Igniss - Gdje politička korektnost odlazi umrijeti.

Što žene žele?

METODOLOGIJA:

Za svrhu studije, istraživači su pripremili po nekoliko kraktih filmova sa sljedećim temama:

1) heteroseksualni spolni odnos između muškarca i žene
2) homoseksualni spolni odnos između muškarca i muškarca
3) homoseksualni spolni odnos između žene i žene
4) muškarac kako masturbira
5) žena kako masturbira
6) nabildani muškarac koji gol šeta po plaži
7) vitka žena koja gola radi aerobik
8) spolni odnos između dvaju patuljastih čimpanzi (majmuna vrste bonobo)


Možemo se samo nadati da su ljudski parovi izgledali ljepše od ovoga.
Izvor slike

Snimke iz navedenih 8 kategorija su prikazane muškarcima i ženama obje seksualne orijentacije.

Seksualno uzbuđenje je istovremeno bilo mjereno na dva načina: objektivno i subjektivno. Sudionici su sjedili u udobnoj kožnoj fotelji u njenom laboratoriju u Centru za mentalno zdravlje i liječenje ovisnosti pri Sveučilištu u Torontu gdje prof. Chivers drži nastavu. Genitalije sudionika su bile spojene na pletizmografe - za muškarce je to uređaj koji se navuče na penis kako bi mjerio nabreklost, a za žene mala plasitčna sonda koja se smjesti u vaginu i mjeri protok krvi u genitalijama. Svaki sudionik je također bio opremljen jednostavnom tipkovnicom kako bi mogao na brojčanoj ljestvici ocijeniti svoju razinu seksualnog uzbuđenja.

REZULTATI:

Muškarci su u prosjeku genitalno reagirali na način koji je prof. Chivers opisala kao "odgovarajućim kategoriji".
Muškarci koji su se izjasnili kao heteroseksualni su doživjeli erekciju gledajući heteroseksualni seks, lezbijski seks i žene koje masturbiraju i vježbaju. U pravilu su bili indiferentni kada su na ekranu bili samo muškarci.
Homoseksualni muškarci, s druge strane, su bili uzbuđeni na dijametralno suprotan način.
Također, bilo kakva nada da će životinjski seks pobuditi nešto u muškarcima obje orijentacije je propala jer ih uopće nisu uzbudili majmuni.
Isto tako, opisi uzbuđenja putem tipkovnice i su se poklapali s očitavanjima pletizmografa. Umovi i genitalije muškaraca su se potpuno slagali.

Kod žena je bilo znatno drugačije.
Bez obzira na to kao koja su se seksualna orijentacija izjasnili, sve su pokazivale znatno i vrlo brzo uzbuđenje prilikom prikazivanja muškaraca s muškarcima, žena sa ženama i žena s muškarcima.
Više ih je objektivno uzbudila žena koja vježba nego muškarac koji šeće po plaži, a genitalije su im bile vrlo prokrvljene i kod scena s majmunima (iako trunku manje nego kod zgodnog muškarca u šetnji).
Kod žena se činilo kao da um i genitalije jedva pripadaju istoj osobi. Očitanja s pletizmografa i unosi u tipkovnicu se gotovo uopće nisu poklapali.



Tijekom lezbijskih scena, heteroseksualne žene su prijavile puno manje uzbuđenja nego na što su upućivale njihove vagine, tijekom scena s dva muškarca je razlika bila još veća, a tijekom heteroseksualnog odnosa su tvrdile da su uzbuđene puno više nego što su zapravo bile.
Kod ispitanica koje su bile lezbijke, izraženi i izmjereni rezultat su se donekle približili prilikom scene s dvije žene, no prilikom scene s dva muškarca je njihovo uzbuđenje bilo još veće, unatoč tome što su ustvrdile da im to nije zanimljivo.
Također, sve žene su bez obzira na orijentaciju tvrdile da ih nimalo ne uzbuđuje gledanje čimpanzi.

Ne, NIJE MOGUĆE biti 'debeo i zdrav', kažu eksperti: puno vježbanja u stanju pretilosti 'ne sprječava ranu smrt'


Izvor slike

Biti debeo ali u dobroj formi je mit, utvrdili su znanstvenici. Ako ste pretili, velika količina tjelesne aktivnosti neće spriječiti preranu smrt. Istraživači kažu da je znatno važnije biti vitak, čak i ako niste u dobroj formi.

Godinama su eksperti vjerovali da je moguće biti 'debeo ali u dobroj formi' i i dalje biti relativno dobrog zdravlja. Teže odrasle osobe su pretpostavljale da im tih "par kila viška" ne smeta dokle god se redovno bave tjelesnom aktivnošću. No, saznanja iz švedske studije na uzorku od preko 1.3 milijuna muškaraca sugeriraju da su bili u krivu.

Profesor Peter Nordstrom sa sveučilišta Umea je pregledao zdravstvene kartone muškaraca tijekom 29 godina, od 18. godine nadalje. Svi su se bili pridružili obrambenim snagama, što je prilikom pridruživanja uključivalo i test tjelovježbe na biciklu za vježbu. Također su svi bili izmjereni i izvagani, što je omogućilo istraživačima saznati jesu li bili pretili ili ne.

Zatim su profesor Nordstrom i njegova ekipa pregledavali podatke o muškarcima kako bi vidjeli tko je od tog doba umro od raznih bolesti, uključujući rak i bolesti srca i krvožilnog sustava.

Otkrili su da muškarci u dobroj formi imaju znatno manju šansu umiranja nego oni u lošoj formi. No, taj efekt je bio poništen ako su bili pretili. Muškarci koji su bili vitki i neaktivni su imali 30% manju šansu umiranja nego oni koji su bili debeli ali u dobroj formi.

Studija je objavljena u časopisu "International Journal of Epidemiology".

Zamislite situaciju koja nam je svima dobro poznata: sjedite za stolom u uredu ili doma. Kopajući po nekim papirima, usput naiđete na prljavu šalicu iz koje ste pili kavu prije toliko vremena da bi se njena starost mogla datirati ugljikom. Bolje da je operete. Uzmete šalicu, izađete kroz vrata iz svog ureda i uputite se u kuhinju. Ali dok ste stigli u kuhinju, zaboravili ste zašto ste uopće ustali i vratite se u svoj ured s osjećajem zbunjenosti - sve dok opet ne pogledate dolje i ugledate šalicu.

Svima nam je poznat čest i iritantan doživljaj stizanja nekamo samo kako bismo shvatii da smo zaboravili što tu želimo. Svi znamo zašto se takvo zaboravljanje događa: postajemo senilni, nismo obraćali dovoljno pozornosti, prošlo je previše vremena, ili jednostavno nije bilo važno. Ali "potpuno drukčija" ideja nam stiže od istraživača sa sveučilišta Notre Dame. Prvi dio naslova njihovog članka ga najbolje opisuje: "Hodanje kroz dovratke uzrokuje zaboravljanje."

Gabriel Radvansky, Sabine Krawietz i Andrea Tamplin su posjeli sudionike ispred monitora na kojemu se odvijala video igra u kojoj su se mogli kretati uokolo koristeći strelice. Unutar igre bi prišli stolu s nekim obojenim geometrijskim tijelom na sebi. Njihov zadatak je bio uzeti objekt i odnijeti ga na drugi stol, gdje bi spustili taj objekt i uzeli novi. Koji god objekt da su trenutno nosili bio im je nevidljiv, kao da je u virtualnoj naprtnjači.

Ponekad, kako bi se domogli sljedećeg objekta, sudionici bi samo prošetali preko sobe. Druge pute su morali proći istu udaljenost, ali kroz vrata u novu sobu. S vremena na vrijeme bi im istraživači uputili pitanje koji objekt se trenutno nalazi kod njih. Kviz je bio tempiran tako da bi pitanje došlo odmah nakon što bi prošli kroz dovratak. Kao što kaže naslov, prolazak kroz vrata je uzrokovao zaborav: njihovi odgovori su bili i sporiji i manje precizni kada bi ušetali u novu sobu kroz dovratak nego kada bi prošli istu udaljenost unutar iste sobe.

Ovaj "učinak dovratka" se doima prilično općenitim. Na primjer, nije stvaralo nikakvu razliku jesu li virtualne okoline bile prikazivane na 66-inčnom LCD televizoru ili na prastarom 17-inčnom monitoru. U jednoj studiji, Radvansky i kolege su testirali efekt dovratka u stvarnim sobama u svom laboratoriju. Sudionici su prolazili kroz stvarnu okolinu, noseći stvarne objekte i mičući ih po stvarnim stolovima. Objekti su se tijekom transporta nalazili u kutijama za cipele kako sudionici ne bi mogli pogledati odgovor kada dobiju pitanje, ali izuzev toga je proces bio potpuno isti kao u virtualnoj stvarnosti. Sasvim očekivano, učinak dovratka je bio jednako prisutan i u stvarnosti. Sjećanje je uvijek bilo lošije nakon prolaska kroz dovratak nego nakon prolaska iste udaljenosti unutar iste sobe.



Je li gubitak sjećanja uzrokovan prolaskom kroz dovratak, ili je sjećanje lakše u sobi u kojoj je informacija originalno i nastala? Psiholozi već neko vrijeme znaju da memorija najbolje funkcionira kada se kontekst tijekom testiranja slaže s kontekstom tijekom učenja; to je primjer pojave zvane "princip specifičnosti kodiranja". Ali treći eksperiment u studiji Notre Dame-a pokazuje da se kod efekta dovratka ne radi samo o različitim kontekstima. U tom eksperimentu (provedenom opet u virtualnoj realnosti), sudionici bi ponekad uzeli objekt, prošli kroz vrata i zatim ili prošli kroz druga vrata natrag u prvu sobu, ili se okrenuli i odmah vratili u prvu sobu. Ako je kontekst ono što je važno, onda bi hodanje natrag u staru sobu trebalo poboljšati sjećanje, ali nije to učinilo.

Učinak dovratka sugerira da u sjećanju ima puno više od toga na što ste obraćali pozornost, kada se dogodilo i koliko ste se trudili. Umjesto toga, čini se da su neke vrste sjećanja optimizirane kako bi držale informaciju pri ruci dok joj ne prođe rok trajanja, i zatim je izbacile kako bi napravile mjesta za nove. Radvansky i kolege zovu ovu vrstu oblikovanja sjećanja "predloškom događaja", i predlažu da je prolazak kroz vrata dobar trenutak da se vaš mozak riješi prošlih predložaka događaja jer je što se god dogodilo u staroj sobi postalo manje važno sada kada ste promijenili lokaciju. Što je ta stvar u kutiji? Ah pa to je ono čime sam se bavio prije nego sam stigao ovamo, bolje da zaboravim na to. Druge vrste događaja također mogu uzrokovati čišćenje memorije: na primjer, kada prijatelj pokuca na vrata, kada završite zadatak kojim ste se bavili, ili kada baterija na laptopu dođe do kraja i morate ga uštekati u struju.

Zašto bismo imali sustav sjećanja podešen kako bi zaboravljao stvari čim završimo jednu stvar i prijeđemo na drugu? Zato što ne možemo sve držati pri ruci, i većinu vremena takav sustav funkcionira savršeno. Ali neuspjesi takvog sustava - i podaci iz laboratorija - daju nam potpuno drugačiji uvid u njegovo djelovanje.

Osjeća li se ona kao da te poznaje 3 sata ili 3 dana ima značajan utjecaj na to hoćete li se na kraju tih 3 sata rastati s "hajde da budemo samo prijatelji" ili prvim poljupcem [ili nečim još boljim od toga].
- Igniss

- "Ja sam samohrana majka i moje dijete ima sve što treba"
- "Sve što dijete treba je bezuvjetna ljubav"
- "Ja sam odrastao/la sa samo jednim roditeljem i ispao/la sam ok"
- "Vrsta obitelji nema nikakav utjecaj na odrastanje djece"
- "Čak i ako djeca sa samo jednim roditeljem imaju neke probleme, to je samo zbog financijskih poteškoća"
- "Bolje za dijete da bude s jednim roditeljem koji ga voli nego u obitelji gdje se roditelji svađaju"
- "Djeci samohranih majki ništa ne nedostaje"
- "Biti samohrani roditelj je teško zbog manjka potpore društva"
- "Djeca u homoseksualnim zajednicama imaju sve što im treba"
- "Ne postoji idealna roditeljska situacija"
- "Brak nije relevantan za socijalnu politiku"
- "Dijete neće biti gay zato što su ga odgojili gay roditelji"
- "Jednoroditeljska obitelj nije ništa gora za dijete nego bilo koja druga"
- "Nije potrebno imati partnera za podizanje djeteta"
- "'Tradicionana obitelj' nema veze s time hoće li dijete odrasti u zdravog i uspješnog pojedinca"

- Rekla-kazala

Djeca samohranih roditelja su imala dvostruko veću šansu imanja nekog problema s mentalnim zdravljem u odnosu na onu koja su živjela sa vjenčanim ili nevjenčanim parovima u istom domu: 16% naspram 8%. Ovaj odnos je također bio pronađen i u zapadno-australskom ispitivanju na uzorku od 14 100 djece (Zubrick, et al., 1995.)

"Djeca iz obitelji sa samohranim roditeljima imala su veću šansu (odnos 2:1) morbiditeta mentalnog zdravlja nego ona u obiteljima s oba roditelja.">

Unutar uzorka djece samohranih roditelja na području Velike Britanije, na učestalost mentalnih poremećaja nije bitno utjecalo to je li samohrani roditelj bio nikada vjenčan, udovac, razveden ili rastavljen. Unatoč tome, djeca koja su živjela s oba nevjenčana roditelja su svejedno imala veću šansu imanja poremećaja u ponašanju u odnosu na djecu koja su živjela s oba roditelja u braku: 8% naspram 4%.

The mental health of children and adolescents in Great Britain; The report of a survey carried out in 1999 by Social Survey Division of the Office for National Statistics on behalf of the Department of Health, the Scottish Health Executive and the National Assembly for Wales, H. Meltzer, R. Gatward, 1999.

Udio djece s emocionalnim poremećajima koja su živjela sa samohranim roditeljem koji je bio udovac, razveden ili rastavljen bio je dvostruko veći nego kod djece bez emocionalnih poremećaja (31% naspram 15%).

Među djecom s poremećajima u ponašanju, udio koji je živio s oba nevjenčana roditelja, nikada vjenčanim samohranim roditeljem ili razvedenim samohranim roditeljem bio je veći nego kod djece bez takvog poremećaja (12% naspram 8%, 14% naspram 7%, te 27% naspram 15%)

Mental health of children and young people in Great Britain, 2004, Summary Report; H. Green, Á. McGinnity, H. Howard Meltzer, T. Ford, R. Goodman, The Office for National Statistics, 2004.

Djeca čiji su se roditelji rastali tijekom tri godine studije imala su 453% veću šansu razvoja emocionalnih problema nego ona čiji su roditelji ostali zajedno, te su imala 287% veću šansu poremećaja u ponašanju. Mladi ljudi čiji su se roditelji rastavili su također imali 300% veću šansu nasilničkog ponašanja.

Djeca i mladež u kućanstvima "obnovljenih obitelji" (gdje je njihov skrbnik našao novog partnera, op.prev.). pogotovo u onim obiteljima gdje su dobila polubraću ili polusestre, imali su jednako povišenu šansu za poremećaje u ponašanju kao i ona čiji su se roditelji samo rastali.

Općenito je traumatičnost razvoda za dijete (ocijenjena kroz posljedičnu šansu nastanka emocionalnih problema) bila ekvivalentna teškoj ozljedi ili bolesti.

Tijekom trajanja studije na uzorku od 5,364 djece u dobi između 5 i 16 godina, 3% uzorka je razvilo barem jedan novi problem. Od onih koji su već imali barem jedan problem na početku studije, 30% ih je nastavilo imati isti problem i nakon tri godine u slučaju emocionalnih problema, a 43% u slučaju problema u ponašanju.

Department for Health and the Scottish Government, 2008.

Nacionalna anketa na uzorku od šest tisuća kućanstava pronašla je da samohrani roditelji imaju veću šansu koristiti zlostavljačke vrste nasilja nad svojom djecom nego oni u kućanstvima s dva roditelja. Za majčinsko zlostavljačko nasilje se čini da je vezano za razinu siromaštva u kućanstvima samohranih majki, dok za očinsko zlostavljačko nasilje nije pronađena takva povezanost.

Child abuse and violence in single-parent families: Parent absence and economic deprivation; Gelles, Richard J.
American Journal of Orthopsychiatry, Vol 59(4), Oct 1989.

Najveća razlika opažena je u majčinoj samopercepciji kontrole djetetova ponašanja, pri čemu su samohrane majke izvijestile o slabijoj kontroli od majki iz obitelji s oba roditelja. Slično tome, samohrane su majke i svoju psihološku kontrolu djeteta procijenile nešto slabijom od majki iz tradicionalnih obitelji.

Roditeljsko ponašanje i obiteljska klima u obiteljima samohranih majki; Keresteš Gordana, časopis Društvena istraživanja, 2001.

Podaci iz Studije o zdravlju djece Ontario su upotrijebljeni za ispitivanje asocijacije između statusa jedno-roditeljske obitelji i dječjih psihijatrijskih poremećaja i neuspjeha u školovanju. Rezultati bivarijantne analize pokazuju da djeca u jedno-roditeljskim obiteljima imaju malen ali statistički značajan rizik od neuspjeha u školovanju. Ipak, ove iste obitelji pate i od značajnih ekonomskih i društvenih poteškoća. Kada se multivarijantnom analizom korigira za varijable koje označavaju poteškoće, poput siromaštva ili obiteljske disfunkcije, ova korelacija postaje statistički beznačajna.

Single-Parent Families: Child Psychiatric Disorder and School Performance; HFATHER MUNROF. BLUM, PH.D.correspondence, MICHAEI H. BOYLE, M.S.C., DAVID R. OFFORD, M.D., The American Academy of Child and Adolescent Psychiatry, 1998.

U ovoj populacijskoj studii, prikupili smo podatke o općenitom i uzročnom mortalitetu između 1991. i 1998. i rizik od zaprimanja u bolnicu između 1991. i 1999. za 65 085 djece sa samohranim roditeljima i 921 257 djece s oba roditelja. Procijenili smo relativne rizike Poissonovom regresijom, korigirali za faktore zbog kojih bi ljudi češće mogli ispasti samohrani roditelji, te za druge faktore koji (prvenstveno kao rezultat samohranog roditeljstva) mogu utjecati na odnos između vrste roditeljstva i rizika.

Djeca samohranih roditelja pokazala su povećane rizike psihijatrijskih bolesti, suicida, pokušaja suicida, ozljeda i ovisnosti. Nakon korekcije za ometajuće faktore kao što su socioekonomski status ili roditeljski mentalni problemi i ovisnosti, djeca u kućanstvima s jednim roditeljem imala su povećane rizike u odnosu na djecu u kućanstvima s oba roditelja:

Psihijatrijska bolest: 210% za djevojčice, 250% za dječake
Suicid: 200% za djevojčice, 230% za dječake
Alkoholizam ili bolest vezana za konzumaciju alkohola: 240% za djevojčice, 220% za dječake
Narkotici ili bolesti vezane za uporabu opojnih sredstava: 320% za djevojčice, 400% za dječake

Dječaci su također imali znatnije povećan općeniti mortalitet u odnosu na djevojčice.

Mortality, severe morbidity, and injury in children living with single parents in Sweden: a population-based study; Weitoft GR1, Hjern A, Haglund B, Rosén M., Lancet, 2003.

Djeca samohranih majki pokazala su povećan rizik što se tiče općenitog lošeg zdravlja po procjeni roditelja (39% više za dječake, 73% više za djevojčice), psiholoških problema (90% više za dječake, 58% za djevojčice), pretilosti (23% više za dječake, bez utjecaja za djevojčice), i astmu (bez utjecaja za dječake, 90% više za djevojčice). Prilagođavanje za socio-ekonomske faktore je umanjilo snagu korelacije između vrste obitelji i navedenih problema. Faktori okoline, s druge strane, nisu značajno utjecali na razliku između djece s dva roditelja i djece sa samohranom majkom.

Povećani zdravstveni rizici koje doživljavaju djeca iz obitelji samohranih majki mogu biti samo djelomično objašnjeni socio-ekonomskim faktorima, dok ih faktori okoline uopće ne objašnjavaju.

Increased health risks of children with single mothers: the impact of socio-economic and environmental factors; Scharte M., Bolte G., Department of Occupational and Environmental Epidemiology, Bavarian Health and Food Safety Authority, Munich, Germany, 2013.

20%-ni uzorak kanadskog popisa stanovništva iz 2006. godine je omogućio identifikaciju djece koja su živjela s roditeljima istog spola, te usporedbu istoga sa stopama završavanja srednje škole. Ovaj vrlo veliki slučajni uzorak omogućava kontrolu za bračni status, omogućava praćenje po i gay i lezbijskim obiteljima, te je dovoljno velik za procjenu razlika između spola djeteta i spola (oba) roditelja. Djeca koja su živjela s gay i lezbijskim obiteljima u 2006. godini su imala 35% manju šansu završiti srednju školu u odnosu na djecu koja su živjela u vjenčanim obiteljima s roditeljima suprotnog spola. Kćeri ovakvih parova su imale znatno gore rezultate nego sinovi.

High school graduation rates among children of same-sex households; Douglas W. Allen, Review of Economics of the Household
Volume 11, Issue 4 , pp 635-658, 2013.

Empirijska saznanja pokazuju da negativni efekt života u obitelji sa samohranim roditeljem raste s brojem godina provedenim u takvoj obitelji, najveći je tijekom predškolskih godina, te je veći za dječake nego djevojčice.

Educational attainment of children from single-parent families: Differences by exposure, gender, and race; Demography ; Volume 25, Issue 2 , pp 221-234; Sheila Fitzgerald Krein, Andrea H. Beller, 1988.

Identificirali smo 149 smrtnih slučajeva tijekom 8 godina koji su bili uzrokovani nanesenim ozljedama. Djeca koja su prebivala u kućanstvima zajedno s nevezanim odraslim osobama su imala skoro 50 puta veću šansu umrijeti od nanesenih ozljeda nego djeca koja su prebivala u kućanstvima s 2 biološka roditelja.

Child Deaths Resulting From Inflicted Injuries: Household Risk Factors and Perpetrator Characteristics; Patricia G. Schnitzer, PhD*, Bernard G. Ewigman, MD, MSPH; Pediatrics

Pitanje: Što je zajedničko feministima, kršćanskim fundamentalistima i talibanima?



Odgovor: Svi smatraju ovu majicu odvratnom.

13. studenoga 2014.: Nije me briga jesi li spustio svemirsku letjelicu na komet, tvoja majica je seksistička i isključiva
To je jedan mali korak za čovjeka, tri velika koraka unatrag za čovječanstvo

... ono što je važno je to što nitko u ESA-i nije smatrao potrebnim spriječiti ga u predstavljanju svemirske zajednice odjećom koja degradira 50% svjetske populacije. Nitko ga nije zamolio da je skine, najvjerojatnije zato što im se nije činilo da je to vrijedno razmišljanja ili brige.

Ovo je vrsta svakodnevne mizoginije koja sprječava ulazak žena u određena znanstvena polja. Vide tipa poput njega na TV-u i ne osjećaju se dobrodošlo. Vide poster s golišavim ženama u koleginom uredu i znaju da ih se ne cijeni. Čuju komentare o "kujama" dok su u izlasku s kolegama na faksu, i odluče promijeniti studij. A to su samo žene koje uopće dospiju toliko daleko.

1. Zavidni kolege i kolegice će jedva čekati opet izvući ovaj "skandal" na svjetlo dana kada god im to bude u interesu.

2. Ako u budućnosti Matt Taylor i znanstvenik ženskog spola budu u konkurenciji za isti položaj, taj položaj će skoro sigurno otići ženi (čak i ako je manje kvalificirana). Zašto? Zato što bi znanstvenica mogla podići galamu oko toga da je njena uprava odabrala "poznatog ženomrzca" umjesto nje i zaprijetiti im tužbama i prijavama za "diskriminaciju po spolu na radnom mjestu".



3. Ako Matt Taylor ikada bude imao ulogu mentora za studenticu koja tu stažira ili piše rad, i ona ne bude ispunjavala uvjete, ako joj on napiše lošu recenziju ona može reći da je to zbog Mattovih "negativnih stavova o ženama u znanosti". Također, ne daj bože da ga netko (anonimno ili ne) optuži za seksualno zlostavljanje... kome će vjerovati, potvrđenom ženomrzcu ili mladoj samopouzdanoj znanstvenici? Ovaj čovjek je temeljito nasapunjan.

4. Šanse da postane stalni predavač ili profesor na nekom značajnom sveučilištu su smanjene skoro na nulu, jer niti jedno sveučilište neće htjeti zaposliti nekoga toliko izloženom skandalima i s tolikim potencijalom za izazivanjem demonstracija od strane škvadre rođene za zgražanje. Također, ako ikada bude u ulozi šefa koji sklapa svoj znanstveni tim, morat će u njega uzimati nekvalificirane žene samo kako bi se osigurao da nitko ne može reći da je šovinist. Ovo će mu zauvijek visiti nad glavom poput dvosjeklog mača.

Pojedinačna rezidualna reproduktivna vrijednost (RV) je ukupni budući reproduktivni potencijal nekog pojedinca, tj. ukupni očekivani reproduktivni uspjeh od sadašnjosti do kraja života. Kod žena je RV ovisan o životnoj dobi. Raste kroz djetinjstvo, kako žena uspješno prolazi kroz period u kojemu je smrt moguća, ali razmnožavanje nije, doseže maksimum s početkom reproduktivnog perioda, te se zatim polako smanjuje sve do menopauze, kada pada na nulu. [...] Sama maksimalna plodnost kod žena događa se u ranim dvadesetim, poslije perioda adolescencije.

Mnogi autori postavili su tvrdnju da je privlačnost koju muškarci osjećaju prema navedenim indikatorima vezana za signal maksimalnog RV-a, kasnu adolescenciju kada su svi indikatori u potpunosti razvijeni. Recimo, muškarci su posebno privučeni grudima koje su čvrste, uspravne i s malim bradavicama. Ove osobine se počinju razvijati već u pubertetu i dosežu svoj vrhunac tijekom adolescencije. Isto je i s odnosom struka i kukova, koji doseže svoj idealni minimum tijekom adolescencije i zatim raste s navršenom dobi.

No, tvrdnje da su muškarci evoluirali kako bi cijenili ove indikatore kao znakove mladosti ili plodnosti ne objašnjavaju zašto se ti indikatori pojavljuju baš tada. Kao drugo, ne objašnjavaju kako i zašto muške preferencije variraju među ženama iste dobi.

Marlowe (1998.) je predložio tezu da su ženske grudi evoluirale kao signali osobne kvalitete koja se tiče ženskog RV-a, tj. da se grudi razvijaju daleko prije reproduktivnih sposobnosti, ne kako bi se pripremile za reprodukciju, već kako bi u ženskom natjecanju oglasile nadolazeći RV.

Mi smo proširili ovu tezu: muškarci čvrste, uspravne grudi i ostale navedene indikatore nalaze privlačnima ne kao indikatore mladosti ili trenutne plodnosti, već zbog maksimizacije rezidualne, preostale plodnosti u životu svake pojedine ženke. Mužjaci ljudske vrste su unikatni po svojoj ekstremnoj preferenciji vrlo mladih, ne-reproduktivnih ženki; drugi muški primati preferiraju srednjovječne ženke, a čimpanze čak stare ženke. Muškarci su također različiti od žena po tome što ženama nisu privlačni vrlo mladi i ne-reproduktivni muškarci.

Dapače, osim privlačnosti koju muškarci osjećaju prema kasnim adolescenticama i mladim odraslim ženama, barem neke mjere (uključujući samo-izvještavanje i pletizmografiju (mjerenje obujma) penisa), muškarci su jednako privučeni i pubertetskim i ranim adolescenticama (Jones, 1996., Quinsey & Lalumiere 1995., Quinsey at al. 1993.).

Ova teorija također predviđa objašnjenje razlika u privlačnosti žena iste dobi i sa sličnim indikatorima. Iako sitne razlike u indikatorima plodnosti ne predviđaju nikakvu značajnu razliku u razini trenutne plodnosti, istraživanja (Manning, Scutt, Whitehouse & Leinster, 1997.; Moller, Soller & Thornhill, 1995.) su pokazala da predviđaju značajnu razliku u RV-u (rezidualnoj reproduktivnoj vrijednosti). Žene s relativno simetričnijim grudima, kontrolirano za dob, imale su više djece.

Kada se razmotri ova nova saznjanja, neke postavke darvinizma postaju sumnjive. Hoće li darvinisti ponovno razmotriti teoriju da je naše ponašanje prilikom parenja manje urođeno nego što se to smatra?

Vjerojatno ne. U članku koji je odgovarao na naše studije od prošle godine, Mr. Schmitt, jedan od vodećih glasova među darvinistima, nije predao ni centimetar bojnog polja. U vezi istraživanja gđice. Conley, da su žene jednako sklone neobaveznom seksu ako se radi o celebrityu, postavio je argument da je to "rezultat ženske (ali ne i muške) kratkoročne strategije za stjecanje dobrih gena od tjelesno privlačnih kratkoročnih partnera. Kada je aktivirana ženska kratkoročna strategija parenja (recimo, privremeno zbog ovulacije, ili kronično zbog odnosa spolova naklonjenog ženama) (ili ovome, tzv. "strategija dvostrukog parenja", op.prev.), čini se da žene izražavaju relativno fokusiranu želju za genetskim obilježjima "seksi muškaraca" koja bi biološki koristile ženama u toj situaciji."

Drugim riječima: ništa novo, sve je to evolucija.

Evolutionary Psychology, www.epjournal.net – 2011. 9(2): 147-180, Original Article
Implicitna teorija samopouzdanja: posljedice percipirane razine samopouzdanja na romantičnu poželjnost

Uzorak: 182 heteroseksualnih studenata (60 muških, 122 ženskih)

Metodologija: kao konceptualna repliakcija Clarka i Hatfielda (1989.), sudionici su zamoljeni da zamisle da im je prišao prosječno privlačan član suprotnog spola i pitao ih jedno od tri pitanja: "Bi li izašao/la sa mnom na spoj?", "Bi li otišao/la sa mnom u moj stan?" i "Bi li se seksao/la sa mnom?" Sudionici su odgovarali na ova pitanja koristeći skalu od 1 (definitivno NE) do 9 (definitivno DA). Podaci o samopouzdanju imaginarnih meta su bili manipulirani tako da je svaki sudionik dao odgovor meti s niskom, srednjom i visokom razinom samopouzdanja za svaki scenarij. U osnovi, svaki sudionik je sudjelovao u 9 različitih scenarija (danih po slučajnom redoslijedu). Zatim su izračunate interne vrijednosti i intervali pouzdanosti.

Hess i Hagen su sugerirali da bi takve razlike mogle biti još izraženije u mlađoj grupi sudionika. Evolucijski, povijesno i kulturno, sugeriraju, djevojke u dobi od 15 do 19 godina bile bi najaktivnije u potrazi za partnerima. Stoga bi bilo kakva sabotaža imidža drugih djevojaka kao poželjnih partnerica, poput komentiranja njihovog promiskuiteta, tjelesnog izgleda ili čudnovatih obilježja, lako postala predmet živahnog ogovaranja.

U trenutnoj studiji, istraživano je postoje li dobne razlike u ženskoj tendenciji ogovaranja, te koreliraju li sa vlastitom percepcijom vrijednosti kao partnerice. Očekivano je da će mlađe žene pokazati višu tendenciju ogovaranja poslije čitanja scenarija u kojemu se pojavio romantični rival, zato što su u dobu u kojoj je natjecanje za partnere najintenzivnije. Štoviše, postavljena je hipoteza da je tendencija ogovaranja povezana s vrijednošću žene kao partnerice, jer mlađe žene imaju više reproduktivne kapacitete od starijih žena. Rezultati potvrđuju ova očekivanja: postojale su statistički značajne razlike u ženskoj tendenciji ogovaranja po dobi, i te razlike su nestale kada se kontroliralo za vrijednost žene kao partnerice. Diskusija se fokusira na interpretaciju i implikacije ovih rezultata.

Izvor: "Age differences in women’s tendency to gossip are mediated by their mate value" from Personality and Individual Differences, Volume 52, Issue 1, January 2012, Pages 106–109 (Impact Factor 2.313)