Igniss - Gdje politička korektnost odlazi umrijeti.

Zamislite situaciju koja nam je svima dobro poznata: sjedite za stolom u uredu ili doma. Kopajući po nekim papirima, usput naiđete na prljavu šalicu iz koje ste pili kavu prije toliko vremena da bi se njena starost mogla datirati ugljikom. Bolje da je operete. Uzmete šalicu, izađete kroz vrata iz svog ureda i uputite se u kuhinju. Ali dok ste stigli u kuhinju, zaboravili ste zašto ste uopće ustali i vratite se u svoj ured s osjećajem zbunjenosti - sve dok opet ne pogledate dolje i ugledate šalicu.

Svima nam je poznat čest i iritantan doživljaj stizanja nekamo samo kako bismo shvatii da smo zaboravili što tu želimo. Svi znamo zašto se takvo zaboravljanje događa: postajemo senilni, nismo obraćali dovoljno pozornosti, prošlo je previše vremena, ili jednostavno nije bilo važno. Ali "potpuno drukčija" ideja nam stiže od istraživača sa sveučilišta Notre Dame. Prvi dio naslova njihovog članka ga najbolje opisuje: "Hodanje kroz dovratke uzrokuje zaboravljanje."

Gabriel Radvansky, Sabine Krawietz i Andrea Tamplin su posjeli sudionike ispred monitora na kojemu se odvijala video igra u kojoj su se mogli kretati uokolo koristeći strelice. Unutar igre bi prišli stolu s nekim obojenim geometrijskim tijelom na sebi. Njihov zadatak je bio uzeti objekt i odnijeti ga na drugi stol, gdje bi spustili taj objekt i uzeli novi. Koji god objekt da su trenutno nosili bio im je nevidljiv, kao da je u virtualnoj naprtnjači.

Ponekad, kako bi se domogli sljedećeg objekta, sudionici bi samo prošetali preko sobe. Druge pute su morali proći istu udaljenost, ali kroz vrata u novu sobu. S vremena na vrijeme bi im istraživači uputili pitanje koji objekt se trenutno nalazi kod njih. Kviz je bio tempiran tako da bi pitanje došlo odmah nakon što bi prošli kroz dovratak. Kao što kaže naslov, prolazak kroz vrata je uzrokovao zaborav: njihovi odgovori su bili i sporiji i manje precizni kada bi ušetali u novu sobu kroz dovratak nego kada bi prošli istu udaljenost unutar iste sobe.

Ovaj "učinak dovratka" se doima prilično općenitim. Na primjer, nije stvaralo nikakvu razliku jesu li virtualne okoline bile prikazivane na 66-inčnom LCD televizoru ili na prastarom 17-inčnom monitoru. U jednoj studiji, Radvansky i kolege su testirali efekt dovratka u stvarnim sobama u svom laboratoriju. Sudionici su prolazili kroz stvarnu okolinu, noseći stvarne objekte i mičući ih po stvarnim stolovima. Objekti su se tijekom transporta nalazili u kutijama za cipele kako sudionici ne bi mogli pogledati odgovor kada dobiju pitanje, ali izuzev toga je proces bio potpuno isti kao u virtualnoj stvarnosti. Sasvim očekivano, učinak dovratka je bio jednako prisutan i u stvarnosti. Sjećanje je uvijek bilo lošije nakon prolaska kroz dovratak nego nakon prolaska iste udaljenosti unutar iste sobe.



Je li gubitak sjećanja uzrokovan prolaskom kroz dovratak, ili je sjećanje lakše u sobi u kojoj je informacija originalno i nastala? Psiholozi već neko vrijeme znaju da memorija najbolje funkcionira kada se kontekst tijekom testiranja slaže s kontekstom tijekom učenja; to je primjer pojave zvane "princip specifičnosti kodiranja". Ali treći eksperiment u studiji Notre Dame-a pokazuje da se kod efekta dovratka ne radi samo o različitim kontekstima. U tom eksperimentu (provedenom opet u virtualnoj realnosti), sudionici bi ponekad uzeli objekt, prošli kroz vrata i zatim ili prošli kroz druga vrata natrag u prvu sobu, ili se okrenuli i odmah vratili u prvu sobu. Ako je kontekst ono što je važno, onda bi hodanje natrag u staru sobu trebalo poboljšati sjećanje, ali nije to učinilo.

Učinak dovratka sugerira da u sjećanju ima puno više od toga na što ste obraćali pozornost, kada se dogodilo i koliko ste se trudili. Umjesto toga, čini se da su neke vrste sjećanja optimizirane kako bi držale informaciju pri ruci dok joj ne prođe rok trajanja, i zatim je izbacile kako bi napravile mjesta za nove. Radvansky i kolege zovu ovu vrstu oblikovanja sjećanja "predloškom događaja", i predlažu da je prolazak kroz vrata dobar trenutak da se vaš mozak riješi prošlih predložaka događaja jer je što se god dogodilo u staroj sobi postalo manje važno sada kada ste promijenili lokaciju. Što je ta stvar u kutiji? Ah pa to je ono čime sam se bavio prije nego sam stigao ovamo, bolje da zaboravim na to. Druge vrste događaja također mogu uzrokovati čišćenje memorije: na primjer, kada prijatelj pokuca na vrata, kada završite zadatak kojim ste se bavili, ili kada baterija na laptopu dođe do kraja i morate ga uštekati u struju.

Zašto bismo imali sustav sjećanja podešen kako bi zaboravljao stvari čim završimo jednu stvar i prijeđemo na drugu? Zato što ne možemo sve držati pri ruci, i većinu vremena takav sustav funkcionira savršeno. Ali neuspjesi takvog sustava - i podaci iz laboratorija - daju nam potpuno drugačiji uvid u njegovo djelovanje.

Osjeća li se ona kao da te poznaje 3 sata ili 3 dana ima značajan utjecaj na to hoćete li se na kraju tih 3 sata rastati s "hajde da budemo samo prijatelji" ili prvim poljupcem [ili nečim još boljim od toga].
- Igniss