Igniss - Gdje politička korektnost odlazi umrijeti.

Zamislite situaciju koja nam je svima dobro poznata: sjedite za stolom u uredu ili doma. Kopajući po nekim papirima, usput naiđete na prljavu šalicu iz koje ste pili kavu prije toliko vremena da bi se njena starost mogla datirati ugljikom. Bolje da je operete. Uzmete šalicu, izađete kroz vrata iz svog ureda i uputite se u kuhinju. Ali dok ste stigli u kuhinju, zaboravili ste zašto ste uopće ustali i vratite se u svoj ured s osjećajem zbunjenosti - sve dok opet ne pogledate dolje i ugledate šalicu.

Svima nam je poznat čest i iritantan doživljaj stizanja nekamo samo kako bismo shvatii da smo zaboravili što tu želimo. Svi znamo zašto se takvo zaboravljanje događa: postajemo senilni, nismo obraćali dovoljno pozornosti, prošlo je previše vremena, ili jednostavno nije bilo važno. Ali "potpuno drukčija" ideja nam stiže od istraživača sa sveučilišta Notre Dame. Prvi dio naslova njihovog članka ga najbolje opisuje: "Hodanje kroz dovratke uzrokuje zaboravljanje."

Gabriel Radvansky, Sabine Krawietz i Andrea Tamplin su posjeli sudionike ispred monitora na kojemu se odvijala video igra u kojoj su se mogli kretati uokolo koristeći strelice. Unutar igre bi prišli stolu s nekim obojenim geometrijskim tijelom na sebi. Njihov zadatak je bio uzeti objekt i odnijeti ga na drugi stol, gdje bi spustili taj objekt i uzeli novi. Koji god objekt da su trenutno nosili bio im je nevidljiv, kao da je u virtualnoj naprtnjači.

Ponekad, kako bi se domogli sljedećeg objekta, sudionici bi samo prošetali preko sobe. Druge pute su morali proći istu udaljenost, ali kroz vrata u novu sobu. S vremena na vrijeme bi im istraživači uputili pitanje koji objekt se trenutno nalazi kod njih. Kviz je bio tempiran tako da bi pitanje došlo odmah nakon što bi prošli kroz dovratak. Kao što kaže naslov, prolazak kroz vrata je uzrokovao zaborav: njihovi odgovori su bili i sporiji i manje precizni kada bi ušetali u novu sobu kroz dovratak nego kada bi prošli istu udaljenost unutar iste sobe.

Ovaj "učinak dovratka" se doima prilično općenitim. Na primjer, nije stvaralo nikakvu razliku jesu li virtualne okoline bile prikazivane na 66-inčnom LCD televizoru ili na prastarom 17-inčnom monitoru. U jednoj studiji, Radvansky i kolege su testirali efekt dovratka u stvarnim sobama u svom laboratoriju. Sudionici su prolazili kroz stvarnu okolinu, noseći stvarne objekte i mičući ih po stvarnim stolovima. Objekti su se tijekom transporta nalazili u kutijama za cipele kako sudionici ne bi mogli pogledati odgovor kada dobiju pitanje, ali izuzev toga je proces bio potpuno isti kao u virtualnoj stvarnosti. Sasvim očekivano, učinak dovratka je bio jednako prisutan i u stvarnosti. Sjećanje je uvijek bilo lošije nakon prolaska kroz dovratak nego nakon prolaska iste udaljenosti unutar iste sobe.



Je li gubitak sjećanja uzrokovan prolaskom kroz dovratak, ili je sjećanje lakše u sobi u kojoj je informacija originalno i nastala? Psiholozi već neko vrijeme znaju da memorija najbolje funkcionira kada se kontekst tijekom testiranja slaže s kontekstom tijekom učenja; to je primjer pojave zvane "princip specifičnosti kodiranja". Ali treći eksperiment u studiji Notre Dame-a pokazuje da se kod efekta dovratka ne radi samo o različitim kontekstima. U tom eksperimentu (provedenom opet u virtualnoj realnosti), sudionici bi ponekad uzeli objekt, prošli kroz vrata i zatim ili prošli kroz druga vrata natrag u prvu sobu, ili se okrenuli i odmah vratili u prvu sobu. Ako je kontekst ono što je važno, onda bi hodanje natrag u staru sobu trebalo poboljšati sjećanje, ali nije to učinilo.

Učinak dovratka sugerira da u sjećanju ima puno više od toga na što ste obraćali pozornost, kada se dogodilo i koliko ste se trudili. Umjesto toga, čini se da su neke vrste sjećanja optimizirane kako bi držale informaciju pri ruci dok joj ne prođe rok trajanja, i zatim je izbacile kako bi napravile mjesta za nove. Radvansky i kolege zovu ovu vrstu oblikovanja sjećanja "predloškom događaja", i predlažu da je prolazak kroz vrata dobar trenutak da se vaš mozak riješi prošlih predložaka događaja jer je što se god dogodilo u staroj sobi postalo manje važno sada kada ste promijenili lokaciju. Što je ta stvar u kutiji? Ah pa to je ono čime sam se bavio prije nego sam stigao ovamo, bolje da zaboravim na to. Druge vrste događaja također mogu uzrokovati čišćenje memorije: na primjer, kada prijatelj pokuca na vrata, kada završite zadatak kojim ste se bavili, ili kada baterija na laptopu dođe do kraja i morate ga uštekati u struju.

Zašto bismo imali sustav sjećanja podešen kako bi zaboravljao stvari čim završimo jednu stvar i prijeđemo na drugu? Zato što ne možemo sve držati pri ruci, i većinu vremena takav sustav funkcionira savršeno. Ali neuspjesi takvog sustava - i podaci iz laboratorija - daju nam potpuno drugačiji uvid u njegovo djelovanje.

Osjeća li se ona kao da te poznaje 3 sata ili 3 dana ima značajan utjecaj na to hoćete li se na kraju tih 3 sata rastati s "hajde da budemo samo prijatelji" ili prvim poljupcem [ili nečim još boljim od toga].
- Igniss

Igniss: Koje su osnovne razlike i/ili povezanosti između Živog zida i Saveza za promjene?

Ivan Pernar: Savez za promjene je 2014. promjenio ime u Živi zid, dakle radi se o istoj stranci pod drugim imenom.

Igniss: Hvala vam na pojašnjenju. Vjerojatno nisam jedini koji je do sada mislio da je Živi zid samo neformalna organizacija. Recite mi, kako funkcioniraju proces donošenja odluka i hijerarhija u Živom zidu?

Ivan Pernar: Stranka Živi zid ima 5 supredsjednika koji su jednaki u pravima i obvezama. Takvom podjelom moći predstavlja iznimku u hrvatskom političkom prostoru jer ostale političke stranke u pravilu imaju samo jednog predsjednika, iznimno dva supredsjednika. U teoriji se odluke donose većinom glasova Glavnog odbora (11 članova), ali u praksi konsenzusom.

Napominjem da su svi supredsjednici ujedno i članovi GO.

Igniss: Na web stranicama Živog zida navodite da je moguće pridružiti se kao "aktivni član", "simpatizer", te "donator". Koja su prava i obveze svake od te tri razine članstva?

Ivan Pernar: Aktivan član je onaj koji je spreman stati u Živi zid i na izbornu listu naše stranke kada bude dan izbora. Simpatizeri su fanovi koje zanima program i rad stranke, ali ne žele aktivno sudjelovati u radu.

Igniss: U vašim knjigama "Kako je nastao novac" i "Mehanika novca" se često spominju primjeri ljudi koji simpatiziraju Živi zid i/ili Savez za promjene, ali ne žele biti povezani s njima, najćešće zato što bi ih sudjelovanje u zaustavljanju deložacija moglo koštati radnog mjesta i egzistencije. Smatrate li njihovu tajnovitost lošom, nužnim zlom, opravdanom ili poželjnom, kao što npr. "Taqiyya" u Šiitskom Islamu dozvoljava svojim pobornicima zatajiti svoja uvjerenja ako su u opasnosti od progona?

Ivan Pernar: Ne smatram ju lošom, bitno je gdje se nalaze srca tih ljudi, a ona su tamo gdje im je ruka na dan izbora.

Igniss: Ali, jesu li zbog činjenice da nisu nikada osobno sudjelovali u sprječavanju ovrhe automatski isključeni iz obnašanja funkcija u stranci ili pojave na izbornom listiću?

Ivan Pernar: Da bi netko obnašao visoku stranačku funkciju mora staviti "kožu na stol" odnosno stati u živi zid i time pokazati da stvarno misli ono što govori. Za niže stranačke funkcije i bivanje na izbornoj listi nije presudno jesu li ti ljudi spriječavali deložacije ili ne. Primarni smisao te selekcijske mjere jest spriječiti ideološko urušavanje stranke iznutra.


Izvor slike

Igniss: Nedavno je Živi zid bio metom napada od strane Jutarnjeg i Večernjeg lista (novina koje su dio utjecajnog konglomerata koji ja nazivam "škvadra rođena za zgražanje"). Postoje li iti jedne novine ili medijska organizacija koje su vam do sada pružile pošten tretman i koje biste mogli nazvati neutralnima i objektivnima?

Ivan Pernar: Portaloko (tj. Portal Oko)

Igniss: Hvala, počet ću ih pratiti jer mi je uvijek drago čuti za nove nezavisne portale na našim prostorima.

Recite mi, što je s međunarodnom suradnjom? Ostvarujete li kontakt s iti jednom srodnom organizacijom iz PIIGS zemalja (Portugalu, Italiji, Irskoj, Grčkoj i Španjolskoj), ako takva uopće postoji?

Ivan Pernar: Imamo kontakt sa grčkom strankom Syriza.

Igniss: Je li program "quantitative easing" (kojega već par godina provodi SAD, a sada napokon i EU), pojava koja predstavlja suvereno tiskanje i upumpavanje novca u sustav na način koji biste htjeli, ili se i tu radi o novcu kao kreditu koji ste u vašim knjigama opisali kao uzrok kolapsa gospodarstva?

Ivan Pernar: Nikakva emisija duga ne rješava problem, ona samo povećava dug i odgađa kolaps za kasnije.

Igniss: U vašim knjigama je čest motiv relativno uspješan čovjek srednje klase koji nema niti jedan kredit i naizgled nije ni u kakvoj opasnosti, no u stvarnosti je on samo obespravljeni siromah kojemu još nije došlo vrijeme. Drugim riječima, čovjek koji je.imao sreće pobjeći od uništenja ali budući da njegovi prihodi ovise o ostatku društva, neminovno je da će i njega prije ili poslije dohvatiti kreditni sustav. Ističete da se srednja klasa stalno smanjuje i prelazi u nižu, a niža u siromahe i beskućnike.

Moje pitanje je: ako se ekonomska situacija privremeno popravi (kao rezultat bilo kojeg vanjskog utjecaja koji će privremeno olakšati kreditnu krizu) i taj proces se privremeno zaustavi, hoće li vaša stranka izgubiti podršku koju trenutno uživa?

Ivan Pernar: Taj proces ne može se zaustaviti, može ići samo na gore jer je trajna tendencija trenutnog sustava negativna. To što oni fiksiraju tečaj franka ili opraštaju dug koji ionako nemaju od kuda naplatiti budući su primanja po socijalnoj osnovi izuzeta od ovrhe, ništa neće riješiti.

Igniss: Jeste li čuli za Nobelom nagrađenog ekonomista Paula Krugmana, koji se nije nikada izrazio protiv kreditnog novca ali se svejedno zalaže za ekspanzijsku fiskalnu i monetarnu politiku? Što mislite o njemu?


Paul Krugman; Izvor slike

Ivan Pernar: Beskonačna ekspanzija duga kakvu zagovara Krugman nije rješenje jer se krediti kad tad moraju vratiti.

Igniss: Kako se moj blog bavi prvenstveno muško-ženskim odnosima i psihologijom privlačnosti i zavođenja, mnogi čitatelji su sa zanimanjem popratili nedavni intervju koji je Ivan Sinčić dao časopisu Story i u njemu opisao svoju vezu s Vladimirom Palfi. Ono što je zapanjilo i mene i velik broj čitatelja je to što su se dopisivali godinama prije nego što su se upoznali uživo, unatoč činjenici da žive na dva sata vožnje jedno od drugog. Kako je to moguće? Što ih je sprječavalo da se upoznaju sve to vrijeme?

Ivan Pernar: Ne ulazim u njihov privatan život.

Igniss: Koji je vaš osobni stav o feminizmu?

Ivan Pernar: Ne bavim se tim pitanjem.

Igniss: To sam i očekivao, i također držim da je mudro ne baviti se njime.

No, kao što je rekao Lav Trocki, to ne znači da se ta pitanja neće baviti vama. Vjerojatno će vas "razveseliti" spoznaja da vas je jedan utjecajni bijeli vitez (tj. muški feminist) pokušao oblatiti kao "primitivnog seksista" koji objektivizira žene i želi ih vratiti u kameno doba. Mojim čitateljima ne trebam komentirati zašto su taj gospodin i njemu slični temeljito u krivu.

S druge strane, kao vrlo pozitivan primjer bih istaknuo razumnu izjavu LGBT aktivista Dorina Manzina i osnivača udruge "Iskorak" koju ste objavili na vašim stranicama: “Što mi vrijedi pravo na registraciju partnerstva ako nemam pravo na dom?” i "U [svom] aktivizmu sam doživio udare i iz vlastitih redova jer sam se otvoreno suprotstavio radikalizaciji i ideologizaciji LGBT aktivizma. To više nije bila moja borba pa sam otišao."

Iako bi površni promatrač mogao reći da su ljudi koji su dali ta dva citirana komentara dio iste (lijeve) političke strane, razlika između njih je zapravo ogromna. Vjerujem da ta očita razlika pokazuje kome je zapravo stalo do ljudi, a tko je samo demagog.

Očinstvo sada može biti potvrđeno jednostavnim testom - ali to ne znači da bi trebalo biti
Melanie McDonagh, The Spectator, UK

Mudro je dijete, kažu, koje poznaje svog oca. Danas je mudrost skoro pa nepotrebna; DNA testovi mogu obaviti posao sa znanstvenom sigurnošću. Tijekom cjelokupne povjesti čovječanstva, muškarci su se suočavali s dubokim, zabrinjavajućim sumnjama o osnovnom pitanju jesu li očevi svoje djece ili nisu; žene, s druge strane, su uživale razumnu razinu pouzdanja u tu stvar.

Sada, kratko trljanje sline vaticom plus mala naknada, manja od Ł200 (2000 kn), mogu lako riješiti stvar. Odjednom je jedna stvar koja je ženama išla u korist odnesena, jedan aspekt u kojemu se se mogle nasmijati svojim muževima i ljubavnicima nestao. DNA testovi su anti-feministička primjena znanosti, promjena u ravnoteži moći između spolova s kojom smo se jedva pomirili. I to i dalje vrijedi unatoč činjenici da mnoge žene imaju ekonomski potencijal kojim se mogu same brinuti za svoju djecu.

Ovo pitanje se nedavno pojavilo, kao rezultat priče u Daily Mailu, o oženjenom TV reporteru koji je godinama plaćao alimentaciju za dijete začeto kao, vjerovao je, rezultat njegove veze s jednom spisateljicom. Nakon što je prvi put vidio dijete, zatražio je da DNA test, kojim je odmah otkriveno da on ipak nije otac. Jadno dijete.

Sljedeći film u serijalu Bridget Jones bi također mogao skrenuti dodatnu pozornost na ovu činjenicu o kojoj se slabo raspravlja. Za one koji nisu slijedili kolumne koje su odvele našu heroinu u sljedeću fazu ženske tuge - bivanje bez djece, naspram bivanja samom - osnova priče je da Bridget zatrudni, ali nije sigurna s kime, budući da je nedavno vidjela dobrog Colina Firtha i lošeg Hugh Granta, i to gotovo istodobno.

Tu [Bridgetinu] dilemu je bilo moguće riješiti na plodonosno nejasan način, kako bi Bridget imala izbor između očeva, ali je ona riješena na otužno moderan način, tako što su Bridgetine prijateljice jednog od kandidata oborile na zemlju i uzele od njega uzorak DNA. I tako je saznala očinstvo bebe, a najstarija igra u povijesti čovječanstva, "pogodi tko je tata", više nije bila igrana.

E sad, vidim da bi neki muškarci mogli s dobrodošlicom dočekati kraj staromodnom scenariju u kojemu su postali obveznici očinstva djece koju su rodile cure s kojima su se samo seksali. Glumac Jude Law se nedavno našao u ovoj situaciji, te je bez oklijevanja i nekavalirski tražio DNA test.

U suprotnosti s tim, stara situacija u kojoj bi žena predstavila mužu dijete i on bi se ili ponio pošteno i ponudio podršku, ili pobjegao, davala je ženama određeni manevarski prostor. Kurtizana iz Balzaacovih drama koja je, nakon što je zatrudnila, bez oklijevanja tražila i dobila podršku od dvojice svojih klijenata, svakako nije bila jedina. Nesigurnost omogućava majkama za svoju djecu odabrati oca koji bi bio najbolji za njih.

Najvažnije je to što je očinstvo bilo nedefinirano i efektivno je ovisilo o majci koga će imenovati kao oca svog djeteta, ako će imenovati ikoga (taj vrlo razumni židovski običaj, gdje se židovstvo naslijeđuje po majci, bila je temeljena na činjenici da sa sigurnošću znamo jedino tko nam je majka). Mnogi muškarci su, naravno, završili odgajajući djecu koja nisu genetski bila njihova ali stvarno, zar je to važno? Možeš osjećati jednako naklonosti prema djetetu za koje pogrešno misliš da je tvoje kao i prema onome koje jest tvoje. Zanimljivi novi roman Piersa Paula Reada, "Ženomrzac", bavi se upravo ovom temom.

Filozof A.C. Grayling je u Evening Standardu osjećajno pisao o ovoj temi ovog tjedna, naglasivši da po izvješću u časopisu Journal Of Epidemiology and Human Health 4% muškaraca ne znajući podiže djecu koja nisu genetski njihova: "Rezultati mogu biti razorni, te voditi do razvoda, obiteljskog nasilja, mentalnih problema za sve umiješane strane, uključujući i djecu." Pa, da. Znanstvena sigurnost je svakako stvorila jasnoću, i oslobodila neki broj muškaraca od njihovih moralnih obveza, ali Bog zna s kakvim posljedicama u obliku jada, optužbi i krivnje.

Naša generacija puno polaže na znanje. I DNA testovi imaju očite koristi što se tiče identifikacije nesretnijih elemenata našeg naslijeđa, na primjer nasljednih bolesti. Ali time što očinstvo činimo ovisnim o testu, a ne o rekli-kazali majke, oduzeli smo ženama moćan instrument odabira. Nisam sigurna da je puno ljudi sretnije zbog toga.