Igniss - Gdje politička korektnost odlazi umrijeti.

Koji k***c ovo gledan kad ne znam ni da čitam
- kultni video "Kita u Billa"

"Kada spojite [žensku] biološku predodređenost osjećaju više vrijednosti s kulturom dizajniranom isključivo za poticanje osjećaja više vrijednosti [kod žena], što dobivate? Dobivate princezu napuhane glave."

"Činjenica da količina i intenzitet igre koja je potrebna za zavođenje žene snažno korelira s njenim samopouzdanjem zapravo znači da potrebna količina igre za neku ženu ovisi najviše o tome koliko se ta žena precjenjuje."

- Igniss, "Problem kod žena je višak samopouzdanja"

Upoznao sam ovu curu online. Malo smo se dopisivali. Pokušao sam nešto dogovoriti i rekla mi da je vrlo sramežljiva. Mislio sam da to nije problem jer sam inače vrlo dobar sa sramežljivim i tihim curama. Našli smo se i pokušao sam pričati s njom ali bila je jednostavno tiha. Što inače za mene nije problem jer sam ok s takvima, ne smeta mi, i mogu baljezgati o bilo čemu.

Ali ova cura je bila drugačija, bilo je nevjerojatno teško uspostaviti bilo kakvu komunikaciju s njom. Čak i jednostavna pitanja su nailazila na "ne" i "neću ti reći". Izbjegavala je kontakt očima cijelo vrijeme. Bilo koje pitanje koje bih postavio završilo bi odgovorom od jedne riječi. Bilo kakva otvorena tema na koju bi se ona mogla nadovezati bi naišla na "što god", "možda", "sve" ili "nemam pojma". Odveo sam je u bar misleći da će se možda tako opustiti. Pijuckala je jedno pivo. Provela je cijelo vrijeme gledajući ljude, televiziju, pokušavajući mi govoriti da je ne gledam ili izbjegavajući kontakt očima sa mnom. Tek povremeno bi me pogledala i kada bi nam se pogledi susreli bi rekla "stooooop" ili "to je zašto mi se ne sviđaš".

Zatim smo otišli na drugi spoj. Napisala mi je da želi nekamo gdje je zabavno. Zatim je napisala da želi otići u bučni, mračni, disko gdje može gledati ljude. U šali dodaje da tamo ne mora pričati i uspostavljati kontakt očima.

Našli smo se i pokušao sam je zagrliti, ali nije pristala. Otišli smo u mirni kafić koji bi bio dobro mjesto za spoj i razgovor, pokušao sam je nagovoriti da igramo biljar ali je odbijala. Popili smo piće i rekla je da joj se tu ne sviđa jer nije dovoljno gužva. Zatim je bila ljubomorna zato što me neka cura za drugim stolom stalno gledala. Našalila se da bismo se trebali maziti kako bismo je učinili još ljubomornijom i napućila usne, ali se udaljila od mene.

Cijelo vrijeme dok smo šetali do druge lokacije se činila nabrušenom. Pitao sam je je li sve u redu i rekla mi je da mrzi kada je ljudi pitaju tako nešto jer ona i inače izgleda tako.

Došli smo u bučni, mračni disko, koji je inače katastrofa za igru na spoju. Naručio sam nam pića i pitao je za ples. Rekla mi je da ne pleše osim ako nije totalno pijana i da neće plesati. Nije htjela popiti išta više od piva.

Dakle, nalazili smo se usred diska, ja pored nje, a ona je samo zvjerala uokolo. U nekim trenucima se slučajnom promatraču uopće ne bi učinilo da smo zajedno, ili bi pomislili da me mrzi. Bilo je neugodno. Pokušao sam je neobavezno dodirivati, npr. po sredini leđa, ali odmah bi mi rekla da prestanem ili da je ne diram. Bilo kakav pokušaj da uspostavim bilo kakvu komunikaciju s njom je jednostavno automatski propadao.

Na primjer, rekla mi je da se sutra mora rano probuditi kako bi išla negdje sa svojom sestrom. Ja je pitam "što ćete raditi", a ona mi ne želi reći. Na bilo kakvo pitanje odgovara s "ne znam" ili "ne". Kao da pričam sa zidom. Posjetili smo još jedan disko gdje je ona nastavila samo stajati i gledati ljude, a ja izgubljen pored nje. Ponašala se kao da je između nas sve u redu, što me zbunjivalo još više.

Do kraja večeri je moja interna igra bila totalno uništena i osjećao sam se shrvano i očajno. Bila je nemoguće teška, ali svejedno sam joj se sviđao... nije mi bilo jasno. Rekao sam joj da bismo trebali ići. Otišli smo do parkinga gdje je bio njen auto i pozdravili se. Bio sam siguran da se možemo opet poljubiti, ali bio sam toliko loše volje da nisam ni pokušao. Nije mi bila jasna. To me nastavilo uznemiravati i nakon što smo se rastali, zato što mi se stvarno sviđala.

Zamislite situaciju koja nam je svima dobro poznata: sjedite za stolom u uredu ili doma. Kopajući po nekim papirima, usput naiđete na prljavu šalicu iz koje ste pili kavu prije toliko vremena da bi se njena starost mogla datirati ugljikom. Bolje da je operete. Uzmete šalicu, izađete kroz vrata iz svog ureda i uputite se u kuhinju. Ali dok ste stigli u kuhinju, zaboravili ste zašto ste uopće ustali i vratite se u svoj ured s osjećajem zbunjenosti - sve dok opet ne pogledate dolje i ugledate šalicu.

Svima nam je poznat čest i iritantan doživljaj stizanja nekamo samo kako bismo shvatii da smo zaboravili što tu želimo. Svi znamo zašto se takvo zaboravljanje događa: postajemo senilni, nismo obraćali dovoljno pozornosti, prošlo je previše vremena, ili jednostavno nije bilo važno. Ali "potpuno drukčija" ideja nam stiže od istraživača sa sveučilišta Notre Dame. Prvi dio naslova njihovog članka ga najbolje opisuje: "Hodanje kroz dovratke uzrokuje zaboravljanje."

Gabriel Radvansky, Sabine Krawietz i Andrea Tamplin su posjeli sudionike ispred monitora na kojemu se odvijala video igra u kojoj su se mogli kretati uokolo koristeći strelice. Unutar igre bi prišli stolu s nekim obojenim geometrijskim tijelom na sebi. Njihov zadatak je bio uzeti objekt i odnijeti ga na drugi stol, gdje bi spustili taj objekt i uzeli novi. Koji god objekt da su trenutno nosili bio im je nevidljiv, kao da je u virtualnoj naprtnjači.

Ponekad, kako bi se domogli sljedećeg objekta, sudionici bi samo prošetali preko sobe. Druge pute su morali proći istu udaljenost, ali kroz vrata u novu sobu. S vremena na vrijeme bi im istraživači uputili pitanje koji objekt se trenutno nalazi kod njih. Kviz je bio tempiran tako da bi pitanje došlo odmah nakon što bi prošli kroz dovratak. Kao što kaže naslov, prolazak kroz vrata je uzrokovao zaborav: njihovi odgovori su bili i sporiji i manje precizni kada bi ušetali u novu sobu kroz dovratak nego kada bi prošli istu udaljenost unutar iste sobe.

Ovaj "učinak dovratka" se doima prilično općenitim. Na primjer, nije stvaralo nikakvu razliku jesu li virtualne okoline bile prikazivane na 66-inčnom LCD televizoru ili na prastarom 17-inčnom monitoru. U jednoj studiji, Radvansky i kolege su testirali efekt dovratka u stvarnim sobama u svom laboratoriju. Sudionici su prolazili kroz stvarnu okolinu, noseći stvarne objekte i mičući ih po stvarnim stolovima. Objekti su se tijekom transporta nalazili u kutijama za cipele kako sudionici ne bi mogli pogledati odgovor kada dobiju pitanje, ali izuzev toga je proces bio potpuno isti kao u virtualnoj stvarnosti. Sasvim očekivano, učinak dovratka je bio jednako prisutan i u stvarnosti. Sjećanje je uvijek bilo lošije nakon prolaska kroz dovratak nego nakon prolaska iste udaljenosti unutar iste sobe.



Je li gubitak sjećanja uzrokovan prolaskom kroz dovratak, ili je sjećanje lakše u sobi u kojoj je informacija originalno i nastala? Psiholozi već neko vrijeme znaju da memorija najbolje funkcionira kada se kontekst tijekom testiranja slaže s kontekstom tijekom učenja; to je primjer pojave zvane "princip specifičnosti kodiranja". Ali treći eksperiment u studiji Notre Dame-a pokazuje da se kod efekta dovratka ne radi samo o različitim kontekstima. U tom eksperimentu (provedenom opet u virtualnoj realnosti), sudionici bi ponekad uzeli objekt, prošli kroz vrata i zatim ili prošli kroz druga vrata natrag u prvu sobu, ili se okrenuli i odmah vratili u prvu sobu. Ako je kontekst ono što je važno, onda bi hodanje natrag u staru sobu trebalo poboljšati sjećanje, ali nije to učinilo.

Učinak dovratka sugerira da u sjećanju ima puno više od toga na što ste obraćali pozornost, kada se dogodilo i koliko ste se trudili. Umjesto toga, čini se da su neke vrste sjećanja optimizirane kako bi držale informaciju pri ruci dok joj ne prođe rok trajanja, i zatim je izbacile kako bi napravile mjesta za nove. Radvansky i kolege zovu ovu vrstu oblikovanja sjećanja "predloškom događaja", i predlažu da je prolazak kroz vrata dobar trenutak da se vaš mozak riješi prošlih predložaka događaja jer je što se god dogodilo u staroj sobi postalo manje važno sada kada ste promijenili lokaciju. Što je ta stvar u kutiji? Ah pa to je ono čime sam se bavio prije nego sam stigao ovamo, bolje da zaboravim na to. Druge vrste događaja također mogu uzrokovati čišćenje memorije: na primjer, kada prijatelj pokuca na vrata, kada završite zadatak kojim ste se bavili, ili kada baterija na laptopu dođe do kraja i morate ga uštekati u struju.

Zašto bismo imali sustav sjećanja podešen kako bi zaboravljao stvari čim završimo jednu stvar i prijeđemo na drugu? Zato što ne možemo sve držati pri ruci, i većinu vremena takav sustav funkcionira savršeno. Ali neuspjesi takvog sustava - i podaci iz laboratorija - daju nam potpuno drugačiji uvid u njegovo djelovanje.

Osjeća li se ona kao da te poznaje 3 sata ili 3 dana ima značajan utjecaj na to hoćete li se na kraju tih 3 sata rastati s "hajde da budemo samo prijatelji" ili prvim poljupcem [ili nečim još boljim od toga].
- Igniss

Pokazano je da osobina pozicija unutar grupe utječe na to kako će osoba biti evaluirana; ljudi u sredini su u pravilu percipirani kao važniji nego ljudi na rubu grupe. Četri eksperimenta su istraživala utječe li pozicija lica u liniji od njih pet na njegovu percipiranu privlačnost. Središnja pozicija je utjecala na percipiranu privlačnost tog lica, ali smjer efekta ovisio je o pojedinačnoj privlačnosti i njega i okolnih lica. Privlačna lica bila su percipirana kao manje privlačna kada su bila okružena neprivlačnim ili srednje privlačnim licima. I obrnuto, neprivlačna lica bila su percipirana kao privlačnija kada su bila okružena drugim neprivlačnim licima. Ovi rezultati imaju široke implikacije i sugeriraju da što je centralniji stimulans unutar nego konteksta, to je veći utjecaj konteksta na procjenu tog stimulansa.