Koji k***c ovo gledan kad ne znam ni da čitam
- kultni video "Kita u Billa"
Uz nezadovoljstvo samim konceptom Igre, jedan od najčešćih problema koji muči moje čitatelje je tjeskoba izazvana raspadom društva kojemu svakodnevno svjedočimo - Kita u Billa bi to opisala kao "koji se k***c trudim kad ne znam ni da se zabavljam." Na to im i ja i slični pisci nudimo šablonizirani odgovor, "samo se opusti i uživaj uz bazen" koji - da budem potpuno iskren - nije niti praktičan niti djelotvoran. Kako se netko tko je ispunjen tjeskobom može prisiliti na uživanje? Naravno da ne može! Nitko ne može uzeti nešto što mu je u srcu i mislima i to nasilno promijeniti u nešto obrnuto, koliko god mu netko to utješno tepao putem blogova, knjiga, seminara i psihologa.
Prije nemoć pozitivnosti
Držim da je rješenje ovoga problema dvojako i sastoji se pretežno od sljedećega:
A) Preusmjeravanje negativnih utjecaja
Sljedeći put kada budeš čitao o tome kako je sve više tetovaža, kako je stopa razvoda ogromna ili kako je država u ogromnom dugu ili što već, nemoj se prisiljavati da to "pokušavaš primiti kao nešto pozitivno" ili to racionalizirati nekim hrčkolikim objašnjenjem zašto je to "loše za društvo ali dopro za tebe osobno". Umjesto toga, sagledaj stvar na ovaj način: to što se događa je nesumnjivo loše, no uvijek će biti loših stvari. Nikada u povijesti nije postojalo savršeno doba sa savršenim okolnostima, kao što neće ni postojati ikada u budućnosti. Cijela naša povijest je vijugav put s puno slijepih staza i odvojaka na kojima svejedno nekim čudom pronalazimo sreću i ispunjenost.
Ovo nije tvrdnja o povijesti ili čovječanstvu, već o prirodi percepcije. Razmisli o tome na ovaj način: čak i kada bi se iznenada posložile sve kockice našega života na način koji bi nam donosio nevjerojatno zadovoljstvo, za mjesec dana bi nas svejedno počelo mučiti nešto drugo i polako bismo opet postajali nezadovoljni i počeli se pitati što nam nedostaje. No da nam to nije u prirodi, ne bismo uopće ni postojali. Jedini način na koji nešto može napredovati je kroz kontrolirano nezadovoljstvo i borbu. Opet ponavljam: to što savršenstvo nije dostižno i što nikada nećemo biti savršeno sretni nije nešto zbog čega treba očajavati, već treba uvijek imati na umu da nas upravo ta činjenica čini sposobnim iskusiti osjećaje sreće i zadovoljstva. Bez te vječne ravnoteže, ne bismo bili ljudi nego bakterije.
Stoga kada te bude hvatao očaj zbog negativne pojave XYZ, sjeti se da bez toga očaja ne bi bilo ni radosti. Nemoj taj negativni osjećaj ni odbijati ni upijati u sebe, već ga samo pusti da se prelije preko tebe i prođe. Isto kao i sve drugo u životu.
B) Minimiziranje izloženosti negativnim utjecajima
Iako se savjet A doima prilično jednostavnim, većina ljudi ga svejedno ne uspijeva promijeniti. To nije zato što su oni a priori nesposobni za to, već zato što se nalaze u okolini koja ih u tome sprječava. Budimo iskreni: tko ne bi poludio kada bi bio sa svih strana bombardiran tričarijama, dramom, lažima i jeftinim stimulansima? Takva osoba jednostavno ne postoji. Nikako ne možeš očuvati svoj um u bezumnoj okolini.
No, dobre vijesti su da je tom okolinom moguće upravljati. Mnogi se čitatelji čude kada mi pošalju poruku o nekom najnovijem celebrity skandalu, a ja nemam ni najmanju ideju tko je sad taj Karabatić, Šipek, Kardashian ili Brena. Ako me pitate o tome s kime Severina spava i gdje ljetuje, nemam ni najmanju ideju. Nisam upoznat sa senzacionalnim tehnološkim otkrićima ni s revolucionarnim društvenim pokretima. Nemam ni najmanju ideju je li netko negdje stvorio automobil s pogonom na prdež, koje su najnovije igre i filmovi koji izlaze ove godine i u kojem je trgovačkom lancu trenutno u tijeku skandal.
To vam nipošto ne govorim kako bih se pretenciozno hvalio kako sam "iznad tih gluposti"(što je samo po sebi znak gluposti, op.a.), već samo kako bih vas podsjetio da izlaganje prevelikim količinama redovnoga informiranja može biti štetno za vašu mentalnu stabilnost i (ironično) informiranost.
Sve to sam postigao kroz samo nekoliko jednostavnih životnih navika:
A) ne gledam televiziju
B) ne slušam radio
C) ne čitam novine
D) ne čitam portale
Ne postoji niti jedan izvor informiranja na koji sam preplaćen ili za kojega mi je navika pratiti ga kako bih saznao "što se trenutno događa" i "što ima u svijetu". Sve za što saznam je isključivo zato što mi je A) netko rekao ili B) baš me počelo zanimati u tom trenutku. Moj newsfeed za svaki mogući medij je jedna velika praznina, a ja sam najveća neznalica na svijetu. Pitajte me što god hoćete iz bilo kojeg područja i moj najčešći odgovor će biti "moram istražiti."
Unatoč tome, mnogima se doimam kao nekakva hodajuća enciklopedija koja zna sve živo o velikom broju područja. Kako je to moguće? Pa jednostavno: sva moja sposobnost je usmjerena u filtriranje, rangiranje i bilježenje podataka. Mogu o nekom području ne znati baš ništa, ali dajte mi pet minuta i mogu vam dati kratki pregled bilo koje situacije i koji su izvori vezani za tu situaciju koji samo seru, a koji su oni koje vrijedi poslušati te što od tih podataka je važno zapamtiti. To nije nekakva čarobna sposobnost kojom uravnotežavam svoj manjak informiranja, već upravo proizvod toga manjka informiranja.
Baš je držanje uma praznim i neopterećenim bukom svijeta ono što mi daje natprosječno precizan uvid u njega. To nije nikakva čarobna sposobnost ni talent, već obična mala životna navika koja je dostupna svakome.
Stoga je moj savjet vezan za ovo područje vrlo jednostavan: pokušaj se isključiti iz svih mogućih "izvora" podataka na tjedan dana i neko vrijeme se bavi samo sobom. Sljedeći put kada te nešto bude zanimalo, vidjet ćeš kako ćeš o tome saznati sve što te bude zanimalo puno brže i lakše nego prije.
U lipnju 2015. godine, kada je jedan američki poduzetnik objavio da će se kandidirati za predsjednika SAD-a, vijest je popraćena ili totalnim ignoriranjem ili blagim zgražanjem. Neki tamo bogataš se kandidira? Ima neke čudne planove? Koga briga? No u samo tri mjeseca, Donald Trump je od posljednjeg i najmanje vjerojatnog kandidata postao uvjerljivo prvi:
Što se dogodilo? Evo nekih značajnih faktora koji su doveli do Trumpovog strelovitog rasta:
Rick Perry, bivši guverner savezne države Texas, napao je Trumpa zbog njegovog "rasizma" i "ksenofobije" prema ilegalnim imigrantima iz Meksika. Evo kako mu je Trump vratio:
Malo nakon Ricka, i John McCain (senator najpoznatiji po neuspješnoj kandidaturi protiv Baracka Obame 2008. godine, iznimno ratno-huškačkom stavu protiv Rusije, i po tome što je veteran rata u Vijetnamu koji je proveo većinu rata u zarobljeništvu) je zaboravio da Trumpa nije moguće zbuniti i isto uletio u zamku, optužujući Trumpa da je "ludi rasist". Loš potez! Trump mu je odgovorio ovako:
Neki su to odlučili iskoristiti za napad na Trumpa na temelju toga što on "ne poštuje vojsku" i "nikako ne može biti vrhovni zapovjednik".
Upravo tih dana se dogodio napad na regrutacijski ured mornarice SAD-a u kojemu je islamski ekstremist ubio četvoricu marinaca. Predsjednik Obama je na svoj tipičan način odbio izraziti ikakvo značajnije žaljenje, a kamoli okriviti "islamski ekstremizam". Kao dodatnu uvredu, dok je Obama samo dva sata nakon legalizacije gay braka obojao Bijelu kuću u LGBT boje, u spomen ovog napada nije niti spustio zastave na pola koplja.
Nema veze, zato ih je na svim svojim posjedima odmah spustio Trump. Pod pritiskom javnosti, Obama je tek 5 dana nakon napada odlučio učiniti isto, popraćen sarkastičnim Trumpovim komentarom:
Ubojstvo Kathryn Steinle od strane ileganog imigranta u San Franciscu, što je izazvalo:
A) masovni bijes na San Francisco i slične "sklonišne gradove" koji namjerno ne provode federalne zakone o imigraciji i u kojima je kriminalcima iz Meksika dozvoljeno slobodno šetati,
B) masovni bijes na NBC koji je time bio razotkriven kao najobičniji propagandni siledžija koji sudjeluje u zataškavanju zločina
C) masovni bijes na sve kandidate koji podržavaju otvorene granice (npr. Jeb Bush koji je ilegalnu imigraciju rogonjski nazvao "činom ljubavi")
Trump 4 : Establishment 0
U sukobu s medijima, Trump se nije dotakao samo ABC-a, NBC-a, CNN-a i raznih ljevičarskih glasila, već i "desnih" kanala tipa Fox News, koji su unatoč nevjerojatnom uspjehu Trumpove kandidature posvetili velik dio svog programa i sučeljavanja pokušajima sabotiranja Trumpa jeftinim napadima o njegovom tobožnjem "šovinizmu" ili "netoleranciji":
U svim svojim govorima, sučeljavanjima, intervjuima i izjavama, Trump pokazuje osobnost i stil radikalno različitu od one svoje konkurencije.
- Trump ne koristi teleprompter. Priča fluidno, asocijativnim stilom i opušteno - baš kako sam opisao u knjizi u dijelu o razgovoru na spojevima.
- Trump se služi potpuno drugim asortimanom epiteta i fraza: naziva protivnike ne lošim, već dosadnim, ne korumpiranim, već nesposobnim, ne slabim, već bez energije, ne zlim, već licemjerima, ne propalicama, već otužnim, ne umjetnim, već ukočenim. Niti jedna tvrdnja nije potkopala Jeba Busha koliko je to učinila Trumpova tvrdnja da Bush nema energije:
- Trump je direktan i obraća se izravno publici, a ne apstraktnim idejama, društvenim klasama, rasnim ili religijskim skupinama i sličnim nebulozama. Trump čovjeku jasno kaže "ja radim za tebe" i "želim ti reći to, to i to", a ne s visoka "plješći mi dok ja propovijedam koristeći riječi od petnaest slogova".
- Trump prirodno/prirođeno ima izvrstan, uvjerljiv, Alfa jezik tijela:
Mogao bih navesti još tucet primjera, no pouka je ova: Donald Trump svojom konzistentnošću i zalaganjem za narodne ciljeve izaziva goruću, krvoločnu mržnju u škvadri rođenoj za zgražanje i u cijelom establishmentu, što je najlakše vidljivo iz činjenice da su svi mediji i predsjednički kandidati de-facto u borbi protiv njega. Cjelokupna kampanja i na demokratskoj i republikanskoj strani se svela na jedno pitanje: "tko bi mogao pobijediti Trumpa?"
Rogonjski konzervativci vs. Donald Trump
Trumpa se svako malo uspoređuje s Hitlerom, njegove glasače se opisuje kao needucirane rasiste, seksiste i primitivce (unatoč činjenici da izborne ankete pokazuju da je Trump najpopularniji upravo kod visoko educirane populacije). Svaki tjedan izlazi po desetak histeričnih članaka koji tvrde da je Trump došao do maksimalne popularnosti koju je mogao doseći i sada može ići samo prema dolje (do te mjere da je to postala popularna Internet parodija), da je njegova kampanja pri kraju, da će uskoro svi zaboraviti na njega.
Ta činjenica je samo potvrdila izdaju establishmenta o kojoj Trump govori i još više razjarila američki narod koji svakim danom sve više razumije da je koncept "ljevice" i "desnice" samo iluzija za ometanje mase, a prava borba je između globalista (elite) i nacionalista (naroda). Evo kako su prošli izbori u New Hampshireu i kako će gotovo sigurno proći sljedeći izbori u Južnoj Karolini:
New Hampshire je eliti koja vodi SAD i svijet u ponor odlučno pokazao srednji prst.
Izvor slike: Decisiondeskhq
U prvom dijelu "Rođenih za zgražanje 6" sam opisao globalni lov na vještice i prijetnje smrću koje su zbog muškaraca koji se privatno nalaze na kavi organizirale feminističke udruge, mediji i vladini dužnosnici, time počinivši kaznena djela klevete, govora mržnje i izazivanja nasilja. Ovaj sramotan linč diljem svijeta bi trebao služiti svima kao podsjetnik na činjenicu da svim velikim medijima upravljaju zlokobni interesi koje uopće ne zanima ni prenošenje vijesti ni objektivnost, već samo gola propaganda ništa blaža od one u Sovjetskom savezu.
Unatoč globalnom pritisku i prijetnjama, veseli me što mogu objaviti da je jedan dio sastanaka ipak održan. Neka od izvjeća možete pročitati na ovim linkovima:
Sastanci su velikom većinom prošli mirno, osim u Amsterdamu gdje je članove pronašla i napala rulja iz fašističke organizacije ANTIFA. Policija je intervenirala i spriječila nered.
U međuvremenu, Roosh je u subotu 06.02. u 19:00h održao konferenciju za novinare u hotelu u Washingtonu (DC). Konferenciju možete u potpunosti pogledati ovdje.
S obzirom na to da je Roosh na konferenciji potpuno posramio novinare te su svi pokunjeno priznali da mediji izmišljaju i potiču nasilje protiv nevinog čovjeka koji nema veze sa silovanjem, podrazumijeva se da o Rooshu sutradan više nije objavljeno ni slovo više, čak ni mali članak isprike ili ispravka netočnih navoda. UPDATE: Vice i Daily Beast su objavili po još jedan članak u kojemu potpuno ignoriraju sve zaključke s konferencije i samo papagajski ponavljaju kako je Roosh pobornik silovanja
Evo moje kratke interpretacije konferencije za novinare:
Iako sam ja iznimno umjeren što se tiče razina optimizma, često od čitatelja čujem da možda malo pretjerujem, stvari uopće nisu tako crne. Šansa da će te sustav obiteljskog prava pretvoriti u feudalnog kmeta je i dalje manja od 50%. Lažne optužbe za silovanje su razorne, ali vjerojatno se neće dogoditi baš tebi nego nekom tamo Julianu Assangeu.
Moguće je da ste posljednjih dana čuli nešto o sastancima čitatelja Return of Kingsa, velikog Rooshevog portala o igri, zdravlju i politici. Trebalo se raditi o ukupno 163 sastanka u 46 zemalja svijeta u sklopu kojih bi se grupa muškaraca u subotu 06.02. sastala na nekom javnom mjestu i privatno otišla popiti piće, popričati i upoznati se. Nama najbliže lokacije su se nalazile u Ljubljani i Beogradu. Nažalost, ROK sastanak je zbog iznimne razine opasnosti i prijetnji otkazan.
Što se dogodilo?
U nekim od lokacijama sastanaka (pretežno u Australiji, Kanadi i Engleskoj, sve zemljama anglosfere s potpunom tiranijom femističkih i LGBT pokreta, aktivisti koje vrijeđa ideja da bi se nekolicina muškaraca mogla mirno i privatno naći i popiti piće su odmah počeli organizirati "proteste". Pri tome ne mislim na nekakve mirne proteste u kojima netko drži transparent i obavještava javnost o svojoj poruci, već na organizirani linč prepun opasnih i naoružanih fanatika.
Samo nekolicina od tisuća poziva da se Roosha i svakoga tko ima veze s njim siluje, pretuče, kastrira, upuca i sl.
Umjesto da ili šute ili napišu nešto o osudi vala nasilja prema ljudima koji nisu prekršili nijedan zakon i koji se samo žele privatno naći i porazgovarati, mediji su poveli juriš naslovima poput:
Izvor bizarne tvrdnje da Roosh podržava silovanje je njegov davni satirični članak u stilu slavnog "Skromnog prijedloga" Jonathana Swifta pod naslovom "Kako zaustaviti silovanje" u kojemu se ironično predlaže "legalizacija silovanja u privatnom prostoru kako bismo osnažili žene i omogućili im donošenje odraslih odluka o svojim tijelima". Svakome s imalo mozga je već od prve rečenice jasno da se radi o satiri i svaki novinar koji to predstavlja kao nekakav dokaz da Roosh ide uokolo i siluje žene je jednostavno mentalno mrtav. Radi se o najobičnijoj kleveti i žutilu.
A države i njihovi službeni organi? Svi mogući izabrani predstavnici, od gradonačelnika do britanskih parlamentaraca (u britanskom donjem domu su zbijali šale o Rooshevoj veličini penisa) su se kukavički poveli za ovom ruljom fanatika i umjesto da osude nasilje počeli lobirati da se Rooshu zabrani ulazak u zemlju, a sve njegove pobornike uhiti i "nauči ih lekciju". Ironično, jedini koji su pretežno ostali suzdržani su bili pravi predstavnici policije koji se svakog dana suočavaju s puno gorim stvarima od satiričnih članaka i stoga rijetko imaju volje upuštati se u takav lov na vještice.
Naravno, nitko od njih se nije niti potrudio kontaktirati Roosha za njegov komentar, jer kvragu čemu uopće postoji javna rasprava i zašto bi se nekome dalo šansu da kaže nešto u svoju obranu? Čemu gubiti vrijeme na takve stvari? Bolje je samo osnažiti mentalno bolesne feministe i pozvati ih na klanje nevinih ljudi diljem svijeta.
Nažalost, prava tragedija ovog slučaja ne leži samo u tome da tisuće ljudi otvoreno pozivaju na ubojstvo slučajnih prolaznika na temelju svoje totalitarne ideologije - luđaka će se uvijek naći posvuda - već u samoj medijskoj manipulaciji koja je vrlo proračunata i zlonamjerna.
U međuvremenu, razina prijetnji je još narasla i sada ovi bolesnici otvoreno pozivaju na to da netko ubije Roosheve roditelje:
Dok rulja diljem svijeta ispoljava svoj fašistoidni bijes na zlikovcu kojeg im je naznačila vlada, nitko se ne buni na to što ih ta ista vlada gura u robovlasništvo prihvaćanjem sporazuma TPP i TTIP.
Simbolično, na isti ovaj dan je Facebook bannao moju sliku za pozadinu, a prijetnje ostavio potpuno nedirnutima:
O ovoj temi sam već rekao sve što se moglo reći, tamo da mogu samo ponoviti:
GLAVA DVANAESTA (XII.) - KAZNENA DJELA PROTIV REPUBLIKE HRVATSKE
Veleizdaja, Članak 135.
(2) Kaznom iz stavka 1. ovoga članka kaznit će se tko uporabom sile ili prijetnjom uporabe sile na dijelu državnog područja Republike Hrvatske pokuša spriječiti uspostavu ustavnog ustrojstva ili državne vlasti, ili uvesti strani sustav djelovanja vlasti.
Ugrožavanje državne neovisnosti, Članak 137. Građanin Republike Hrvatske koji pokuša Republiku Hrvatsku dovesti u položaj podređenosti ili ovisnosti prema kojoj drugoj državi, kaznit će se kaznom zatvora najmanje tri godine.
Protudržavni terorizam, Članak 141.
Tko s ciljem ugrožavanja ustavnog ustrojstva ili sigurnosti Republike Hrvatske prouzroči eksploziju ili požar, ili kakvom općeopasnom radnjom ili sredstvom izazove opasnost za živote ljudi ili imovinu, ili izvrši otmicu neke osobe ili počini neko drugo nasilje na području Republike Hrvatske ili prema njezinu građaninu, i time prouzroči osjećaj osobne nesigurnosti kod građana, kaznit će se kaznom zatvora najmanje tri godine.
Ali bilo bi naivno samo zato što su do sada izneseni primjeri iz područja feminizma pomisliti da je korupcija medija nešto ograničeno na to područje. U koje god polje uđete imalo dublje i pronjuškate, od biznisa i politike pa do zdravlja i zabave, postat će vam jasno da je "nešto trulo u državi Danskoj Hrvatskoj". U svakom od ovih područja mediji funkcioniraju kao dobro podmazana propagandna mašinerija, izvještavajući selektivno o činjenicama koje odgovaraju "odobrenoj priči", cenzurirajući suprostavljena mišljenja i agilno mijenjajući teme kako bi bila skrenuta pozornost s neugodnih rupa koje imaju potencijal uništiti kredibilitet do tada posijanih stajališta.
Ali Ignisse, reći ćete, kako je to moguće? Imamo toliki broj velikih medijskih organizacija i još veći broj manjih. Kada bi neke od njih izvještavale selektivno, sigurno bi propale i bile zamijenjene onima koje su uistinu u službi objektivnosti?
Nažalost, ne. Tako što je teško moguće iz jednostavne činjenice što je vlast nad ogromnom većinom medija u svijetu koncentrirana u rukama nekolicine moćnika. Isto tako je i u Hrvatskoj:
Jutarnji list i Slobodna Dalmacija su suprostavljeni samo naizgled: jedan glasi kao "lijeviji" medij, a drugi kao "desniji", no njihove odredbe dolaze od istih šefova i njihove menadžere smjenjuju i biraju isti ljudi. Mnogo smo toga čuli o EuropaPress Holdingu, tvrtci poznatog odvjetnika Marijana Hanžekovića. Ali jeste li znali da je taj "dinamičan duo" samo prikladan štit za austrijski konglomerat Ost Holding, iza kojega stoji njemačka medijska kuća WAZ (Westdeutsche Allgemeine Zeitung)?
Prava priča tu tek počinje. Naime, WAZ je nekada bio korporacija kojom su vladale dvije osnivačke obitelji, Funke i Brost. Poslije smrti suosnivača Jakoba Funkea 1975. godine, zamijenio ga je obiteljski odvjetnik Gunther Grotkamp, koji se oženio najmlađom od triju Jakobovih kćeri, Petrom Grotkamp (rođ. Funke). Pod njihovim vodstvom je WAZ narastao u jedan od najvećih medijskih konglomerata svijeta.
2012. godine, Petra Grotkamp je napokon otkupila osnivački udio Ericha Brosta i time postala glavna osoba u tvrtci, s dvije trećine ukupnog vlasništva i ekskluzivnim članstvom u nadzornom odboru. Tvrtka je preimenovana u Funke Mediengruppe
Ova stara žena kontrolirala je velik dio medijskog prostora u Hrvatskoj od 2001. do 2015. godine.
Čini se da ledeni brijeg ipak ne završava s Petrom Grotkamp:
Tijekom preuzimanja većinskog udjela u WAZ Media Groupu, Petra Grotkamp je zadržala banke UniCredit (vlasnike Zagrebačke banke, op.prev.) i Rothschild. Rotschildi su vodili akreditivne poslove i pregovore s kreditorima. UniCredit je pružio pomoć u financijskom strukturiranju.
Inače, zašto sam prije napisao "do 2015.-e"? Zato što je upravo u tijeku zanimljiva rošada. Naime, početkom 2015. godine je Funke MedienGruppe prodao svoj udio u EuropaPress Holdingu Hypo banci, a ona ga je zatim prodala Marijanu Hanžekoviću osobno. On je tako sa svojom tvrtkom Euro Poticaji (kasnije preimenovanom u "Hanza Press", a zatim zatvorenom) uknjižen kao glavni vlasnik Europapress Holdinga i svih podčinjenih mu medija.
S obzirom na iznimni utjecaj Jutarnjeg lista i Slobodne Dalmacije, te glasinama o padu prodaje i nezadovoljstvu, izgledno je da su svi ovi manevri provedeni više kao "čuvanje u frižderu" ovih utjecajnih medija dok se ne pojavi sljedeći kupac iz inozemstva.
Govoreći o čemu, posrnuli portal Index (jedan od vodećih članova škvadre rođene za zgražanje) nije u stranom vlasništvu, no s obzirom na svoj stečaj, izgledno je da će ga ubrzo kupiti jedna od velikih medijskih kuća spomenutih u ovom članku.
Eh da, kad smo već spomenuli portale, ne zaboravimo na:
T-Portal, u vlasništvu HT-a, koji je u vlasnišvu Deutsche Telekoma, kojemu je najveći dioničar država Njemačka. Sukob interesa? Ma gdje?
Ali, nismo još pokrili medije puno sočnije od Jutarnjeg. Pazite ovaj ulov:
Nova TV i svi njeni portali (dnevnik, zadovoljna, punkufer, blog.hr - da, ako Igniss jednog dana nestane, znate kome je zasmetao ) su u vlasništvu korporacije Central European Media Enterprises sa sjedištem na Bermudi. Iza nje stoji nitko drugi nego Time Warner Inc., sve do nedavno najveći medijski konglomerat na svijetu (3. po razini ostvarenih prihoda).
No, piramidi tu još nije kraj. Ako prokopate malo dublje, doći ćete do podatka o vlasnicima Time Warnera:
Najveće dioničare s ovog popisa (investicijske fondove State Street Corporation, Vanguard Group i BlackRock, i mega-banke kao što su Goldman Sachs, JP Morgan i Citigroup) ćete u istoj ulozi pronaći i skoro svakoj američkoj korporaciji.
S obzirom na to da je Time Warner izuzetno velik donator i demokratskih i republikanskih kandidata, možda je bolje da stanemo ovdje, prije nego stignemo povući neugodna pitanja o tome kome je točno u američkoj vladi stalo do kontroliranja hrvatskih medija, te kako američka vlada može hrvatske političare nagovoriti da prijateljskoj korporaciji malo pomognu u proboju na balkansko tržište.
Čeka nas zatim RTL, koji je relativno očit slučaj: u vlasništvu je njemačke korporacije Bertelsmann AG, a nju dalje kroz zakladu Bertelsmann Foundation kontrolira istoimena obitelj.
Inače, kod prve analize sam spomenuo banku UniCredit Group koja zajedno s bankom Rothschild Group ima značajan utjecaj na medije kroz korporaciju Funke MedienGruppe. Ali jeste li znali da UniCredit Group kroz Zagrebačku banku ima pod kontrolom i riječki Novi list?
"Peti ortak" u ovoj priči vas istodobno i hoće i neće iznenaditi:
Ako mislite da to znači da će ova dva medija biti nekakvi nezavisni ili čak konzervativni bastioni, grdno se varate. Osim toga što i sam Papa Franjo sudjeluje u ponavljanju iste retorike kao i škvadra rođena za zgražanje, mislim da je tvrdnju o "katoličkim idealima Styrie AG" najlakše pobiti ovim izvatkom iz 24sata (napomena: nije sigurno za posao!).
Stoga, sljedeći put kada pročitate bilo što iz mainstream medija u Hrvatskoj, zapitajte se:
Rade li oni u vašu korist ili u korist nekog stranog bogataša?
Ovo neće iznenaditi nikoga tko je preletio bilo kakve velike news portale, novine, TV vijesti i slične izvore javnog informiranja, ali novinarstvo je mrtvo. U modernom novinarstvu, razina brige za istinitost, objektivnost i podatke zaglavljena je na nuli i ne miče se s mjesta ništa više od EKG-a osobe koja je klinički mrtva već satima. I nitko to nije pokazao preciznije nego Elliot Rodger, ogorčeni Omega koji je nedavno pobio 6-ero ljudi, ranio još petnaestak i počinio samoubojstvo.
Izložak 1: "Ženomrzstvo / Mizoginija" kao izvor svih zala
Mizoginija je definitivno bila prisutna u njegovom karakteru, ali budimo iskreni: Elliot je mrzio uspješne muškarce puno više nego što je mrzio žene. To se ogleda i u broju njegovih žrtava: 4 muškarca i 2 žene, počevši od njegovih vlastitih cimera. Svugdje u njegovom manifestu, rasizam je jednako prisutan element kao i ženomrzstvo, te je jasno da ništa ne mrzi više od "degeneriranih" azijskih i latino muškaraca koje su žene voljele.
Feministice i bijeli vitezovi, naravno, nemaju takav obzir prema činjenicama. Pogledajte recimo ovaj članak u Huffington Postu:
"Nemamo još nikakvih dokaza da je patio od bilo kakve mentalne bolesti ili primao bilo kakav tretman."
Dopustite da ponovim:
"NEMAMO još nikakvih DOKAZA DA JE PATIO OD BILO KAKVE MENTALNE BOLESTI ili primao bilo kakav tretman."
Tip je detaljno opisao svoju rastrojenost u manifestu od 140 stranica i desecima YouTube videa, imao je potpuno disfunkcionalan odnos sa svojim roditeljima (uključujući i pomajku koja ga je razmazila i oca koji je jedva priznavao da on postoji), bio mu je dijagnosticiran Aspergerov sindrom, imao je više psihijatara kod kojih je išao na seanse još od kada mu je bilo 8 godina, ali ne, "nemamo dokaza da je patio od bilo kakve mentalne bolesti".
Koliko retardiran netko mora biti za takvu tvrdnju? I to dolazi upravo od ljudi koji inače prvi skaču na vagon mentalnih bolesti kada treba opravdati neki ženski prijestup, npr. tvrde da majke koje ubiju svoju djecu nisu zle i okrutne nego su samo imale post-porođajnu depresiju.
Ovaj članak vodi nas u...
Izložak 2: Lažno izjednačavanje potpuno različitih muških grupa
"Ne znamo je li Elliot Rodger bio mentalno bolestan. Ono što znamo je da je bio MRA, tj. aktivist za prava muškaraca."
PUA Hate je mrziteljska stranica sastavljena isključivo od igroskeptičnih trollova, temeljena na negiranju igre i jadikovanju o svojem celibatu.
Vidite li vi igdje sličnost? Ja je ne vidim. Izjaviti ovako nešto je ekvivalent tvrdnje da netko jede kilogram mesa dnevno zato što je član veganskog foruma, ili da je netko neonacist zato što je član komunističke partije. To su dvije potpuno nepovezane stvari. Nažalost, današnje novinarstvo nema nikakvog obzira prema takvim suptilnostima.
Po feministicama i bijelim vitezovima, savjetovati muškarce kako zavoditi žene ili isticati diskriminaciju jednako je* tome da izbodeš, upucaš i pregaziš 20 ljudi. E pa nazdravlje s tim. Ovoga psihopata ne možete nikako prebaciti na igru. On je bio potpuna antiteza svega što ja predstavljam.
* = zezam se - po njima su zavođenje i muška prava JOŠ GORA od toga. Pogledajte ovu izjavu popularne autorice na feminističkoj stranici Jezebel:
"Muškarci koji obitavaju u PUA Hate forumima su skoro gori od samih igrača."
Čovjek bi očekivao da će se autorica pokriti ušima, no toliko je besramna da je radije izabrala praviti se da ne zna o čemu se radi:
Zapamtite, to su "novinari" koji vladaju današnjim javnim diskursom i kontroliraju kakve će vam činjenice i s koje strane biti prezentirane.
Izložak 3: Izbjegavanje i skrivanje činjenice da je Elliot Rodger slijedio feministe i dijelio mnoge osobine s njima
Možda najslasniji dio feminističkog zgražanja dolazi iz ovog videa koji proglašava Roosha ženomrzilačkim čudovištem zato što se kao i ja usudio reći da je Igra mogla spasiti živote.
Koja je kvaka?
Elliot je bio sljedbenik istog tog news kanala kojemu pripada navedeni video. Drugim riječima, volio je slušati feminističku propagandu.
Nije nimalo slučajno ni da je s feminizmom dijelio ogroman broj drugih osobina:
Uzmite njegov manifesto, u svakoj rečenici obrnite spolove, i dobit ćete dnevnik prosječne feministice. Jedina razlika je to što je prosječna feministica ipak postigla nešto sitno na seksualnom tržištu kao rezultat toga što posjeduje vaginu. Elliot Rodger je bio potpuno isto stvorenje, samo neuspješno zbog pogrešnog spolnog organa. Da je bio žena, vjerojatno bih ga ja naveo kao primjer "žene koja zbog svoje naricoidnosti zahtijeva jako puno igre".
Izložak 4: Panično hvatanje svake moguće mrvice kojom mogu okriviti patrijarhiju / mizoginiju / seksizam
Koje je jedno prilično često obilježje igrača? To što paze na svoj izgled i često spajaju igru s vježbanjem i bodybuildingom, stereotipno muškim aktivnostima. Višak testosterona koji proizlazi iz toga ih (po feminističkoj teoriji) čini agresivnima, seksističkima, nasilnima i nekontroliranima. Ne bi li stoga bilo logično da se ženomrzac kalibra Elliotta Rodgera bavio bodybuildingom?
Upravo to su otkrile britanske novine Daily Mirror i Daily Mail, koje su intervjuirale Elliotovog poznanika koji im je rekao da je momak bio "ovisan o kreatinu" (dodatku prehrani koji koriste bodybuilderi) i da je bio "u depresiji nakon što je njegovog prijatelja "Hugha Woatmeigha" u teretani ubio uteg od 250 kg".
Samo, postoji jedan problem?
Ta priča nije istinita. U svojoj žurbi da pronađu konačni dokaz da je Elliot Rodget bio nekakav patrijarhalni igrač, povjerovali su prvoj osobi na koju su naletjeli. Njihov izvor bio je troll s foruma bodybuilding.com, gdje trenutno postoji ogromna tema u kojoj se svi članovi naslađuju kako su uspjeli zeznuti ogromne novine i dospjeti u tiskano izdanje od nekoliko milijuna primjeraka. "Hugh Woatmeigh" nikada nije postojao. U stvarnosti, kreatin zapravo ima stabilizacijski utjecaj na psihu, a transliterirano "Hugh Woatmeigh" zapravo znači "U WOT M8" ("YOU DID WHAT MATE?"), popularni britanski izraz čuđenja koji bi bio ekvivalentan našem "Koji ti je vrag" ili "Koji ti je k**ac"
I to je istina.
U zapadnom svijetu je novinarstvo definitivno otišlo u k**ac.
Vjerojatno ste već čuli za pojam "Thigh gap": to vam je ono kada osoba koja stoji uspravno i sa stopalima skupljenim jedno uz drugo ima barem malo slobodnog prostora između svojih (golih) bedara. Taj razmak može biti samo "rupica" ("inner thigh gap") odmah ispod gaćica, a može sadržavati i cijeli prostor od vrha do dna bedara, kao u ove četiri slike:
Nikada ne bih spavao s ovim ženama; obrađivao bih ih u bezumnom zanosu sve dok se ne srušim od dehidracije.*
* = ali to ne znači da ne mogu bez njega; jasno je da ne mogu sve žene imati takvo tijelo
Iako je za ženu u pravilu moguće imati spomenuti razmak između bedara bez da bude pothranjena ili anoreksična, ovaj koncept je postao popularan na foto-blogovima anoreksičnih žena iz razloga što je ženama s viškom kilograma praktički nemoguće imati ga.
Možete pogoditi što se dogodilo: koncept je postao popularan, te se iz njega izrodila moralna panika u kojoj su se blogeri i mediji diljem zapadnog svijeta zgražali nad promicanjem razmaka između bedara kao nezdravog, nabijanja kompleksa ženama, poticanja anoreksije, patrijarhalnih standarda ljepote i sl. Tko bi rekao da su žene tako slaboumne da će se početi izgladnjivati do smrti samo zato što su vidjele par slika na internetu? Feminizam očito misli tako. Činjenica da je lako moguće imati spomenuti razmak i biti zdrav izbačena je iz javne svijesti, unatoč tome što isti ti pisci stalno tvrde kako je sasvim moguće imati višak kilograma i biti zdrav. Ako je moguće biti dobroga zdravlja bez obzira na težinu, zasigurno onda to vrijedi za oba ekstrema? Nažalost, tu činjenicu su svi ignorirali.
I tako je poražen #thighgap.
...
Povijest postade legenda; legenda postade mit. I cijelu jednu godinu zaboravljeno je da razmak između bedara postoji, dok Patrijarhija nije dobila priliku zarobiti nove žrtve. Došla je novoj generaciji mladih žena, koje su je prihvatile i odnijele u svoje domove; i tamo ih je opsjela.
...
Patrijarhija je omogućila tim ženama veliku popularnost u društvu prepunom iskrivljenih standarda ljepote; još mjesec dana trovala im je umove; i u mraku njihovih kupaonica, čekala je.
...
Tama se uvukla u fotoblogove diljem svijeta. Govorkalo se o novoj opsesiji ženskim oblikom tijela na Internetu; šaptalo se o bezimenom kompleksu. A Patrijarhija je osjetila da je njeno vrijeme opet stiglo.
Bikini Bridge (#bikinibridge) bio je puno, puno gori od Thigh Gapa. Što je to Bikini Bridge? To je kada je ženin kupaći kostim napet preko njenih zdjeličnih kostiju tako da ne dodiruje barem dio donjeg trbuha do dijela iznad međunožja, ili cijeli donji trbuh. Napeta tkanina u tom slučaju čini most koji vidite na slici.
Ovaj koncept blogeri i mediji diljem zapadnog svijeta procijenili su još opasnijim od razmaka između bedara iz tri razloga:
1. Ne samo da za ovaj "most" uistinu treba biti savršeno mršav, već i treba imati baš pravi oblik zdjelice s malo istaknutijim kostima. Vrlo je malo žena, čak i među manekenkama, koje se mogu time pohvaliti. Naravno, isto kao i kod thigh gapa, nisam nikada čuo da je neki muškarac otpisao ženu zato što nije imala bikini most. Ako ima krasno, ako nema isto krasno. Sigurno ima još puno lijepih stvari na njenom tijelu.
2. Ovaj oblik tijela je podržao i sam otac patrijarhije na zapadu, Sveti otac Papa Franjo, tweetavši iz svoje rezidencije u Vatikanu ovo:
3. #bikinibridge je u samo nekoliko sati svog postojanja već počeo odnositi živote mladih žena:
Reakcija feministički orijentiranih blogera i medija diljem svijeta bila je još žešća nego prošlog puta. U roku od jednog dana, gotovo svi važniji pisci i kolumnisti popratili su pojavu Bikini mosta člancima u kojima su izražavali svoje zgražanje, brigu za žensko tjelesno i mentalno zdravlje koje će biti narušeno njime, pozive na cenzuru i napade na one koji su podržali ovu seksističku ideju i time ugrozili ženske osjećaje i zdravlje.
A onda je uslijedio hladan tuš: #bikinibridge zapravo NE POSTOJI. U javnost je izašao dokument koji pokazuje da je opskurni internetski forum 4chan inscenirao histeriju, kreiravši lažne Tumblr fotoblogove, lažne feminističke profile koji će posaditi sjeme zgražanja, te fotošopirao tweet Svetog oca i članak o samoubojstvu:
Pažljivi čitatelji su možda već uočili da nešto ne valja kada je članak o samoubojstvu debele mlade djevojke u posljednjoj rečenici spominjao da je za dopremanje njenog leša u mrtvačnicu bio potreban bager i da mrtvozornici nisu bili sigurni koje tijelo ponijeti s plaže gdje ga je more izbacilo zajedno s "nasukanim kitovima", što BBC sigurno nikada ne bi napisao čak i kada bi to bilo teoretski moguće. Papin tweet također je bio obični photoshop. No ljuti bijeli vitezovi i feministice koji sjede na svojim počasnim mjestima na Internetu i u raznim novinama i časopisima to nisu primijetili.
Kako je moguće ne primijetiti tako nešto? Jesu li ti ljudi slijepi, glupi ili oboje? Kako, zaboga?
Forum 4chan je ovim projektom napravio nešto puno važnije od izazivanja smijeha: raskrinkao je i osramotio duboko ukorijenjenu kulturu zgražanja. Sve te tisuće novinara i blogera koje su na znak zviždaljke skočile u obranu krhke ženske psihe poput Pavlovljevog psa dio su ogromne mašinerije koja radi na održavanju imidža da su žene žrtve u svakom području života. Rade na tome da većina populacije počne vidjeti diskriminaciju i patrijarhiju baš svugdje, čak i u mjestima gdje je to praktički nemoguće, apsurdno ili smiješno kao ovdje. To su mentalno poremećeni ljudi koji su rođeni za zgražanje, a često su i plaćeni za njega.
Kada konzumirate bilo što što je danas napisano na Internetu ili u novinama, morate imati na umu misaone procese osoba koje pišu većinu sadržaja. Kultura zgražanja sastoji se od ljudi čiji je osobni identitet snažno vezan za ideju bivanja žrtvom i/ili obrane žrtava od zlih diskriminatora. Oni si na spomen svake nove pojave koja se čak i malo tiče "žrtava" (u ovom slučaju žena) ne mogu pomoći; jednostavno moraju eruptirati bijesom, zgražanjem i histerijom. Žive u paranoičnom uvjerenju da se cijeli svijet vrti oko njih i ugnjetava ih. Upravo zato što su toliko predvidljivi i njihovo pisanje i jest postalo takva sprdačina da ih je 4chan uspio trollati sa samo par slika. Ako malo prošvrtljate po komentarima ovog bloga, i sami ćete vidjeti njihovu osjetljivost na sve što je napisala neka tamo osoba na internetu.
Zašto je toliko važno o čemu piše nekolicina psihički nestabilnih pojedinaca na internetu? Upravo zato što to nije samo "nekolicina". Takvi ljudi ne egzistiraju izolirani na samo par blogova koje nitko ne čita i koji povremeno dolaze trollati mi. Naprotiv, ti ljudi vladaju većinom zapadnih medija (ovu priču su zgražanjem popratili Daily Mail, Huffington Post, Daily Beast, Fox News, BuzzFeed, NYDailyNews, Washington Post, Yahoo, Australia News...), čine značajan dio blogosfera i foruma, te preko državnih institucija dobivaju milijune i milijune vaših poreznih dolara/eura/kuna kako bi provodili svoja "istraživanja", širilipropagandu te gušili slobodu govora.
Kako znamo da kultura zgražanja postoji samo za žene, a ne za muškarce? Jednostavnim misaonim eksperimentom. Kada muškarci vide sliku mišićavog tipa s pločicama na trbuhu, to ih u pravilu motivira da žive zdravije i više vježbaju, a ne užasava. U najgorem slučaju slegnu ramenima i nastave živjeti svojim životom; ne doživljavaju potpuno rasulo svog samopouzdanja i bacaju se u kupovinu hormona rasta, niti itko u medijima misli da oni to rade. No ako je u pitanju žena? Ona je poput malog djeteta i treba je hitno zaštititi od zlih patrijarhalnih sila koje će je zatrovati i slikama bikini mosta odvesti na pogrešan put. Feminizam infantilizira žene.
Otkrivanje i ismijavanje profesionalne kulture zgražanja i feminističke ideologije koja stoji iza nje kritično je kako bi se javnost imunizirala na laži koje iz nje dolaze. Sa svakim zamatanjem u plašt "žrtve patrijarhije" kojim pokušava privući pozornost i novac, feminizam se istodobno izlaže i debaklima poput ovoga koji će okrenuti ljude od njega. Ako se ovi trendovi nastave (a siguran sam da će se nastaviti, uzevši u obzir patološku sklonost histeriji kod ljudi rođenih za zgražanje), "feminizam" će uskoro postati samo još jedna prljava riječ.
Voljeli biste da obradim neku temu ili trebate pomoć s ljubavnim problemom (za oba spola)? Komentirajte/ pošaljite na: ignissblog(na)yahoo.com
Ako ne napišete drugačije, prihvaćate mogućnost njegove prezentacije na blogu. Vašu adresu, sliku, ime i detalje NIKADA NEĆU OBJAVITI.
Na isti mail zatražite dozvolu za prenošenje članaka.
Klikom na gumb ispod otvarate PayPal prozor za donaciju Ignissu.
Molim donirajte jedino ako osjećate da vam je moje pisanje znatno promijenilo život na bolje i želite se zahvaliti i ovim putem. Nemojte donirati kao političku poruku, naknadu ili motivaciju za privatni savjet, ili kupnju knjige alternativnim putem.
Na lijevoj strani prozora možete unijeti iznos (u USD), a na desnoj poruku uz donaciju.
Unaprijed hvala!
Podržite Igniss blog i postanite pokrovitelj na Patreonu