Dame i gospodo, predstavljam vam znanstvenu potvrdu Ignissovog koncepta distorzije vremena (TM):
Zamislite situaciju koja nam je svima dobro poznata: sjedite za stolom u uredu ili doma. Kopajući po nekim papirima, usput naiđete na prljavu šalicu iz koje ste pili kavu prije toliko vremena da bi se njena starost mogla datirati ugljikom. Bolje da je operete. Uzmete šalicu, izađete kroz vrata iz svog ureda i uputite se u kuhinju. Ali dok ste stigli u kuhinju, zaboravili ste zašto ste uopće ustali i vratite se u svoj ured s osjećajem zbunjenosti - sve dok opet ne pogledate dolje i ugledate šalicu.
Svima nam je poznat čest i iritantan doživljaj stizanja nekamo samo kako bismo shvatii da smo zaboravili što tu želimo. Svi znamo zašto se takvo zaboravljanje događa: postajemo senilni, nismo obraćali dovoljno pozornosti, prošlo je previše vremena, ili jednostavno nije bilo važno. Ali "potpuno drukčija" ideja nam stiže od istraživača sa sveučilišta Notre Dame. Prvi dio naslova njihovog članka ga najbolje opisuje: "Hodanje kroz dovratke uzrokuje zaboravljanje."
Gabriel Radvansky, Sabine Krawietz i Andrea Tamplin su posjeli sudionike ispred monitora na kojemu se odvijala video igra u kojoj su se mogli kretati uokolo koristeći strelice. Unutar igre bi prišli stolu s nekim obojenim geometrijskim tijelom na sebi. Njihov zadatak je bio uzeti objekt i odnijeti ga na drugi stol, gdje bi spustili taj objekt i uzeli novi. Koji god objekt da su trenutno nosili bio im je nevidljiv, kao da je u virtualnoj naprtnjači.
Ponekad, kako bi se domogli sljedećeg objekta, sudionici bi samo prošetali preko sobe. Druge pute su morali proći istu udaljenost, ali kroz vrata u novu sobu. S vremena na vrijeme bi im istraživači uputili pitanje koji objekt se trenutno nalazi kod njih. Kviz je bio tempiran tako da bi pitanje došlo odmah nakon što bi prošli kroz dovratak. Kao što kaže naslov, prolazak kroz vrata je uzrokovao zaborav: njihovi odgovori su bili i sporiji i manje precizni kada bi ušetali u novu sobu kroz dovratak nego kada bi prošli istu udaljenost unutar iste sobe.
Ovaj "učinak dovratka" se doima prilično općenitim. Na primjer, nije stvaralo nikakvu razliku jesu li virtualne okoline bile prikazivane na 66-inčnom LCD televizoru ili na prastarom 17-inčnom monitoru. U jednoj studiji, Radvansky i kolege su testirali efekt dovratka u stvarnim sobama u svom laboratoriju. Sudionici su prolazili kroz stvarnu okolinu, noseći stvarne objekte i mičući ih po stvarnim stolovima. Objekti su se tijekom transporta nalazili u kutijama za cipele kako sudionici ne bi mogli pogledati odgovor kada dobiju pitanje, ali izuzev toga je proces bio potpuno isti kao u virtualnoj stvarnosti. Sasvim očekivano, učinak dovratka je bio jednako prisutan i u stvarnosti. Sjećanje je uvijek bilo lošije nakon prolaska kroz dovratak nego nakon prolaska iste udaljenosti unutar iste sobe.
Je li gubitak sjećanja uzrokovan prolaskom kroz dovratak, ili je sjećanje lakše u sobi u kojoj je informacija originalno i nastala? Psiholozi već neko vrijeme znaju da memorija najbolje funkcionira kada se kontekst tijekom testiranja slaže s kontekstom tijekom učenja; to je primjer pojave zvane "princip specifičnosti kodiranja". Ali treći eksperiment u studiji Notre Dame-a pokazuje da se kod efekta dovratka ne radi samo o različitim kontekstima. U tom eksperimentu (provedenom opet u virtualnoj realnosti), sudionici bi ponekad uzeli objekt, prošli kroz vrata i zatim ili prošli kroz druga vrata natrag u prvu sobu, ili se okrenuli i odmah vratili u prvu sobu. Ako je kontekst ono što je važno, onda bi hodanje natrag u staru sobu trebalo poboljšati sjećanje, ali nije to učinilo.
Učinak dovratka sugerira da u sjećanju ima puno više od toga na što ste obraćali pozornost, kada se dogodilo i koliko ste se trudili. Umjesto toga, čini se da su neke vrste sjećanja optimizirane kako bi držale informaciju pri ruci dok joj ne prođe rok trajanja, i zatim je izbacile kako bi napravile mjesta za nove. Radvansky i kolege zovu ovu vrstu oblikovanja sjećanja "predloškom događaja", i predlažu da je prolazak kroz vrata dobar trenutak da se vaš mozak riješi prošlih predložaka događaja jer je što se god dogodilo u staroj sobi postalo manje važno sada kada ste promijenili lokaciju. Što je ta stvar u kutiji? Ah pa to je ono čime sam se bavio prije nego sam stigao ovamo, bolje da zaboravim na to. Druge vrste događaja također mogu uzrokovati čišćenje memorije: na primjer, kada prijatelj pokuca na vrata, kada završite zadatak kojim ste se bavili, ili kada baterija na laptopu dođe do kraja i morate ga uštekati u struju.
Zašto bismo imali sustav sjećanja podešen kako bi zaboravljao stvari čim završimo jednu stvar i prijeđemo na drugu? Zato što ne možemo sve držati pri ruci, i većinu vremena takav sustav funkcionira savršeno. Ali neuspjesi takvog sustava - i podaci iz laboratorija - daju nam potpuno drugačiji uvid u njegovo djelovanje.
Dragi čitatelji, gdje u zavođenju primjenjujemo ovo pravilo? Naravno, na spoju (bio to službeni spoj ili bilo kakav događaj koji se smatra ekvivalentom spoja):
A što se događa kada počnemo spoj na nekom javnom mjestu, odemo na piće, prošetamo do drugog mjesta gdje isto popijemo piće, i zatim još prošetamo, u idealnom slučaju do tvog stana? Pa jednostavno: njena podsvijest misli da je bila na tri spoja umjesto na samo jednom, i čini joj se kao da te poznaje oduvijek.
Osjeća li se ona kao da te poznaje 3 sata ili 3 dana ima značajan utjecaj na to hoćete li se na kraju tih 3 sata rastati s "hajde da budemo samo prijatelji" ili prvim poljupcem [ili nečim još boljim od toga].
- Igniss
Nedavno sam se našao u prilici komunicirati s poznatim aktivistom Ivanom Pernarom, koji je poznat javnosti najviše kao osnivač političke stranke Savez za promjene i autor knjiga "Kako je nastao novac" i "Mehanika novca", a sada je istaknuti član političke strane Živi Zid, čiji je predstavnik Ivan Vilibor Sinčić na nedavnim predsjedničkim izborima osvojio nevjerojatnih 16,42% glasova.
Igniss: Koje su osnovne razlike i/ili povezanosti između Živog zida i Saveza za promjene?
Ivan Pernar: Savez za promjene je 2014. promjenio ime u Živi zid, dakle radi se o istoj stranci pod drugim imenom.
Igniss: Hvala vam na pojašnjenju. Vjerojatno nisam jedini koji je do sada mislio da je Živi zid samo neformalna organizacija. Recite mi, kako funkcioniraju proces donošenja odluka i hijerarhija u Živom zidu?
Ivan Pernar: Stranka Živi zid ima 5 supredsjednika koji su jednaki u pravima i obvezama. Takvom podjelom moći predstavlja iznimku u hrvatskom političkom prostoru jer ostale političke stranke u pravilu imaju samo jednog predsjednika, iznimno dva supredsjednika. U teoriji se odluke donose većinom glasova Glavnog odbora (11 članova), ali u praksi konsenzusom.
Napominjem da su svi supredsjednici ujedno i članovi GO.
Igniss: Na web stranicama Živog zida navodite da je moguće pridružiti se kao "aktivni član", "simpatizer", te "donator". Koja su prava i obveze svake od te tri razine članstva?
Ivan Pernar: Aktivan član je onaj koji je spreman stati u Živi zid i na izbornu listu naše stranke kada bude dan izbora. Simpatizeri su fanovi koje zanima program i rad stranke, ali ne žele aktivno sudjelovati u radu.
Igniss: U vašim knjigama "Kako je nastao novac" i "Mehanika novca" se često spominju primjeri ljudi koji simpatiziraju Živi zid i/ili Savez za promjene, ali ne žele biti povezani s njima, najćešće zato što bi ih sudjelovanje u zaustavljanju deložacija moglo koštati radnog mjesta i egzistencije. Smatrate li njihovu tajnovitost lošom, nužnim zlom, opravdanom ili poželjnom, kao što npr. "Taqiyya" u Šiitskom Islamu dozvoljava svojim pobornicima zatajiti svoja uvjerenja ako su u opasnosti od progona?
Ivan Pernar: Ne smatram ju lošom, bitno je gdje se nalaze srca tih ljudi, a ona su tamo gdje im je ruka na dan izbora.
Igniss: Ali, jesu li zbog činjenice da nisu nikada osobno sudjelovali u sprječavanju ovrhe automatski isključeni iz obnašanja funkcija u stranci ili pojave na izbornom listiću?
Ivan Pernar: Da bi netko obnašao visoku stranačku funkciju mora staviti "kožu na stol" odnosno stati u živi zid i time pokazati da stvarno misli ono što govori. Za niže stranačke funkcije i bivanje na izbornoj listi nije presudno jesu li ti ljudi spriječavali deložacije ili ne. Primarni smisao te selekcijske mjere jest spriječiti ideološko urušavanje stranke iznutra.
Igniss: Nedavno je Živi zid bio metom napada od strane Jutarnjeg i Večernjeg lista (novina koje su dio utjecajnog konglomerata koji ja nazivam "škvadra rođena za zgražanje"). Postoje li iti jedne novine ili medijska organizacija koje su vam do sada pružile pošten tretman i koje biste mogli nazvati neutralnima i objektivnima?
Igniss: Hvala, počet ću ih pratiti jer mi je uvijek drago čuti za nove nezavisne portale na našim prostorima.
Recite mi, što je s međunarodnom suradnjom? Ostvarujete li kontakt s iti jednom srodnom organizacijom iz PIIGS zemalja (Portugalu, Italiji, Irskoj, Grčkoj i Španjolskoj), ako takva uopće postoji?
Ivan Pernar: Imamo kontakt sa grčkom strankom Syriza.
Igniss: Je li program "quantitative easing" (kojega već par godina provodi SAD, a sada napokon i EU), pojava koja predstavlja suvereno tiskanje i upumpavanje novca u sustav na način koji biste htjeli, ili se i tu radi o novcu kao kreditu koji ste u vašim knjigama opisali kao uzrok kolapsa gospodarstva?
Igniss: U vašim knjigama je čest motiv relativno uspješan čovjek srednje klase koji nema niti jedan kredit i naizgled nije ni u kakvoj opasnosti, no u stvarnosti je on samo obespravljeni siromah kojemu još nije došlo vrijeme. Drugim riječima, čovjek koji je.imao sreće pobjeći od uništenja ali budući da njegovi prihodi ovise o ostatku društva, neminovno je da će i njega prije ili poslije dohvatiti kreditni sustav. Ističete da se srednja klasa stalno smanjuje i prelazi u nižu, a niža u siromahe i beskućnike.
Moje pitanje je: ako se ekonomska situacija privremeno popravi (kao rezultat bilo kojeg vanjskog utjecaja koji će privremeno olakšati kreditnu krizu) i taj proces se privremeno zaustavi, hoće li vaša stranka izgubiti podršku koju trenutno uživa?
Ivan Pernar:Taj proces ne može se zaustaviti, može ići samo na gore jer je trajna tendencija trenutnog sustava negativna. To što oni fiksiraju tečaj franka ili opraštaju dug koji ionako nemaju od kuda naplatiti budući su primanja po socijalnoj osnovi izuzeta od ovrhe, ništa neće riješiti.
Igniss: Jeste li čuli za Nobelom nagrađenog ekonomista Paula Krugmana, koji se nije nikada izrazio protiv kreditnog novca ali se svejedno zalaže za ekspanzijsku fiskalnu i monetarnu politiku? Što mislite o njemu?
Ivan Pernar: Beskonačna ekspanzija duga kakvu zagovara Krugman nije rješenje jer se krediti kad tad moraju vratiti.
Igniss: Kako se moj blog bavi prvenstveno muško-ženskim odnosima i psihologijom privlačnosti i zavođenja, mnogi čitatelji su sa zanimanjem popratili nedavni intervju koji je Ivan Sinčić dao časopisu Story i u njemu opisao svoju vezu s Vladimirom Palfi. Ono što je zapanjilo i mene i velik broj čitatelja je to što su se dopisivali godinama prije nego što su se upoznali uživo, unatoč činjenici da žive na dva sata vožnje jedno od drugog. Kako je to moguće? Što ih je sprječavalo da se upoznaju sve to vrijeme?
Ivan Pernar: Ne ulazim u njihov privatan život.
Igniss: Koji je vaš osobni stav o feminizmu?
Ivan Pernar: Ne bavim se tim pitanjem.
Igniss: To sam i očekivao, i također držim da je mudro ne baviti se njime.
No, kao što je rekao Lav Trocki, to ne znači da se ta pitanja neće baviti vama. Vjerojatno će vas "razveseliti" spoznaja da vas je jedan utjecajni bijeli vitez (tj. muški feminist) pokušao oblatiti kao "primitivnog seksista" koji objektivizira žene i želi ih vratiti u kameno doba. Mojim čitateljima ne trebam komentirati zašto su taj gospodin i njemu slični temeljito u krivu.
S druge strane, kao vrlo pozitivan primjer bih istaknuo razumnuizjavu LGBT aktivista Dorina Manzina i osnivača udruge "Iskorak" koju ste objavili na vašim stranicama: “Što mi vrijedi pravo na registraciju partnerstva ako nemam pravo na dom?” i "U [svom] aktivizmu sam doživio udare i iz vlastitih redova jer sam se otvoreno suprotstavio radikalizaciji i ideologizaciji LGBT aktivizma. To više nije bila moja borba pa sam otišao."
Iako bi površni promatrač mogao reći da su ljudi koji su dali ta dva citirana komentara dio iste (lijeve) političke strane, razlika između njih je zapravo ogromna. Vjerujem da ta očita razlika pokazuje kome je zapravo stalo do ljudi, a tko je samo demagog.
Zahvaljujem g. Pernaru na ukazanom povjerenju i želim Živom zidu i njihovim članovima puno sreće na nadolazećim lokalnim i zatim parlamentarnim izborima.
Postoji znatno licemjerje u činjenici da žena ima neograničeno i bezuvjetno pravo na abortus kojim može pobjeći od svih roditeljskih obveza, a muškarac na tu odluku nema nikakavog utjecaja, niti mu je dostupna slična slamka spasa za koju bi se mogao uhvatiti. No, to nije tema današnjeg posta. To je jednostavno premekano i nije dovoljno licemjerno da bi za sada bilo vrijedno analize. Ne, tema današnjeg posta je nešto puno gore:
Mudro je dijete, kažu, koje poznaje svog oca. Danas je mudrost skoro pa nepotrebna; DNA testovi mogu obaviti posao sa znanstvenom sigurnošću. Tijekom cjelokupne povjesti čovječanstva, muškarci su se suočavali s dubokim, zabrinjavajućim sumnjama o osnovnom pitanju jesu li očevi svoje djece ili nisu; žene, s druge strane, su uživale razumnu razinu pouzdanja u tu stvar.
Sada, kratko trljanje sline vaticom plus mala naknada, manja od Ł200 (2000 kn), mogu lako riješiti stvar. Odjednom je jedna stvar koja je ženama išla u korist odnesena, jedan aspekt u kojemu se se mogle nasmijati svojim muževima i ljubavnicima nestao. DNA testovi su anti-feministička primjena znanosti, promjena u ravnoteži moći između spolova s kojom smo se jedva pomirili. I to i dalje vrijedi unatoč činjenici da mnoge žene imaju ekonomski potencijal kojim se mogu same brinuti za svoju djecu.
Obratite pozornost na dvije važne činjenice:
A) Nigdje nije istaknuta ni najmanja trunka zabrinutosti za muškarce i njihove živote, kao da oni ne vrijede apsolutno ništa niti zaslužuju pošten tretman kao ljudska bića.
B) Otvoreno je priznato da je feminizam bilo koja stvar koja ide u korist ženama. Ako im nešto ne ide u korist, to nije feminizam. Stečena moć je jedina stvar koja određuje je li nešto feminizam ili nije.
Feminizam nema apsolutno nikakve veze s ravnopravnošću i jednakošću!!!
Feminizam obožava koristiti djecu kao oružje za napad kada treba izvući novac u svoju korist, a kao štit kada se treba zaštititi od hvatanja u laži i kriminalu.
Sljedeći film u serijalu Bridget Jones bi također mogao skrenuti dodatnu pozornost na ovu činjenicu o kojoj se slabo raspravlja. Za one koji nisu slijedili kolumne koje su odvele našu heroinu u sljedeću fazu ženske tuge - bivanje bez djece, naspram bivanja samom - osnova priče je da Bridget zatrudni, ali nije sigurna s kime, budući da je nedavno vidjela dobrog Colina Firtha i lošeg Hugh Granta, i to gotovo istodobno.
Tu [Bridgetinu] dilemu je bilo moguće riješiti na plodonosno nejasan način, kako bi Bridget imala izbor između očeva, ali je ona riješena na otužno moderan način, tako što su Bridgetine prijateljice jednog od kandidata oborile na zemlju i uzele od njega uzorak DNA. I tako je saznala očinstvo bebe, a najstarija igra u povijesti čovječanstva, "pogodi tko je tata", više nije bila igrana.
Da se to dogodilo na plodonosno nejasan način, možda bi bilo još plodnosnije kada bi se Bridget našla u zatvoru zbog silovanja, prijevare, zavjere s ciljem otuđivanja milijuna, te davanja lažnog iskaza? 20-ak godina u zatvoru bi svakako bilo vrlo plodonosno za takvu ženu, moguće čak i edukativno.
E sad, vidim da bi neki muškarci mogli s dobrodošlicom dočekati kraj staromodnom scenariju u kojemu su postali obveznici očinstva djece koju su rodile cure s kojima su se samo seksali. Glumac Jude Law se nedavno našao u ovoj situaciji, te je bez oklijevanja i nekavalirski tražio DNA test.
U suprotnosti s tim, stara situacija u kojoj bi žena predstavila mužu dijete i on bi se ili ponio pošteno i ponudio podršku, ili pobjegao, davala je ženama određeni manevarski prostor. Kurtizana iz Balzaacovih drama koja je, nakon što je zatrudnila, bez oklijevanja tražila i dobila podršku od dvojice svojih klijenata, svakako nije bila jedina. Nesigurnost omogućava majkama za svoju djecu odabrati oca koji bi bio najbolji za njih.
Zatrudnila si i biološki otac djeteta nije onaj krasni momak sa stabilnim primanjima koji bi bio predivan otac? PUŠI K**AC!!! Nemaš pravo izbrisati cijeli njegov život svojom laži! Ako baš moraš, reci mu istinu i ljubazno ga pitaj bi li unatoč tome htio djelovati kao otac. Ali ako kaže ne, moraš prihvatiti da je rekao ne.
Najvažnije je to što je očinstvo bilo nedefinirano i efektivno je ovisilo o majci koga će imenovati kao oca svog djeteta, ako će imenovati ikoga (taj vrlo razumni židovski običaj, gdje se židovstvo naslijeđuje po majci, bila je temeljena na činjenici da sa sigurnošću znamo jedino tko nam je majka). Mnogi muškarci su, naravno, završili odgajajući djecu koja nisu genetski bila njihova ali stvarno, zar je to važno? Možeš osjećati jednako naklonosti prema djetetu za koje pogrešno misliš da je tvoje kao i prema onome koje jest tvoje. Zanimljivi novi roman Piersa Paula Reada, "Ženomrzac", bavi se upravo ovom temom.
Utjecajna feministica Hillary Clinton na saslušanju pred Senatom SAD-a: "Zar je to [činjenice] uopće važno???"
Filozof A.C. Grayling je u Evening Standardu osjećajno pisao o ovoj temi ovog tjedna, naglasivši da po izvješću u časopisu Journal Of Epidemiology and Human Health 4% muškaraca ne znajući podiže djecu koja nisu genetski njihova: "Rezultati mogu biti razorni, te voditi do razvoda, obiteljskog nasilja, mentalnih problema za sve umiješane strane, uključujući i djecu." Pa, da. Znanstvena sigurnost je svakako stvorila jasnoću, i oslobodila neki broj muškaraca od njihovih moralnih obveza, ali Bog zna s kakvim posljedicama u obliku jada, optužbi i krivnje.
Postoji li ikakva razlika između Hamasovog terorista koji ispaljuje rakete iz vrtića i feministice Melanie McDonagh koja se skriva iza štita nedužne djece svaki put kada joj nešto ne ide na ruku?
Također uočite kako muškarci kojima su podvaljena tuđa djeca imaju "moralnu obvezu". Ako oni imaju moralnu obvezu, zašto onda nastaje galama kada ja sugeriram ženama da imaju moralnu obvezu ne ponašati se kao drolje ili ne razarati svoje obitelji?
Naša generacija puno polaže na znanje. I DNA testovi imaju očite koristi što se tiče identifikacije nesretnijih elemenata našeg naslijeđa, na primjer nasljednih bolesti. Ali time što očinstvo činimo ovisnim o testu, a ne o rekli-kazali majke, oduzeli smo ženama moćan instrument odabira. Nisam sigurna da je puno ljudi sretnije zbog toga.
"Ali Ignisse," reći ćete sada, "koga briga što neka tamo feministica priča gluposti? Kakav to utjecaj ima na tebe?" Pa naravno, zato što to nažalost nije samo jedna feministica koja laje ali ne grize; riječ je u duboko ukorijenjenom akademskom establishmentu koji ovakve nebulozne tvrdnje pretvara u "znanstvene studije" i time ih legitimizira, nakon čega razni odbori i organizacije citiraju i propagiraju te iste "studije" kako bi lobirale za svoje političke ciljeve, te ih naposljetku korumpirani političari koje nije briga za ljudski život i dostojanstvo prenose u zakonodavstvo, te ih konačno nad bespomoćnim narodom provode jednako bezobzirni policija i sudovi.
Mnoge države su pod utjecajem snažnog feminističkog/bijelo-viteškog lobija donijele zakone o zabrani genetskog testiranja očinstva. U Francuskoj i Njemačkoj je ono potpuno zabranjeno i kažnjivo je s 5-15 000 € i 1 godinom zatvora; u Velikoj Britaniji je ono znatno ograničeno; a u SAD-u je ono dopušteno ali su njegove pravne posljedice ravne nuli.
Što prije ova civilizacija izgori do temelja, to će nam svima biti bolje.
Je li moguće ubrzati ili umjetnim putem provesti proces zaljubljivanja?
U ovom eseju serije "Moderna ljubav", Mandy Len Catron se poziva na studiju psihologa Arthura Arona (i drugih) koja istražuje je li moguće ubrzati proces zaljubljivanja tako što će si dvoje stranaca postavljati određena osobna pitanja. Misao vodilja je da ranjivost, otkrivanje i međusobno dijeljenje emocija potiču osjećaj bliskosti.
Članak je napisan sa stajališta žene koja bi se htjela zaljubiti u nekoga za koga ne osjeća nešto posebno ali je ocijenila da bi bilo krasno zbližiti se s njim, što je pohvalno ali se u praksi ne događa gotovo nikada (većina žena apsolutno odbija imati posla s bilo kime kod koga ne osjećaju prisutnost "onog nečega", ma koliko god on objektivno bio "dobar").
Unatoč toj nesretnoj sudbini koja ga čini neupotrebljivim u obliku u kojemu je napisan (nitko normalan ne posjeda potencijalnog partnera nasuprot sebe i rešeta ga pitanjima kao da su na intervjuu; ključno je da se stvar "jednostavno dogodi"), članak nije nimalo loš. Kada ih se izvadi iz krutog psihološkog/laboratorijskog okvira, njegove teze su sasvim ispravne - razgovor i maštanje o progresivno sve osobnijim stvarima uistinu zbližaca ljude i potiče osjećaj zaljubljenosti između njih. Ako možeš ženu navesti u takvo ponašanje, proces zavođenja će drastično napredovati i imat ćeš vrlo dobre skupine uspješno zaključiti stvar. Potencijalnim temama i načinima njihovog uvođenja u razgovor sam u knjizi "Umijeće igre" posvetio čak petnaest stranica.
1. Kada bi bilo koga na svijetu mogla pozvati na večeru, koja bi to osoba bila?
2. Želiš li biti slavna, i po čemu?
3. Kako bi za tebe izgledao savršen dan?
4. Zbog čega u životu osjećaš najviše zahvalnosti?
5. Kada bi se sutra probudila s nekom osobinom ili sposobnošću, što bi to bilo?
6. Koja je najčudnija stvar koju si ikada sanjala?
7. Postoji li nešto što odavno sanjaš da ćeš napraviti? Zašto nisi do sada?
8. Koje je tvoje najveće postignuće u životu?
9. Koje ti je najdraže sjećanje?
10. Dovrši rečenicu: "Htjela bih imati nekoga s kime mogu dijeliti..."
11. BONUS manevar:Zurite jedno u drugo 4 minute.
Na prvi pogled užasno creepy, ovo je zapravo vrlo učinkovita stvar. Zar nisi nikada u vrtiću ili školi igrao igru tko će prije trepnuti? Zurenje ne mora biti ukočeno i creepy; može biti i opušteno, zabavno i puno međusobne kemije. Ovo je jedan od mojih omiljenih manevara.
Imaj na umu da ta vještina neće doći preko noći i dok je ne izbrušiš ćeš napraviti mnogo pogrešaka. No, kao što uvijek naglašavam, to je samo još jedan razlog zašto svoj put trebaš shvaćati kao dobru zabavu, a ne nešto zastrašujuće ili iscrpljujuće.
Kako sam opisao u knjizi, tipični scenarij online datinga uključuje zaključivanje stvari s djevojkom koja je iz tvog grada ili iz tvoje države i ima cilj izbjegavati dugo dopisivanje i sladunjave poruke i što prije se naći u stvarnosti, gdje možeš fizički zaključiti stvar. To je najefikasnija uporaba online igre i tamo je temeljito pokrivena.
Danas ćemo se pozabaviti drugom vrstom online igre, onom koja se odnosi na zaključivanje sa curama iz drugih država i čak s drugih kontinenata, u kojoj se zaključivanje prvo događa online, a tek nakon toga u stvarnosti (ako se uopće događa u stvarnosti, često to ne bude slučaj). Takvu igru iz dragosti nazivam "online dating trollanje".
Poput Goldman Sachsa, Igniss je postao divovska vampirska lignja ovijena oko cijelog svijeta
1. Zašto "trollanje"?
Zato što je zbog značajne, velike i ponekad ogromne udaljenosti, kao i različitih barijera koje ću opisati u ostatku teksta, interakcija često osuđena na to da nikada ne napusti online okvire bez obzira na razvijenu kemiju, i često jednoj od strana daje lažne nade čak i ako je uspješno provedeno zaključivanje i postoje nade.
Za razliku od upada i igre u stvarnom životu ili klasičnom online datingu, ovdje samim upuštanjem u interakciju prihvaćaš zajebantsku, iluzornu prirodu online datinga s ogromnim šansama za "neuspjeh" interakcije u stvarnom smislu. Podrazumijeva se da, iako svaku interakciju treba dotjerati koliko je god daleko moguće, ta strana koja ima iluzije ne smiješ biti ti.
Drugim riječima, internacionalni i interkontinentalni online dating je samo sofisticirano trollanje.
2. Koji su mogući (pozitivni) ishodi "online dating trollanja"?
A) Flertovanje, iskustvo, vježbanje tekstualne igre i općenite online igre: tvoja igra svake vrste postaje bolja. Ne zaboravi za svaku stvar koju napišeš imati na umu i to koliko je primjenjiva stvarnom životu i/ili klasičnoj online igri. Unatoč nekim specifičnostima, većina će biti upotrebljiva i u ostatku igre.
C) "Podmazivanje" teritorija koji jednog dana namjeravaš posjetiti. Ako negdje putuješ, skupljaš i organiziraš opcije i društveni krug koji te čekaju istog trenutka kada se iskrcaš iz svog prijevoznog sredstva.
D) Cyber-sex. Ne treba objašnjavati. Hint: svi savjeti koji vrijede za stvarni seks vrijede i za virtualni.
E) Ona te dođe posjetiti. Slično Couchsurfingu, s tom razlikom što si u ovoj varijanti već ispunio 99% preduvjeta i ostalo ti je samo uživati u romantičnom odmoru.
Napomena: kako bi izbjegao razočaranja i promašaje, podrazumijeva se da se bez da se prethodno dogodio korak D u korak E ne trebaš upuštati skoro nikada, a u korak F apsolutno nikada.
3. Kako provoditi "online dating trollanje"?
Provedba online dating trollinga vrlo je slična običnom online datingu s tom razlikom što je manje pritiska da odmah zaključiš stvar (igra polaganog kuhanja je ovdje vrlo primjenjiva), no značajno varira ovisno o nacionalnosti tvoje mete, tako da ću vam ovdje dati pregled igre po nacionalnostima s kojima sam imao dovoljno doticaja (bilo to samo online, kao što je opisano ovdje, bilo i uživo na putovanjima i ostalim avanturama).
A) Ruskinje
Lijepe i hladne, Ruskinje su istodobno i kvalitetne žene i majstorice izvlačenja pozornosti iz hrpe beta orbitera (koji je krajnji rezultat toga zaključite po svojoj slobodnoj volji). Prosječna Ruskinja će tvoj pokušaj igre dočekati radošću i površnom toplinom zbog kojih ćeš se bolje osjećati bez obzira na ishod, no zaključiti stvar s njom ravno je gađanju pomične mete s udaljenosti od kilometra. Ista samokontrola koja je čini profinjenom i privlačnom čini je i vrlo teškom.
Majstorski će te navesti da pomisliš kako te nešto čeka odmah iza ugla i da bi joj jako nedostajao kada biste prekinuli kontakt, no zatim te odrebatiti i pustiti te da čekaš do tko zna kada. Svaka njena kvaliteta u ženskom smislu općenito pomiješana je s hladnoćom i nečitljivošću zbog kojih nikada nećeš znati na čemu si i morat ćeš sam napraviti sve.
Tipičan primjer igre u Rusiji bila bi cura koja se vrlo entuzijastično raspitivala o svim mogućim detaljima o meni (što je inače znak velikog interesa) i pozorno me slušala, te mi je nakon stalno rastuće kemije pričala o tome što trenutno nosi i pitala me mogu li zamisliti seks s njom, no svaki moj pokušaj eskalacije je odbijala s "nisam još spremna", "ne znam" i "ne poznajemo se dovoljno". Istodobno, druga cura s kojom sam prošao manje više isti proces me primila bez problema i, kao da se u jednom trenutku uključio nekakav prekidač u njenoj glavi, počela biti topla i osjećajna prema meni.
S obzirom na to koliko je agresivne neandertalske igre potrebno kako bi se probilo kroz taj štit koji te čeka na kraju, mislim da su Ruskinje prilično neprikladne za bilo kakvu online igru, gdje taj krajnji manevar teško možeš provesti (ne možeš je jednostavno zgrabiti i poljubiti kroz monitor, jelda), te ćeš puno bolje rezultate imati ako budeš svoju igru provodio uživo. Predlažem CouchSurfing.
Sve ovo naravno ne znači da igra koju primjenjuješ treba biti teškog, zapadnog tipa (i.e. dvostruki komplimenti, kvalificiranje). Najobičnije samopouzdanje, odlučnost i demonstracija da imaš nešto dobro u životu (i.e. "samopouzdani dobri dečko") će biti sasvim dovoljni.
Za muslimanske (južne i jugoistočne) dijelove Rusije vidjeti točku G (svaka igra riječi slučajna).
B) Bjeloruskinje i Ukrajinke
Iako se na prvi pogled Bjeloruskinje i Ukrajinke zbog svoje izolacije i siromaštva čine znatno drugačije od Ruskinja, mentalitet im nije znatno različit od svojih istočnih susjeda, samo što je umjereniji. Mislim da je to dobra stvar: gdje je prosječna Ruskinja zamamna ali hladna, prosječna Ukrajinka je samo ugodna ali je i neutralnija i, po mom mišljenju, stabilnija. Nije nimalo slučajno što ćete kod naših ljudi koji su se oženili strankinjama naići na više Ukrajinki nego Ruskinja.
Mislim zbog rata ali i dugogodišnjeg razdora u njihovom društvu, kod Ukrajinki sam naletio na puno veću različitost i ekstreme nego kod Ruskinja: lako je naići i na izrazito tradicionalne i na izrazito amerikanizirane cure, i one su otprilike podjednako podijeljene. Kod Bjeloruskinja, s druge strane, razina "zapadnosti" je nešto veća zbog činjenice da samo cure iz bogatih i utjecajnih obitelji imaju priliku slobodno putovati i/ili baviti se ostatkom svijeta.
Sličan dojam, iako blaži u svakom pogledu, sam dobio i o Bugarkama i Rumunjkama.
C) Švicarke i Francuskinje
S profinjenim crtama lica, niskim stopama pretilosti i razigranim karakterom, prosječna Švicarka i Francuskinja su vrlo slične: zapadne ali ipak ugodne, s nekakvim neodoljivim šarmom koji čini provođenje igre nad njima vrlo ugodnim. Sve što je rečeno o poznatom pojmu chic potpuno je istina. Nisam imao dovoljno kontakta s njima kako bih mogao dati konkretan savjet o zaključivanju, no razvio sam sasvim dobro mišljenje o njima. Kod jedne Švicarke je čak ispalo da sam ovog ljeta upoznao njenu prijateljicu koja je bila kod nas na eksurziji. Svijet je malen, zar ne?
D) Njemice
Ne znam jesam li imao nesreću naletjeti na takav uzorak, ili samo takve Njemice idu online, ili je to stvarno stanje situacije, ali prosječna Njemica me vrlo razočarala. Naišao sam na ogromnu količinu agresivnosti koju bih mogao opisati kao "buldog flertovanje", s izrazito visokim stopama agresivnog feminizma trećeg vala, kratke kose, tetovaža i piercinga. Razgovor s njima je bio nalik vađenju zubi, s istodobnom i hladnoćom Rusije i manjkom ženstvenosti koju sam vidio jedino kod nas ili u Australiji.
Začudo, moje iskustvo je bilo isto i s curama rođenim u Njemačkoj i s imigranticama. Možda to govori nešto u korist kvaliteti asimilacije u Njemačkoj, ali za mene kao muškaraca je rezultat bio prilično nezadovoljavajući.
S curama iz Norveške i Švedske nažalost nisam komunicirao pa još ne mogu osobno komentirati, ali o curama iz Finske koje sam do sada upoznao imam vrlo dobro mišljenje zbog istodobne i kvalitete kao žena i normalnosti igre koju traže, unatoč tome što je Finska vrlo razvijena zemlja.
Talijanke i Španjolke su, unatoč stereotipima o Mediteranu, po svom mentalitetu nažalost sličnije Njemicama nego Francuskinjama, te nisam čuo da je ugodno ili isplativo posebno se baviti njima.
E) Mađarke, Čehinje i Slovakinje
Postoji li netko u našoj blaženoj državi tko nije nikada imao iskustva s barem jednom pripadnicom ovih narodnosti? Čehoslovakinje nažalost postaju sve više amerikanizirane i karakterom i izgledom, ali osnovni image vrlo lijepe djevojke kakvu se može naći tamo ostaje. Igra je postala vrlo slična našoj: više nije dovoljno samo biti "dobri dečko" ili čak "samopouzdani dobri dečko". Potrebna je injekcija kretenizma. S druge strane, to znači da ako si vrlo uspješan ovdje možeš očekivati da ćeš biti vrlo uspješan i tamo.
Uzveši u obzir veliku količinu potrebne igre i veliku količinu djevojaka s tih prostora koja svake godine dolazi kod nas, ne preporučam gnjaviti se online aspektom.
F) Engleskinje, Australke, Kanađanke i Amerikanke
Dragi čitatelju, ako ti i nakon 500 postova na ovom blogu nije jasno da se ovdje nema što raditi, onda se ja i ti jednostavno nismo razumjeli. Passe.
Ironično, zato što su svi moji profili optimizirani za hrvatske cure, pa time automatski i zapadne, dobio sam znatan broj nepozvanih poruka od Amerikanki i Australki.
G) Turkinje, Malezijke i Libanonke
Umjerene i razvijene muslimanske zemlje stvaraju zanimljivu okolinu, u kojoj su cure istodobno i kvalitetne i tradicionalne, no zbog razvijenosti se ne može reći da ne traže igru. To ih čini intrigantnim ali teškim. Ne pomaže ni činjenica da u njima postoji značajan višak muškaraca, koji su k tome ekstremno agresivni i žedni i kvare klimu. Roosh je nedavno posjetio tu zemlju (inače jednu od svojih domovina) i grdno se razočarao.
Postoji jedna iznimka. Ako uz solidnu igru imaš i plavu kosu i/ili oči, očekuj da ćeš zbog svoje egzotike biti vrlo popularan u ovim zemljama. Turska je jedina zemlja iz koje su mi se cure same javljale, i same tražile da se nađu sa mnom.
O Indiji nemam previše iskustva, no po onome što sam čuo svrstao bih je u ovu kategoriju unatoč svom siromaštvu. Na glasu je kao vrlo teška zemlja.
p.s. ako se pitate zašto na ovom popisu nema Bosne i Hercegovine, to je zato što je BiH previše amerikanizirana da bismo je mogli smatrati "umjerenom", i igra koja je potrebna tamo nije bitno različita od one u Hrvatskoj.
Ove zemlje, ali pogotovo Kolumbija, su na neslužbenom glasu kao raj za muškarce (po službenom je to Brazil, vidi više o tome dolje). Po onome što sam iskusio online mogu se složiti u principu, ali samo u principu. Naime, iako je razina igre normalnija nego na našim prostorima, u ovim zemljama je promiskuitet ogroman i mnoge cure, imajući iskustva s neugodnim pumpanjem i ostavljanjem, mogu biti zatvorene i teške. Nadalje, i zbog kulture i zbog slabog poznavanja engleskoj jezika, očekuj da ćeš morati učiti španjolski (olakšavajuća okolnost: španjolski je prilično lagan jezik).
S čime nas to ostavlja? S curama koje su vrlo tople, ženstvene i kvalitetne, ali koje nisu ni izbliza "voće koje jedva čeka da ga ubereš" kako neki opisuju. Moja iskustva online su bila pretežno ugodna, ali ne toliko ugodna kao što mi je rekla-kazala dala naslutiti. Jednog dana bih rado posjetio ovu regiju, a u tome će svakako pomoći i činjenica da su prihvaćene dobne razlike tamo znatno veće nego u ostatku svijeta.
Ako imaš plavu kosu i/ili oči, očekuj da ćeš biti vrlo popularan u ovim zemljama.
I) Argentinke i Brazilke
Jesam li vam dovoljno privukao pozornost ovim upozorenjem? Ono na što mislim bi vam trebalo biti dovoljno ilustrirano činjenicom da je Argentina poznata kao "Rusija Južne Amerike". Brazil, s druge strane, je vrlo daleko od razuzdanog raja kakav nam nagovještaju slike s karnevala. Val amerikanizacije koji je naglo zahvatio zemlju doveo je do nagle degradacije ženskog karaktera, i nije nimalo slučajno da su i cura s kojom sam doživio najgore osobno iskustvo u životu i cura koju sam na blogu opisao kao oličenje racionalizacijskog hrčka bile iz Brazila.
To naravno ne znači da žene u Brazilu i Argentini nisu lijepe, da nećeš vidjeti i one koje su i dalje super, ili da u tim zemljama nema puno drugih privlačnih stvari. Ali Brazil je možda zemlja s najviše neopravdane fame na cijelom svijetu. Ako te zanimaju Latina cure, mislim da je ostatak Srednje i Južne Amerike puno isplativije lovište.
J) Afrikanke
Kada se govori o neotkrivenim rajevima za muškarce, najčešće priče tiču se Azije (vidi dolje). No što je s mnogo bližom Afrikom? S jedne strane, Afrika je kontinent siromaštva, AIDS-a, vojnih hunti i terorističkih skupina. S druge strane, Afrika je div (ne samo geografski) koji tek skuplja snagu, te koji bi poslije Kine uz Indiju mogao biti sljedeći veliki pogon svjetskog gospodarstva i u kojemu će mnogi od ovih problema u budućnosti doživjeti znatan pad. Nadalje, velik dio kontinenta ima britansko naslijeđe zbog kojega je znanje engleskog dobro rašireno.
Žene su, po mom ograničenom iskustvu, vrlo kvalitetne, stope pretilosti su skoro 0, a gotovo jedina igra koje je potrebna s njima je biti normalan i ljubazan muškarac. Ako sanjaš o tome da "budeš svoj" (što god to značilo, ali najčešće to da ti oštra zapadna igra slabo leži), Afrika bi mogla biti tvoja prilika.
U kontekstu online dating trollanja, od cura iz Afrike naravno ne očekuj da će te ikada posjetiti.
Južno-Afrikanke su po svojoj osobnosti sličnije Francuskinjama (točka C), a sjeverne Afrikanke muslimanskim zemljama (točka G), samo tradicionalnije ili siromašnije.
Slučajni kontakt s jednom vrlo dragom curom s Filipina bio je ono što me i potaklo na cijeli ovaj više-mjesečni eksperiment.
Azijski "raj za muškarce" sastoji se od nekoliko slabo razvijenih zemalja (ali ne toliko slabo da bi im nedostajala osnovna infrastruktura, pogotovo u slučaju brzo-rastućeg Tajlanda), koje su sve poznate po ugodnim, vitkim i ženstvenim ženama. Moje iskustvo je to temeljito potvrdilo, uz vrlo malen broj iznimaka. Čak je i Indonezija ostavila takav dojam, unatoč tradicionalnosti i pretežito muslimanskoj populaciji. Sve u svemu, bio sam ugodno iznenađen. Razlika koju sam uočio je da su Filipini što se žena tiče prilično otvorenija i prijateljskija sredina od drugih država. Cure s Filipina se uistinu brzo zbližavaju, što je meni osobno bilo privlačno.
Tajland, koji u stvarnom životu slovi za "raj" u kojemu muškarcima žene padaju s neba, je sličniji onome što sam napisao za Južnu Ameriku: vrlo lijep, ali ni izbliza toliko lagan kao što se čini na prvi pogled. Ako ideš u Tajland i ne namjeravaš koristiti usluge prostitutki, pripremi se na ulaganje velikog napora - isplativog ali svejedno velikog.
S iznimkom Vijetnama, zbog britanske ili američke kolonijalne prošlosti ove zemlje imaju dobro poznavanje engleskog (Vijetnam je bio francuska kolonija).
L) Kineskinje
Kina, budući vladar svijeta ako im se stanovništvo ne uguši u smogu, je ostavila izvanredan dojam. Njihov engleski nije toliko dobar koliko sam očekivao, ali žene su me se na svakom koraku dojmile kao vrlo ljubazne i kvalitetne, možda u nekim pogledima hladne/misteriozne na ruski način ali ni izbliza toliko intenzivno da bi me to odbilo. Mislim da Kina nije ništa posebno ako čovjek misli ostati samo na dopisivanju (zbog sramežljivosti ćeš rijetko doživjeti neku intimnost online), ali mnoge kineskinje i putuju uokolo (bilo same bilo u društvu) i otvorene su prema samopouzdanim strancima koji posjete njihovu zemlju.
O Japanu nisam imao priliku steći nekakvo mišljenje, no njihov engleski je bio začuđujuće loš za tako razvijenu zemlju. Po onome što sam čuo, Japan je pun kvalitetnih žena koje pate od manjka muškaraca, ali u pogledu igre težak (na ruski način) i čak pomalo ksenofobičan. Pripremi se na učenje jezika ako želiš išta postići.
U svim ovim slučajevima, vrijedi evoluirano pravilo zaključivanja: bez obzira na krajnji komunikacijski medij kojeg se želiš domoći pitaš je za Whatsapp, ili ako se radi o Aziji Viber.
Voljeli biste da obradim neku temu ili trebate pomoć s ljubavnim problemom (za oba spola)? Komentirajte/ pošaljite na: ignissblog(na)yahoo.com
Ako ne napišete drugačije, prihvaćate mogućnost njegove prezentacije na blogu. Vašu adresu, sliku, ime i detalje NIKADA NEĆU OBJAVITI.
Na isti mail zatražite dozvolu za prenošenje članaka.
Klikom na gumb ispod otvarate PayPal prozor za donaciju Ignissu.
Molim donirajte jedino ako osjećate da vam je moje pisanje znatno promijenilo život na bolje i želite se zahvaliti i ovim putem. Nemojte donirati kao političku poruku, naknadu ili motivaciju za privatni savjet, ili kupnju knjige alternativnim putem.
Na lijevoj strani prozora možete unijeti iznos (u USD), a na desnoj poruku uz donaciju.
Unaprijed hvala!
Podržite Igniss blog i postanite pokrovitelj na Patreonu