Naletio sam na ovu misao vezanu za prošli članak, gdje je opozicija ograničavanju abortusa uobličena kao apel na slobodu prije svega:
Sve droge, gay brakovi i ostalo bi trebali biti u potpunosti legalizirani. U osnovi, osim ako ne štetiš nekome drugome ili ih sprječavaš u korištenju vlastitih sloboda, moraš imati slobodu raditi što god želiš i vlada se ne smije miješati u to.
Žalosti me što to moram reći, ali ova vrsta utopijskog libertarijanskog razmišljanja je besmislica.Gledati na slobodu kao na najzdravije sredstvo za ostvarenje dobrobiti je jedna stvar; gledati na slobodu kao na samu sebi svrhu je samoporažavajuće. Želim ti puno sreće s tvojim slobodarskim rajem koji će se neminovno pretvoriti u raspašoj i kaos zato što si uporno odbijao imati barem nekakve norme ponašanja.
Iako on nije nužno vezan za religiju ili odsustvo religije (jer je sposobnost kritičkog razmatranja i prosuđivanja okoline urođena svim ljudima), ovakav samo-poražavajući način razmišljanja je ipak najčešći kod ateista, pogotovo fanatičnih ateista koji od toga prave skoro pa novu religiju. Bez ikakvog vlastitog uvjerenja osim žestoke opozicije Bogu, tipični ateist-libertarijanac ne posjeduje nikakve temelje po kojima može odrediti svoje ponašanje, a kamoli utjecati na ponašanje drugih. Prisiljen je jednostavno slijegati ramenima i piskutati: "Čini što god hoćeš! Bilo što! Samo mi nemoj naštetiti!" Živi po nerealnoj pretpostavci da je izoliran od djela i posljedica drugih ljudi, te da šteta uvijek poprima visoko vidljiv, konkretan i lako obranjiv oblik, dok je u stvarnosti koncept štete najčešće indirektan, suptilan i nije očit sve dok ne postane prekasno.
Iz posljedica ovakvog uvjerenja uskoro postaje jasno da se u konačnici radi o kukavičkoj filozofiji. Naš dragi libertarijanac, ako se uistinu misli dosljedno držati slobode kao cilja samog po sebi, prisiljen je ili spustiti se na razinu društva i slijediti njegovu degradaciju, ili se iz njega potpuno isključiti kako bi pobjegao od njegovog destruktivnog utjecaja. Utjecaj na to društvo - jok! Ne može se boriti ni za što zato što on sam ne predstavlja išta.
Slobodarstvo kao samo sebi svrha je privlačno ali u konačnici nažalost besmisleno. Ne možeš se temeljiti samo na želji da te puste na miru dok se sve urušava oko tebe. Eliminirajući u svom umu mogućnost postojanja univerzalnih načela i načina života, kao što ti nalaže objektivizam, zapravo predaješ sav utjecaj koji bi mogao imati u tuđe ruke i postaješ u svakom društvenom smislu bespomoćan - nesposoban za otpor bilo kojoj razornoj sili.
Onaj tko sam sebe smatra intelektualno moćnim samo zato što je pobio koncept apsolutne istine (bez obzira na to dolazi li ona od Boga ili od nečega drugoga), zapravo se samo učinio moralno impotentnim.
1943. godine, prof. Abraham Maslow objavio je "Teoriju ljudske motivacije" u časopisu Psychological Review, te je to do dan danas jedan od najpoznatijih radova svijeta. Upečatljivom infografikom prikazao je i sistematizirao urođene ljudske potrebe, kao i neosporan niz u kojemu one moraju biti ispunjene kako bi bilo postignuto zadovoljstvo ljudskog bića. Na nešto slično je već 1873. aludirao Lav Nikolajevič Tolstoj kada je u poznatom uvodu Ane Karenjine napisao da su "sve sretne obitelji iste, a svaka nesretna obitelj nesretna je na svoj način". Isti princip uveden je i mnoga druga područja, kao npr. u teoriju organizacije, ističući kako za uspjeh neke organizacije moraju biti ispunjeni svi preduvjeti; samo jedna neispunjena stavka dovoljna je za sprječavanje napretka. Sam koncept holističkog promatranja sustava seže još daleko dublje u prošlost, te ga se popularno povezuje s Hinduizmom.
Što je Maslowljeva hijerarhija potreba?
Po prikazanoj piramidi, potrebe moraju biti ispunjene ovim i niti jednim drugim redom - ako red bude zaobiđen, dolazi do urušavanja cijelog sustava:
(5) - dno piramide: osnovne fiziološke potrebe, tj. hranu, vodu, zrak i zaštitu od atmosferskih (ne)prilika.
(4) - viši temelj: sigurnost, pouzdanost, i zaštita od stresa iz okoline.
(3) - sredina: ljubav, pripadanje, obitelj
(2) - toranj: samopoštovanje, samopouzdanost, cijenjenost, nezavisnost i sloboda
(1) - vrh: samo-aktualizacija, maksimizacija svojih potencijala kao ljudskog bića
Dakle, ako je netko uvijek gladan, žedan ili smrznut, neće biti pretjerano zainteresiran za to je li njegova situacija dobro utemeljena i predvidljiva ili nije. Onaj tko nema stalne prihode i sigurnost će se slabo brinuti o tome uklapa li se u okolinu i slaže s prijateljima. Onaj tko je seksualno frustriran će imati probleme sa samopouzdanjem i shvaćanjem samog sebe. Onaj tko nije psihološki stabilan i uravnotežen kao osoba neće ispuniti svoje snove.
Pojednostavljeno? Da. Bezvezno? Ne. Uzmite u obzir kako izgleda stanje piramide našeg današnjeg društva, kao i većine zapadnih:
Hrane skoro svi imamo napretek, i unatoč rastućoj društvenoj nejednakosti i recesiji i dalje se nalazimo u dobu kada nitko ne umire od gladi. Dapače, naše fiziološke potrebe su trenutno više ugrožene time što smo u prosjeku enormno debeli i nepokretni, do te mjere da očekivani životni vijek pada po prvi put u povijesti.
Stanje u svijetu je možda nestabilno i prepuno mini-ratova i terorizma, zakoni su nepravedni, policija je militarizirana i postoje masovni programi špijuniranja, ali vrlo smo daleko od masovnih klanja koja su bila svjetski standard već nekoliko tisućljeća. Prosječan čovjek ne živi u strahu i nepouzdanosti. Mogao bih reći da su ove dvije kategorije trenutno u fazi nazadovanja, ali ništa više od toga.
Ekstreman višak imamo pri vrhu piramide, gdje je balonnarcisoidnosti napuhan do krajnjih granica, te uporno tlači temelje ispod sebe.
Isto tako, nikada nije bilo bolje doba za ispunavanje svojih snova, samoaktualizaciju i hobističko ili profesionalno bavljenje svojom strašću, kakva god ona bila. Ali koga briga za snove ako si sam, frustriran, nezdrav i (odaberi) nemaš djece ili su ti djeca oduzeta?
Današnje stanje možemo najbolje opisati opskurnom engleskom frazom "Sorry doesn't feed the bulldog", ili drugim riječima, "Ne možeš jesti snove". Snovi ti neće reći da te vole, i snovi se neće smijati s tobom.
Može li društvo dugoročno egzistirati s ovakvim oblikom piramide?
"The Painted Veil" ("Oslikani veo") je jedno vrlo ugodno ostvarenje i sa stajališta crvene pilule i sa stajališta filmske umjetnosti. Ovaj povijesni film, snimljen u klasičnom stilu prepunom veličanstvenih panorama i bez nasilja ili uzbudljive akcije, bavi se vrlo mračnom temom no istodobno uspijeva ostati inspirativan i pozitivan. Ja ga zovem "melem za dušu". Radi se o mladom liječniku i njegovoj ženi koji početkom 20. stoljeća žive u britanskoj koloniji Shanghai i upućuju se na opasno putovanje u planine u unutrašnjosti Kine kako bi se borili protiv epidemije kolere.
(OD OVE TOČKE POČINJU SPOILERI; AKO NE ŽELITE UNAPRIJED ZNATI RADNJU FILMA, PRESTANITE ČITATI I VRATITE SE KADA GA POGLEDATE. BEZ OBZIRA NA IGRU I SEKSUALNO TRŽIŠTE, FILM JE VRLO LIJEP I VRIJEDAN GLEDANJA)
Film počinje u Londonu, gdje mladi bakteriolog Walter upoznaje djevojku po imenu Kitty. Očaran je njome i uskoro je zaprosi, na što ona nakon premišljanja pristaje. Nakon medenog mjeseca u Veneciji, upućuju se u Shanghai, gdje je Walteru dodijeljeno mjesto u ministarstvu zdravstva, u laboratoriju koji se bavi proučavanjem zaraznih bolesti.
Ubrzo postaje jasno da su Walter i Kitty dvije potpuno različite osobe koje imaju drastično različite vizije braka: Walter je tradicionalan, tih, introvertiran i pouzdan tip koji nema prevelika očekivanja; Kitty je razigrana i djetinjasta, znatno više zainteresirana za zabave i društveni život, te se udala samo kako bi se makla od svoje obitelji koja ju je gušila. S tim saznanjem, nije nam nimalo čudno da se Kitty ubrzo upušta u nevjeru s vještim vice-konzulom Charlesom, koji je također oženjen.
Njena nova idila ne traje dugo, jer Walter nije slijep i ubrzo sazna što se događa. Ovo je prvi prijelomni trenutak filma: Walter čini nešto potpuno nezamislivo današnjim muževima i istog trena je izbacuje iz kuće i želi se razvesti od nje zbog njene nevjere. To što joj je bilo dosadno i što je htjela pronaći sebe mu ne znači baš ništa. Varanje je varanje, nema opravdanja.
"Gadim se sam sebi što sam si dopustio voljeti te. Ali priznajem da je bilo glupo od nas oboje što smo jedno u drugome tražili osobine koje nitko od nas nema."
Osim navedenoga, Walter joj daje još jedan ultimatum: Kitty mora s njim otići duboko u planine Kine, gdje će on istraživati uzroke kolere koja je zahvatila obližnja sela. Također joj ponudi da će joj dati razvod bez problema ako se i njen ljubavnik razvede od svoje supruge i oženi je. Ona Charlesu predloži to, no Charles je grubo odbije (nije blesav, zar ne?). I tako je Kitty, bez drugog izbora, i dalje vezana za svog muža i mora se s njim izložiti smrtnoj opasnosti. Dok putuju i smještaju se tamo, on je manje-više ignorira i potpuno joj je prestao romantično ugađati. Iako Kitty isprva radi dramu oko toga, s vremenom se smiruje i zapravo nalazi da je to u njoj probudilo nove osjećaje za njega...
Neću vas sada previše zamarati radnjom filma. No iz ovog odlučnog Walterovog poteza, stvari se nastavljaju odmotavati u njegovu korist. Kitty s vremenom počne pokazivati kajanje zbog toga što je učinila i pokušava opet steći Walterovu naklonost malim znakovima pažnje, ljubaznošću i sl, a u slobodno vrijeme pomaže brinuti se za djecu iz sela zajedno sa sestrama iz lokalne kršćanske misije. U slobodno vrijeme razgovara o svojim problemima s njihovim susjedom, misterioznim Waddingtonom koji živi s mladom kineskinjom i ima potpuno drukčiju priču od Kitty i Waltera.
Walter od toga pomalo opet zatopli prema njoj i shvaća da i u ima dobrih osobina i njihov brak se pomalo obnavlja. Ona uskoro ostane trudna, iako na svoj daljnji sram ne zna je li dijete zapravo njegovo. To Walteru pokajnički priznaje; no, prije nego mogu zajedno donijeti nekakvu odluku o tome, Walter oboli od kolere i umre nakon kratke bolesti.
Kitty je razorena time, ali odlučna da živi u uspomeni na njega i popravi stvari koliko može. Kada se nakon nekoliko godina vrati u London sa sinom (kojeg je nazvala "Walter") i tamo sretne Charlesa, koji također prepoznaje da postoji šansa da je dijete zapravo njegovo, Kitty ga hladno odbije i na sinovo pitanje tko je to bio kaže: "nitko važan." Film time završava.
E sad, znam što mislite. "On joj je oprostio? Nije je htio ubiti zato što možda dijete nije bilo njegovo? Beta!" Pa, nije sve tako crno bijelo. Iako je film realno prikazao dalekosežne posljedice prijevare koje su kada se radi o ženskoj prijevari još gore od same emocionalne boli i nije ih moguće izbjeći ili sakriti, istodobno je i vjerno prikazao "regenerativnu moć ljubavi" (kao i ženstvenosti i ljubaznosti). Osobno ne nalazim nimalo čudnim to što je Kitty, kada je shvatila što je učinila, iskreno se pokajala i odlučila svim silama popraviti stvar, s vremenom uspjela pomaknuti Walterovo skamenjeno srce.
Korijen tog pomaka je dijelom u općoj filozofiji oprosta i pokajanja, no dio leži i u onome što sam opisao kao "temeljni izvor romantike". Mlade, lijepe, ženstvene žene imaju gigantski utjecaj na osjećaje suprotnog spola, i to nije nešto što je nametnuto kavalirstvom ili romansiranom kulturom iz prošlosti. Kada bi se radilo samo o tome, ne bi bilo toliko snažno. Iz te biološki uvjetovanevelike moći dolazi i njihova velika odgovornost.
Svatko od nas ima svoju viziju što je u ovoj situaciji bilo ispravno i što je Walter trebao napraviti. No ne treba se zanijeti i samo zato što je na kraju oprostio nevjernoj supruzi ga strpati u isti koš s ovim tipom. Dok spomenuti tip moli, puže i poput mužjaka grdobine nema nikakvu svrhu u životu osim da ga mlataraju emocionalne oluje svoje supruge, Walter je povukao crtu, postavio se oštro i odlučno, te na kraju velikodušno odlučio svojim oprostom nagraditi pokajanje. Njegovo poštovanje je trebalo zaslužiti; nije bilo dano samo po sebi.
Dakle, ne znam je li to što se dogodilo bilo moralno ispravno i je li bilo vrijedno ulagati u popravljanje stvari koja se ne može potpuno popraviti, no istodobno potpuno mogu razumjeti sve što se dogodilo - s obje strane.
* = od*eb se koristi isključivo kada stvarno imaš namjeru prekinuti kontakt i to je to; ne kao nekakvu taktiku zavođenja. Prozivati žene zbog lošeg ponašanja NIJE igra; to je pretežno loša ideja koja će se muškarcu dugoročno obiti o glavu. U kontekstu igre, čak i kada si već potpuno odustao od prilike, bolje je loše ponašanje deflektirati, ignorirati ili vratitizaigranim zadirkivanjem. No o tome u nekom drugom postu. U međuvremenu, ako baš moraš napraviti tako nešto i u kontekstu zavođenja, evo kako to možeš učiniti:
U ovoj sceni iz knjige "Idiot" F.M. Dostojevskoga, protagonist knez Miškin hoda ulicom s Ganjom (Gavrila Ardalionovič), čovjekom kojeg je upoznao u gostima kod starog poznanika i koji mu je ponudio da će ga odvesti u svoj dom da tamo prespava, no koji je podložan napadima bijesa i na putu se bezrazložno okomio na kneza zbog svog osobnog problema. Ganja tretira kneza kao otirač koji samo čeka tu kako bi mogao primati sve veće nepoštovanje od njega, kada se knez nakašlje:
"Moram vam primijetiti, Gavrila Ardalionoviču," reče iznenada knez, "da sam prije zaista bolovao te sam i zbilja bio gotovo idiot, no sada sam već odavno ozdravio i zato mi je nešto neugodno kada me u oči krste idiotom. Vama se doduše može oprostiti kad se uoče vaše nedaće, ali vi ste mene u svojoj zlovolji nagrdili i dva puta. Ja to nikako ne želim, osobito ovako, odjednom, kao što vi to činite, od prvog maha; pa kako smo sada na raskrižju nije li bolje da se raziđemo; vi ćete nadesno kući, a ja ću nalijevo. Imam dvadeset rubalja, te ću zacijelo naći kakav hotel garni."
Ganja se silno zbuni, pa i zacrvenio se od stida što je ovako nenadano uvreban. "Oprostite, kneže," klikne vatreno i u jedan mah zamijeni svoj psovački ton iznimnom uljudnošću,"za Boga miloga, oprostite! Vi vidite u kakvoj sam ja nevolji! Vi ne znate gotovo još ništa, ali da znate sve, jamačno biste me ispričali bar malko; premda dabome nema isprike meni..."
"O, meni i ne treba takvog ispričavanja," odgovori knez brže. "Ta ja razumijem da je vama jako neugodno, pa zato i psujete. No, hajdemo vašoj kući..."
U borilačkim vještinama, kao što je rekao Bruce Lee, budi poput vode. U međuljudskim odnosima, kao što je rekao Fjodor Mihajlovič Dostojevski, budi poput kneza Miškina. Drugim riječima, nikada ne budi ljut. Odj*b izrečen ili napisan ljuto i osvetnički se uvijek doima jadno i samo kvari još ono malo dobre volje koja je ostala među ljudima. No suzdržan odj*b, izražen bez pretjeranih emocija, ima sasvim suprotan učinak. I iako nikada ne bi smio biti korišten s iščekivanjem da će se netko zbog njega "popraviti" i postati bolji prema tebi (pogotovo žena koja je sposobna sve racionalizirati), događale su se i čudnije stvari od toga.
Današnje izdanje našeg omiljenog serijala vodi nas u Englesku 16.-og stoljeća, gdje je mlada ljepotica po imenu Anne Boleyn postala ženom i kraljicom kralja Henrya VIII-og.
Kralj Henry VIII i Anne Boleyn (prikazani u seriji "The Tudors")
Kralj Henry VIII poznat je po nekoliko stvari, najvažnija od kojih je odvajanje Anglikanske crkve od Katoličke i potpuni raskid veza s papom u Rimu. Njegova vladavina ostala je zapamćena kao doba ekstravagancije i okrutnosti. Iako je kralj Henry bio vrlo obrazovan i smatrao se humanistom, vladao je impulzivno i apsolutistički. To je zauvijek pokvarilo dojam koji je mogao ostaviti na povijest kao inače sposoban i odlučan vladar.
U doba kada počinje naša priča, Kralj Henry imao je problema s naslijeđem. Sa svojom ženom, Catherine od Aragona, imao je samo jednu kćer. Ostalih pet trudnoća završilo je ili spontanim pobačajem ili djecom koja su živjela od nekoliko sati od dva mjeseca poslije poroda. Iako bi bilo legalno da njegova kćer naslijedi prijestolje, Henry se bojao te mogućnosti jer je to u povijesti već jednom izazvalo dugi građanski rat koji je razorio Englesku.
Iako je Catherine po svim povijesnim izvorima bila idealna žena - opisana kao "jedna od najljepših na svijetu", "izvan svake konkurencije u svojoj mladosti", vjerna, obrazovana, skromna i iznimno popularna u javnosti - to sve nije bilo dovoljno da zadrži kraljevu naklonost. Nije jasno je li njegovo nezadovoljstvo kraljicom Catherine bilo inicirano manjkom živog muškog potomka ili njenom starošću i prolaskom ljepote (Catherine je bila 5 godina starija od njega). Bilo kako bilo, njegov Coolidgeov efekt bio je bezobzirno probuđen i eskalirao je iz stalnog varanja, nečega što je radio već dvadesetak godina, u trošenje svog 100%-nog napora u stjecanje razvoda i udaljavanja od sebe Catherine i njihove kćeri Mary. To je dovelo do njegovog prvo suptilnog i zatim otvorenog sukoba s Katoličkom crkvom koji je nakon višegodišnjeg natezanja rezultirao osamostaljenjem Anglikanske crkve.
Kraljica Catherine od Aragona, prva žena Henrya VIII-og
Negdje u to doba, mlada (10 godina mlađa od kralja) ljepotica Anne Boleyn, prateći uspon svog oca Thomasa, došla je na dvor kao jedna od kraljičinih pratilja. Nije dugo trajalo dok se kralj nije beznadno zaljubio u nju, no Anne ga je isprva odbila i napustila dvor, izražavajući mu naklonost ali ne želeći biti samo njegova ljubavnica (nekoliko godina prije je kralj već "potrošio" njenu sestru koja bila na glasu kao laka). Moguće je da je ovo posebno napalilo Henrya jer kao kralj nije bio naviknut na odbijanje, što je jedan od rijetkih primjera uspješne ženske igre. Poslije toga, kada je kralj izrazio želju da se razvede od Catherine i oženi njom, pristala je i vratila se na dvor. Proces razvoda je trajao preko pet godina. U međuvremenu je boravila s kraljem u javnosti i provodila vrijeme s njim, iako mu se i dalje nije dala skoro sve do braka. Njen utjecaj na dvoru, iako neslužben, bio je znatno veći od Catherininog: ambasadori su znali da im niti jedan prijedlog neće proći ako ne budu u dobrim odnosima s njom, dok je Catherine čamila zatvorena prvo u svoje odaje, a zatim u odvojenu tvrđavu u udaljenom dijelu Engleske kamo ju je Henry prognao i oduzeo joj sve naslove.
Iako je kraljica Catherine otvoreno mrzila Anne, u svojoj nemilosti nije joj mogla učiniti ništa osim prijetiti joj. Jednom prilikom, dok je Anne još bila njena pratilja i nije uživala toliki status na dvoru, kraljica je uočila da Anne nosi skupu ogrlicu i prozvala je:
Catherine: Ta ogrlica, tko ti ju je dao? Odgovori mi.
Anne Boleyn: Njegovo veličanstvo.
Catherine: Baš si skupa.... skupa kurvetina!
Anne Boleyn: Nisam kurva... vaša visosti. Volim njegovo veličanstvo. I vjerujem da i on mene voli.
Catherine: On je samo zaslijepljen tobom, kao što su muškarci često zaslijepljeni novim igračkama. Ubrzo će vidjeti što si ti zapravo. I umorit će se od tebe... isto kao i od svih ostalih!
Ove riječi bile su više proročanske nego što je Anne mogla naslutjeti.
S kraljevim prisvajanjem vlasti nad Anglikanskom crkvom i raskidom s Rimom, razvod je postao trivijalna stvar; Anne Boleyn udala se za Henrya 1533. i time postala druga kraljica Engleske. Njihov život je isprva bio idiličan i Anne je rodila kćer, Elizabeth. Iako se moglo pretpostaviti da su i dvor i Henry razočarani izostankom sina, sam Henry ju je uvjerio da je to u redu. Naposljetku, oboje su bili mladi i imat će još djece. No vrlo brzo ju je počeo varati sa svim mogućim pratiljama i služavkama, isto kao što je radio i s Catherine. Ovaj put ni manjak djece ni starost nisu mogli biti izgovor. Jednostavno rečeno, kada je muškarac istodobno i svjetski napaljen i najmoćnija osoba na svijetu, neminovno je da će to iskoristiti za utapanje u moru drugih žena.
Anne je isprva prigovarala, ali kao i Catherine znala je da je takvo ponašanje očekivano od kralja. Još bolje od Catherine koja je samo ignorirala mnogobrojne ljubavnice, otišla je korak dalje i dala mu svoju pratilju i rodicu Madge na raspolaganje. Njena logika je bila: ako Henry već mora varati, u redu, ali neka to čini s osobom koja je neće zeznuti ili imati ambicija postati kraljicom kao što ih je ona imala. Ovaj pristup je u mnogo čemu sličan primjeru Monice Belucci, koja je prihvatila da s 50 godina može biti ne znam kako lijepa, ali da će njen Alfa i dalje varati, pa je bolje da prihvati biti u haremu dok god je glavna u haremu. Ovaj odabir - prešutno dijeljenje komadića Alfe s drugima - je uz serijsku monogamiju glavna značajka ženske seksualnosti. I kako se seksualno tržište, pod utjecajem promjene ženskih preferencija, degradira i postaje sve sličnije prehistorijskom obliku, toga ćemo viđati sve više - i to ne samo kod kraljevskih obitelji.
"Znati da će tvoj muškarac uvijek biti tu za tebe važnije je od seksualne vjernosti. Bilo bi bizarno tražiti vjernost od njega ako se nismo vidjeli dva mjeseca. Ne možeš ga pitati što je radio. Pristojnije je i realnije prihvatiti da će biti s tobom kada se vidite. Ne bih ovo nazvala diskrecijom, već elegancijom."
- Monica Bellucci, ožujak 2010.
Drugi problem kraljice Anne bila je njena vatrena i argumentirana narav. Kao ljubavnicu, to ju je činilo mističnom i privlačnom. Kao ženu, to ju je često dovodilo u sukob s Henryem. Za razliku od prošlih zgoda kada je još bio tjelesno zaljubljen u nju i uvijek bi se trudio udovoljiti joj u svim razumnim zahtjevima, sada mu je postalo svejedno i njene molbe su najčešće završavale ignoriranjem. Njena seksualna privlačnost kao snaga doživjela je fatalan udarac kada je kod druge trudnoće doživjela spontani pobačaj.
Između stalnih svađa, razornog djelovanja Coolidgeovog efekta, i ponavljanja Catherininog problema, Anne je spala na tužnu razinu da je morala doslovno moliti Henrya da dođe u krevet s njom. Ipak, kada ga je uspjela nagovoriti, ponovno je zatrudnjela - ovaj put bila je uvjerena da se radi o sinu - i stvari su se privremeno popravile. Svejedno, kralj je nastavio očijukati s ljubavnicama gdje god bi ih našao. Ovaj put je počeo provoditi mnogo vremena s kćeri njegovog prijatelja, lijepom mladom djevojkom 20 godina mlađom od njega po imenu Jane Seymour. Njena prisutnost, pogotovo kada ju je doveo na dvor kao nekada Anne, užasno je živcirala kraljicu. Jedan put je ošamarila Jane nakon što ju je našla kako zamišljeno gleda u privjesak s Henryevom slikom, i prozvala je kurvetinom. Svejedno, budući da je znala koliko je njena trudnoća važna, Anne se potrudila ostati izvan svega toga i izolirati se od svijeta što je više mogla kako bi smanjila stres.
Negdje tijekom četvrtog mjeseca Annine trudnoće, Henry je išao na viteški turnir gdje je, kao i inače, sudjelovao u borbama. Ovaj put je tijekom jednog sučeljavanja nesretno pogođen u glavu i bačen s konja. Kraljici su donijeli vijest da je kralj u nesvijesti i da ne znaju hoće li se probuditi. Bez kralja, i ona i njena obitelj, vrlo nepopularni u javnosti, bili bi osuđeni na propast. To je za nju bio strašan udarac, no ono što je dovršilo Annin pad nije bio stres od ozljede njenog muža, već nešto drugo. Čim se osvijestio i oporavio dovoljno za šetnju po dvoru, kralj je otišao zahvaliti se Jane Seymour, vjerujući da su ga je njeni dar i molitve spasili od smrti u borbi. Njegova zahvalnost nije bila samo platonska, naravno, i ubrzo se našao u zagrljaju s njom, mazeći je i uživajući u ponovnom stanju zaljubljenosti. I baš je u tom trenutku naišla Anne.
Pronašavši ih takve, Anne je izgubila kontrolu nad sobom i počela vikati i plakati. To je bio konačni okidač potreban za izazivanje spontanog pobačaja i počela je krvariti. Pregled već prilično razvijenog ploda pokazao je da je dijete bilo muško. Kako je poslije rekao netko na dvoru, "pobacila je svog spasitelja".
Opsjednut Jane Seymour i sada potpuno ohlađen od "žene koja mu isto ne može dati sina", Henry je izjavio da je i njegov drugi brak produkt vještičarenja, prijevare i tko zna čega sve ne, te da će uzeti drugu ženu. Kako ovaj put nije bio ograničen Katoličkom crkvom, riješiti se Anne bilo je vrlo jednostavno i pristupio je tome s hladnom odlučnošću. Zadužio je svog kancelara da pronađe dokaze da ga je ova varala, a on je mučio velik broj osumnjičenika sve dok neki u mukama nisu priznali da su spavali s kraljicom i da je varala kralja s barem stotinu muškaraca u te tri godine.
I tako je završila Anne Boleyn.
Anne Boleyn razlikuje se od većina žena opisanih u ovom serijalu. Dok je prvih šest slučajeva gotovo premoćno bilo privučeno upravo kretenizmu i brutalnosti zbog njih samih, nju je to odbijalo. Ipak, njena želja za Alfom bila je dovoljno jaka da nadvlada bilo kakav oprez i zaslijepi je tako da ne vidi potencijalno grozne posljedice. Iako mi je strašno žao načina na koji je završila, Anne svejedno predstavlja vrijedan primjer bezumne trke za super-Alfom nauštrb svega ostalog, i pouku da ljepota, vjernost, mladost i čednost ničemu ne služe ako ih pokloniš kretenu.
Kao što joj je kraljica Catherine rekla, bilo je neminovno da će je se Henry riješiti jednako bezobzirno kao i nje čim ga prestane zabavljati. No kao što se danas sve češće događa, žene često fantaziraju da su iznad bioloških zakona i da će se onaj napaljeni, moćni muškarac vezati baš za njih. Jer eto, ovaj put je drukčije.
Voljeli biste da obradim neku temu ili trebate pomoć s ljubavnim problemom (za oba spola)? Komentirajte/ pošaljite na: ignissblog(na)yahoo.com
Ako ne napišete drugačije, prihvaćate mogućnost njegove prezentacije na blogu. Vašu adresu, sliku, ime i detalje NIKADA NEĆU OBJAVITI.
Na isti mail zatražite dozvolu za prenošenje članaka.
Klikom na gumb ispod otvarate PayPal prozor za donaciju Ignissu.
Molim donirajte jedino ako osjećate da vam je moje pisanje znatno promijenilo život na bolje i želite se zahvaliti i ovim putem. Nemojte donirati kao političku poruku, naknadu ili motivaciju za privatni savjet, ili kupnju knjige alternativnim putem.
Na lijevoj strani prozora možete unijeti iznos (u USD), a na desnoj poruku uz donaciju.
Unaprijed hvala!
Podržite Igniss blog i postanite pokrovitelj na Patreonu