Igniss - Gdje politička korektnost odlazi umrijeti.
Najpopularniji sadržaji:
Jesi li Alfa? (Test za MUŠKARCE) | Jesi li Alfa? (Test za ŽENE) | Kako vratiti bivšu / bivšeg | Prvi poljubac | 6 stvari kojima možeš baš sada postati bolji zavodnik | Za žene: obrana od kretena | Je li visina bitna? | Cure koje vole kretene | "Al ono fakat! Tvoja pi*ka je super!" | 10 Igrinih zapovijedi
petak, 08.07.2016.
Feminizam II. vs. III. vala u jednoj slici
 Oznake: feminizam, šovinizam, rasizam, diskriminacija, teorija seksualnog tržišta, povijest, celebrity |
- 10:21 - Komentari (197) - Isprintaj - #
ponedjeljak, 03.03.2014.
Zločin kućanice
Knjiga talijanske spisateljice Constanze Miriano, "Cásate y sé sumisa – Udaj se i budi pokorna", prevedena i objavljena u Španjolskoj, postala je apsolutni hit, te dosegla rang 15.-e najprodavanije knjige na španjolskom ogranku Amazona (www.amazon.es). Knjiga, koja je prije toga bila vrlo popularna i u Italiji, šalje poruku "lojalnosti, ljubaznosti i pokornosti" udanim ženama, te sadrži stotine savjeta tek udanim ženama kako usrećiti svoje muževe. Autorica Constanza Miriano Feminističke grupe u Španjolskoj ustale su protiv knjige, pozivajući na njenu zabranu i organizirajući javna uništavanja knjige koja, kako tvrde, "poziva na nasilje prema ženama".  Feministice demonstrativno trgaju primjerke knjige "Udaj se i budi pokorna" Mogao bih ovdje završiti post i pustiti da umjesto mene govori usporedba lijepe, elegantne zadovoljne autorice i razularene mase najružnijih ljudskih bića (ne samo izgledom) koju su moje oči ikada ugledale, no osjećam se energično pa ću reći još koju riječ o ovim španjolskim braniteljicama ženskih prava. Za nekoga tko se inače predstavlja kao moderna, pacifistička, tolerantna strana, njihova reakcija je začuđujuće agresivna. Temeljna misao feminizma je da žene imaju neosporivu kontrolu nad svojim tijelom i pravo živjeti svoje živote kako god žele. Lijepa parola, zar ne? Nažalost, feminizam je u praksi sličniji slobodi za žene da odaberu isključivo ono što su feministice označile ispravnim. Kao što je na mikro-razini poliamorija iz prošlog posta zapravo vezana isključivo za stjecanje moći, tako je i na makro-razini feminizam samo bezočan, besraman pokušaj kontrole nad ženama. Navedena srž feminističke misli najbolje je vidljiva iz nepodnošljive lakoće kojom feminističke grupe (uz razne druge "tolerantne" skupine) posežu za represijom, cenzurom i širenjem laži. U ovom slučaju, nije dovoljno da hrabre predstavnice slegnu ramenima i svojim sretnim i ispunjenim životima daju primjer ženama što bi trebale odabrati. Ne, knjiga mora biti zabranjena, a svi njeni primjerci zbrisani s lica Zemlje.  Ne daj Bože da neka žena slučajno odluči da je učiniti nešto lijepo za muškarca poželjno! Čak i ako bi to bilo vođeno isključivo vlastitim interesom (recimo, spoznajom da muškarci nisu voljni teško raditi ili dati svoje živote za ne-ženstvene harpije), to bi bilo jednostavno nedopustivo. Moramo učiniti sve kako ženama diljem svijeta tako nešto ne bi palo na pamet, jer mi znamo najbolje. Na što me ono podsjeća njihova demonstracija? Ah, da:  Živjela sloboda za život po feminističkim naredbama! Živio feminizam - pravo na jedan te isti izbor za sve žene! Oznake: feminizam, šovinizam, obitelj, žene, brak, knjige, diskriminacija, španjolska |
- 13:16 - Komentari (16) - Isprintaj - #
srijeda, 20.11.2013.
U ime cirkusa
|
Neki vole pedere, neki mrze pedere, a neki su samo pederčine - Igniss Kako nam se bliži referendum 01.12., tako raste razina povezane drame i histeriziranja. Uz iznimku slučaja Ante Gotovine, gdje je hrvatska javnost bila manje više ujedinjena pa nije bilo nekog konflikta, ne sjećam se kada je neki slučaj ovoliko okupirao nacionalnu svijest. Nema onoga tko se ne osjeća pozvanim reći svoje dvije riječi o ovoj temi, i to što zapaljivije i s više glumatanja, to bolje. Prijatelji i rodbina si stišću ruke oko vrata kao da su partizani i ustaše u II. svj. ratu, a međusobna optuživanja i negativnost dosegla su rekordnu razinu. Ne znam za vas, ali meni je cijela stvar već počela ići na živce.  Počnimo s onim što imam protiv organizatora referenduma. Evo tvrdnje sa službene stranice uimeobitelji.net : Brak je zajednica jednog muškarca i jedne žene, temelj obitelji i idealno mjesto za rađanje i odgoj djece. U Hrvatskoj se 87% djece rađa u braku S prvom rečenicom se mogu složiti u potpunosti. Ja nisam ni posebno tradicionalan ni vjernik, ali itekako prepoznajem vrijednost nekih tradicija za razvoj civilizacije i dobrobit čovjeka općenito, bez ozbira na spol. Također prepoznajem da je degradacija nekog društva prilično snažno vezana za postotak djece rođene i odgojene izvan braka. Ali, ljudi moji, ako vas toliko zanima očuvanje obitelji i idealno mjesto za rađanje i odgoj djece, zašto se onda ne uhvatite neke stvarnije prijetnje? Recimo, mizandrični zakoni i sudska praksa koji omogućavaju bilo kojoj supruzi da katapultira muža u robovlasnički odnos pridonijeli su barem tisuću puta više razvoda i uništenih djetinjstava. Katolička Crkva, koja se toliko zalaže za obitelj, otvoreno radi na njenom uništavanju kroz glorificiranje samohranog majčinstva. Garantiram vam, sve da uvedemo homoseksualne brakove i homoseksualci posvoje tisuće djece i iz nekog razloga svi zlostavljaju tu djecu, ta šteta nanešena djeci i obitelji bi i dalje bila kap u moru u odnosu na ono što su već napravili i još će napraviti upravo kršteni ljudi koji se inače izjašnjavaju kao konzervativni i tradicionalni. Pokušavati riješiti ovaj problem uvođenjem spomenute definicije u Ustav je kao spašavanje Titanica žličicom za kavu. Zapravo, čitajući vaš popis zabrinutosti, nisam siguran da je ova inicijativa uopće svjesna korijena problema.  Da smo manje uložili u čamce za spašavanje i pažljivu vožnju i samo ponijeli žličicu, ovo nam se ne bi dogodilo. Čak i kada bi bilo dokazivo da će homoseksualni brakovi izazvati nekakvu mjerljivu štetu veću od one koju već izazivaju heteroseksualni brakovi (koji se zatim prikladno transformiraju u samohrano roditeljstvo na način koji svi potpuno prihvaćaju), to bi opet bilo nepotrebno stavljati u Ustav. Lijepo zvuči, ali ne vidim kako to ikome koristi i zašto bi se država trebala miješati. Umjesto toga, trebali biste urediti da se država manje miješa, recimo kroz prijedlog zakona koji podiže teret dokazivanja prilikom optužbi za obiteljsko zlostavljanje tako da više nije dovoljna samo riječ kako bise nekoga uhitilo, ili kroz uvođenje gornje granice alimentacije. Mogućnosti su neograničene, meta ima kao u strjeljani. No nemojte dobiti pogrešan dojam da zbog toga imam nešto protiv ove inicijative. Moj ukupni stav o njoj je "tko voli nek izvoli". Oni koji su mi se posebno zgadili ove vedre jeseni su protivnici referenduma. Gdje da počnem? 1. Protivnici referenduma nemaju pojma uzrokuje li on uopće diskriminaciju Zamislimo da referendum prođe i odredba "brak je životna zajednica muškarca i žene" uđe u Ustav. Što će se dogoditi? Dogodit će se jedno veliko, debelo NIŠTA. Ta odredba ničim ne sprječava postojanje homseksualne zajednice po pravu izjednačene s brakom, kao što nalaže makar osnovno poznavanje prava i kao što organizatori referenduma sami objašnjavaju. Nitko nije diskriminiran. Ako učinak postoji, on ima efekt copyrighta, da se za zajednica ne smije nazivati brakom, već bilo kako drugačije, a to nije diskriminacija. Ali ono što je još luđe od toga je to što protivnici referenduma svi odreda nemaju ni najmanju ideju o efektu referenduma. Opetovano sam najglasnije glasove protiv referenduma pitao "Znate li je li pravni efekt referenduma da A) zabrani bilo kakvu homoseksualnu zajednicu koja bi imala prava poput braka, što bi bila diskriminacija, ili B) samo zabrani da se takva homoseksualna zajednica s pravima poput braka zove brakom, što je samo copyright?" I odgovor je, vjerovali ili ne, uvijek bila ili tišina ili priznanje da se radi o slučaju "B". Niti jedan jedini put nisam dobio odgovor "Mislim da se radi o pravnom efektu "A" i zato smatram da je to diskriminacija koju valja zaustaviti."  Većina protivnika referenduma uopće ne zna protiv čega se buni! Da još jednom ponovim: VEĆINA PROTIVNIKA REFERENDUMA UOPĆE NE ZNA PROTIV ČEGA SE BUNI! Ali nema veze, ustajati za ljudska prava (čak i kada im ništa ne prijeti) je popularno i daje priliku za ispuštanje pravedničkog bijesa. Što nas vodi do... 2. Većina protivnika referenduma se više zgraža na to što se netko usuđuje imati nešto protiv homoseksualaca nego na sam referendum Luđaci. Ispunjeni mržnjom. Bolesnici. Monstrumi. Nezamislivo zli. To su, vjerovali ili ne, etikete koje protivnici referenduma lijepe na organizatore... ne zato što su napravili referendum, već zato što su se usudili reći da imaju nešto protiv homoseksualnosti. Ali zašto je imati nešto protiv homoseksualnosti monstruozno, dokle god ne poziva na nekakvu stvarnu diskriminaciju ili nasilje? Ja nemam baš ništa protiv homoseksualnosti, pa ipak ne smatram one koji imaju bolesnicima osim ako ne idu bacati kamenje. Mnogi ljudi imaju nešto protiv igrača, političara, trgovaca, institucija, država, debelih ljudi, anoreksičnih ljudi, mišićavih ljudi, lijepih ljudi, ružnih ljudi, i tko zna čega već, i ne libe se priznati da su im te stvari odbojne na prvi pogled i to reći na puno otrovnije načine... ali reci da ti se ne sviđaju homseksualci i otvara se pakao. Da sam ja tako osjetljiv (a ja sam zapravo dobivao prijetnje nasiljem zbog ovoga što pišem), već bih odavno počinio samoubojstvo. 3. Protivnici referenduma oponašaju metode upravo Katoličke crkve i diktatora koje preziru Tvrdnje da je užasno, kriminalno (al' baš ono fakat užasno) kada netko misli ili izjavi da mu se homoseksualnost ne sviđa i obrazloži zašto misli da je to loše za društvo mogu se opisati samo jednom riječju: Inkvizicija. Ne tako davno, upravo Crkva je klala ljude ili ih (ako su imali sreće) napadala i izopćavala iz društva samo zato što bi ih netko optužio da imaju u glavi griješne misli. No vremena su se promijenila i danas je isti tretman rezerviran za griješne misli o homoseksualnosti, samo obrnute.  O pravu na referendum ne trebam ništa ni govoriti, ali kako među ovom publikom očito ima mnogo autističnih trollova, moram to jasno izreći. Čak i da stvarno jest bolesno da netko želi unijeti ovo u Ustav (a nije, samo je beskorisno kako sam naveo na početku) i da postoji nekakva stvarna diskriminacija protiv koje bi svatko moralan trebao glasovati, zašto ljudi ne mogu imati pravo predložiti što hoće? Temelj demokracije je pravo na slobodno izražavanje - ako ono ne uključuje nešto protiv homoseksualnosti, naravno. Neka Ustavni sud ne odobri prijedlog, neka referendum propadne zbog premale izlaznosti ili previše glasova "ne", neka referendum prođe ali ga vlada odbije implementirati zbog savjesti, neka dođe do građanskog štrajka... sve je to ok. Znate što nije ok? Određivati ljudima što smiju misliti i za što smiju uopće prikupljati potpise.  Govoreći o kontroli mišljenja u Big Brother stilu, pada mi na pamet klub zemalja gdje građani nemaju pravo izlagati što god žele i raditi referendume o bilo kojoj temi koja im padne na pamet. Znate, onaj tamo? Počinje sa Sjevernom Korejom, nastavlja se s Iranom, a završava s Rusijom, Kinom i Kubom. Sve uzorne zemlje kojima se liberali i ljevičari inače dive zbog demokracije i razvijenog javnog diskursa. 4. Čak i kada bi se radilo o nekakvoj diskriminaciji, trebali bismo biti zahvalni desničarima što su napokon naučili rješavati svoje probleme kroz okvire pravne države, a ne nasiljem Pribjegavanje nasilju je, mora se priznati, dugo vremena bilo standardna metoda hrvatske desnice. To je bilo uistinu bolesno i osobno sam prezirao većinu desničara zbog toga, makar oni i ne bili nasilni. No vremena su se promijenila i danas desnica zna da nije u redu prijetiti državnim udarima, tući političke protivnike i raditi slične gadarije... i zato je nagrađujemo pogrdama. Ali mislio sam da je upravo to ono što želimo - da se ljudi s kojima se ne slažemo civiliziraju i počnu koristiti civilizirane metode kojima će izraziti svoje suprotno mišljenje? Woooops, zaboravio sam da problem nije bilo nasilje, već to što uopće postoji suprotno mišljenje. Moj bed. Zaključak: iako ću glasati protiv na referendumu jer mi se ovaj prijedlog čini nepotrebnim/beskorisnim, ova epidemija iracionalnosti je osigurala da ću se obradovati ako referendum prođe i time da svojim protivnicima lekciju iz kulture i demokracije. A sve to nikada ne bih mislio da nije ovog medijskog cirkusa i moralnog bankrota koji su mnogi otkrili. Pokret za ljudska prava - uspješno okreće ljude od ljudskih prava još od 2013! EKSKLUZIVNO! PRVE REAKCIJE NA REFERENDUM! Oznake: homoseksualnost, U ime obitelji, brak, razvod, big brother, diskriminacija, filozofija, Vijesti |
- 10:49 - Komentari (35) - Isprintaj - #
četvrtak, 24.10.2013.
Stvarno? "Živimo u muškom svijetu"
|
Jedna od najpopularnije vrste postova na blog.hr-u i u medijima je definitivno jadikovanje o muškom svijetu, patrijarhiji i općenito težini ženskog života koja se manifestira kroz razne nepravde i potresna emocionalna iskustva. Ovo je kompilacija nekih od tvrdnji koje sam skupio u zadnje vrijeme, najviše iz ovog posta: Živimo u muškom svijetu, ponekad mi se čini. Kad gledamo televiziju, naprimjer. Uglavnom muške teme, okreneš na History, gledaš ljude kako love ribe, popravljaju aute, voze aute i sijeku drva. A) Te su vještine bile važne za egzistenciju čovječanstva u povijesti i ostale su važne za egzistenciju čovječanstva u sadašnjosti. Zar se povijest ne treba baviti važnim stvarima? B) History nije jedini kanal na svijetu. Siguran sam da HRT, Nova, RTL i HBO imaju sijaset dobrih emisija u kojima ljudi rade nešto drugo. Ok, loš početak ali možda će poslije biti kakvih boljih argumenata za postojanje patrijarhije.  Ako ćeš film pogledat opet neki tipovi koji se mlate. Ako ćeš sport gledat...opet. A) Ovo jednostavno nije istina. Drame, horori, komedije i romantične komedije predstavljaju većinu ikada snimljenih filmova i većinu kino i televizijskog programa. Zašto? Zato što je snimati tipove koji se mlate skupo s obzirom na otprilike jednak prinos, tako da su "ženski" filmovi isplativiji - i stoga češći. B) Najpopularniji sport na svijetu je nogomet, gdje se tipovi definitivno ne mlate. A iza njega? Tenis, u kojemu ne samo da uopće nema tjelesnog kontakta, već su i žene vrlo uspješne i popularne. C) I još jednom, čak i kada bi ovo bilo istina, svi imamo slobodnu volju gledati što god želimo. Ne živimo u Narodnoj republici Kini pa da nam netko zabranjuje sadržaje. Ako se osvrneš oko sebe vidiš da su na bitnim i dobro plaćenim pozicijama uglavnom muškarci. U politici uglavnom muškarci... Ovo nije rezultat diskriminacije nego izbora. Kao drugo, to što muškarci imaju više dobro plaćenih pozicija ne znači nešto automatski pozitivno za muškarce. Naime, glavni razlog zašto muškarci žude za dobro plaćenim pozicijama je kako bi impresionirali žene. Status i novac su alati kojima se muškarci bore za žensku naklonost. Biti bogatiji zato što moraš biti bogatiji kako bi imao šansu pridobiti naklonost drugog spola nije moć. U skladu s tim, nije nimalo čudno da su mnoge marketinške agencije ocijenile da (u zapadnom svijetu) žene kroz direktan i indirektan utjecaj imaju kontrolu nad 73% svih potrošačkih odluka, od malih predmeta i usluga pa do kapitalnih dobara poput kuća i automobila. ...čak i automobilska industrija sve što proizvede...proizvede tako da se svidi muškarcima. Zašto nema ljubičastih auti, naprimjer? Ok, realno, auti su ko cijepljeni od boja, možda i nije neka usporedba, nema tu ni boja za muškarce. Sve neš sivo i crno i sivo. I tamno. Vidi gore. Kao drugo, svatko ima pravo prebojati auto u boju koja mu odgovara. "Kažu, nekoć je davno društvo bilo drugačije uređeno. Kažu, ponegdje još postoje društva gdje su glavne žene. I kažu da u takvim društvima stvari drugačije funkcioniraju." Nažalost, nikada na svijetu nije postojala imalo značajna civilizacija koja bi bila tako uređena, i nikada neće ni postojati. Društvo u kojemu žene vladaju svime (a najvažnije od svega seksualnošću) ne može dugoročno opstati. Svakako, postoje ozbiljna društva gdje se naslijeđuje imovina po majčinskoj liniji i djeca nose prezime po majci (npr. Portugal), ali i tamo postoji barem umjerena podjela prava i dužnosti po kojoj je moguće reći da je nešto žensko, a nešto muško. To je zato što ta podjela dolazi iz biologije, a ne iz kulture. S druge strane, jedino imalo poznato društvo gdje su uistinu glavne žene je narod Mosuo u Kini, s populacijom od 40 000 ljudi zaglavljenih u brončanom dobu i izoliranim u neprohodnim planinama. O njima ću jednom pisati više.  "Čini se" da je izolacija između ovakvih planina jedina stvar koja može osigurati opstanak civilizacije kojom vladaju žene? Kad kažem ponešto o tome najčešće čujem da se trebamo boriti za ravnopravnost, mi žene. Obično ne ulazim u diskusiju. Smatram da sam ravnopravna samim time što sam čovjek, i ne vidim oko čega bi se trebalo boriti niti što bi trebalo dokazivati. Podrazumijeva mi se. Da sam jednako vrijedna kao bilo tko drugi, bez obzira na spol. Potpuna legalna ravnopravnost spolova je na cijelom zapadu postignuta prije više od pola stoljeća, a u jednom dijelu i prije 150 godina. Ne postoje nikakvi zakoni koji diskriminiraju žene, dapače postoje samo obrnuti. Najveća laž feminizma je da je to zapravo samo "pokret koji smatra da žene trebaju imati jednaka prava kao i muškarci". Možda je to bio prije 50 godina, ali svi ljudi koji danas žive u našem zapadnom društvu su odrasli s nekim drugim feminizmom, koji ima sasvim druge ciljeve. Sve ovo je ne spominjući neke sitnice kao da žene za ista kaznena djela dobivaju manje zatvorske kazne, da dobivaju djecu i alimentaciju u 85% slučajeva razvoda, i slične privilegije koje predstavljaju vrlo jasnu diskriminaciju u korist žena. Feminizam je uspio u tolikoj mjeri da danas žene i dalje uživaju sve privilegije koristi od toga što su žene, a zaštićene su od nedostataka koje su inače imale. E pa krasna ti je to "ravnopravnost". Od žena se očekuje da znaju skuhati, da očiste kuću, opeglaju robu, i po mogućnosti idu i na posao. I malo što im štedi vrijeme, osim perilice suđa i veša. Malo se radi na tome da se nepotrebni i zaglupljujući kućanski poslovi svedu na minimum. Danas gotovo da ne postoji iti jedna žena koja bi bila na ovo prisiljena. Bilo tko tko izjavi da žene spadaju u kuhinju ili da su za "madraca, a ne mudraca" je automatski izgnan iz društva i osramoćen. Ako neko očekivanje i dalje postoji, to je očekivanje koje opet dolazi iz biologije, a ne iz kulture: jednostavno rečeno. ženska briga za muškarca je sexy. To nazivamo hraniteljskim instinktom i on je vrlo privlačan muškarcima. Osim toga, količina rada i vremena potrebna za smanjenje kućanskih poslova se uistinu drastično smanjila. Imamo sušilice, mikrovalne, robotske usisivače, gulilice i blendere, friždere, vakuum posude i još sijaset drugih stvari koje olakšavaju rad u kućanstvu. Što je još luđe od svega ovoga? Žene u pravilu nisu privučene muškarcima koji rade kućanske poslove, i što muž više radi kućanskih poslova kako bi pomogao ženi, to dobiva manje seksa od nje. S druge strane, unatrag stotinjak godina su muškarci ostali bez dobrog dijela svojih obaveza. Naprimjer grijanje. Ne tako davno je muški posao bio osigurati drva za zimu. U moderno vrijeme se uglavnom grijemo na neke druge načine. Otkad je struje, zapravo, život je za muškarce postao lakši. Oslobodilo im se nešto više vremena, uz posao. Ne računajući one milijune i milijune muškaraca koji su umrli da bi čovječanstvo moglo uživati u modernom svijetu. Recimo, gradnja panamskog kanala koštala je oko 27500 života (većinom muških) kroz pola stoljeća. I dan danas muškarci čine 93% svih smrtnih slučajeva na radu. Tko i dalje masovno umire i gubi udove u rudnicima ugljena, naftnim platformama, plinovodima, rafinerijama, tvornicama i sličnim industrijskim postrojenjima koje proizvode struju? Oooops, mislim da to nisu žene.  Naravno da je i muškarcima život postao lakši s napretkom tehnologije, ali teško je tvrditi da postoji neka diskriminacija u ovom području. "Ako žena ne želi djecu zbog karijere, puno teže nailazi na razumijevanje okoline od muškarca. Da ne kažem da se takve žene počesto smatra i nenormalnim, čak i bolesnim. I obično se računa da će doći k pameti s vremenom." To je zato što žene uživaju mnoge privilegije na temelju toga što imaju alat za rađanje djece. Ako se toga odreknu, očekuje se da će biti tretirane kao i muškarci, dakle kroz prizmu okrutnog natjecanja. No ironična je činjenica da su žene koje se potpuno posvete karijeri više cijenjene od onih između. Žene koje potroše svojih 20 godina plodnosti samo na karijeru i onda se žale zašto više nema dobrih muškaraca su one koje najviše izazivaju podsmjeh. Ono što je najkomičnije od svega je to što žene imaju dva izbora: ili raditi, ili se udati i pustiti da muškarac brine za njih, dok muškarci imaju samo jedan: raditi. I onda su žene diskriminirane?     A tu je i strah. U muškom se svijetu neke žene boje muškaraca, ali se malo koji muškarac boji žena. Uglavnom se nekako misli da je to do izvjesne mjere normalno, to da se slabiji spol boji jačega, ali onda opet...mora li to biti tako? Krasno, sad strašim žene samim time što postojim. Što mi je činiti, amputirati jednu ruku i nogu da bih prestao biti prijeteći? Što je onda s muškarcima koji nisu osvojili genetsku lutriju pa su niži ili tanji od prosjeka? Kad bi se u fizičkom obračunu sreli muškarac, običan i prosječan i iz nekog razloga nasilan, i žena koja zna koju o samoobrani da li bi tu zaista bilo bitno tko je "slabiji"? Možda ponekad, al ne i uvijek. Ahhhhh, dobri stari mit o ženi koja pretuče onu mušku svinju koja ju je šovinistički napala i pokaže joj da su žene jednako sposobne. Zašto svi ovi postovi o muškom svijetu uvijek sadrže notu osvetničkog nasilja i "pokazivanja"? Istina, muški feministi (bijeli vitezovi) su u ovom području mnogo gori od žena, tako da se za ovo ne može reći da je trend. To nasilje, kojeg je muški svijet prepun, to je ono što me smeta. Jer, nasilja je zaista previše, i ne mislim tu nužno samo na ratove. S jedne strane tvrdimo da ne bi bilo ratova kada bi svijetom vladale žene kao ovdje... a s druge strane tvrdimo da žene mogu u vojsku jer čine jednako dobre ili čak bolje vojnike nego muškarci. Tko je onda tu lud? Zbrkane su mi misli. Posljedica alkohola, još jedne stvarce koja je uglavnom rezervirana za tipove. Vjerujem da to objašnjava ovaj post, ali ovakve stvari često pišu i vrlo trijezni, vrlo obrazovani i vrlo cijenjeni "stručnjaci". Društveno je neprihvaćeno da žena cuga. Svakako ni izbliza prihvaćeno kao kad je u pitanju muškarac. Da, zato što je opijanje znak manjka samokontrole, a ženski manjak samokontrole može imati vrlo loše posljedice po muškarca. Stoga su takvi oblici ponašanja muškarcima urođeno neprivlačni i pale im alarm da bi žena u pitanju mogla imati vrlo velik broj. No obrnuto ne vrijedi: žene često privlači izraz "pobunjeništva" i ekstrovertiranost/hrabrost koju muškarci dobivaju alkoholom.  Očito me patrijarhija naučila da mi ovo bude još odbojnije nego pijani tip na podu. Da nije patrijarhije, odmah bih je pohvalio. Dakle, ovo je muški svijet. I koliko vidimo, muškarci u vođenju tog svijeta rade poprilično usran posao. A) Ne, nije. Vidi gore. B) Žene imaju pravo glasa već 100 godina. C) Hitler je došao na vlast premoćno ženskim glasovima. Dosta se narogušim čim mi na pamet padnu sve one "vještice" koje su spaljene jer se nisu pokoravale čudnovatim pravilima. Yay. Zato što svi znamo da žene nikada nisu optuživale druge za vještičarenje, to su očito radili samo ti mizoginični muškarci. I svi znamo da muškarci nisu nikada bili spaljivani kao "vješci". Nažalost, realnost je sasvim drukčija. Kada gledamo isključivo suđenja za vještičarenje, većina žrtava (75%) bile su žene. No ukupno gledano, većina žrtava od religijski motiviranih sukoba bili su muškarci. Kažem da vjerujem u zajednicu muškarca i žene. Jer jedni bez drugih ne možemo. Jer se nadopunjavamo i nismo kompletni. I tvrdim da možemo zajedno učiniti ovu malu loptu usred nepreglednog svemira puno sretnijim mjestom. Ali, za to bi trebali jedni drugima vjerovati, poštovati se, uvažavati i smatrati se jednakima. Kako to vrlo rijetko vidim u pojedinačnim slučajevima, čini mi se da je dug put, jako dug, do nekog drugog, nemuškog svijeta. I tipični argument završava dobrim starim disclaimerom "ali svi smo mi jednaki, iako ovim postom pokušavam diskriminirati muškarce na svaki mogući način." U čemu je problem s ovakvim postovima? Problem je u tome što će netko tko je bio pod utjecajem ovakve propagande bez argumenata poslije donositi političke odluke, zakone i raditi druge stvari koje imaju stvaran utjecaj na ljudske živote. Da društvo nije zasićeno ovakvom vrstom propagande, ne bi tako olako donosilo razne bizarne zakone o kvotama po spolu ili sudske odluke koje ruše univerzalne pravne temelje. Da ne govorimo o tome da ovakvi tekstovi imaju toksičan utjecaj na prosječnog čitatelja oba spola, koji od njih počinje gajiti mržnju prema muškom spolu općenito i postaje patološki nesposoban za ostvarivanje zdrave emocionalne veze s diktatorom, nasilnikom i općenito krivcem za sve. Ah, ali pametni ljudi će se ophrvati tome i svejedno donijeti ispravnu odluku, zar ne? Nažalost, ne. Ljudski mozak vrlo često pati od problema "usidravanja", tako da ako osoba ne zna ništa o nečemu, netko joj prezentira lažne podatke (npr. "žene su manje plaćene") i zatim taj podatak bude pobijen, osobi će i dalje podatak kojeg se sjeća ostati nagnut više nego pola prema onom lažnom koji je prvi primila. Po ovom principu su funkcionirali svi uspješni manipulatori, pa nije ni čudo da ih je moderni feminizam prigrlio svim silama i time stvorio hrpu neistinitih "svi znaju" tvrdnji koje se ponavljaju opet i opet: "Ako izgovoriš dovoljno veliku laž i nastaviš je ponavljati, ljudi će s vremenom povjerovati u nju... Ni najbriljantnija propagandna tehnika neće imati uspjeha ako se ne drži na umu jedan osnovni princip - mora se ograničiti na samo nekoliko točaka i ponavljati ih opet i opet." - Joseph Goebbels Muški svijete, ako si tu, molim te spasi me od ovog cirkusa! Oznake: feminizam, patrijarhija, diskriminacija, razlika u plaćama, nasilje, civilizacija |
- 11:42 - Komentari (22) - Isprintaj - #
srijeda, 13.03.2013.
Etimologija feminizma
|
Kako se vrlo često pojavljuje pitanje "što ja to imam protiv feminizma", dolazi i do zabune o čemu ja točno govorim. Onaj tamo tip je protivnik feminizma? OMG, koja je to desničarska konzerva! Mora da potječe iz ruralne sredine, sluša Thompsona i baca kamenje na gay parade! U neku ruku je takva reakcija i razumljiva: naime, ako feminizam shvatimo kao "osnovna ljudska prava", normalno da je gadljiv bilo tko tko ljudima brani njihova prava. No što zapravo znači feminizam? Ovo će biti samo grubi, brzi Feminizam 1. vala  Feminizam 1. vala je feminizam koji se pojavio na samom kraju 19. i trajao do prve polovice 20. stoljeća. Njegovi najpoznatiji aktivisti i aktivistice poznati su kao "sufražetkinje". Sufražetkinje su se zalagale za mnoga, ali ne baš sva prava od onih koja danas smatramo osnovnim. Prioriteti su bili pravo glasa, pravo vlasništva, i pravo naslijeđivanja. Feminizam 2. vala  Feminizam 2. vala je feminizam koji se pojavio poslije 2. svjetskog rata i ticao se ne samo postojanja, već jednakosti prava. Glavni ciljevi tog feminizma bili su jednakost plaća i prilika na radnom mjestu, preuzimanje kontrole nad vlastitim tijelom (kontracepcija i abortus), uvođenje "razvoda bez krivnje" (naspram postojećeg za koji je bilo potrebno dokazati varanje ili okrutnost) te uklanjanje diskriminacije tipa samo-muški fakulteti ili mjesta u kojima je pristup dozvoljen samo muškarcima (npr. Londonska burza do 1970.). Po mom mišljenju, 99% prava stečenih feminizmom 2. vala su nešto najnormalnije i što nikako ne bismo smjeli ograničiti ako želimo reći da živimo u pravednom društvu gdje su svi slobodni i uživaju jednakost. Ipak, može se reći da se prve negativne (iako ne nužno nepravedne) posljedice po društvo pojavljuju u ovoj fazi. Biološki duboko ugrađena ženska hipergamija biva oslobođena pritiska ograničenih resursa i igra postaje glavni kriterij seksualnog odabira. To vodi patnji velikog broja muškaraca kojeg je ta promjena uhvatila na prepad, razaranju tradicionalne obitelji, padu nataliteta, strelovitom rastu samohranog roditeljstva, te samo po sebi prijeti demografskoj stagnaciji ili čak izumiranju društva. Istodobno je čak i moguće da nimalo nije pridonijelo sreći i zadovoljstvu žena, uzevši u obzir da današnja istraživanja sreće daju najniže rezultate od kada ih se počelo provoditi. No ipak - tko voli nek' izvoli. Ako su demografska stagnacija cijena i rast kretenske igre cijena pravednog društva, neka. To smatram velikim ali u konačnici podnošljivim problemom. Ne, prava kriza nastaje tek kada se uplete... Feminizam 3. vala  Feminizam 3. vala nastao je početkom 80-ih (kod nas 90-ih), te se bavi poimanjem seksualnosti i problemima patrijarhalnog društva. Bolje opisan kao "matrijarhalna tiranija", feminizam 3. vala više se ne tiče izjednačavanja prava, već izolirane borbe za poseban tretman žena u društvu koji nadilazi načela jednakosti i pravednosti koja je ostvario 2. val. Taj poseban tretman se manifestira kroz sljedeće težnje: A) društvo u cjelini se mora prilagoditi ženskim seksualnim preferencijama, bez obzira na biologiju, genetiku, kulturu ili preferencije i prava druge strane (muškaraca). Klasični primjeri su relativizacija pojma "droljasto", posramljivanje muškaraca kojima smetaju varanje, nepouzdanost i licemjerje kao ili "pi***ca" ili "patrijarhalnih i zatucanih". Također, muškarcima na ženama mora biti privlačno samo ono što žene tvrde da im treba biti privlačno, bez obzira na to radi li se o karakteru ili o izgledu. B) činjenica da biološka viša vrijednost omogućuje ženama dodatne privilegije (žena ima izbor raditi ili biti kućanica i uzdržavana, dok muškarci u pravilu nemaju izbora) se kroz lažiranu i nakaradno protumačenu statistiku prikazuje kao diskriminacija koju društvo treba ispraviti pozitivnom diskriminacijom žena i povlaštenim tretmanom, odnosno diskriminacijom muškaraca. C) uspostavljanje legalnog imuniteta i superiornosti ženskog spola, što se opravdava napuhanim podacima o silovanju, nasilju u obitelji i tzv. "drugom uznemiravanju" koje žene trpe kao posljedicu imaginarne "patrijarhije". Tretman svih muškaraca kao potencijalnih zločinaca i a priori krivaca koji moraju dokazivati svoju nevinost kada su optuženi, umjesto da se slijedi pravni običaj da je svatko nevin dok mu se nešto ne dokaže. D) povlašteni tretman žena prilikom razvoda (koji je premoćno iniciran od strane žena, u suprotnosti s popularnim mitom o bezobzirnim muževima koji zamijenjuju svoje islužene supruge za mlađe i novije modele) - ne samo da žene dobivaju skrbništvo nad djecom u 85% slučajeva i 90% alimentacijskih kuna teče od muškaraca prema ženama, već se i te činjenice prikazuju kao nekakva diskriminacija koju treba dodatno poboljšati, do te razine da muškarci poslije razvoda uživaju legalni status robova. E) općenito šovinističko prikazivanje muškog roda kao glupljeg, manje hrabrog, manje moralnog, manje korisnog, nasilnijeg i primitivnijeg - društvena prihvaćenost isticanja negativnih primjera samo kod muškaraca i nikada obrnuto. Očekivano je društveno zgražanje i prijezir prema nekoj budali koja kaže ženi da "manje priča, a više rađa", no kritizirati obrnuti ekvivalent je danas zabranjeno. Kada kažem "feminizam", mislim prvenstveno na ovaj feminizam 3. vala koji sam opisao. Budući da je on kod nas star oko 20 godina, to znači da je to za veći dio hrvatske populacije jedini feminizam koji je ikada upoznala. Kako sam to zaključio? Prosječna dob hrvatskog građanina je oko 40 godina, a pubertet i mogućnost seksualnog kontakta i oblikovanja definitivnog odnosa prema drugom spolu događaju se oko 13 godina. To znači da je prosječan čovjek proveo ili cijeli život ili većinu života noseći se s promjenama koje je donijeo feminizam 3. vala. 2. val - sve one legalne izmjene koje su nastale do kasnih 80-ih - spadaju u prošlost koja je relevantna još jedino za 60-godišnjake. Štoviše, radikalne i šovinističke ideje feminizma 3. vala nisu iznikle poput gljiva poslije kiše; naprotiv, korijeni su postojali već i početkom 20. stoljeća, samo su tada bili u manjini:  (linkala Cakana) Zato, kada god kažem nešto protiv feminizma, sjetite se da mislim prvenstveno na feminizam 3. vala - degenerirani i neprirodni oblik jednog nekada ponosnog pokreta. Inače, podsjećam da ne držim da je feminizam 3. vala (aka feminizam) nekakva zavjera. Mislim da je najbliža analogija njemu neodgojena djevojčica koja iz obijesti baca kućnog ljubimca po podu jer je to zabavlja, sve dok ne shvati da je ovaj ili podivljao ili jednostavno izdahnuo u tišini. Oznake: feminizam, šovinizam, diskriminacija, teorija sekskualnog tržišta |
- 00:07 - Komentari (37) - Isprintaj - #
ponedjeljak, 07.01.2013.
Gdje je moja rezolucija?
|
Doba je novogodišnjih rezolucija. Stoga su neki nedavnu rezoluciju UN-a proglasili "najboljim darom koji je svijet mogao dati ženama u ovoj godini". Govorim, naravno, o slavnoj "Rezoluciji Ujedinjenih naroda o zabrani ženskog genitalnog sakaćenja (tzv. "ženskog obrezivanja")". Time su opet potvrđene dvije kozmičke istine: A) Borba za bilo što u vezi sa ženskim pravima = popularnost, ugled, politički bonus bodovi i B) Nikoga nije briga za muškarce; oni su potrošna roba (i po prirodi i po društvu)  Pobornici kampanje za zabranu obrezivanja žena postigli su veliku pobjedu ovog ponedjeljka, kada je prošla rezolucija U.N.-ovog komiteta o zabrani ženskog genitalnog sakaćenja. Žensko genitalno sakaćenje je djelomično ili potpuno uklanjanje eksternih ženskih genitalija, ili drugo nanošenje ozlijeda ženskim spolnim organima, zbog ne-medicinskih razloga. Rezolucija, prihvaćena konsenzusom u Glavnoj skupštini komiteta za ljudska prava U.N., naziva tu praksu štetnom i ozbiljnom prijetnjom za psihološko,seksualno i reproduktivno zdravlje žena i djevojčica. Poziva sve 193 članice Ujedinjenih naroda da osude običaj, poznat kao FGM (female genital mutilation), i pokrene kampanje za edukaciju djevojčica, dječaka, muškaraca i žena o potrebinjegovog iskorjenjivanja.Također snažno potiče sve zemlje da donesu i provode zakone koji zabranjuju FGM, da zaštite žene i djevojčice od "ove vrste nasilja", te da uklone nemogućnost osude počinitelja. Sa 110 sponzora, gotovo je sigurno da će rezolucija biti potvrđena od strane pune Glavne skupštine, od koje se očekuje da je prihvati oko Nove godine. Iako nije legalno obvezujuća, rezolucija svejedno odražava međunarodnu zabrinutost i nosi moralnu i političku težinu. U.N. kaže da je 2010. godine oko 70 milijuna djevojčica i žena prošlo proceduru, a WHO kaže da se svakog dana obrezuje oko 6000. Jose Luis Diaz, predstavnik Amnesty International-a, kaže da je ovo prvi put da se Glavna skupština pozabavila ovim problemom. "FGM je za osudu svih nas - da djevojčica ili mlada žena može biti pritisnuta i osakaćena je povreda njenih ljudskih prava. Šokantno je da to svake godine prođe tri milijuna djevojaka," rekao je. Da vidimo... djelomično uklanjanje genitalija zbog kulturnih, religijskih i drugih ne-medicinskih razloga... ništa mi ne pada na pamet... hmm.... stvarno ništa.... uh.... što bi to moglo biti? Oh da. U svijetu je 600 milijuna obrezanih muškaraca, koji su izgubili dio svojih genitalija zbog kulturnih, religijskih i ostalih ne-medicinskih razloga - osam puta veći broj! Gdje je rezolucija za muškarce? Naravno, sasvim se slažem da bi trebalo zabraniti sakaćenje spolnih organa bez razloga, ali to se odnosi na oba spola. Manjak ikakvog spomena druge strane je ono što ovu rezoluciju čini potpuno licemjernom. Neki tvrde da je FGM ozbiljnija pojava od samo uklanjanja kožice kod muškaraca (istina), te da je ekvivalent kastracije (nije istina), odnosno uklanjanja glavića ili cijelog spolnog organa. Iako i "blagi" stupnjevi FGM-a (sve više od stupnja Ia - clitoral hood removal) izazivaju više štete od uklanjanja muške kožice, čak ni najgori, najbrutalniji FGM stupnja III ne znači potpuni gubitak spolnih funkcija kao u kastraciji. No koliko štete što nanosi uopće nije smisao cijelog pitanja, jer bi to impliciralo da bi običaj iznenada postao u redu ako bi se uvijek provodio samo najblaži stupanj obrezivanja. Smisao je: Borimo se protiv ženskog obrezivanja jer povrijeđuje ženino pravo na svoje tijelo i uklanja joj dio spolnih organa bez ikakvog medicinskog razloga, bazirano samo na predrasudama i praznovjerju (odnosno kulturi ili religiji). U najboljem slučaju, djevojčica ima sreće i to joj ne uzrokuje nikakvu štetu osim privremene boli. U najgorem, izaziva ozljede, seksualnu disfunkciju, traumu ili čak smrt. I slažem se da FGM treba biti eliminiran. Muško obrezivanje je temeljeno na istim predrasudama i dijeli sve te negativne aspekte. U najboljem slučaju, dječak ima sreće i nije mu se ništa dogodilo (osim privremene boli). U najgorem slučaju, doživljava komplikacije, trajna oštećenja ili čak umire. Niti jedan roditelj ne bi smio imati pravo mijenjati njegovo tijelo ili ga izlagati takvom riziku, osim ako nije zbog osnovanih medicinskih razloga. A rizik itekako postoji! Svake godine, po otprilike 100 dječaka u SAD-u svake godine umire od posljedica obrezivanja, a broj onih koji imaju trajne negativne posljedice na svojim spolnim organima je zasigurno puno veći. Kako biste stekli perspektivu koliko je velik ovaj broj, u SAD-u godišnje od SIDS-a (iznenadnog sindroma smrti dojenčeta) umre 115 novorođenih dječaka. 44 ih umre od gušenja, a dvadesetak u automobilskim nesrećama. Smrtni slučajevi izazvani obrezivanjem, koliko god ukupno gledano bili rijetki, čine čak 2% svih smrtnih slučajeva muške dojenčadi u SAD-u (stope su jednake ili veće u manje razvijenim zemljama i usporedive sa stopama od FGM-a). Sve bi se te izgubljene živote moglo spasiti progonom muškog obrezivanja jednakim žarom kao i ženskog. Nažalost, ta tema ne izaziva simpatiju javnosti.  Ipak, što je s koristima? A) Neke studije su pronašle da obrezani muškarci imaju manje spolnih bolesti, a pogotovo HIV-a. Ne samo da je metodologija vrlo upitna; čak i da nije, ovo je klasičan primjer u kojemu se može reći da korelacija ne mora značiti i uzrok. Moglo bi se raditi jednostavno o činjenici da je obrezivanje češće u religioznim obiteljima / zajednicama / državama, gdje je promiskuitet (ili homoseksualnost, koja naravno nije jedini ali je ipak češći prijenosnik HIV-a) niži. Nije mi poznata niti jedna studija koja je pronašla istinsku vezu između ove dvije stvari, poput biološkog mehanizma koji štiti obrezani penis od spolno prenosivih bolesti. Medicinsko govoreći, osim ako ga se eksplicitno ne dokaže, takav koncept je besmislica. Zar je stvarno logično da će, ako trajno ukloniš sloj kože s recimo svoje ruke, ona postati otpornija na infekcije? B) Tvrdi se da obrezani penisi izgledaju ljepše i privlačnije (nekim) ženama. Ovo je stvarno fantastična ideja. Trebali bismo je raširiti i implantirati plastične grudi svim novorođenim djevojčicama kako bi poslije izgledale privlačnije! C) Čistoća i higijena. Logično je da će svaki dio tvog tijela dobiti infekciju ako ga nikada ne čistiš. Očito, zar ne? Vjerojatno ne biste htjeli svom djetetu amputirati ruke umjesto da ga naučite prati ih. Neobrezani muškarci ionako ne trebaju nikakvu posebnu fazu "pranja kožice" tijekom tuširanja. Ne postoji nikakva korist. Pouka cijelog ovog posta dakako nije rastezanje je li gore muško ili žensko obrezivanje (vidjeti komentare). Pouka je da niti jedan roditelj ne bi trebao imati pravu na taj način mijenjati tijelo svog djeteta, osim ako se ne radi o eksplicitnoj, jasnoj medicinskoj koristi potrebnoj u tom trenutku. Usporedite obrezivanje s recimo vađenjem angina (tonzilektomijom). Vađenje angina provovi se ako se dijete previše često razbolijeva jer su mu angine često inficirane ili prevelike. Postoji vidljiva korist od operacije i jasno je da će biti negativnih posljedica ako se ne napravi zahvat. Čak i tada, nikada se ne radi čisto tako iz običaja kod rođenja, već samo zato što je počelo uzrokovati jasne probleme. Kada bi netko htio vaditi djetetu angine čisto iz vlastitog hira, svi bi mu rekli da je lud. Svatko ima pravo obrezati se, i muško i žensko. Ali drugi nemaju pravo to učiniti bilo kojoj osobi, a pogotovo ne malom djetetu. To bi trebala biti osobna odluka. U.N. bi u svojoj zaslijepljenosti za rješavanjem "kritičnih ženskih problema" trebao otvoriti oči razmisliti o svom licemjerju. Ne može se istodobno ganjati zaštitu ljudskih prava, a pola svjetske populacije smatrati nedostojnim zaštite vlastitog tijela. Oznake: UN, ženski šovinizam, penis, obrezivanje, diskriminacija |
- 21:25 - Komentari (45) - Isprintaj - #
petak, 09.11.2012.
Opusti se! Sve će biti ok
|
Često pitanje koje čujem je zašto je, osim igre, potrebno i biti svjestan demografskih, socijalnih i kulturnih promjena. Uistinu, koga briga za neke tamo zakone ili feminizam? Kako je to relevantno za naš život, osim u nekom jedva dodirnom smislu tipa razumijevanje praga dominacije? Što je najgore što se može dogoditi? Mislim da sam pronašao jedan dobar primjer. Nije posebno degutantan (tipa nasilje i slovanje), a opet je dovoljno i nepravedan i tipičan da dobro ilustrira sustav u kojemu nastaje. Prošao sam kroz razvod prije dvije godine, iako nisam "učinio ništa loše", tako reći, već samo zato što je mojoj ženi bilo dosadno. Nakon mog inzistiranja, rekla mi je da uistinu nije bilo ničega što sam mogao napraviti da spriječim razvod, i činilo se da je to istina. Nije mi baš nedostajalo "igre" (nisam čuo za taj termin sve do nedavno, ali bio sam snažan i privlačan muškarac), ali ona se umorila od rutine, banalnosti i bračnog života. Htjela je, kako je rekla, "pronaći sebe", što god to značilo. Kao što je tipično, vrlo dobro je prošla prilikom razvoda: dobila je kuću, auto, većinu naše imovine (počistila je naše bankovne račune i štednju i uzela sve vrijedno u kući dok sam ja bio na kampiranju s prijateljem - na kampiranju na koje me ona potakla - trebao sam biti sumnjičav jer je to bio prvi put da je ikada predložila tako nešto, ali bio sam radostan što se brine za mene i, naravno, potpuno osupnut kada sam se vratio u kuću ispražnjenu od svega osim dokumenata za razvod; nisam nikada uspio vratiti niti jednu od stvari koje je uzela), skrbništvo nad oboje naše djece, alimentaciju dok se ponovno ne uda, a ja sam dobio više od polovice duga i morao platiti troškove cjelokupnog razvoda za obje strane. Također sam dobio i vrlo restriktivan režim posjećivanja: većinom svoju djecu vidim samo dva puta mjesečno. Znao sam da su žene favorizirane tijekom razvoda, ali nisam imao pojma koliko sve dok se to nije dogodilo meni. Štoviše, bio sam potpuno uhvaćen na prepad. I dalje je bila vrlo nježna i seksualni život nam se nije nimalo pokvario. Nikada nisam vidio što dolazi. Ja sam tradicionalan, kršćanski muškarac i oduvijek sam s radošću očekivao očinstvo i odgajanje moje djece. Rekao bih da je imati obitelj bio moj san (nisam se nikada osjećao definiran svojom karijerom na bilo koji način osim da je to sredstvo za ostvarivanje cilja). Sada gledam svoju djecu kako odrastaju ubrzano, bez ikakvog utjecaja na to kako ih se podiže. Propustio sam sve rođendane, Božiće i druge blagdane tijekom posljednje dvije godine, ne svojim izborom. Razara me da provedem mjesec bez da čujem glas moje djece ili da ih dodirnem (pa i bilo koje drugo ljudsko biće), a i to nije ništa prema tome da sam izgubio moju (tako sam mislio) srodnu dušu nakon 15 godina braka. Ono što boli najviše je spoznaja da sam izgubio svoju budućnost. Zarađujem 70 000 $ godišnje, ali moram živjeti na 15 000 $ poslije isplate alimentacije (na koju plaćam porez!). Prešao sam iz solidne kuće u stančić od 500$ mjesečno u lošem dijelu grada i živim sam. Svakim danom postajem sve udaljeniji od svoje djece (ne znam ništa o njihovim životima), a moja žena mi pokušava otežati posjete na sve moguće načine - za nju je to "neugodno" i "teško ugovoriti za nju i njenog novog muškarca". Pokušao sam biti samo "zabavni tata" koji vodi djecu na dan zabave, ali čak i to je nemoguće. Imati obitelj je i dalje jedna od mojih najdubljih želja, ali toliko sam usamljen, i ne mogu se financijski pomaknuti i zasnovati obitelj s drugom ženom (dovoljno sam privlačan i imam osobnost da dobijem ženu prilično mlađu od mene). No niti jedna žena ne bi htjela muškarca koji zarađuje 15 000$ godišnje i svakog mjeseca je sve više u dugovima. Nikada ne bih mogao uzdržavati obitelj. Ne vidim nikakvog načina za izlaz iz ovog okrutnog kruga - dok plaćanje završi, ja ću biti u 50-im i propustit ću priliku i živjeti sam sve dok ne umrem. Ne mogu dobiti čak ni dignitet umirovljenja, jer je moja žena uzela pola štednje u koju sam ulagao otkada sam imao 22 godine, i sada sam toliko u crvenom da moram povlačiti i ostatak samo kako bih preživio. Pomirio sam se s tim da ova priča jednostavno ne može imati sretan završetak. Moj život je toliko udaljen od onoga što sam zamišljao i planirao tijekom mladosti da ne mogu vjerovati. Osjećam se kao budala što sam "učinio sve kako treba", jer na kraju to nije imalo nikakvog utjecaja na moju sreću i zadovoljstvo. Ako netko pročita ovo i može kritično razmisliti o legalnim posljedicama braka za muškarce i stoga bude oprezan, ispunit će svoju svrhu. Znam da sam ja osobno bio previše ushićen time što ću provesti ostatak života (ha ha) sa ženom koju sam volio da bih razumio u što se uvaljujem. Kada bih morao sve učiniti opet, radije bih bio ostao sam. Uistinu je bolje ne poznavati obiteljsku i bračnu sreću, nego je osjetiti prije nego ti bude istrgnuta iz ruku, bez obzira na narodne mudrosti koje ljudi citiraju o ljubavi i gubitku. Molim vas, muškarci, temeljito razmislite u što se to upuštate. Zakoni se možda čine jednaki, ali na sudu to neće tako ispasti. To što bi ova specifična priča mogla biti izmišljena, odnosno da ne mogu jamčiti za istinitost nekog tamo komentara na internetu, nimalo ne mijenja činjenicu da se to događa, te da su mnogi drugi takvi slučajevi a) dobro dokumentirani i istiniti, te b) u porastu, do te mjere da postaju pravilo. Isto tako je dokumentirano da je tko dobiva djecu najvažniji faktor u tome tko će inicirati razvod, te da žene iniciraju 70% razvoda. I u 85% slučajeva razvoda, djecu i dobivaju. Sasvim je jasno da se ne može reći da ova priča predstavlja nekakvu neobičnost ili statističku anomaliju. Za sve one koji se pitaju "zašto sam ljut", pitam vas: "zašto vi niste ljuti?" Zar ova priča ne izaziva bijes u vama? Svim čitatelji koji se čude zašto je šačica ljudi ljuta zbog nepravde koja svakodnevno biva počinjena protiv muškaraca, djece i obitelji, pitam vas zašto vama to ne smeta? Ljutnja je sasvim očekivan i razuman odgovor na očitu nepravdu. Apatija, s druge strane, označava moralnu atrofiju, nemogućnost suosjećanja, te možda i maskira vlastiti ulog u održavanje nepravde. Da, reći ćete onda, "ovo je tragično, no ovaj nesretnik ipak predstavlja tešku zloupotrebu sustava". A u tome i jest poanta. Ovo nije zloupotreba sustava. Ovdje "sustav funkcionira kako treba". Učinio je baš sve za što je dizajniran. Sigurno ne možete poreći da prevalencija ovih stvari ovisi isključivo o tome želi li ih žena tako provesti ili ne želi. Ovo nije utaja poreza, gdje se osoba provlači cijeli sustav i na desetke institucija namijenjenih sprječavanju zloupotrebe; ovo je točno ono čemu sustav služi. U jednom od sljedećih postova ću objasniti zašto je sustav dizajniran tako (hint: iz dobrih namjera, kojima je popločan put u pakao), ali vratimo se sada opisu kako sustav tipično funkcionira. Rhea Rolfe, odvjetnica koja je nekada podučavala "žene i pravo" na sveučilištu Washington, sjeća se kako je sjedila u jednoj sudnici za obiteljsko pravo u Seattleu. 'Bilo je možda 7-8 slučajeva, i baš svi su bili presuđeni protiv muškaraca. Čak i dva u kojima uopće nije bilo optužbe ili protivljenja od strane majke.' 'U mnogim drugim arenama, dokazi ti donose presudu,' kaže odvjetnica Maya Trujillo Ringe. 'Ali ovdje, otac ima veliku bitku uzbrdo.' Toliko da se, kako kaže, 'ona i drugi odvjetnici šale da kada bi obukli oca u suknju, s istim činjenicama bi dobio ročište. Moguće je nadvladati diskriminaciju,' Ringe dodaje, 'ali potrebno je mnogo vremena i resursa.' Treća odvjetnica Jennifer Forquer se slaže, navodeći kako su 'očevi rutinski poslani na tečajeve roditeljstva. Nije bitno jesu li bili na porodiljnom, jesu li mijenjali pelene ili bili doma nezaposleni, ako majka optuži oca da su njegove roditeljske vještine nedovoljne, sud odlučuje da mora ići. No ako otac želi podnijeti takvu optužbu o majci', kaže, 'onda mu je bolje da bude oprezan kako će to prezentirati, jer se takvo okrivljavanje može smatrati 'kontrolirajućim ponašanjem', vrstom 'psihološkog i emocionalnog zlostavljanja'.' To vodi do najrazornije optužbe - one koja može sve promijeniti u sekundi - optužbe za obiteljsko nasilje. To je razlog zašto odvjetnici često savjetuju klijentima da optuže drugu stranu za obiteljsko nasilje kako bi ostvarili nadmoć. Uzevši u obzir ekstremno kratka i požurena saslušanja, suci na obiteljskim sudovima često premještaju teret procjene na ekspertne procjene koje se onda može saslušati na sljedećem sastanku. U slučaju g. Richarda, naređeno mu je da se javi sudskom savjetniku koji je specijaliziran za obiteljsko nasilje. Richard kaže da mu je bilo drago. 'Super. Napokon imam nekoga čiji je posao otkriti istinu. Nije mu smetalo čak ni što mora za troškove ekspertne procjene platiti 1000 $ '. Ali kada je sudski ekspert, Dough Bartholomew, objavio svoje izvješće sljedećeg mjeseca, Richard je potonuo još dublje. Ekspert je rekao da uistinu ne može odrediti je li Richard napao svoju ženu. Ali svejedno je preporučio da Richard posjeti grupu za tretman nasilja u obitelji, kao i grupu zvanu "NuB Očevi". Nije prošlo dobro. Učlanjen u program grupne terapije agencije poznate kao Wellspring obiteljske usluge, kaže, "Svakog puta kada se pojaviš, prvo moraš reći što je bilo tvoje najzlostavljačkije ponašanje prošlog tjedna." Šutio bih, šutio, i onda bih jednostavno izmislio nešto. Mark Adams, jedan od Wellspringovih managera, kaže da tjedne provjere više nisu u uporabi, budući da su i drugi muškarci u programu rekli da su izmišljali. Ali kaže da ova tjedna ispovijed služi tome da natjera ljude da razmisle o čak i najsuptilnijim načinima na koje se ponašaju loše. Adams dodaje da nalazi "nerealnim" očekivanje da će ljudi poslani u ovaj program - i već prosuđeni kao obiteljski zlostavljači - "moći živjeti cijeli tjedan bez da učine ili kažu nešto što bi spadalo u zlostavljanje." Osvrčući se na Richardov slučaj, Bartholomew kaže da je njegovo izvješće krivo shvaćeno. "Kao prvo, rekao sam da tip nije počinio obiteljsko nasilje." Tih riječi nema u njegovom izvješću, no zato ima onih kojima se osvrnuo na daljnje "psihološko zlostavljanje", iz kojega su suci prosudili da zlostavljanje postoji. Iako je na sudu, kako stoji u bilješkama rekao da zlostavljanje može biti i šire od fizičkog napada, sada kaže da je to nužna komponenta. No zašto je onda preporučio da Richard prođe kroz tretman za nasilje u obitelji? "Mnogo ljudi stvarno ima koristi od toga - pogotovo oni koji nisu prešli crtu," kaže Bartholomew. "Učiš kako se nositi s vezama." Prijevod: svi muškarci su zlostavljači. Ako kažu da nisu, to je samo zato što je u prirodi zlostavljača to negirati. Čak i ako je pouzdano dokazano da nisu, opet im treba tretman za zlostavljače zato što bi to jednog dana mogli postati. Pročitajte cijeli članak, gdje vas čeka još mnogo primjera. Za one koji prije nisu bili ljuti, pitam vas, jeste li sada ljuti? Ovo je važno pitanje zato što istinski razdvaja kolaboratore, zlobnike i ostale koji imaju interes provoditi ovakve nepravde od onih kojima je stalo. A velikoj većini, nažalost, nije stalo. Stotine milijuna žena u svijetu, stotine tisuća u našoj državi, sada smatraju da je njihovo osnovno ljudsko pravo da se, kada god to požele, razvedu od svog muža, izbace ga iz kuće i preuzmu odgajanje djece, sve to uz garantiranu financijsku nagradu od države i bivšeg muža. Naš trenutni sistem je tempirana bomba za muškarce. Čak i one žene koje ne planiraju provesti ovaj proces imaju interes održavati sistem u takvom obliku jer im daje moć, ultimativnog Jokera kojeg mogu izvući kada god ocijene da im se ne sviđa njihov muž. A iznad svih njih su vojske profesionalaca - odvjetnika, političara, sociologa, društvenih aktivista i birokrata. Čak je i crkva (iz potpuno drugih razloga) zainteresirana za održavanje takvog sustava. Muškarci, nemojte se ljutiti. Opustite se. Sve će biti u redu.  Originalna slika: Slobodna Dalmacija. Nova slika: Igniss Oznake: feminizam, brak, razvod, diskriminacija |
- 19:25 - Komentari (38) - Isprintaj - #
|
Voljeli biste da obradim neku temu ili trebate pomoć s ljubavnim problemom (za oba spola)? Komentirajte/ pošaljite na: ignissblog(na)yahoo.com Ako ne napišete drugačije, prihvaćate mogućnost njegove prezentacije na blogu. Vašu adresu, sliku, ime i detalje NIKADA NEĆU OBJAVITI. Na isti mail zatražite dozvolu za prenošenje članaka.
Klikom na gumb ispod otvarate PayPal prozor za donaciju Ignissu.
Molim donirajte jedino ako osjećate da vam je moje pisanje znatno promijenilo život na bolje i želite se zahvaliti i ovim putem. Nemojte donirati kao političku poruku, naknadu ili motivaciju za privatni savjet, ili kupnju knjige alternativnim putem. Na lijevoj strani prozora možete unijeti iznos (u USD), a na desnoj poruku uz donaciju. Unaprijed hvala! Podržite Igniss blog i postanite pokrovitelj na Patreonu |
