "obnovljenih obitelji" (gdje je njihov skrbnik našao novog partnera, op.prev.). pogotovo u onim obiteljima gdje su dobila polubraću ili polusestre, imali su jednako povišenu šansu za poremećaje u ponašanju kao i ona čiji su se roditelji samo rastali. Općenito je traumatičnost razvoda za dijete (ocijenjena kroz posljedičnu šansu nastanka emocionalnih problema) bila ekvivalentna teškoj ozljedi ili bolesti. Tijekom trajanja studije na uzorku od 5,364 djece u dobi između 5 i 16 godina, 3% uzorka je razvilo barem jedan novi problem. Od onih koji su već imali barem jedan problem na početku studije, 30% ih je nastavilo imati isti problem i nakon tri godine u slučaju emocionalnih problema, a 43% u slučaju problema u ponašanju. Department for Health and the Scottish Government, 2008. Bonus zaključak iz sve tri studije: netradicionalna obiteljska situacija češće uzrokuje emocionalne poremećaje kod djevojčica nego dječaka (62% naspram 46%), a poremećaje ponašanja češće kod dječaka nego kod djevojčica (55% naspram 47%). U oba slučaja su problemi sve izraženiji što je dijete starije, počevši od puberteta. Drugim riječima, djevojčice iz netradicionalnih obitelji imaju veću šansu izrasti u narcisoidne djevojke koje će tražiti ogromnu količinu igre ali prema vani se doimati normalnima i manje pogođenima situacijom, dok dječaci imaju veću šansu izražavati probleme i izrasti u prepoznatljivo problematične "hahare šta snifaju lipilo", i jednog dana se možda oporaviti (ako prije toga ne završe u zatvoru) (op.prev.). Izvor slike Samohrani roditelji češće primjenjuju zlostavljačke vrste nasilja (tj. sredstava prisile koja ili nemaju odgojnu funkciju ili prelaze njen uobičajen opseg, op.prev.) nad svojom djecom: Nacionalna anketa na uzorku od šest tisuća kućanstava pronašla je da samohrani roditelji imaju veću šansu koristiti zlostavljačke vrste nasilja nad svojom djecom nego oni u kućanstvima s dva roditelja. Za majčinsko zlostavljačko nasilje se čini da je vezano za razinu siromaštva u kućanstvima samohranih majki, dok za očinsko zlostavljačko nasilje nije pronađena takva povezanost. Child abuse and violence in single-parent families: Parent absence and economic deprivation; Gelles, Richard J. American Journal of Orthopsychiatry, Vol 59(4), Oct 1989. Unatoč tome... Samohrane majke imaju manje kontrole nad svojom djecom: Najveća razlika opažena je u majčinoj samopercepciji kontrole djetetova ponašanja, pri čemu su samohrane majke izvijestile o slabijoj kontroli od majki iz obitelji s oba roditelja. Slično tome, samohrane su majke i svoju psihološku kontrolu djeteta procijenile nešto slabijom od majki iz tradicionalnih obitelji. Roditeljsko ponašanje i obiteljska klima u obiteljima samohranih majki; Keresteš Gordana, časopis Društvena istraživanja, 2001. "Gđa. Bartlett je u intervjuu objasnila da je njena kćer postavla vrlo neposlušna još od doba vrtića kada je otac otišao" Djeca iz jedno-roditeljskih obitelji imaju značajno veći rizik od neuspjeha u školovanju i od dječjih psihijatrijskih poremećaja: Podaci iz Studije o zdravlju djece Ontario su upotrijebljeni za ispitivanje asocijacije između statusa jedno-roditeljske obitelji i dječjih psihijatrijskih poremećaja i neuspjeha u školovanju. Rezultati bivarijantne analize pokazuju da djeca u jedno-roditeljskim obiteljima imaju malen ali statistički značajan rizik od neuspjeha u školovanju. Ipak, ove iste obitelji pate i od značajnih ekonomskih i društvenih poteškoća. Kada se multivarijantnom analizom korigira za varijable koje označavaju poteškoće, poput siromaštva ili obiteljske disfunkcije, ova korelacija postaje statistički beznačajna. Single-Parent Families: Child Psychiatric Disorder and School Performance; HFATHER MUNROF. BLUM, PH.D.correspondence, MICHAEI H. BOYLE, M.S.C., DAVID R. OFFORD, M.D., The American Academy of Child and Adolescent Psychiatry, 1998. Izvor slike Iz gornjih i još nekih istraživanja je očito da dio ovih problema nastaje zbog lošeg financijskog stanja ili drugih negativnih faktora (selidba, nesređeni obiteljski odnosi, neviđanje jednog roditelja...). Znači li to da je za njih krivo siromaštvo i nezdrav stav društva prema alternativnim obiteljima? Da će problem biti potpuno eliminiram ako mu se mi kao društvo još samo malo posvetimo? Ne: Čak i kada se kroz multivarijantne modele uzme u obzir širok raspon demografskih i socioekonomskih okolnosti, djeca samohranih roditelja i dalje imaju izrazito (200-400%) povećane rizike mortaliteta, težeg morbiditeta i ozljeda. U ovoj populacijskoj studii, prikupili smo podatke o općenitom i uzročnom mortalitetu između 1991. i 1998. i rizik od zaprimanja u bolnicu između 1991. i 1999. za 65 085 djece sa samohranim roditeljima i 921 257 djece s oba roditelja. Procijenili smo relativne rizike Poissonovom regresijom, korigirali za faktore zbog kojih bi ljudi češće mogli ispasti samohrani roditelji, te za druge faktore koji (prvenstveno kao rezultat samohranog roditeljstva) mogu utjecati na odnos između vrste roditeljstva i rizika. Djeca samohranih roditelja pokazala su povećane rizike psihijatrijskih bolesti, suicida, pokušaja suicida, ozljeda i ovisnosti. Nakon korekcije za ometajuće faktore kao što su socioekonomski status ili roditeljski mentalni problemi i ovisnosti, djeca u kućanstvima s jednim roditeljem imala su povećane rizike u odnosu na djecu u kućanstvima s oba roditelja: Psihijatrijska bolest: 210% za djevojčice, 250% za dječake Suicid: 200% za djevojčice, 230% za dječake Alkoholizam ili bolest vezana za konzumaciju alkohola: 240% za djevojčice, 220% za dječake Narkotici ili bolesti vezane za uporabu opojnih sredstava: 320% za djevojčice, 400% za dječake Dječaci su također imali znatnije povećan općeniti mortalitet u odnosu na djevojčice. Mortality, severe morbidity, and injury in children living with single parents in Sweden: a population-based study; Weitoft GR1, Hjern A, Haglund B, Rosén M., Lancet, 2003. Ako napunimo ovu rupu bez dna novcem, možda dijete ipak ispadne ok... Izvor slike Idealni socio-ekonomski uvjeti i okolina uistinu mogu ublažiti negativni efekt samohranog majčinstva, ali samo do neke mjere. Djeca samohranih majki pokazala su povećan rizik što se tiče općenitog lošeg zdravlja po procjeni roditelja (39% više za dječake, 73% više za djevojčice), psiholoških problema (90% više za dječake, 58% za djevojčice), pretilosti (23% više za dječake, bez utjecaja za djevojčice), i astmu (bez utjecaja za dječake, 90% više za djevojčice). Prilagođavanje za socio-ekonomske faktore je umanjilo snagu korelacije između vrste obitelji i navedenih problema. Faktori okoline, s druge strane, nisu značajno utjecali na razliku između djece s dva roditelja i djece sa samohranom majkom. Povećani zdravstveni rizici koje doživljavaju djeca iz obitelji samohranih majki mogu biti samo djelomično objašnjeni socio-ekonomskim faktorima, dok ih faktori okoline uopće ne objašnjavaju. Increased health risks of children with single mothers: the impact of socio-economic and environmental factors; Scharte M., Bolte G., Department of Occupational and Environmental Epidemiology, Bavarian Health and Food Safety Authority, Munich, Germany, 2013. Samohrano majčinstvo je izrazito skupo, no koliko god se mi kao društvo trudili, jednostavno nema te količine novaca i pažnje koja bi mogla do kraja začepiti ogromnu rupu koju ono uzrokuje u životu djece. Možda bismo nakon toliko desetljeća negacije trebali ozbiljno uzeti u obzir mogućnost da je prisutnost oba roditelja (najčešće je otac taj koji nedostaje) vitalna i nenadoknadiva za razvoj djeteta? Ali čekajte malo, što je onda s homoseksualnim parovima? Vidljivo je da značajan dio problema djece dolazi od manjka novca, vremena, pažnje i uzora tijekom njihovog odrastanja. Ako su oba roditelja tu, bez obzira na spol to će garantirano biti dobro za dijete. Zar ne? Ne: Izvor slike Djeca homoseksualnih parova imaju 35% manju šansu od svojih vršnjaka završiti srednju školu, otprilike koliko i djeca samohranih roditelja. S dodatnom napomenom: negativni efekt najbrže nastaje u predškolskim godinama, dodatno raste sa svakom godinom provedenom u kućanstvu toga tipa (samohranom ili homoseksualnom), te nije jasno jasno utječe li više na djevojčice ili dječake. 20%-ni uzorak kanadskog popisa stanovništva iz 2006. godine je omogućio identifikaciju djece koja su živjela s roditeljima istog spola, te usporedbu istoga sa stopama završavanja srednje škole. Ovaj vrlo veliki slučajni uzorak omogućava kontrolu za bračni status, omogućava praćenje po i gay i lezbijskim obiteljima, te je dovoljno velik za procjenu razlika između spola djeteta i spola (oba) roditelja. Djeca koja su živjela s gay i lezbijskim obiteljima u 2006. godini su imala 35% manju šansu završiti srednju školu u odnosu na djecu koja su živjela u vjenčanim obiteljima s roditeljima suprotnog spola. Kćeri ovakvih parova su imale znatno gore rezultate nego sinovi. High school graduation rates among children of same-sex households; Douglas W. Allen, Review of Economics of the Household Volume 11, Issue 4 , pp 635-658, 2013. Empirijska saznanja pokazuju da negativni efekt života u obitelji sa samohranim roditeljem raste s brojem godina provedenim u takvoj obitelji, najveći je tijekom predškolskih godina, te je veći za dječake nego djevojčice. Educational attainment of children from single-parent families: Differences by exposure, gender, and race; Demography ; Volume 25, Issue 2 , pp 221-234; Sheila Fitzgerald Krein, Andrea H. Beller, 1988. Izgleda da nije važan samo broj roditelja, već i spol. Šokiran sam. Do sada smo se bavili samo težinom života koja proizlazi iz odsustva roditelja, težine života i životnih okolnosti potenciranih odsustvom roditelja, te gledali samo krajnje negativne efekte (završavanje škole, depresija, uživanje droge i sl.). Bacimo sada pogled na direktne negativne efekte - one koji su vrijedni svake osude čak i ako ih netko uspije uspješno prebroditi. Govorim naravno o zlostavljanju. Vrsta zlostavljanja koja pripada gotovo isključivo homoseksualnim parovima: prisiljavanje djeteta od 11 godina da počne uzimati hormone i odlaziti na operacije za mijenjanje spola Ova bizarnost navedena gore je samo primjer događaja koji možda čak neće svima ni predstavljati nasilje, niti će se naći u statističkim podacima. Pogledajmo što kažu statistički podaci o seksualnom, fizičkom i emocionalnom zlostavljanju: Kategorije navedene od gore prema dolje odgovaraju stupcima s lijeva na desno: dakle, najveće stope zlostavljanja djece se događaju u kućanstvima gdje samohrani biološki roditelj živi s partnerom, a najmanje u kućanstvima gdje oba biološka roditelja žive zajedno u braku. Prevedeno u realnost, za dijete nema gorega od života sa samohranom majkom i njenim dečkom. Šansa za zlostavljanje svih vrsta je u tom slučaju zaprepaštujućih 1000% (10 puta) veća u odnosu na djecu koja žive sa svojim biološkim vjenčanim roditeljima. Druga po redu po učestalosti zlostavljanja su kućanstva s "drugim vjenčanim roditeljima", dakle ili hetero ili gay brakovima gdje je dijete posvojeno. U tom slučaju je šansa zlostavljanja "samo" 600% (6 puta) veća. Nevjenčani roditelji i samohrani roditelji bez partnera su trunku bolji, sa stopama zlostavljanja djece "samo" 400% (4 puta) usporedivima sa onim djeteta koje odrasta u domu ili kod bake i djeda, bez iti jednog biološkog ili posvojnog roditelja. Fourth National Incidence Study of Child Abuse and Neglect (NIS–4) - Report to Congress; U.S. Department of Health and Human Services (DHHS), Administration for Children and Families (ACF), Office of Planning, Research, and Evaluation (OPRE) and the Children’s Bureau; Andrea J. Sedlak, Jane Mettenburg, Monica Basena, Ian Petta, Karla McPherson, Angela Greene, and Spencer Li; Washington DC USA, 2014. Kada suzimo pogled na vjerojatno najgoru vrstu zlostavljanja - dječje smrti uzrokovane nanesenim ozljedama - razlika postaje još gora: 5000% ili 50 puta. Identificirali smo 149 smrtnih slučajeva tijekom 8 godina koji su bili uzrokovani nanesenim ozljedama. Djeca koja su prebivala u kućanstvima zajedno s nevezanim odraslim osobama su imala skoro 50 puta veću šansu umrijeti od nanesenih ozljeda nego djeca koja su prebivala u kućanstvima s 2 biološka roditelja. Child Deaths Resulting From Inflicted Injuries: Household Risk Factors and Perpetrator Characteristics; Patricia G. Schnitzer, PhD*, Bernard G. Ewigman, MD, MSPH; Pediatrics Dame i gospodo, znanost je u ovom slučaju 100% jasna: Izvor slike Ovih blagdana, darujte svojoj djeci ono najljepše i najbolje za njih - stabilnu obitelj s dva heteroseksualna roditelja u bračnoj zajednici. Izvor slike Oznake: djeca, zlostavljanje, samohrana majka, sociologija, znanost

- 12:34 - Komentari (11) - Isprintaj - #

nedjelja, 25.05.2014.

Igra može spasiti živote 2: Elliot Rodger

Prekidamo redovni program zbog incidenta. Elliot Rodger, 22-godišnji Omega iz Kalifornije koji nikada nije spavao s curom ili je uopće poljubio, jučer ujutro (navečer po kalifornijskom vremenu), se uputio u užasan pokolj koji je završio sa 7 mrtvih i još 13 ranjenih. Tema YouTube videa koji je objavio prije toga reći će vam sve što trebate znati o ovom slučaju: 'Ne znam zašto me vi cure ne volite. Ali kaznit ću vas sve zbog toga.' Bez obzira na stvarnu distribuciju žrtava, za pokolje koji ciljaju na žene objašnjenje je uvijek jedno te isto: napadač je frustrirani Beta ili Omega kojeg su godine celibata, poniženja i povlačenja u svoj oklop racionalizacije gurnule preko ruba. Kod neciljanih ili drugačije naciljanih pokolja, počinitelj je također često ekstreman: činjenica ostaje da se većina muškaraca neće stići zamarati opsesijom o osveti i provođenjem osvete ako imaju barem nekakav seksualan život. Tek je u rijetkim slučajevima muškarac ekstrovertirani psihopatski Alfa koji je upravo zbog bio i uspješan. Ono što čini ovaj slučaj posebno zanimljivim je to što je Elliot Rodgers bio aktivni član web stranice PUAhate, koja je sastavljena isključivo od igroskeptičnih trollova i temelji se na napadima na igru, igrače i bilo kakvu realnu diskusiju o seksualnom tržištu općenito. Zvuči poznato? To je potpuno isti profil ljudi koji me napadaju u komentarima: kombinacija ili bijelih vitezova ili mizoginika ili oboje koja negira stvaran utjecaj igre na seksualni život i demonizira igrače. Neki od njih su čak i nakratko isprobali igru i, zaključivši da "to ne radi", povukli se još dublje u svoje ogorčene ljušture. Ali zašto Elliot Rodgers nije naučio i primijenio igru? Zašto je samo kipio u sebi i kuhao sve dok nije krvavo eksplodirao? Ovaj njegov video mogao bi vam dati odgovor na to: My reactions to seeing a young couple at the beach Kao prvo, obratite pozornost na njegov način govora i tok misli dok iznosi svoj monolog na način sličan negativcu iz James Bond filma. Ako ste pomislili "s ovim tipom ništa ne valja", vjerojatno ste u pravu. Većina ljudi ima instinktivnu sposobnost prepoznavanja mentalne bolesti i bježi od nje, osim ako se ne radi o bolesti koja uz to rezultira velikom ekstrovertiranošću, uspjehom, popularnošću, društvenim vještinama ili nekom kombinacijom toga (u kojem slučaju je prikladno odracionaliziraju van). Elliot nažalost nije bio ta vrsta poremećene osobe: njegovi mentalni problemi doimaju se više kao neka kombinacija narcisoidnosti i depresije. Nije dovoljno normalan da ne bi svojim "creepy" načinom ponašanja odbijao ljude od sebe, a istodobno je previše depresivan i ranjive osobnosti da bi uložio koncentrirani napor u promjene i poduzeo nešto. Nažalost, koliko mogu zaključiti iz svih njegovih videa, Elliot nikada nije radio upade na hladno ili pokušavao išta od stvari koje preporučam, no da jest, vrlo vjerojatno bi svejedno bio odbijen. Ne mogu kriviti niti jednu ženu što nije bila s njim dok se prikazivao na taj način. Što je bilo prije, kokoš ili jaje? Je li Elliot imao lošu igru zato što je bio lud, ili je poludio zato što je imao lošu igru? Kao i kod originalnog pitanja, odgovor nam valja sagledati iz obje perspektive. Da, većina tehnika igre Elliotu vjerojatno ne bi uspjela donijeti željen rezultat dok god ne bi popravio ili prepakirao svoje fundamentalne osobine. No istodobno, njegova loša igra ga je činila ludim. Kao što sam napisao, nitko nije kriv za to što je odrastao neprivlačan. Da je Elliot: 1) imao više sreće sa slučajnim faktorima koji su utjecali na njegovu igru, 2) odrastao u okolini povoljnijoj za muškarce, s manjom razlikom između alfa i beta muškaraca, gdje bi njegova loša igra svejedno uspjela, 3) imao pristup seksualnom ispuhu u obliku prostitucije, i 4) imao mentora koji če ga podučiti dobro igri i uputiti ga na to kakve greške radi i na zdrav način ga uputiti kako i zašto ih treba ispraviti ... garantiram da Elliot ne bi bio toliko lud. Billo zbog drukčijeg života, bilo zbog zabavljanja sebe drugim stvarima i sprječavanja povlačenja u svoju ljušturu, šansa da se Elliot upusti u pokolj bila bi drastično manja. Zbog svega ovoga, iako naravno osuđujem to što je napravio, ne mogu ne imati razumijevanja za njegov slučaj... a najviše zato što dobro znam u kakvim okolnostima nastaje takav mentalni sklop. Svejedno, učiti ovog tipa igru bio bi ogroman izazov. On je kalibar koji toliko živi u svojoj narcisoidnoj glavi da se, kao što je jednom opisao, ljuti kad mu se cure na ulici nasmiješe jer misli da se smiju njegovoj skupoj odjeći. No napredak je uvijek moguć. Ne mora postati Casanova, mora se samo pomaknuti za jedan korak prema gore, dalje od ponora i daleko od igroskeptičnih trollova (kojih je on i sam dio) koji bi ga napadali jer "objektivizira žene" ili "nije svoj". Veliki portali i mediji će naravno potpuno promašiti ove četiri točke. Za njih Elliotovo ludilo neće biti jedan od simptoma društva koje se velikom brzinom kotrlja nizbrdo, već samo još jedan alat za samopromociju. Već sada se mašinerija okreće i priprema članke koji će svaliti cijelu ovu stvar na Sotonu feminističke religije: trio patrijarhije, kulture silovanja i ženomrzstva, a Elliota okarakterizirati kao igrača koji je objektivizirao žene, iako je u stvarnosti bio potpuna antiteza igračima i na Rooshevom forumu bi vjerojatno bio bannan u roku od jednog dana zbog svog upornog igroskepticizma, razmaženosti i odbijanja promjena. Govoreći o ženomrzstvu, tu nam valja napomenuti jedan važan Elliotov problem: ne samo to što je (za)mrzio žene, već i to što ih je idolizirao. Istodobno je smatrao da su žene primitivne glupače koje biraju kretene (što stvarno i rade), no svejedno ih je držao za arbitre ljudske vrijednosti i u potpunosti ovisio o njihovom odobravanju. To je najotrovniji mogući koktel, gori od same idolizacije ili same mržnje. Ako su žene kurvetine koje ne valjaju, zašto onda tvoje samopouzdanje i smisao života ovise o njima? Zašto onda jednostavno ne biti biljojed? To je čisti muški hrčak. Ono što čini cijelu stvar još luđom je to što je Elliot, kada se izuzmu njegovi mentalni faktori, na papiru bio u odličnoj poziciji za privlačenje žena. Evo nekih njegovih snaga na seksualnom tržištu: A) Njegov otac je Peter Rodgers, zamjenik redatelja i voditelj radne jedinice snimanja popularnog filma Hunger Games. Postoji slika na kojoj je mladi Elliot na promociji Igara gladi, bok uz bok sa Sylvesterom Stalloneom. B) Ima puno para i vozi BMW u dobi od 22 godine C) Malo je viši od prosjeka D) Ima zgodan "boy" izgled koji s malo eksperimentiranja osobnim stilom nije teško pretvoriti u nekakav arhetip privlačan određenom segmentu žena. Znate li samo koliko sam različitih slika i opisa na online dating profilu ja isprobao, a on se ne može udostojiti ni pustiti bradu ili promijeniti košulju? E) Putovao po svijetu s parama svojih roditelja Razmatrajući ovaj užasan slučaj, ne mogu se ne pitati kakve bih samo nevjerojatne rezultate postigao da sam počeo s istim kapitalom kao i Elliot Rodgers. No s druge strane, ne mogu se ne pitati u kakve bih samo nevjerojatne ponore upao da nisam počeo primjenjivati igru. Bilo kako bilo, jedna stvar je sigurna: Oznake: omega, pokolj, racionalizacija, muški hrčak, sociologija, Vijesti

- 11:48 - Komentari (18) - Isprintaj - #

srijeda, 14.05.2014.

Dobar Alfa/Loš Alfa

Drage čitateljice, pitam vas: gdje su nestali svi dobri muškarci? Ne, čekaj to nije to. Htio sam pitati: gdje su nestali svi dobri Alfa muškarci? Jedna od najljepših ženskih fantazija tiče se dobrih alfa muškaraca. Gdje muškarci projiciraju budalaste psihološke komplekse u obliku kompleksa Madonna/Kurva, žene se na potpuno jednak način bave Dobrim Alfom/Lošim Alfom. Kao i kod muškog suparnika, njihov kompleksa je jednako apsurdan. Evo zašto: Što znači "dobar muškarac"? Reći ćemo da je to muškarac koji se brine za ženu, štiti je, cijeni je, podržava je, ugađa joj, ali najvažnije od svega - ne vara je. Sve su ove osobine važne, ali kada žene kažu "dobar", prvenstveno se misli na lojalnost, sa svime ostalim kao začinom. Pogledajmo sada zbog čeka muškarci varaju. Očito, varaju zbog manjka lojalnosti. Muškarac koji ima snažan osjećaj lojalnosti neće prevariti ženu, već će si kada se pojavi prilika za to reći "čekaj čovječe, ti si u vezi/braku, moraš biti bolji" i odbit će je, tj. biti će dobar. Ako nije, tj. ako je mučko đubre (popularno: "kreten"), onda će priliku iskoristiti i biti će loš. U cijeloj toj situaciji postoji jedan "slon u sobi", koji zauzima ogroman dio prostora ali nitko ga ne spominje. "Baš sam tu u sobi i nitko niti ne priznaje da postojim" - izvor slike Koliko zapravo muškarci imaju prilika za varanje? Prilika za prijevaru pretpostavlja da je neki pojedini muškarac u nekom trenutku života privlačan broju žena n, gdje je n veći od 1. Što je muškarac privlačniji, tj. više Alfa (bez obzira na to kakvim se čini na prvi pogled), to će češće njegov n biti veći od 1 i dalji od 1. U realnosti, n je ogromnoj većini muškaraca prilično malen i vrlo je rijetko da prijeđe 1 (za usporedbu sa ženama, gdje skoro svaka žena ima garantirano razdoblje u kojemu se njen n broji u stotinama ili čak tisućama). Pogledajte kako su muškarci distribuirani po svojoj privlačnosti. Većina muškaraca se osjeća prilično sretno zbog toga što uspijeva biti u bilo kakvim vezama koje nisu razdvojene višegodišnjim sušama; sve ostalo je šlag na torti. Uopće biti u prilici za varanje za njih predstavlja potpuno drugi svijet, koji će ikada iskusiti manje od polovice svih muškaraca. A udio muškaraca za kojeg bi se moglo reći da često dobiva prilike za varanje manji je od 20%. Ignissovo pravilo #19: Žene varaju najviše ovisno o svom karakteru. Muškarci varaju najviše ovisno o svojim opcijama. Sve to ne uzima u obzir još jednu važnu razliku: muškarci su prirodno promiskuitetniji spol iz jednostavnog razloga zato što ih ništa ne košta (ako su u mogućnosti) omastiti se i s drugom ženom i možda posijati još koje dijete. To što žene danas kroz tiraniju zakonsku prisilu imaju donekle sličnu mogućnost i svojim ponašanjem postaju promiskuitetnije je tek valić na dijagramu povijesti koji će vjerojatno nestati istom brzinom kojom se i pojavio. Projicirajući na muškarce svoju vlastitu seksualnu realnost - u kojoj to hoće li žena varati partnera ovisi gotovo isključivo o njenom karakteru, a skoro ništa o njenom izgledu - žene si nanose neizmjernu štetu. To je, kao i prije, ženski solipsizam koji vodi do samoubojstva na seksualnom tržištu. Zavaravajući se da je muška seksualna realnost jednaka ženskoj i da nema nikakvih dvostrukih standarda (bili oni pravedni ili ne), žena sije sjeme vlastitog uništenja. Jedan od najboljih primjera Dobrog Alfe/Lošeg Alfe dolazi nam iz TV serije Mad Men, čiji je protagonist Donald Draper poznat po svojim serijskim avanturama s ogromnim brojem žena. On nikada nema određenu ambiciju varati zato što a priori odbacuje monogamiju (poput kolege Rogera) ili zato što je granično psihopat nesposoban za ljubav (poput kolege Petea), ali neminovno ima ogromnan broj ljubavnica i uništene živote, brakove i obitelji iza sebe. Jednostavno je toliko privlačan da je zatrpan prilikama i dobiva češće čak i od prosječne žene u seriji. Kada ti se prilike stalno ukazuju, gotovo je neminovno da ćeš prije ili poslije pokleknuti pred iskušenjem i to isprobati. Ne pokleknuti istodobno zahtijeva i ogromnu snagu volje i moralni pritisak društva, što je danas skoro pa nemoguće pronaći u jednoj osobi, pogotovo onoj koja je još k tome u prvih 10% muške populacije po privlačnosti. Jedina iznimka koje se mogu sjetiti (pod pretpostavkom da je sve što sam čuo i prosudio istinito) je Jack LaLanne, svjetski poznat idol fitnessa i bodybuildinga iz 20. stoljeća, koji se istodobno držao i nepokolebljivog moralnog koda. No ukupno gledano, potraga za Alfa tipom koji nikada neće varati je kao igranje ruskog ruleta s pet od šest metaka. Isto kao što žene zapravo nisu ni "kurve" ni "svetice" niti je lako povući neku fiksnu podjelu između te dvije kategorije, tako ni Alfa muškarci nisu "dobri ili "kreteni". Muško varanje nije produkt morala, već opcija, i sve dok žene ne shvate tu realnost, plakanje o manjku dobrih muškaraca će se nastaviti, a ja ću ga nastaviti kritizirati. Ako želiš biti 100% sigurna da te nitko nikada neće prevariti, tvoja najbolja opcija je udati se za neiskusnog, sramežljivog, debeljuškastog Beta šmokljana s velikim naočalama. Vjernost ti je na dohvat ruke! Hajde! ... Nisam ni mislio. Oznake: alfa, beta, sociologija, odabir partnera, teorija seksualnog tržišta, vjernost, umjetnost, savjeti za žene

- 11:38 - Komentari (45) - Isprintaj - #

srijeda, 23.04.2014.

Bonton attention whoringa

"Ime nije ništa; ono što nazivamo ružom, slatko bi mirisalo i s drugim imenom" - William Shakespeare Gotovo svatko s pristupom internetu u RH ovih dana prati dramu koja se odvija oko pedofilske stranice "Najveće drolje osnovnih i srednjih škola" koja poput radioaktivne grude cezija-137 širi strah i trepet među maloljetnim djevojkama sklonim attention whoringu i njihovim roditeljima zabrinutim za ugled svojih kćeri. Da budem iskren, nemam pojma što je zakon točno klasificirao kao pedofiliju, tako da ne mogu komentirati je li to pedofilija ili nije. U Hrvatskoj je minimalna dob pristanka na seks 15 godina, 18 ako je druga strana u poziciji odgajatelja ili dušebrižnika. Ne znam bi li se smatralo pedofilijom kada bih ja gledao golišave slike ili snimke iste one djevojke koja je pravno sposobna upoznati me u bilo kakvim okolnostima, osjetiti privlačnost prema meni, te se bez problema seksati sa mnom i uživati u bilo kakvim seksualnim perverzijama koje mi padnu na pamet. Bolje je biti oprezan i pretpostaviti da to jest slučaj. Pretpostavivši da je naziv stranice istinit i da polovica slika na stranici potječe od djevojaka 14 godina i mlađih i stoga pravno zaštićenih od seksa (jer bi to bila pedofilija), te pretpostavljajući da iz toga automatski slijedi da se ne smije ni gledati njihove slike (jer bi to isto bila pedofilija), pretpostavljam da se onda može reći da je stranica "pedofilska". Kada bi na njoj bile erotske slike samo djevojaka između 15 i 18, onda ne znam bi li bila pedofilska ili samo povreda autorskih prava, a kada bi na njoj bile erotske slike samo djevojaka starijih od 18, onda bi se svakako radilo samo o autorskim pravima (ako i to, jer je policija razumno istaknula da djevojčice nitko nije silio da se slikaju i stavljaju slike u javnost). No kako nisam pravnik, to je samo špekulacija. Nemojte se pouzdavati u moju procjenu što je pedofilija, a što nije. Umjesto toga, evo što je kod ovog slučaja najzanimljivije: zgražanje javnosti je puno više usmjereno na to što se mnogobrojne kćeri Balkana naziva droljama nego na to što se one uistinu droljasto ponašaju. Hm hm, gdje smo već ovo vidjeli? Ah, da. Moja kćerka je napravila nekoliko slobodnijih fotografija koje je moglo vidjeti samo njezino odabrano društvo na Facebooku. Netko od njih je, međutim, fotografije s imenom i prezimenom poslao administatoru ove grupe koji ih he javno objavio. Sada strahujem za nju. Jučer je cijeli dan plakala u sobi. Bojim se da dijete ne dobije traume, ali i da je netko ne napadne na ulici. Poslali smo i administratorima Facebooka pisma, nas nekoliko roditelja, ali oni ništa ne mogu učiniti da tu stranicu zabrane', rekla je majka djevojčice I.M. iz Beograda. Attention whoring - pozitivna aktivnost dokle god je u krugu "odabranog društva"! Znači li to da će majka djevojčice I.M. iz Beograda biti jednako sretna ako I.M. upozna nekog poput mene u "odabranom društvu" (ili još bolje, bez ikakvog društva) i spava sa mnom na svoj 15. rođendan? Hej, nije važno što tvoja kćer radi - važno je to da je u "odabranom društvu"! Tako se još jednom potvrđuje staro pravilo ženske seksualnosti: Ignissovo pravilo #5: Žena se NIKADA ne želi osjećati kao drolja, čak i ako radi nešto droljasto. Cure između 15 i 18 godina, u redu je spavati s "haharima šta snifaju lipilo", primati njihove kobasice u sve svoje rupe i gutati njihove izlučevine, samo pazite da pri tome budete diskretne. Čitajte dalje: Istina da se djevojke danas naslikavaju od rane dobi u vrlo provokativnim pozama zbog čega se vraćamo na priču o privatnosti na društvenim mrežama i nadzoru nad profilima maloljetnika koji bi u svoje ruke trebali preuzeti roditelji ili bar educirati djecu o tome kakve se stvari ne bi smjele objavljivati. Ali neće, jer bi to bio "dvostruki standard". Ne podržavam ovu stranicu ali jasno je da se u ovom slučaju teška riječ "pedofilija" koristi samo kao oružje za ušutkavanje onih koji su se usudili ukazati na istinu. No droljasto ponašanje i attention whoring mladih djevojaka će i dalje ostati droljasto ponašanje i attention whoring kojim god ih lijepim imenom nazvali. Unatoč svemu, kao što nam pokazuju ovi brojevi, bila bi ozbiljna greška potpuno poistovjetiti riječi "droljasta" i "ima puno partnera". To su puno širi pojmovi nego što većina ljudi misli, te se bez problema kladim da većina djevojaka čije su se slike našle u ovoj grupi ne provodi svoje vrijeme skaćući s penisa na penis. To naravno ne govori ništa o njihovom dobrom ili lošem karakteru, ali vrijedno je napomene prije nego se prepustimo moralnoj panici kao što to trenutno rade naši mediji. Oznake: attention whoring, drolje, lakoća, internet, Facebook, sociologija, Vijesti, dvostruki standardi, rođeni za zgražanje

- 14:46 - Komentari (37) - Isprintaj - #

petak, 04.04.2014.

Rođeni za zgražanje 2: Velika čistka

Pitanje: kako zovete čovjeka koji je izumio programski jezik koji se koristi u web browserima, web igrama, te na većini web stranica? Odgovor: trik pitanje. Ne zovete njega; zovete na njega. Točnije, na njegov linč. Prvi aprila nije bio značajan samo po mom novom projektu, već i po početku lova na vještice. Počelo je ovako: velika online dating stranica OkCupid pozvala je na bojkot web preglednika Mozilla Firefox zato što je trenutni CEO open-source zaklade i korporacije Mozilla Brendan Eich. Huh? Brendan Eich? Tko zna što je taj učinio? Je li to nekakav pljačkaš banaka, organizator Ponzi piramide, serijski ubojica ili silovatelj? Ime zvuči njemačko - da nije neki nacistički oficir kojeg su tek sada otkrili? Možda je pak kanibal ili pronevjeritelj novca? Koji su njegovi grijesi? Ne, ne i ne. Brendan Eich ima samo jedan grijeh: prije šest godina je glasao "Za" u referendumu o "Prijedlogu 8" u Kaliforniji, SAD, kojim su u Kaliforniji privremeno zabranjeni gay brakovi. Također je organizatorima referenduma od svoje osobne imovine donirao 1000 $. Kada sam prvi put pročitao o ovom novom ludilu OkCupida, jasno je da sam pomislio da je debilno da se jedna korporacija čiji je cilj povezivati ljude upušta u lov na vještice kao da smo u srednjom vijeku, no shvatio sam to samo kao neukusnu šalu. Sama po sebi ta stranica ne bi imala toliko utjecaja da joj se nisu pridružila poznata škvadra rođena za zgražanje: internet portali BuzzFeed, Daily Beast, Huffington Post i sl. No dogodilo se upravo to: jednom kada je netko označen kao "onaj tamo", stvar je gotova. Svi se samo krcaju na vlak dok ne bude dosegnuta kritična masa, te vrše pritisak sve dok dotičnome ne bude uništen život. Samo 3-4 dana kasnije, pod iznimnim pritiskom medija, Brendan Eich je odstupio sa svog mjesta. Kao i kod našeg referenduma, Prijedlog 8 nije provodio nikakvu diskriminaciju. Kalifornija još od početka milenija ima građanske zajednice za homoseksualce s identičnim pravima kao što ih imaju i heteroseksualne zajednice. Nije bilo žrtava, prijetnji, ugroze ili kršenja ičijih prava. Unatoč tome, nekoliko godina nakon što je referendum uspješno prošao s odlukom o zabrani gay brakova, federalni sud ga je proglasio neustavnim i poništio. Sa stajališta pobornika referenduma, to je bilo grubo kršenje njihovog prava na donošenje zakona putem referenduma. Sa stajališta protivnika referenduma, to je bila uspješna obrana ljudskih prava, iako objektivno ona nisu bila ugrožena. Tresla se brda, rodio se miš, ne? Ne. Na modernom zapadu, svako suprotno mišljenje mora biti temeljito iskorijenjeno, a svi koji ga nose u glavama progonjeni i napadani sve dok ne ostanu bez krova nad glavom i svi ih ne počnu izbjegavati poput Jehovnog svjedoka koji je izopćen iz zajednice. Za zločin je dovoljno da se pouzdano zna da on postoji u nečijem umu: nije važno suditi nekome i dokazati mu krivnju. Dovoljno je da "svi znaju" da je to zla osoba i to je to. Oni koji prokažu zlikovca su naravno heroji koje će Partija nagraditi i veličati za vjeke vjekova. Ukratko, živimo u doba gdje je Orwellova 1984.-a postala zastrašujuća stvarnost. 1984 (Signet Classics) Brendan Eich je samo još jedna žrtva u dugom nizu žrtava: pun popis "očišćenih" nesretnika u posljednjih 20 godina možete pronaći ovdje. Uočite drastično ubrzanje trenda u kasnijim godinama. Stvar se zahuktava i svakom godinom smo sve dublje i dublje u svijetu gdje je bilo kakva javna kritika liberalne politike jednaka samoubojstvu. No da ironija bude još veća, upravo 2008 je i predsjednik SAD-a Barack Obama imao isto mišljenje o gay brakovima kao i Brendan Eich: protiv. Zašto onda ne bismo očistili i njega? I onda se pitate zašto je većina blogera poput mene anonimna, čak i ako naglašavaju da nemaju ništa protiv ni homoseksualaca ni homoseksualnih brakova? Brendan Eich je razlog zašto. Ako jedan utjecajan izumitelj i CEO ogromne open-source organizacije može biti izgnan, osramoćen i njegova karijera uništena samo zato što ga je netko proglasio nepodobnim, kakvu nadu imaju mali ljudi, pogotovo mali ljudi s obiteljima ili koji će se naći na ulici ako i oni budu označeni? Što dulje prolazi vrijeme, to sam više uvjeren da postoji nekakav prirodni ciklus prava i sloboda. Sloboda govora vodi slobodi prava. Sloboda prava vodi toleranciji prema svakoj osobi i svakom izboru. Ta tolerancija vodi do obrane izbora, što vodi do suprostavljanja onima koji ne toleriraju te izbore. To suprostavljanje vodi suprostavljanju svakom kritičaru, bez obzira na to što on tolerira, što dalje vodi uništavanju bilo kakve kritike. To vodi apsolutnoj zabrani kritičara, te se tako vraćamo na početak - nema više slobodnog govora. Svijet je opet u početnom stanju tiranije. Iako je Ouroboros, zmija koja jede svoj rep, prikladna ilustracija ovog fenomena, može ga se opisati i kao veliko klatno. U zdravoj, uravnoteženoj civilizaciji, to klatno ili miruje ili blago oscilira oko sredine. No kada jednom ode u ekstrem, ono se neće vratiti natrag u sredinu, već će se prvo zaljuljati sve do suprotnog ekstrema. Ekstremni fašizam biva zamijenjen ekstremnim komunizmom, i obrnuto. Ekstremizam na obje strane ima jednake gadosti (cenzura, rulja koja linčuje protivnike, odstrel nepodobnih), i jednom kada su postavljene kao presedan ostaju u društvu poput radioaktivnog otpada, spremne za uporabu protiv bilo koje strane koja je trenutno u nemilosti. Što me vodi do glavnog zaključka: Rulja za linč predvođena OkCupidom, BuzzFeedom, Huffington Postom, Googleom i sličnim ljudima i institucijama rođenima za zgražanje nema ni najmanju ideju što radi. Ti ljudi jednostavno ne razumiju što zapravo stvaraju svojim djelima. Nema nikakve sumnje da Eichovo otpuštanje smatraju velikom pobjedom, ali zapravo samo siju sjeme vlastitog uništenja. "Za svaku akciju postoji jednaka i suprotna reakcija" - Newtonov treći zakon gibanja Kada se klatno jednom zanjiše na drugu stranu, protu-reakcija će biti brutalna. Bojim se da nimalo ne pretjerujem kada predviđam da ćemo unutar nekoliko generacija posvjedočiti scenama u kojima isti ovi "rođeni za zgražanje" koji trenutno provode teror bivaju izvučeni iz svojih domova i ustrijeljeni na ulici. Kada druga strana bude pritisnuta do kraja, doći će do velikog užasa. Stvari će kao pandan ekstremnom komunizmu prema kojem se trenutno krećemo odmah poslije biti najsličnije zapadnim Talibanima, ili možda III. Reichu. Klatno jednostavno funkcionira na taj način. Jednom kada se zanjiše u jedan ekstrem, nema šanse da se mirno resetira - prvo će se zanjihati do suprotnog kraja. Ova neminovna korekcija desetljeća ljevičarskog terora će neminovno rezultirati svojom antitezom - autoritarnim tradicionalnim režimom, tj. fašizmom. Već vidimo prve znakove ovog fenomena sa zabrinjavajućim uspjehom neo-nacističke "Zlatne Zore" u Grčkoj, što će se neminovno proširiti i kroz ostatak zapadnog svijeta. Rak ljevičarske iracionalnosti od kojega trenutno boluje postojeće društvo će biti uništen jednako razornom dozom desničarske kemoterapije, a tijelo (društvo, civilizacija i svi mi kao nedužni mali pojedinci) će iskusiti veliku patnju. Oznake: sociologija, Vijesti, politika, homoseksualnost, U ime obitelji, Referendum, civilizacija, šovinizam, rođeni za zgražanje

- 20:36 - Komentari (17) - Isprintaj - #

ponedjeljak, 24.03.2014.

Smartphone kao ubojica ljubavi

Prosječna djevojka u prošlosti nije upoznavala puno muškaraca. Stala je kod kuće i pomagala obitelji zatomiti nepresušno vrelo kućanskih poslova koji su obitelji omogućavali život. U onim prilikama kada bi išla vani s članom obitelji ili drugim pratiteljem, nije se očekivalo da joj netko upada ili proširuje svoj krug opcija preko nje, jer bi to bilo neprilično. Muškarci zainteresirani za nju većinom bi se najavili njenoj obitelji preko oca, majke, djeda ili bake (ovisno o kulturi) prije nego bi mogli svratiti u njen dom, a kamoli popričati s njom. Budući da je ona sama osjećala da joj je u interesu odabrati solidnog muškarca koji će se brinuti za nju, neovisno o njegovom Alfa ili Beta karakteru, muškarcima je bilo puno lakše ispuniti njene kriterije, tako da je rijetko bilo potrebno da ih ona izmjeni velik broj prije nego se odluči za jednog (ili se netko drugi odluči u njeno ime, naravno). Za svrhu jednostavnosti, pretpostavit ćemo da je u skladu s relativnim odnosom bioloških vrijednosti svaki muškarac koji je imao kontakta s navedenom djevojkom barem jednom iskazao svoju zainteresiranost za nju. Pod "zainteresiranost" ne mislim da joj je kupio piće, dar ili je zaprosio; mislim da je barem jednom stupio u bilo kakav verbalni kontakt s njom, makar to bilo i obično "zdravo", otvoren za daljnju eskalaciju ako mu ona pokaže da joj nije odbojan. Većina iskazivanja interesa se nije makla dalje od tog početnog stadija (na kraju krajeva, ona je žena i kao takva je relativno probirljiva). Ukupno gledano, prije udaje (te zanemarivo kasnije tijekom života) je ta djevojka upoznala 30-ak, ako je bila izbirljiva 60-ak, maksimalno 200-injak muškaraca. Ako je djevojka bila relativno imućna i odsustvo kućnih poslova i resursi njene obitelji su joj dopuštali stalne šetnje, jahanja i vozikanje kočijom, te ju činili popularnijom, njen broj upoznatih muškaraca bio je nešto veći: možda 500-injak. No svi ti brojevi imali su jednu zajedničku stvar: novi muškarci su u ženinom životu bili ekstremno rijetki, a jednom kada se udala gotovo nepostojeći. Prosječna žena u prošlosti jednostavno nije imala prilike primati puno interesa od muškaraca. Gore navedeno ne spominjem ni kao dobru ni lošu stvar. Staro doba je također imalo i mnoge nedostatke. Ovaj podatak naveden je samo kako biste mogli pojmiti usporedbu s modernim dobom. Negdje početkom 20. stoljeća, kada se polako počeo očekivati veći angažman žena na radnim mjestima koja nisu bila isključivo ženska (npr. tajništvo i administracija u poduzećima, druge intelektualne djelatnosti, uslužne djelatnosti), te kada su uvedene škole i zatim fakulteti sa predavanjima ne-segregiranim po spolu, ovaj broj je porastao. Na spomenuti broj upoznatih muškaraca kroz većinu povijesti (cca 100) bilo je potrebno dodati sve kolege iz osnovne škole, srednje škole, fakulteta i posla, kao i po nekoliko članova obitelji i prijatelja za svakoga ("društveni krug"). Također, zbog opuštenije društvene klime, ženine potencijalne udvarače sada moramo pobrojati kroz cijelo njeno razdoblje upotrebljive plodnosti (npr. do 35-40 godina), ne samo do vjenčanja. Sada je prosječna djevojka do udaje i poslije udaje došla u kontakt s, proračunajmo ugrubo... dodatnih 1500 muškaraca. Takvo je bilo doba naših (pra)baka i (pra)djedova. Iako je broj muškaraca s kojima je prosječna žena došla u dodir znatno porastao, on i dalje nije bio velik. Žena bi par puta godišnje dobila kompliment od poštara, mljekara ili kolege, i to je bilo to. 1500 upoznatih muškaraca zvuči kao puno prilika, ali raspodijeljeno kroz 15-20 godina zapravo i nije toliko puno. Skočimo sada na početak 21. stoljeća. Što se promijenilo? Začudo, broj kontakata ostvarenih preko škole, posla i obitelji/prijatelja nije toliko puno porastao, čak ni kada se uzme u obzir puno dulje vrijeme boravka na seksualnom tržištu (do 50-ak godina). Ako je broj kontakata preko društvenog kruga prije jednog stoljeća bio 1500, sada je možda 2500, što nije ni izbliza toliko velik skok kao prije sa 100 na 1500. To je zato što su društveni krugovi trajno ograničeni manjkom vremena i prostora i mogu se samo širiti linearno. Što još ima novoga? 1) Mogućnost upada na hladno. Žena se može lijepo srediti, otići u disko i tamo u jednoj večeri iskusiti pozornost desetak muškaraca. Pod pretpostavkom da žena izlazi svakog tjedna, svake godine će iskusiti udvaranje otprilike 500 novih muškaraca, što nam daje ukupno 7 500 novih udvaranja doživljenih kroz njeno glavno razdoblje poželjnosti (zbog jednostavnosti sam uzeo da godina ima 50 tjedana, te pretpostavio da počevši od 16. rođendana izlazi tijekom sljedećih 15 godina, na početku više, a kasnije manje). Kada to dodamo na već izračunat broj od prije (2500), dobivamo ukupno 10 000 udvaranja. To jest puno, ali moramo imati na umu nekoliko faktora: 1A) Skok sa 1500 na 10 000 i dalje nije toliko šokantno povećanje. Iako se radi o skoku od 6 puta nakon prethodnog skoka od 15 puta, ni kod jednog ni kod drugog skoka nije još prijeđena granica u kojoj bi primljena količina udvaranja sama po sebi trajno naštetila ženinoj sposobnosti vezivanja i osjećanja leptirića. Počele su se javljati neke negativne posljedice, no nisu se toliko razmahale. 1B) Ne izlaze sve žene toliko. Mnoge žene izlaze rjeđe, ili izlaze uvijek s istim društvom i vise na zidiću (opet društveni krug) umjesto u disku. Postoje znatne razlike. Većina djece rođena od II svj. rata do 70-ih, dakle roditelja manje više svih onih koji se danas natječu na seksualnom tržištu, spada u ovu kategoriju. Ta generacija roditelja je već imala maksimalan društveni krug, povremeno su išli na plesnjake, ali oni su bili tek u povojima i partijanje je u to doba još bilo prilično pitomo. Danas u ovu kategoriju spada samo malen (ali ne beznačajan) dio njihove djece. 1C) Kako bi žena iskusila navedenu količinu upada na hladno, mora se barem malo potruditi. Mora se lijepo srediti, izaći iz ugodnosti svoga doma, dogovoriti se s prijateljima, doći do lokacije (ponekad po lošim atmosferskim prilikama) i ne držati se potpuno zatvoreno. Muškim čitateljima je možda smiješan opis ovoga kao "značajnog napora", no značajan napor to ipak jest. Nadalje, budući da je dnevna igra koju sam opisao u knjizi i dalje prilično rijetka, ne događa se često da ženi upadaju nepoznati ljudi dok se bavi svojim svakodnevnim životom na danjem svjetlu bez alkohola. Žena koja ne ide često vani na društvena događanja neće iskusiti ni blizu navedenog broja iskazanih interesa. Ako ne izlazi iz kuće, nema novih prilika. Dakle, sada imamo 10 000 udvaranja, i to samo ako je žena party tip koji voli izlaziti. Ako je sramežljiva i većinom stoji doma, njen broj muškaraca koji će joj se pokušati nabacivati tijekom cijelog života će biti daleko manji, opet ne više od nekoliko tisuća. To jest strašno i ima popriličan efekt na seksualni život bilo kojeg pojedinca, ali opet i nije tako strašno. No, pričekajte trenutak - nešto smo zaboravili... Društvene mreže i online dating stranice (granica je tanka) omogućavaju ženi primanje nezamislive, kolosalne količine pozornosti. Koliko je velika ta pozornost? Pa, ako bismo onih 100 udvarača s početka zamislili kao običnu kućicu s dva kata, pozornost s online dating stranica i društvenih mreža bila bi velika poput Burj Khalife (aka Burj Dubai), najviše zgrade na svijetu. Broj poruka primljenih na dating stranici OkCupid tijekom 7 dana. Broj poruka primljenih na dating stranici OkCupid tijekom 120 dana. Biti ćemo konzervativni i reći da prosječna žena skromnog (!!!) izgleda online dobiva 25 poruka tjedno (3,5 poruka na dan), što je cca 1250 tijekom jedne godine. Iz samo jednog online izvora. Sve druge dating stranice - Iskrica, MeetMe, Požuda, Twoo, Badoo, Tinder, Instagram i sl. - sve one slijede sličnu dinamiku u brojnosti poruka i odnosu poruka po spolu (u prosjeku - Iskrica je najaktivnija, znatno veća (kod nas) i od OkCupida i od Tindera, dok je Požuda mala i slabo aktivna stranica, a Facebook donosi manje poruka od nepoznatih muškaraca, no zato osigurava kontinuiran pritok izraza interesa od poznatih, što je vrlo slično). Žena registrirana na više od jedne takve stranice dobiva toliko višestruko više pozornosti. No zbog jednostavnosti, pretpostavit ćemo da žena boravi na samo jednoj stranici i doživljava spomenutih 1250 novih udvaranja godišnje. Tijekom istog vremenskog razdoblja kao i za izlaske, zaokružujemo to na ukupno 20 000 udvaranja. 20 000. Za usporedbu, to je kao da žena svaku večer svog života provodi u disku prepunom kobasica. Izrazi interesa nikada ne prestaju. Možeš li zamisliti posljedice na njen ego? Kako bi ti kao muškarac reagirao da tijekom tvog života 20 000 žena izrazi interes za tebe, i to samim time što si im se pojavio u vidokrugu? A ovo je konzervativna procjena; žena koja je na više društvenih mreža istodobno ili koja aktivno provodi attention whoring (npr. seksi slikama na Instagramu) može iskusiti još na desetke i desetke, pa čak i stotine tisuća izraza interesa. Nebo je granica. No priča još nije gotova. Problem s tom gigantskom količinom pažnje koju žena dobiva nije samo u njenom obujmu. Drugi problem je to što pametni telefoni omogućavaju ženi primanje navedene količine pozornosti 24 sata na dan, non-stop. Dobiva je dok leži u krevetu i gricka čips. Dobiva je dok razgleda odjeću u trgovini. Dobiva je čak i u trenutku dok istodobno prima pozornost od drugog muškarca (npr. poruka od novog udvarača joj stigne dok je na spoju), što u slučaju diska nije moguće; rijetko je da se ženi više muškaraca udvara u istom trenutku. Nadalje, priljev pozornosti se ne gasi time što je ona ugasila telefon ili joj se istrošila baterija. Dok kod muškarca prestanak napora uloženog u online igru znači trenutačan prestanak priljeva prilika iz online igre, kod žene se poruke i prilike samo nastavljaju gomilati. Ako zbog oštrog ispitnog roka ona deaktivira sve svoje uređaje na tjedan dana, svejedno će je kada se opet pojavi dočekati deseci i deseci poruka. Što se već ostvarenih kontakata tiče, muškarcu će vrlo rijetko neka žena poslati poruku i pitati zašto se ne javlja, no obrnuto ne vrijedi. Jednom kada je postavljen, priljev novih i novih udvaranja muškaraca za ženu nikada se ne zaustavlja. Online dating + smartphone = DROGA ZA ŽENE Znam što sada moji ženski čitatelji misle: "Muškarci isto imaju smartphoneove! I oni su jednako opijeni pozornošću kao i ja!" Ta misao je, nažalost ili nasreću, potpuno pogrešna. Evo zašto: - prosječan muškarac od samog početka dobiva oko 50 puta manje pozornosti od prosječne žene - prosječan muškarac vrlo brzo prestaje dobivati pozornost ako prestane ulagati trud - prosječan muškarac pozornost dobiva samo u obliku potencijalnih prilika koje mogu i ne moraju prerasti u išta više. Psihološki efekt "možda, ako se sve posloži" nije ni izbliza isti kao psihološki efekt koji nosi "garantirana stvar, trebam samo izabrati i reći da". Ukratko, ženski priljev pozornosti iz online datinga je potpuno pasivan, dok je muški rulet koji traži ogroman napor za moguće pretvaranje u nešto konkretno. Zaviri u mobitel prosječne žene koja trenutno ne poduzima baš ništa i vidjet ćeš pomahnitali jukebox s blještećim svjetlima i indikatorima na sve strane; zaviri u mobitel prosječnog muškarca koji trenutno ne poduzima baš ništa i vidjet ćeš poruku od njegovog mobilnog operatera s ponudom za povoljniju tarifu. Žena koja je vlasnica smartphonea polako gubi sposobnost osjećanja ljubavi. Nije nimalo slučajno da siromašnije zemlje gdje pametni telefoni još nisu postali sveprisutni u pravilu imaju kvalitetnije žene i/ili žene koje traže manje igre. Kako ovi novi mobiteli ostvaruju sve veću penetraciju (heh) tržišta u nekoj zemlji, žene postaju sve više amerikanizirane: sposobnost koncentracije im opada, kriteriji im rastu, postaju neugodnije i nestabilnije, te doživljavaju sve simptome rastapanja reaktora koji pogoni njihovu sposobnost vezivanja. Uskoro će svaka žena na svijetu imati smartphone (ili njegove još naprednije varijante poput Google Glass-a) i sama ideja vezanosti i ljubavi će izblijediti sve dok ne postane relikvija koju viđamo samo u starinskim filmovima. Do tada, svaki put kada upoznam curu koja nema Facebook ili barem nikada ne posta na njemu i nema smartphone, moje lice se ozari. Znam da će biti toplija, jednostavnija, pouzdanija, i da ću doživjeti iskustvo koje će me više dotaknuti nego ono s prosječnom ženom. S tim rečenim, bilo bi glupo zanositi se i fantazirati da je posebna i odmah vrijedna ekstra pažnje samo zato što nema smartphone (ili zato što ne ide u disko ili si je upoznao u knjižnici). Da su se negativne promjene na seksualnom tržištu počele događati tek s online datingom i mobitelima, sasvim sam siguran da ne bih imao o čemu pisati jer bi se svi potencijalni čitatelji uspješno držali "pravog puta do njenog srca". Oznake: sociologija, Smartphone, mobitel, interes, žene, teorija seksualnog tržišta, online dating, narcizam, samopouzdanje, attention whoring

- 07:19 - Komentari (25) - Isprintaj - #

četvrtak, 06.03.2014.

Feminizam ide dobro uz sve na svijetu

S istog američkog sveučilišta Duke koje nam je prije dvije godine donijelo jednog od najvećih hrčaka na svijetu stiže nam novi izložak. Studentica čije pravo ime nećemo objaviti postala je poznata po svojim pornićima nakon što su je u njima prepoznali kolege. Studentica Dukea koja je pod pseudonimima Belle Knox, Missy i Lauren A. snimila porniće Oluja oko ovog slučaja prikrala se pomalo. Prije otprilike dva tjedna, neki od kolega na faksu gledali su porniće u svojim sobama kada im se učinilo da im je glumica poznata od nekud. To je bilo sve što je bilo potrebno da se glasine počnu širiti po cijelom kampusu i društvenim mrežama. Znajući da je otkrivanje njenog identiteta neminovno, Belle/Lauren/Missy je pametno odlučila prva djelovati i dati intervju o tome (iako i dalje pod pseudonimom): Zašto? Odgovor je prilično jednostavan: nisam si mogla priuštiti 60 000 $ godišnje koliko košta moj fakultet, moja obitelj je došla pod priličan financijski pritisak. Kao prvo, ovo je besramna laž. Ona je zbog svoje obitelji (njen otac je vojni veteran), spola i polja koje je odabrala studirati dobila pozamašnu stipendiju fondacije Fisher House, te su joj bile dostupne i druge stipendije (dakle darovi koje nije potrebno vratiti, ne krediti) kojima je mogla financirati i deset prestižnih fakulteta da je htjela. Kao drugo, ako je njen cilj striktno financijski, pornići su vrlo loš izbor za zaradu. Mogla se potpuno legalno prijaviti na neku sugar baby stranicu i naći bogatog sponzora. Tako si ne bi sabotirala svoju buduću karijeru u koju je uložila skoro pola milijuna dolara, kao što ne bi ni umanjila svoje šanse za udajom za imućnog čovjeka koji bi se rado brinuo za nju. Nažalost, taj izbor je jednostavno previše dosadan, poslovan i ne pruža ni izbliza toliko uzbuđenja kao što pružaju osjećaj da radiš nešto kinky i pozornost cijelog svijeta dok te gleda kako te niz obdarenih tipova obrađuje pred kamerom. A uzbuđenje je ono za čim je Belle najviše težila. Čitajte dalje: Moje iskustvo s pornografijom nije bilo ništa osim podržavajućeg, uzbudljivog, napetog i emancipirajućeg. Ne sramim se pornografije. Naprotiv, ona me ispunjava. Za mene, snimanje pornića donosi mi nevjerojatnu sreću. Yep, radi se o financijama. Da se razumijemo, nemam apsolutno ništa protiv toga što upotrebljava svoju seksualnost kako bi zaradila. Da sam žensko, i ja bih radio isto. Također nije u redu da je njen identitet javno otkriven, ali isto tako i razumijem da je to bilo neminovno. Ne govorimo o zbirci poezije diskretno objavljene pod pseudonimom, već o porniću na stranici s milijunskim brojem posjeta. U doba kada Facebook može s ogromnom preciznošću prepoznavati lica, ne bi trebalo biti nimalo čudno da je pokazivanje svog lica u višesatnim videima gotovo siguran put do prepoznavanja u javnosti. Na faksu koji Belle pohađa ona studira "ženske studije i sociologiju". To su područja koja su toliko isprazna i neovisna o lokaciji da nema nikakvog racionalnog razloga zašto bi njihovo studiranje trebalo koštati 60 000 $ godišnje. Ali pretpostavljam da je lakše upisati se na ekstremno skupi fakultet zbog statusa, a onda paničariti zbog toga koliko košta. Lauren (Belle) (Missy) je rekla da je tijekom zimskih praznika otputovala u Los Angeles kako bi snimala filmove za odrasle. Njeno putovanje platio je agent tvrtke Matrix Modeli. Lauren nije rekla koliko je plaćena po snimanju, no nije se libila pokazati mi njen nedavno kupljen iPad Mini i cijeli arsenal skupih dizajnerskih torbica. Yep, ako si u financijskim problemima i pod svaku cijenu moraš skupiti pare za nastavak školovanja, očito ćeš si moći priuštiti takve stvari. Moja tvrdnja je temeljito dokazana: Belle (Lauren) je plaćena prvenstveno uživanjem u pozornosti i uzbudljivim seksualnim činovima, a ne novcem. Govoreći o prihodima, ekstrapolirajući iz broja njenih videa ili setova fotografija te prosječne plaće za nepoznatu ili slabo poznatu curu u današnjoj zasićenoj i konkurentnoj porno-industriji (zahvaljujući upravo feminizmu), predviđam da njeni ukupni prihodi od pornografije nisu veći od ukupno 15 000 $. Morat će se još dobrano potruditi kako bi platila više od par mjeseci faksa! Kakvu vrstu pornića je Belle snimala kao profesionalna feministica? Možda je htjela poslati kakvu društveno-pozitivnu poruku? Stranica za koju sam radila ima pretežno scene grubog seksa. Tako sam je i da doživjela. Nisam bila prisiljena ili ozlijeđena na bilo koji način tijekom snimanja te scene. Sve što sam napravila bilo je s međusobnim pristankom. Podržavam pravo porno glumaca da proizvode scene grubog seksa. Daje dobar primjer zašto bi za sve trebalo tražiti izričiti pristanak.... oh wait. Pogledajmo što kaže izvadak sa stranice Facial Abuse, za koju je snimila nekoliko videa: Missy (Belle) (Lauren) kaže da uživa gledati naše videe, i ono što je najviše napaljuje je "vidjeti mizeriju u djevojčinim očima". To su njene vlastite riječi. Usput, u razgovoru na kauču stranice Facial Abuse spominje da se prije rezala po nogama jer joj se nije sviđalo njeno tijelo i bila je nervozna. Djeluje kao vrlo stabilna osoba i uzor drugim curama, ne? Intervjuer je zadržao staloženost i vrlo kvalitetno je trollao svojim komentarom: "pa zašto onda nisi napravila nekoliko je***ih trbušnjaka?" Što misli zašto nitko ne odobrava njeno snimanje pornića? Patrijarhija se boji ženske seksualnosti. Kakva sad patrijarhija? Kada sam posljednji put provjerio, naše društvo nije bilo patrijarhalno već barem 100 godina. Užasava nas pomisao na to da bi žena mogla preuzeti kontrolu nad svojim tijelom. Želimo zadržati žene na mjestu gdje su podložne muškoj seksualnosti i ovisne o patrijarhiji. Prijetnja koju ja predstavljam patrijarhiji je enormna. Čekaj, što? To da bi žena mogla biti inteligentna, educirana i izabrati da bude seksualna radnica je gotovo nepojmljiva. Meni nije. Da sam žena, i ja bih isto izabrao. Svejedno, mislim da je realnost zapravo obrnuta: prijetnja koju ona predstavlja feminizmu je enormna. Kako? Pa jednostavno: Belle svojim odlukama pokazuje da, čak i kada je žena inteligentna, educirana, podržavana, motivirana i financirana sa svih strana, opet će joj biti draže seksualno objektivizirati samu sebe i ostvarivati zaradu svojim izgledom i primanjem penisa nego stvarima u kojima bi žene trebale pokazati da su jednako sposobne i marljive kao i muškarci. Čak i u prošlosti kada je patrijarhija mogla imati utjecaj na žensku seksualnost (kao i mušku), ne može se reći da je se "boji". Osim ako patrijarhalno društvo nije potpuno kratkovidno i iracionalno (naravno, ima i takvih), u najboljem slučaju će je samo usmjeravati kako bi oba spola bolje ostvarivala svoje interese kroz simbiozu. To je vrlo daleko od "straha". Da još jednom naglasim, meni u ovoj stvari nimalo ne smeta to što Belle snima porniće. Neka ih snima! Lijepo su snimljeni i dobro joj ide, iako ima trunku prevelik nos. Ne, smeta mi jedino njeno licemjerje i pokušaj preokretanja svoje lakomislenosti i impulzivnosti u nešto hrabro i pozitivno tako što će se zamotati u toplo krzno feminizma. To je najobičnija, parazitska, racionalizacija. Belle ne radi ništa što je posebno feminističko, protu-patrijarhalno ili emancipirajuće, no svejedno se pametno sklonila pod okrilje upravo te strane jer zna da je ta strana danas vrlo moćna u javnom diskursu i da će je sačuvati od posljedica njenih vlastitih kratkovidnih odluka koliko god bude mogla. Dakle, ona nije zapravo feministica; samo je uvidjela da je pametno predstavljati se kao jedna jer to nosi najveću potencijalnu dobit. Istu kalkulaciju doživljavaju i muškarci koji se pojavljuju u javnosti, o čemu ću uskoro pisati. Izvor slike: TV Tropes Danas nema niti jedne stvari koja se ne može na ovaj način lukavo zakamuflirati kao duboku, naprednu, modernu feminističku misao. Feminizam je postao poput Vegete, začina koji dobro ide uz svako jelo. Jednako kao i kod feminizma, njeni politički stavovi i djela rasuti su po cijelom spektru bez nekog određenog smisla ili uzorka. Samo si nabacuje oznake kako bi se što bolje uklopila u ono što je trenutno popularno: Ja sam na papiru Republikanka, ali identificiram se više kao Libertarijanka. Hej Libertarijanci, kako vam se sviđa društvo? LOL. Ja vjerujem u slobodu da svatko radi što hoće, samo ne vjerujem u slobodu od posljedica. Ako želiš biti porno glumica, slobodno - nitko te ne bi smio zaustaviti u tome. Ali moraš preuzeti i odgovornost za posljedice. Drugi ljudi također imaju slobodu zauzeti stav o tvojim djelima i što ona govore o tebi kao osobi. Isto kao što ti imaš slobodu seksati se pred kamerom, drugi ljudi imaju slobodu reagirati kako god žele - uključujući i negodovanje i odbijanje dugoročnih odnosa s tobom. Jedan od glavnih ciljeva feminizma i onih koji se skrivaju pod njegovo okrilje kada zagusti je oslobađanje žena od negativnih posljedica svojih odluka donesenih pod punom prisebnošću i znanjem o potencijalnim posljedicama. Na svu sreću, tu vječnu ekvivalenciju nitko nikada neće promijeniti. Oznake: pornografija, feminizam, faks, racionalizacija, racionalizacijski hrčak, Vijesti, prostitucija, sociologija, politika

- 14:34 - Komentari (22) - Isprintaj - #

srijeda, 19.02.2014.

Grupna slika za profil

"Svaka grupa lijepih žena je ista, ali svaka ružna žena ružna je na svoj način." - Lav Nikolajevič Tolstoj, parafrazirano Nova studija objavljena u časopisu Acta Psychologica iz Amsterdama (Impact factor 2.6) donosi nam odgovor na jedno od najčešćih pitanja o ženskom ponašanju poslije "Zašto žene idu zajedno na WC": "Zašto žene kao online profilne slike stavljaju slike u grupama?" Pokazano je da osobina pozicija unutar grupe utječe na to kako će osoba biti evaluirana; ljudi u sredini su u pravilu percipirani kao važniji nego ljudi na rubu grupe. Četri eksperimenta su istraživala utječe li pozicija lica u liniji od njih pet na njegovu percipiranu privlačnost. Središnja pozicija je utjecala na percipiranu privlačnost tog lica, ali smjer efekta ovisio je o pojedinačnoj privlačnosti i njega i okolnih lica. Privlačna lica bila su percipirana kao manje privlačna kada su bila okružena neprivlačnim ili srednje privlačnim licima. I obrnuto, neprivlačna lica bila su percipirana kao privlačnija kada su bila okružena drugim neprivlačnim licima. Ovi rezultati imaju široke implikacije i sugeriraju da što je centralniji stimulans unutar nego konteksta, to je veći utjecaj konteksta na procjenu tog stimulansa. Još jedna vrlo slična studija nezavisna od prve došla je do identičnog zaključka: privlačnost se u grupi prelijeva; svi članovi izgledaju sličnije jedni drugima, te postaju relativno manje ili više privlačni kako bi se primakli prosjeku; istodobno, prosječna privlačnost im je viša nego što bi bila u maloj grupi ili kada su sami. Žene nisu nimalo glupe što se tiče poznavanja nemilosrdnih zakona seksualnog tržišta i, podsvjesno ili ne, dobro znaju kako upotrijebiti ovaj društveni fenomen u svoju korist. Nije nimalo slučajno da privlačne žene u pravilu imaju slike na kojima su same, dok manje privlačne žene više vole slike u grupama (bilo s ljepšim bilo s ružnijim ženama od sebe). Praktična upotreba ovog saznanja je vrlo jednostavna: ako cura u online datingu ili na Facebooku ima sliku grupe tako da nije jasno koja je zapravo ona, ona je vrlo vjerojatno najružnija od njih. Bio si upozoren. Oznake: žene, ljepota, seksualna privlačnost, slike, selfie, konkurencija, sociologija, psihologija, odabir partnera

- 20:54 - Komentari (13) - Isprintaj - #

srijeda, 05.02.2014.

Kad svinje polete: nejednakost kao temelj seksualnog tržišta

"Ako je to sve tako, zašto se onda svi jednostavno ne je*u uokolo?" - Čitatelj T. Stvarno, zašto ne? Razmislimo malo o situaciji ljudi na području Hrvatske, SAD-a, Engleske, Australije i ostatka razvijenog i/ili amerikaniziranog svijeta. Bez pretjeranog uljepšavanja, ljudi su sofisticirane životinje. Ne samo to, ljudi danas žive u okolini koja ih potiče na povratak životinjskim korjenima. Brak i monogamija (ne serijska monogamija, već prava monogamija) su mrtvi i pokopani. Kvalitetno ostvariti čak i običnu vezu, koliko god ona bila nestalna, postaje sve manje vjerojatno velikoj većini ljudi. Zašto se onda svi jednostavno ne je*u s kim god stignu? Čemu se truditi, zar ne bi bilo bolje jednostavno se prepustiti ovoma valu i neobavezno se seksati do smrti? Odgovor na ovo pitanje toliko je jednostavan da stane u samo jednu pišljivu rečenicu: "hajde se onda ti idi je**ti uokolo." ... Hajde. Kreni! Čekam. ... Vrati se sutra i reci mi s koliko ljudi si ostvario seksualni odnos. ... ... ... ... Dobrodošao natrag. S koliko si se je**o? 30? ... 10? ... 5? ... Barem 3? ... ... ok ... valjda bar jednom? ... 0? ... ... pa, sranje. Većina ljudi se ne je** uokolo iz jednostavnog razloga što nema mogućnost je**ati se uokolo. Nitko od nas nije rođen takav da mu se svi ljudi sviđaju podjednako u bilo kojem smislu, a pogotovo seksualnom. Meni se, recimo, sviđaju odnos struka i kukova 0.7, BMI 20, male ali čvrste i uspravne grudi, te simetrične crte lica s velikim očima. Također volim dugu kosu, ugodan miris, odjeću koja pristaje figuri i zategnutu i glatku kožu. Stavi pred mene deset žena s vrlo različitim navedenim osobinama i mogu ti garantirati da će mi neke biti znatno draže od drugih, do te mjere da ću ih naprosto ignorirati u korist onih koje mi se najviše sviđaju. Vrijedi i obrnuto: recimo da neka žena voli visinu, mišiće, simetrične crte lica sa širokom bradom i velik penis. Također joj se uz to sviđa skupa odjeća i samopouzdanje. Stavi me u red od deset muškaraca i daj joj da bira; mogu garantirati da moje šanse neće biti ravno 10%. Biti će ili znatno veće ili znatno manje, ovisno o tome koliko sam joj ugodan kao seksualni partner. Mnogi muškarci u redu će izvisiti jer će žena pridati puno više pozornosti drugima. Identični procesi vrijede i za homoseksualce. Nema bijega od zakona seksualnog tržišta. U bilo kojem stvarnom sustavu, distribucija seksualnih preferencija nikada neće biti savršeno slučajna. Uvijek će netko biti barem malo poželjniji za seks nego drugi. To je odgovor na pitanje "zašto se onda svi ne je**". Jednostavno rečeno, ne mogu. To im nije u dosegu. Nije važno koliko to žele - jednostavno im je nemoguće to raditi. Neki se moraju jako puno truditi, a neki se ne moraju truditi uopće. Ovo sve vrijedi podjednako za oba spola, no stvari postaju još gore za masovnu je**činu kada uzmemo u obzir da su žene puno probirljivije od muškaraca. Velika većina žena, čak onih koje nisu lijepe i mlade, može lako pronaći nekoga za neobavezni seks, ili čak više njih. No to isto ne mogu svi muškarci - dapače, ne može ih ni pola, pa čak ni trećina! Tek jedan mali dio muškaraca će ikada iskusiti seks bez obveza u bilo kojem obliku (prijateljstvo s povlasticama, avantura, seks na jednu noć, swinging), a kamoli ga redovito prakticirati. Poput vodopada, iz ovog temelja se prelijevaju svi sljedeći zakoni seksualnog tržišta. Izvor slike: Wikipedia Što da onda rade oni ljudi koji nisu u mogućnosti živjeti život prepun "druškanja"? Naravno da se neće predati. Umjesto toga, ponudit će potencijalnim partnerima ili partnericama nešto za kompenzaciju. Recimo, mogu ponuditi monogamiju. Ako je nekome pronalazak partnera za neobaveznu je**činu pretežak ili nedovoljno isplativ, možda će odabrati upražnjavati seks sa samo jednom osobom u zamjenu za stabilnost koju donosi monogamija. Evo još jednog faktora na štetu neobaveznog seksa: sve ovo napisano do sada pretpostavlja da baš svi a priori žele samo što više neobaveznog seksa, samo ne mogu doći do toga pa se zadovoljavaju "slabijom opcijom". Stvarnost nije ni blizu takvog stanja. Seks je kroz evoluciju nastao kao instrument razmnožavanja, ne obrnuto. Neobavezni seks nosi mnoge užitke koji ga čine privlačnim, no zbog te pravilnosti nikada neće postati sam sebi cilj osim ako se njegovo upražnjavanje savršeno ne poklopi s maksimalnom šansom razmnožavanja i time ga učini strategijom koja dugoročno donosi najviše potomstva. Budući da se to do sada nije dogodilo, masovna je**čina ostala je zaglavljena na razini poželjnosti, no vrlo daleko od optimalnosti. Ako se s njom pretjera, samu sebe će početi pomalo eliminirati iz prirode (i.e. djeca za koju se nema tko stabilno brinuti će masovno umirati) sve dok se ne vrati natrag na održivu granicu. Isto naravno vrijedi i za monogamiju, inače bi do sada potpuno proždrla i eliminirala sve ostale vrste seksualnog ponašanja, a jasno je da nije. No bilo kako bilo, vidimo da u stvarnom svijetu neobavezni seks ne samo da nije dostupan svima, već nije ni cilj svima. Iz te dvostruke prepreke neobaveznom seksu - prvo zbog nesposobnosti pojedinih aktera, a zatim zbog preferencija drugih, slijedi sljedeći razdor. Naime, oni ljudi koji preferiraju seks s obvezama (bila to serijska monogamija ili prava monogamija) - bilo to zato što to od početka žele, bilo zato što nemaju šanse živjeti od "prijateljstava s povlasticama" pa im je ovo sljedeći najbolji kompromis, nalaze se u neobranom grožđu. S osobom koja trenutno preferira druškanje ne mogu biti u monogamnom odnosu jer ako se netko od njih neobavezno seksa, onda to s nekim trećim to po samoj definiciji nije monogamija i oni opet ostaju na suhom. Dakle, oni koji (iz bilo kojeg razloga) žele monogamiju automatski osjećaju averziju prema vezivanju za partnere koji je neće ispunjavati. Izvor Onda iz tog sukoba preferencija dolazi sljedeća točka: oni koji su ikada provodili druškanje možda nisu prikladni za monogamiju. Navike teško umiru, i za osobu koja se prije druškala i sada napokon odlučila za monogamiju onaj monogamni partner nikada ne može biti siguran da to neće i opet raditi. Taj element prošlosti čini dodatni jaz između prijelaza iz jedne kategorije u drugu. Ne samo da gospodinu ili gospođici koji se želi seksati sa samo jednim partnerom treba osoba koja trenutno dijeli njihove želje, već im treba osoba koja je oduvijek dijelila njihove želje. Kako na to reagiraju oni koji su bilo kada u životu upražnjavali seks bez obveza? Jasno im je da ne mogu samo tako prijeći u kategoriju monogamije kada im god to padne na pamet. Budući da znaju da će imati posljedice zbog toga, pokušavaju promijeniti način na koji drugi percipiraju njihov seksualni život: pokušavaju se ipak nekako distancirati od toga. To mogu napraviti na mnoge načine: recimo, isticanjem da su se drugi još više druškali, laganjem o svom broju, ili tvrdnjama da su sposobni za monogamiju unatoč prošlosti. Istodobno, oni koji su od početka bili monogamni se reklamiraju tako što ističu da se nikada nisu druškali. To je kupus u kojemu je lako nastradati. Sve ovo masovnoj je**čini daje lošu reputaciju. Ona postaje fenomen koji ljudi instinktivno skrivaju i/ili napadaju čisto kako bi si ostavili otvorene opcije. Strašno je malo ljudi na svijetu koji su i toliko privlačni/sposobni i toliko zaljubljeni u neobavezni seks da si ne bi barem ostavili otvorenu mogućnost prebacivanja u drugu kategoriju, što znači da će društvena osuda neobaveznog seksa uvijek postojati. Zanimljivo koliko ogromnih pojava se može otkotrljati niz padinu zbog samo jedne sitnice, zar ne? Kao što smo vidjeli, ovaj problem je počeo zbog toga što skoro sve žene mogu imati druškanja koliko god žele, a muškarci ne mogu, te su iz toga nastale različite preferencije prema monogamiji i neobaveznom seksu, što je dovelo do koncepta skrivanja svojih preferencija kako bi se ostavile otvorene opcije. To je razlog zašto je ovaj konflikt između monogamije i neobaveznog seksa kod oba spola vječan i nepromjenjiv. Tijekom svoje evolucije od stabala do pećine pa do kuća i nebodera, ljudska vrsta je došla do konzenzusa da je opća monogamija kao glavno jelo, uz neobavezni seks kao rijedak začin, najbolji kompromis između ovih sukobljenih strana. Danas je ta ravnoteža u opasnosti. Bez kulturnih normi i ekonomskih okolnosti koje održavaju monogamiju na tako visokoj razini koju je imala tijekom posljednjih 10 000 godina i više, naše seksualno tržište vraća se u prastari oblik gdje je neobavezni seks (uljepšan kao "veza" ili ne) ponovno dominantan oblik seksualnosti. Zbog gore opisanih pravila koja vladaju raspodjelom neobaveznog seksa, iz toga slijedi da će većina ljudi u takvom sustavu izvisiti puno žešće nego u sustavu gdje vlada monogamija. Stoga, jedini način da konflikt prestane je da žene podjednako raspodijele seks među muškarcima tako da svi dolaze do iste količine i kvalitete druškanja. Kada više ne bi nekima bilo komparativno lakše ili teže doći do neobaveznog seksa, automatski bi nestale i sve druge razlike koje slijede iz toga. Više nikome ne bi bilo važno tko se seksa s kim i zašto, i nestala bi svaka antipatija prema neobaveznom seksu. To će se, naravno, dogoditi kada svinje polete. Oznake: seksualno tržište, teorija seksualnog tržišta, seksualne preferencije, odabir partnera, prijateljstvo s povlasticama, seks, sociologija, racionalizacija, poligamija, poliginija, hipergamija

- 12:49 - Komentari (27) - Isprintaj - #

ponedjeljak, 03.02.2014.

Tko bi rekao?

Stvari nisu trebale ispasti takvima kakve su danas. Ako pogledate originalnu definiciju feminizma, gotovo da nema osobe koja se ne bi složila s njom. Evo kako glasi: Feminist(ica) je osoba koja propagira i podržava prava i jednakost žena. Feminizam je radikalna ideja da su žene ljudi. Ako držite ovu definiciju za riječ, ja sam zapravo najveći feminist na svijetu! Smatram da su žene dovoljno sposobne da same (ako to žele) dospiju na vladajuća mjesta u vladama i tvrtkama, da se znaju brinuti za sebe bez da im dajemo dodatna prava nauštrb tuđih, te da kao i svi drugi ljudi imaju kontrolu nad svojim životom kako bi slobodno donosile odluke i uživale njihove plodove. Nažalost, moj kutak je osamljeno mjesto. Današnji feminizam postao je bizarna kaša različitih vjerovanja temeljenih na misli da su žene bespomoćna djeca kojima netko treba upravljati i izolirati ih od pogrešnih utjecaja. Ako se žene ne osjećaju ugnjetavanima, bez brige: feminizam zna da su žene slaboumne pa im samo treba pomoći da shvate da su zlostavljane. Nećemo ni spominjati vječno prisutnu opasnost od povrede ženskih osjećaja koju valja sprječavati svim sredstvima; što se feminizma tiče, milijuni žena mogu slobodno pokupiti spolne bolesti ili pocrkavati od dijabetesa i infarkta samo kako bi netko istjerao mak na konac. Sufražetkinje se vjerojatno okreću u grobu. Današnja žena se mora ponekad zapitati: uz takve prijatelje, kome trebaju neprijatelji? Oznake: feminizam, sociologija, igniss, bijeli vitezovi, žene

- 22:13 - Komentari (7) - Isprintaj - #

ponedjeljak, 12.12.2011.

Žene kao seksualni objekti

Prije par mjeseci, moj post "Jesi li Alfa? (Test za ŽENE)" je podigao prilično prašine. Nije bilo nimalo čudno: po njemu je ženska vrijednost na seksualnom tržištu bila sastavljena od sljedećeg: 20% mladost 30% ljepota tijela 25% ljepota lica 25% karakter i osobnost 0% edukacija i duhovnost 0% prihodi i financije 0% društveni status i postignuća 0% majčinstvo, odgajateljstvo i obitelj Najvažniji faktor ženske vrijednosti. Sorry. Nije li ovako karakterizirati žene bezdušno? Nitko se ne slaže više od mene: to je je**no okrutno! Žalosti me da su se stvari svele na to. Ironično, iako žene nisu nikada u povijesti imale više moći i izbora, neke stvari su postale puno teže nego u prošlosti. No vlak je otišao i vjerojatno se neće nikada više vratiti. Možemo samo gledati u posljednji vagon kako zamiče u maglu i razmišljati o tome zašto je donjih pet faktora tako potonulo. "Prekrasna je, ali nema baš dobru edukaciju" mi nikada ne bi palo na pamet. Vidim ženu na ulici, u klubu, na faksovima i putovanjima. Edukacija kod žena nikada nije bila previše značajna - u najboljem slučaju razlika između nikakvog i gospodskog odgoja je bila razlika između nepismenosti i pismenosti, ali taj mali dio je mogao učiniti značajnu razliku u tome za kakvog će muškarca poći. Isto se detaljnije opisuje u mnoštvu starijih knjiga, od Dostojevskoga pa još mnogo dalje u povijest. Duhovnost, nekada značajna (unatoč biblijskom poimanju žena kao "grešnog spola"), također je otišla nizbrdo. U prošlosti je bilo prilično rašireno vjerovanje o moralnoj superiornosti žena, no danas nitko zdravog razuma više ne može reći da je jedan spol inherentno moralniji, čistiji ili bolji od drugog. Prihodi i financije: žene nikada prije nisu imale ikakve značajne prihode, iako je dio postojao, no bio "zaključan" u obitelji. Svi znamo priču o "onoj koju nitko neće jer nema miraz". Danas, kada žene imaju svoje prihode, to bi trebao biti značajan plus, kada bi se očekivalo da se brinu o muškarcima, financijski im pomažu i uzdržavaju ih. Nažalost, to nije slučaj, dapače neproporcionalno je obrnuto. Stoga su ženske financije i dalje beznačajan faktor i takve će ostati dok god muškarac kao dominantni zaštitnik bude društveno očekivana, zakonski regulirana i čak genetski poželjna osobina. Nikada se ne može imati toliko novca da se ne očekuje ovo. Društveni status i postignuća su, isto kao i edukacija, nešto što su žene nedavno stekle, no što se kosi ne toliko s muškim ukusima koliko sa sveprisutnom njenom potrebom za dominantnosti partnera. Logika ide, ako žene privlače moćni muškarci, zašto ne bi bilo i obrnuto? Ali do toga je dugačak put i uopće nije sigurno da će ljudska rasa ikada stići tamo. U najgoru ruku, inzistiranje na tome kako je ženski status nešto privlačno (naspram nreutralnog) će ostaviti mnoge u prašini. Majčinstvo, odgajateljstvo i obitelj su ono što je bilo najgore pogođeno. Žene će uvijek imati neku vrijednost u ovom području, barem dok se ne učini poptuno dostupnom prodaja jajašaca ili kloniranje matičnih stanica. No prošli su dani kada je bilo sasvim normalno da muškarac odabere partnericu po očekivanjima kakva će biti majka, a ne po izgledu. Pojednostavljeno rečeno, ukupni izgled bi u prošlosti nosio možda tek 20%, te bi bio zanemariv u odnosu na "trivijalne" stvari kao što su hoće li žena obavljati kućanske poslove ('kućanica' se ne računa u BDP no, po tržišnoj vrijednosti svega što napravi, vrijedi jako puno). Nažalost sigurnost podizanja djece i stabilne obitelji više nije sigurnost, već je prilična kocka. Prilika za predomišljanje ima toliko da je vrijednost i ove kategorije drastično opala. Naposljetku, nitko to ne utjelovljuje bolje od "želim djecu, možda, ali ne prije 30-e i samo pod nekim mojim specifičnim uvjetima, a možda se i predomislim poslije" stava koji se često doima kao nešto najprirodnije i najraširenije na svijetu. Za sve ovo nitko nije kriv kao pojedinac. Stvari su se jednostavno promijenile i to je to. Nijedna žena se ne bi morala udati, ne bi morala imati djecu i raditi kućanske poslove, trebala bi se zabavljati i trebala bi sama odlučivati što će sa svojim životom, to će se složiti svatko normalan. No kada to oduzmemo što nam onda ostaje? Ostaje, pogodili ste, izgled. Ako usporedimo odnos "snaga", činjenicu da se ženska seksualna vrijednost svela na izgled (70%), a muška na šarm (Igru) (50%), razlika među spolovima postaje gotovo... beznačajna. Žene, htjele ste slobodu. Jedite slobodu. Oznake: žene, sociologija, teorija seksualnog tržišta, ljepota, inteligencija

- 08:14 - Komentari (25) - Isprintaj - #

utorak, 25.10.2011.

Ideal kornjače: 60% Alfa + 40% Beta

Čitajući moje postove, neupućen čovjek bi lako mogao pomisliti da je biti Beta nešto užasno što treba iskorijeniti pod svaku cijenu. Stvarnost je, kao i uvijek, mnogo kompleksnija. Iako je Alfa ekstrem mnogo bolji od Beta ekstrema, to ne znači da se isključivo njemu treba težiti. Svi smo mi barem jednom upoznali osobu koja nas je isprva fascinirala svojom osobnošću, dosjetkama, smislom za humor i "onim nečim". No ako bi osoba ostala samo takva, ubrzo bi nam počela ići na živce jer bi nakon nekog vremena uvidjeli da nema ništa mekano ili toplo iza te blještave fasade. U ovoj terminologiji, to je pojava koju nazivam "nadigravanje" - kada se provodi previše Igre u odnosu na ono koliko je potrebno nekoj individualnoj ženi. Recimo da je u tijeku nekakva zabavna i sexy komunikacija SMS-ovima i osjeća se kemija. Razumna stvar bi bila iskoristiti to kao polugu preko koje će se izraziti interes i eskalirati, jer ako se ta razmjena poruka prekomjerno rastegne, komunikacija će preći iz "sexy" u "zabavnu" i njen smisao će se izgubiti. Iako je to bolja situacija od svoje ružne sestre, "Anti-Igre", dugoročno neće uspjeti zadržati pozornost (ok, možda i hoće, ali to nije razumno dosežan cilj za prosječnog muškarca). Drugim riječima, iako je osnovni seksualni nagon žene željeti što kvalitetnije, što više Alfa karakteristike u partneru, one žene koje ne misle donjom glavom istodobno dobro shvaćaju i da to nije dugoročno održivo osim ako im nije cilj postati samohrana majka koja će poslije pričati kako su svi muškarci svinje koje se ne žele vezati. Stoga će prosječna žena od nekoga tko ima 100% Beta karakteristike pobjeći jer je nimalo ne uzbuđuje, no pobjeći će i od nekoga tko ima 100% Alfa karakteristike zato što prepoznaje opasnost. Nasrtljiva kornjača (snapping turtle) - oštri zubi i čvrst oklop čuvaju ranjivost ispod sebe Pravilna ravnoteža je, naravno, kontrast. Čvrst Alfa stav, sa strogom "uzmi ili ostavi" mišlju kao vodiljom, uz nagovještaj ranjivih Beta karakteristika ispod čvrste ljušture. Ovo više ne dolazi prirodno većini muškaraca: oni koji su zbog svojih Alfa karakteristika okusili uspjeh se zanesu time poput djece na ljuljačkama i nikada ne razviju "mekoću" (zašto i bi kad ih trenutna situacija beskonačno nagrađuje?), a oni (mnogo češći) koji su bili većinom Beta ostaju Beta zato što jednostavno ne znaju da u tome postoji neki problem. Svojim ponašanjem, iako ih se teško može kriviti za to jer jednostavno nisu dobili priliku naučiti drugačije, doslovno pozivaju loša iskustva. Molim te, oslobodi me moje mizerije! Ugrubo i vrlo metaforički rečeno, naše društvo kao cjelina je 20% Alfa i 80% Beta i u mnogočemu slično kornjači na svojim leđima. To reflektira njegov sastav: sastoji se od malog broja kretena i/ili igrača (muškaraca koji su 60% i više Alfa), umjerenog broja samopouzdanih dobrih dečkiju (muškaraca koji su 40-60% Alfa, dakle negdje između Alfa i Beta), te ogromnog broja Beta (muškaraca koji su manje od 40% Alfa). U doba promijenjenih kriterija, to je recept za katastrofu, i to za oba spola. Da je obrnuto, pisao bih o važnosti apsolutne lojalnosti i donošenja cvijeća, no trenutno je vaga daleko na jednoj strani. Kroz učenje na tuđim iskustvima, svatko može pametnije birati tko želi biti i s kim želi biti, i možda tako okrenuti oklop tamo gdje bi trebao biti. Oznake: seksualno tržište, sociologija, alfa, beta, ideal kornjače, žene, muškarci, doziranje igre

- 19:54 - Komentari (15) - Isprintaj - #

ponedjeljak, 27.06.2011.

Beskonačno ljubakanje

Koliko godina je previše provesti u potrazi za partnerom? Glavni razlog današnje nestabilnosti i "ljubavnog stresa" leži u nepomirljivosti naših prastarih, bioloških nagona, i naglo promijenjene okoline. Većina ljudi bi se šokirala kada bi se našla u starom svijetu, gdje je bilo normalno da mlada djevojka od 13 godina ima prvo dijete, a nakon godine i pol sljedeće. Lovačka plemena u skrivenim kutcima svijeta i dalje žive tako. Budući da smo većinu postojanja proveli u takvim uvjetima, nije ni čudo da se naš mozak teško može prilagoditi na realnost u kojoj je normalno odgoditi dijete do 30-ih, nitko ne ovisi o nikome, a sljedeći partner je uvijek iza ugla. Posljedica te razlike je apsurdno dugačko vrijeme koje danas provodimo u ljubakanju. Ženska plodnost je postavljena tako da započne prvu generaciju negdje do srednjih dvadesetih. Rizik fetalnih problema ustrajno raste svaku sljedeću godinu, i ubrzava u 30-ima. Njena energija pomalo opada, u neskladu s naporom potrebnim za podizanje male djece. Spontana, intenzivna zaljubljenost koju je osjećala prema simpatijama u mlađim desetljećima, dio evolucijskog nagona za povezivanje partnera, slabi i ustupa mjesto planovima i spojevima koji podsjećaju na poslovni razgovor za ručkom. Strast podliježe gorčini iskustava. Muškarci su se također slabo prilagodili novom sistemu. Ne tako davno, potrošiti cijeli svoj život, društveni status, postignuća i imovinu na snubljenje jedne ili dvije žene je bila praksa. Prije kontracepcije i abortusa, oduzeti djevičanstvo je stupalo samo korak iza neminovnih desetak godina skrbi i očinstva. Postojala je prirodna granica koliko seksualnih partnera muškarac može prikupiti. "Zanima me jesi li slobodan/na za spoj u zadnji čas, u kojem slučaju ne mogu stići na njega jer zvučiš očajno." Danas, isprobati 4-5 partnera godišnje (više kako društvo teži Amerikanizaciji) i skakutati iz jedne mini-veze u drugu zahtijeva ogromnu energiju za koju ljudi jednostavno nisu optimizirani. Gubitak posljedica - beskonačna seksualna sloboda za oba spola, beznačajnost odbijanja (uvijek će "dati" netko drugi), nevezanost egzistencije za obitelj i djecu - omogućava vječnu potragu za "savršenstvom". I muškarci i žene trpe jednake posljedice od nove realnosti da ništa nije vječno, pod sjenom stope razvoda od 25% (u Americi skoro 50%) i opadajućom stopom fertiliteta. Ili će čovjek evoluirati u drukčiju vrstu životinje, koja može podnijeti hiper-seksualnost i desetljeća seksa za jednu noć, zaljubljivanja, odljubljivanja, drame, prekida, vjenčanja i razvoda, ili će sve manji broj djece presuditi genima takvih. Mislim da trenutno stanje ne može potrajati. ----------------------- p.s. Bonus pitanje: na prvoj slici, za stolom dolje sjede muškarac i žena na speed dating eventu. Koju malu grešku čini muškarac? Odgovor: Naginje se naprijed, naslonjen na svoje ruke na stolu. Ovaj stav nije dobar iz dva razloga: a) slabašan je, i b) signalizira da traži njeno odobravanje. "Ispravi leđa i ramena, nasloni se u svoju stolicu s rukama iza vrata ili opuštenim, i nemoj biti toliko zabrinut da nećeš čuti baš svaku riječ iz njenih usta," bio bi moj savjet. Ali kako vas je puno istaknulo, to je tek jedan od faktora, a onaj koji mu je kao kamen oko vrata je to što je speed dating event. Istraživanje pokazuje da u prosjeku tek 6% sudionika speed dating događaja ostvari seksualni kontakt s bilo kojim drugim sudionikom, a tek 4% vezu. Ako prosječan event košta oko 50 kn, bilo bi jeftinije unajmiti... no, nećemo skretati u te vode Još gore, to je speed dating event na kojemu se muškarci rotiraju, a žene ostaju sjediti (ona je imala vremena naručiti piće dok "šopingira" - bravo SrednjovječniUdovac!), što implicira da se samo njega ocjenjuje i smanjuje njegovu vrijednost i šanse za uspjehom. Sve ideje su super, (zapamtite, nema 100% točne, samo bliže ili dalje), no komentar pametnog zuba me najviše oduševio: "drži ruke na stolu, a stol nije čist, čime pokazuje svoj evolucijsku nekompetenciju za život u braku" - lol! svaka čast Oznake: teorija seksualnog tržišta, broj, sociologija, Putovanja

- 11:08 - Komentari (19) - Isprintaj - #

Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Nekomercijalno-Dijeli pod istim uvjetima.