Marketing
Opusti se! Sve će biti ok
Često pitanje koje čujem je zašto je, osim igre, potrebno i biti svjestan demografskih, socijalnih i kulturnih promjena. Uistinu, koga briga za neke tamo zakone ili feminizam? Kako je to relevantno za naš život, osim u nekom jedva dodirnom smislu tipa razumijevanje praga dominacije? Što je najgore što se može dogoditi?
Mislim da sam pronašao jedan dobar primjer. Nije posebno degutantan (tipa nasilje i slovanje), a opet je dovoljno i nepravedan i tipičan da dobro ilustrira sustav u kojemu nastaje.
Prošao sam kroz razvod prije dvije godine, iako nisam "učinio ništa loše", tako reći, već samo zato što je mojoj ženi bilo dosadno. Nakon mog inzistiranja, rekla mi je da uistinu nije bilo ničega što sam mogao napraviti da spriječim razvod, i činilo se da je to istina. Nije mi baš nedostajalo "igre" (nisam čuo za taj termin sve do nedavno, ali bio sam snažan i privlačan muškarac), ali ona se umorila od rutine, banalnosti i bračnog života. Htjela je, kako je rekla, "pronaći sebe", što god to značilo.
Kao što je tipično, vrlo dobro je prošla prilikom razvoda: dobila je kuću, auto, većinu naše imovine (počistila je naše bankovne račune i štednju i uzela sve vrijedno u kući dok sam ja bio na kampiranju s prijateljem - na kampiranju na koje me ona potakla - trebao sam biti sumnjičav jer je to bio prvi put da je ikada predložila tako nešto, ali bio sam radostan što se brine za mene i, naravno, potpuno osupnut kada sam se vratio u kuću ispražnjenu od svega osim dokumenata za razvod; nisam nikada uspio vratiti niti jednu od stvari koje je uzela), skrbništvo nad oboje naše djece, alimentaciju dok se ponovno ne uda, a ja sam dobio više od polovice duga i morao platiti troškove cjelokupnog razvoda za obje strane. Također sam dobio i vrlo restriktivan režim posjećivanja: većinom svoju djecu vidim samo dva puta mjesečno. Znao sam da su žene favorizirane tijekom razvoda, ali nisam imao pojma koliko sve dok se to nije dogodilo meni. Štoviše, bio sam potpuno uhvaćen na prepad. I dalje je bila vrlo nježna i seksualni život nam se nije nimalo pokvario. Nikada nisam vidio što dolazi.
Ja sam tradicionalan, kršćanski muškarac i oduvijek sam s radošću očekivao očinstvo i odgajanje moje djece. Rekao bih da je imati obitelj bio moj san (nisam se nikada osjećao definiran svojom karijerom na bilo koji način osim da je to sredstvo za ostvarivanje cilja). Sada gledam svoju djecu kako odrastaju ubrzano, bez ikakvog utjecaja na to kako ih se podiže. Propustio sam sve rođendane, Božiće i druge blagdane tijekom posljednje dvije godine, ne svojim izborom. Razara me da provedem mjesec bez da čujem glas moje djece ili da ih dodirnem (pa i bilo koje drugo ljudsko biće), a i to nije ništa prema tome da sam izgubio moju (tako sam mislio) srodnu dušu nakon 15 godina braka.
Ono što boli najviše je spoznaja da sam izgubio svoju budućnost. Zarađujem 70 000 $ godišnje, ali moram živjeti na 15 000 $ poslije isplate alimentacije (na koju plaćam porez!). Prešao sam iz solidne kuće u stančić od 500$ mjesečno u lošem dijelu grada i živim sam. Svakim danom postajem sve udaljeniji od svoje djece (ne znam ništa o njihovim životima), a moja žena mi pokušava otežati posjete na sve moguće načine - za nju je to "neugodno" i "teško ugovoriti za nju i njenog novog muškarca". Pokušao sam biti samo "zabavni tata" koji vodi djecu na dan zabave, ali čak i to je nemoguće. Imati obitelj je i dalje jedna od mojih najdubljih želja, ali toliko sam usamljen, i ne mogu se financijski pomaknuti i zasnovati obitelj s drugom ženom (dovoljno sam privlačan i imam osobnost da dobijem ženu prilično mlađu od mene). No niti jedna žena ne bi htjela muškarca koji zarađuje 15 000$ godišnje i svakog mjeseca je sve više u dugovima. Nikada ne bih mogao uzdržavati obitelj. Ne vidim nikakvog načina za izlaz iz ovog okrutnog kruga - dok plaćanje završi, ja ću biti u 50-im i propustit ću priliku i živjeti sam sve dok ne umrem. Ne mogu dobiti čak ni dignitet umirovljenja, jer je moja žena uzela pola štednje u koju sam ulagao otkada sam imao 22 godine, i sada sam toliko u crvenom da moram povlačiti i ostatak samo kako bih preživio.
Pomirio sam se s tim da ova priča jednostavno ne može imati sretan završetak. Moj život je toliko udaljen od onoga što sam zamišljao i planirao tijekom mladosti da ne mogu vjerovati. Osjećam se kao budala što sam "učinio sve kako treba", jer na kraju to nije imalo nikakvog utjecaja na moju sreću i zadovoljstvo.
Ako netko pročita ovo i može kritično razmisliti o legalnim posljedicama braka za muškarce i stoga bude oprezan, ispunit će svoju svrhu. Znam da sam ja osobno bio previše ushićen time što ću provesti ostatak života (ha ha) sa ženom koju sam volio da bih razumio u što se uvaljujem. Kada bih morao sve učiniti opet, radije bih bio ostao sam. Uistinu je bolje ne poznavati obiteljsku i bračnu sreću, nego je osjetiti prije nego ti bude istrgnuta iz ruku, bez obzira na narodne mudrosti koje ljudi citiraju o ljubavi i gubitku.
Molim vas, muškarci, temeljito razmislite u što se to upuštate. Zakoni se možda čine jednaki, ali na sudu to neće tako ispasti.
Kao što je tipično, vrlo dobro je prošla prilikom razvoda: dobila je kuću, auto, većinu naše imovine (počistila je naše bankovne račune i štednju i uzela sve vrijedno u kući dok sam ja bio na kampiranju s prijateljem - na kampiranju na koje me ona potakla - trebao sam biti sumnjičav jer je to bio prvi put da je ikada predložila tako nešto, ali bio sam radostan što se brine za mene i, naravno, potpuno osupnut kada sam se vratio u kuću ispražnjenu od svega osim dokumenata za razvod; nisam nikada uspio vratiti niti jednu od stvari koje je uzela), skrbništvo nad oboje naše djece, alimentaciju dok se ponovno ne uda, a ja sam dobio više od polovice duga i morao platiti troškove cjelokupnog razvoda za obje strane. Također sam dobio i vrlo restriktivan režim posjećivanja: većinom svoju djecu vidim samo dva puta mjesečno. Znao sam da su žene favorizirane tijekom razvoda, ali nisam imao pojma koliko sve dok se to nije dogodilo meni. Štoviše, bio sam potpuno uhvaćen na prepad. I dalje je bila vrlo nježna i seksualni život nam se nije nimalo pokvario. Nikada nisam vidio što dolazi.
Ja sam tradicionalan, kršćanski muškarac i oduvijek sam s radošću očekivao očinstvo i odgajanje moje djece. Rekao bih da je imati obitelj bio moj san (nisam se nikada osjećao definiran svojom karijerom na bilo koji način osim da je to sredstvo za ostvarivanje cilja). Sada gledam svoju djecu kako odrastaju ubrzano, bez ikakvog utjecaja na to kako ih se podiže. Propustio sam sve rođendane, Božiće i druge blagdane tijekom posljednje dvije godine, ne svojim izborom. Razara me da provedem mjesec bez da čujem glas moje djece ili da ih dodirnem (pa i bilo koje drugo ljudsko biće), a i to nije ništa prema tome da sam izgubio moju (tako sam mislio) srodnu dušu nakon 15 godina braka.
Ono što boli najviše je spoznaja da sam izgubio svoju budućnost. Zarađujem 70 000 $ godišnje, ali moram živjeti na 15 000 $ poslije isplate alimentacije (na koju plaćam porez!). Prešao sam iz solidne kuće u stančić od 500$ mjesečno u lošem dijelu grada i živim sam. Svakim danom postajem sve udaljeniji od svoje djece (ne znam ništa o njihovim životima), a moja žena mi pokušava otežati posjete na sve moguće načine - za nju je to "neugodno" i "teško ugovoriti za nju i njenog novog muškarca". Pokušao sam biti samo "zabavni tata" koji vodi djecu na dan zabave, ali čak i to je nemoguće. Imati obitelj je i dalje jedna od mojih najdubljih želja, ali toliko sam usamljen, i ne mogu se financijski pomaknuti i zasnovati obitelj s drugom ženom (dovoljno sam privlačan i imam osobnost da dobijem ženu prilično mlađu od mene). No niti jedna žena ne bi htjela muškarca koji zarađuje 15 000$ godišnje i svakog mjeseca je sve više u dugovima. Nikada ne bih mogao uzdržavati obitelj. Ne vidim nikakvog načina za izlaz iz ovog okrutnog kruga - dok plaćanje završi, ja ću biti u 50-im i propustit ću priliku i živjeti sam sve dok ne umrem. Ne mogu dobiti čak ni dignitet umirovljenja, jer je moja žena uzela pola štednje u koju sam ulagao otkada sam imao 22 godine, i sada sam toliko u crvenom da moram povlačiti i ostatak samo kako bih preživio.
Pomirio sam se s tim da ova priča jednostavno ne može imati sretan završetak. Moj život je toliko udaljen od onoga što sam zamišljao i planirao tijekom mladosti da ne mogu vjerovati. Osjećam se kao budala što sam "učinio sve kako treba", jer na kraju to nije imalo nikakvog utjecaja na moju sreću i zadovoljstvo.
Ako netko pročita ovo i može kritično razmisliti o legalnim posljedicama braka za muškarce i stoga bude oprezan, ispunit će svoju svrhu. Znam da sam ja osobno bio previše ushićen time što ću provesti ostatak života (ha ha) sa ženom koju sam volio da bih razumio u što se uvaljujem. Kada bih morao sve učiniti opet, radije bih bio ostao sam. Uistinu je bolje ne poznavati obiteljsku i bračnu sreću, nego je osjetiti prije nego ti bude istrgnuta iz ruku, bez obzira na narodne mudrosti koje ljudi citiraju o ljubavi i gubitku.
Molim vas, muškarci, temeljito razmislite u što se to upuštate. Zakoni se možda čine jednaki, ali na sudu to neće tako ispasti.
To što bi ova specifična priča mogla biti izmišljena, odnosno da ne mogu jamčiti za istinitost nekog tamo komentara na internetu, nimalo ne mijenja činjenicu da se to događa, te da su mnogi drugi takvi slučajevi a) dobro dokumentirani i istiniti, te b) u porastu, do te mjere da postaju pravilo. Isto tako je dokumentirano da je tko dobiva djecu najvažniji faktor u tome tko će inicirati razvod, te da žene iniciraju 70% razvoda. I u 85% slučajeva razvoda, djecu i dobivaju. Sasvim je jasno da se ne može reći da ova priča predstavlja nekakvu neobičnost ili statističku anomaliju.
Za sve one koji se pitaju "zašto sam ljut", pitam vas: "zašto vi niste ljuti?" Zar ova priča ne izaziva bijes u vama? Svim čitatelji koji se čude zašto je šačica ljudi ljuta zbog nepravde koja svakodnevno biva počinjena protiv muškaraca, djece i obitelji, pitam vas zašto vama to ne smeta? Ljutnja je sasvim očekivan i razuman odgovor na očitu nepravdu. Apatija, s druge strane, označava moralnu atrofiju, nemogućnost suosjećanja, te možda i maskira vlastiti ulog u održavanje nepravde.
Da, reći ćete onda, "ovo je tragično, no ovaj nesretnik ipak predstavlja tešku zloupotrebu sustava". A u tome i jest poanta. Ovo nije zloupotreba sustava. Ovdje "sustav funkcionira kako treba". Učinio je baš sve za što je dizajniran. Sigurno ne možete poreći da prevalencija ovih stvari ovisi isključivo o tome želi li ih žena tako provesti ili ne želi. Ovo nije utaja poreza, gdje se osoba provlači cijeli sustav i na desetke institucija namijenjenih sprječavanju zloupotrebe; ovo je točno ono čemu sustav služi. U jednom od sljedećih postova ću objasniti zašto je sustav dizajniran tako (hint: iz dobrih namjera, kojima je popločan put u pakao), ali vratimo se sada opisu kako sustav tipično funkcionira.
Rhea Rolfe, odvjetnica koja je nekada podučavala "žene i pravo" na sveučilištu Washington, sjeća se kako je sjedila u jednoj sudnici za obiteljsko pravo u Seattleu. 'Bilo je možda 7-8 slučajeva, i baš svi su bili presuđeni protiv muškaraca. Čak i dva u kojima uopće nije bilo optužbe ili protivljenja od strane majke.'
'U mnogim drugim arenama, dokazi ti donose presudu,' kaže odvjetnica Maya Trujillo Ringe. 'Ali ovdje, otac ima veliku bitku uzbrdo.' Toliko da se, kako kaže, 'ona i drugi odvjetnici šale da kada bi obukli oca u suknju, s istim činjenicama bi dobio ročište. Moguće je nadvladati diskriminaciju,' Ringe dodaje, 'ali potrebno je mnogo vremena i resursa.'
Treća odvjetnica Jennifer Forquer se slaže, navodeći kako su 'očevi rutinski poslani na tečajeve roditeljstva. Nije bitno jesu li bili na porodiljnom, jesu li mijenjali pelene ili bili doma nezaposleni, ako majka optuži oca da su njegove roditeljske vještine nedovoljne, sud odlučuje da mora ići. No ako otac želi podnijeti takvu optužbu o majci', kaže, 'onda mu je bolje da bude oprezan kako će to prezentirati, jer se takvo okrivljavanje može smatrati 'kontrolirajućim ponašanjem', vrstom 'psihološkog i emocionalnog zlostavljanja'.'
To vodi do najrazornije optužbe - one koja može sve promijeniti u sekundi - optužbe za obiteljsko nasilje. To je razlog zašto odvjetnici često savjetuju klijentima da optuže drugu stranu za obiteljsko nasilje kako bi ostvarili nadmoć.
Uzevši u obzir ekstremno kratka i požurena saslušanja, suci na obiteljskim sudovima često premještaju teret procjene na ekspertne procjene koje se onda može saslušati na sljedećem sastanku. U slučaju g. Richarda, naređeno mu je da se javi sudskom savjetniku koji je specijaliziran za obiteljsko nasilje. Richard kaže da mu je bilo drago. 'Super. Napokon imam nekoga čiji je posao otkriti istinu. Nije mu smetalo čak ni što mora za troškove ekspertne procjene platiti 1000 $ '.
Ali kada je sudski ekspert, Dough Bartholomew, objavio svoje izvješće sljedećeg mjeseca, Richard je potonuo još dublje. Ekspert je rekao da uistinu ne može odrediti je li Richard napao svoju ženu. Ali svejedno je preporučio da Richard posjeti grupu za tretman nasilja u obitelji, kao i grupu zvanu "NuB Očevi".
Nije prošlo dobro. Učlanjen u program grupne terapije agencije poznate kao Wellspring obiteljske usluge, kaže, "Svakog puta kada se pojaviš, prvo moraš reći što je bilo tvoje najzlostavljačkije ponašanje prošlog tjedna." Šutio bih, šutio, i onda bih jednostavno izmislio nešto.
Mark Adams, jedan od Wellspringovih managera, kaže da tjedne provjere više nisu u uporabi, budući da su i drugi muškarci u programu rekli da su izmišljali. Ali kaže da ova tjedna ispovijed služi tome da natjera ljude da razmisle o čak i najsuptilnijim načinima na koje se ponašaju loše. Adams dodaje da nalazi "nerealnim" očekivanje da će ljudi poslani u ovaj program - i već prosuđeni kao obiteljski zlostavljači - "moći živjeti cijeli tjedan bez da učine ili kažu nešto što bi spadalo u zlostavljanje."
Osvrčući se na Richardov slučaj, Bartholomew kaže da je njegovo izvješće krivo shvaćeno. "Kao prvo, rekao sam da tip nije počinio obiteljsko nasilje." Tih riječi nema u njegovom izvješću, no zato ima onih kojima se osvrnuo na daljnje "psihološko zlostavljanje", iz kojega su suci prosudili da zlostavljanje postoji. Iako je na sudu, kako stoji u bilješkama rekao da zlostavljanje može biti i šire od fizičkog napada, sada kaže da je to nužna komponenta.
No zašto je onda preporučio da Richard prođe kroz tretman za nasilje u obitelji? "Mnogo ljudi stvarno ima koristi od toga - pogotovo oni koji nisu prešli crtu," kaže Bartholomew. "Učiš kako se nositi s vezama."
'U mnogim drugim arenama, dokazi ti donose presudu,' kaže odvjetnica Maya Trujillo Ringe. 'Ali ovdje, otac ima veliku bitku uzbrdo.' Toliko da se, kako kaže, 'ona i drugi odvjetnici šale da kada bi obukli oca u suknju, s istim činjenicama bi dobio ročište. Moguće je nadvladati diskriminaciju,' Ringe dodaje, 'ali potrebno je mnogo vremena i resursa.'
Treća odvjetnica Jennifer Forquer se slaže, navodeći kako su 'očevi rutinski poslani na tečajeve roditeljstva. Nije bitno jesu li bili na porodiljnom, jesu li mijenjali pelene ili bili doma nezaposleni, ako majka optuži oca da su njegove roditeljske vještine nedovoljne, sud odlučuje da mora ići. No ako otac želi podnijeti takvu optužbu o majci', kaže, 'onda mu je bolje da bude oprezan kako će to prezentirati, jer se takvo okrivljavanje može smatrati 'kontrolirajućim ponašanjem', vrstom 'psihološkog i emocionalnog zlostavljanja'.'
To vodi do najrazornije optužbe - one koja može sve promijeniti u sekundi - optužbe za obiteljsko nasilje. To je razlog zašto odvjetnici često savjetuju klijentima da optuže drugu stranu za obiteljsko nasilje kako bi ostvarili nadmoć.
Uzevši u obzir ekstremno kratka i požurena saslušanja, suci na obiteljskim sudovima često premještaju teret procjene na ekspertne procjene koje se onda može saslušati na sljedećem sastanku. U slučaju g. Richarda, naređeno mu je da se javi sudskom savjetniku koji je specijaliziran za obiteljsko nasilje. Richard kaže da mu je bilo drago. 'Super. Napokon imam nekoga čiji je posao otkriti istinu. Nije mu smetalo čak ni što mora za troškove ekspertne procjene platiti 1000 $ '.
Ali kada je sudski ekspert, Dough Bartholomew, objavio svoje izvješće sljedećeg mjeseca, Richard je potonuo još dublje. Ekspert je rekao da uistinu ne može odrediti je li Richard napao svoju ženu. Ali svejedno je preporučio da Richard posjeti grupu za tretman nasilja u obitelji, kao i grupu zvanu "NuB Očevi".
Nije prošlo dobro. Učlanjen u program grupne terapije agencije poznate kao Wellspring obiteljske usluge, kaže, "Svakog puta kada se pojaviš, prvo moraš reći što je bilo tvoje najzlostavljačkije ponašanje prošlog tjedna." Šutio bih, šutio, i onda bih jednostavno izmislio nešto.
Mark Adams, jedan od Wellspringovih managera, kaže da tjedne provjere više nisu u uporabi, budući da su i drugi muškarci u programu rekli da su izmišljali. Ali kaže da ova tjedna ispovijed služi tome da natjera ljude da razmisle o čak i najsuptilnijim načinima na koje se ponašaju loše. Adams dodaje da nalazi "nerealnim" očekivanje da će ljudi poslani u ovaj program - i već prosuđeni kao obiteljski zlostavljači - "moći živjeti cijeli tjedan bez da učine ili kažu nešto što bi spadalo u zlostavljanje."
Osvrčući se na Richardov slučaj, Bartholomew kaže da je njegovo izvješće krivo shvaćeno. "Kao prvo, rekao sam da tip nije počinio obiteljsko nasilje." Tih riječi nema u njegovom izvješću, no zato ima onih kojima se osvrnuo na daljnje "psihološko zlostavljanje", iz kojega su suci prosudili da zlostavljanje postoji. Iako je na sudu, kako stoji u bilješkama rekao da zlostavljanje može biti i šire od fizičkog napada, sada kaže da je to nužna komponenta.
No zašto je onda preporučio da Richard prođe kroz tretman za nasilje u obitelji? "Mnogo ljudi stvarno ima koristi od toga - pogotovo oni koji nisu prešli crtu," kaže Bartholomew. "Učiš kako se nositi s vezama."
Prijevod: svi muškarci su zlostavljači. Ako kažu da nisu, to je samo zato što je u prirodi zlostavljača to negirati. Čak i ako je pouzdano dokazano da nisu, opet im treba tretman za zlostavljače zato što bi to jednog dana mogli postati.
Pročitajte cijeli članak, gdje vas čeka još mnogo primjera. Za one koji prije nisu bili ljuti, pitam vas, jeste li sada ljuti? Ovo je važno pitanje zato što istinski razdvaja kolaboratore, zlobnike i ostale koji imaju interes provoditi ovakve nepravde od onih kojima je stalo. A velikoj većini, nažalost, nije stalo.
Stotine milijuna žena u svijetu, stotine tisuća u našoj državi, sada smatraju da je njihovo osnovno ljudsko pravo da se, kada god to požele, razvedu od svog muža, izbace ga iz kuće i preuzmu odgajanje djece, sve to uz garantiranu financijsku nagradu od države i bivšeg muža. Naš trenutni sistem je tempirana bomba za muškarce. Čak i one žene koje ne planiraju provesti ovaj proces imaju interes održavati sistem u takvom obliku jer im daje moć, ultimativnog Jokera kojeg mogu izvući kada god ocijene da im se ne sviđa njihov muž. A iznad svih njih su vojske profesionalaca - odvjetnika, političara, sociologa, društvenih aktivista i birokrata. Čak je i crkva (iz potpuno drugih razloga) zainteresirana za održavanje takvog sustava.
Muškarci, nemojte se ljutiti. Opustite se. Sve će biti u redu.
Originalna slika: Slobodna Dalmacija. Nova slika: Igniss
Post je objavljen 09.11.2012. u 19:25 sati.