- "Ja sam samohrana majka i moje dijete ima sve što treba"
- "Sve što dijete treba je bezuvjetna ljubav"
- "Ja sam odrastao/la sa samo jednim roditeljem i ispao/la sam ok"
- "Vrsta obitelji nema nikakav utjecaj na odrastanje djece"
- "Čak i ako djeca sa samo jednim roditeljem imaju neke probleme, to je samo zbog financijskih poteškoća"
- "Bolje za dijete da bude s jednim roditeljem koji ga voli nego u obitelji gdje se roditelji svađaju"
- "Djeci samohranih majki ništa ne nedostaje"
- "Biti samohrani roditelj je teško zbog manjka potpore društva"
- "Djeca u homoseksualnim zajednicama imaju sve što im treba"
- "Ne postoji idealna roditeljska situacija"
- "Brak nije relevantan za socijalnu politiku"
- "Dijete neće biti gay zato što su ga odgojili gay roditelji"
- "Jednoroditeljska obitelj nije ništa gora za dijete nego bilo koja druga"
- "Nije potrebno imati partnera za podizanje djeteta"
- "'Tradicionana obitelj' nema veze s time hoće li dijete odrasti u zdravog i uspješnog pojedinca"
- Rekla-kazala
Na što mislim ovim znakom "Pobijeno"? Pročitajte nekoliko studija o životnim ishodima djece iz alternativnih oblika obitelji i zaključite sami:
Djeca iz jedno-roditeljskih obitelji imaju od 200 do 500% veću šansu nekog emocionalnog poremećaja, 50% do 100% veću šansu nekog poremećaja ponašanja, te 300% veću šansu nasilničkog ponašanja.To razvod čini traumatičnim otprilike koliko bi bila traumatična teška ozljeda ili bolest.
S dodatnom napomenom: Pronalazak novog partnera ne pomaže djeci u oporavku i izbjegavanju ovih posljedica
Djeca samohranih roditelja su imala dvostruko veću šansu imanja nekog problema s mentalnim zdravljem u odnosu na onu koja su živjela sa vjenčanim ili nevjenčanim parovima u istom domu: 16% naspram 8%. Ovaj odnos je također bio pronađen i u zapadno-australskom ispitivanju na uzorku od 14 100 djece (Zubrick, et al., 1995.)
"Djeca iz obitelji sa samohranim roditeljima imala su veću šansu (odnos 2:1) morbiditeta mentalnog zdravlja nego ona u obiteljima s oba roditelja.">
Unutar uzorka djece samohranih roditelja na području Velike Britanije, na učestalost mentalnih poremećaja nije bitno utjecalo to je li samohrani roditelj bio nikada vjenčan, udovac, razveden ili rastavljen. Unatoč tome, djeca koja su živjela s oba nevjenčana roditelja su svejedno imala veću šansu imanja poremećaja u ponašanju u odnosu na djecu koja su živjela s oba roditelja u braku: 8% naspram 4%.
Udio djece s emocionalnim poremećajima koja su živjela sa samohranim roditeljem koji je bio udovac, razveden ili rastavljen bio je dvostruko veći nego kod djece bez emocionalnih poremećaja (31% naspram 15%).
Među djecom s poremećajima u ponašanju, udio koji je živio s oba nevjenčana roditelja, nikada vjenčanim samohranim roditeljem ili razvedenim samohranim roditeljem bio je veći nego kod djece bez takvog poremećaja (12% naspram 8%, 14% naspram 7%, te 27% naspram 15%)
Djeca čiji su se roditelji rastali tijekom tri godine studije imala su 453% veću šansu razvoja emocionalnih problema nego ona čiji su roditelji ostali zajedno, te su imala 287% veću šansu poremećaja u ponašanju. Mladi ljudi čiji su se roditelji rastavili su također imali 300% veću šansu nasilničkog ponašanja.
Djeca i mladež u kućanstvima "obnovljenih obitelji" (gdje je njihov skrbnik našao novog partnera, op.prev.). pogotovo u onim obiteljima gdje su dobila polubraću ili polusestre, imali su jednako povišenu šansu za poremećaje u ponašanju kao i ona čiji su se roditelji samo rastali.
Općenito je traumatičnost razvoda za dijete (ocijenjena kroz posljedičnu šansu nastanka emocionalnih problema) bila ekvivalentna teškoj ozljedi ili bolesti.
Tijekom trajanja studije na uzorku od 5,364 djece u dobi između 5 i 16 godina, 3% uzorka je razvilo barem jedan novi problem. Od onih koji su već imali barem jedan problem na početku studije, 30% ih je nastavilo imati isti problem i nakon tri godine u slučaju emocionalnih problema, a 43% u slučaju problema u ponašanju.
Bonus zaključak iz sve tri studije:netradicionalna obiteljska situacija češće uzrokuje emocionalne poremećaje kod djevojčica nego dječaka (62% naspram 46%), a poremećaje ponašanja češće kod dječaka nego kod djevojčica (55% naspram 47%). U oba slučaja su problemi sve izraženiji što je dijete starije, počevši od puberteta.
Drugim riječima, djevojčice iz netradicionalnih obitelji imaju veću šansu izrasti u narcisoidne djevojke koje će tražiti ogromnu količinu igre ali prema vani se doimati normalnima i manje pogođenima situacijom, dok dječaci imaju veću šansu izražavati probleme i izrasti u prepoznatljivo problematične "hahare šta snifaju lipilo", i jednog dana se možda oporaviti (ako prije toga ne završe u zatvoru) (op.prev.).
Samohrani roditelji češće primjenjuju zlostavljačke vrste nasilja (tj. sredstava prisile koja ili nemaju odgojnu funkciju ili prelaze njen uobičajen opseg, op.prev.) nad svojom djecom:
Nacionalna anketa na uzorku od šest tisuća kućanstava pronašla je da samohrani roditelji imaju veću šansu koristiti zlostavljačke vrste nasilja nad svojom djecom nego oni u kućanstvima s dva roditelja. Za majčinsko zlostavljačko nasilje se čini da je vezano za razinu siromaštva u kućanstvima samohranih majki, dok za očinsko zlostavljačko nasilje nije pronađena takva povezanost.
Samohrane majke imaju manje kontrole nad svojom djecom:
Najveća razlika opažena je u majčinoj samopercepciji kontrole djetetova ponašanja, pri čemu su samohrane majke izvijestile o slabijoj kontroli od majki iz obitelji s oba roditelja. Slično tome, samohrane su majke i svoju psihološku kontrolu djeteta procijenile nešto slabijom od majki iz tradicionalnih obitelji.
"Gđa. Bartlett je u intervjuu objasnila da je njena kćer postavla vrlo neposlušna još od doba vrtića kada je otac otišao"
Djeca iz jedno-roditeljskih obitelji imaju značajno veći rizik od neuspjeha u školovanju i od dječjih psihijatrijskih poremećaja:
Podaci iz Studije o zdravlju djece Ontario su upotrijebljeni za ispitivanje asocijacije između statusa jedno-roditeljske obitelji i dječjih psihijatrijskih poremećaja i neuspjeha u školovanju. Rezultati bivarijantne analize pokazuju da djeca u jedno-roditeljskim obiteljima imaju malen ali statistički značajan rizik od neuspjeha u školovanju. Ipak, ove iste obitelji pate i od značajnih ekonomskih i društvenih poteškoća. Kada se multivarijantnom analizom korigira za varijable koje označavaju poteškoće, poput siromaštva ili obiteljske disfunkcije, ova korelacija postaje statistički beznačajna.
Iz gornjih i još nekih istraživanja je očito da dio ovih problema nastaje zbog lošeg financijskog stanja ili drugih negativnih faktora (selidba, nesređeni obiteljski odnosi, neviđanje jednog roditelja...). Znači li to da je za njih krivo siromaštvo i nezdrav stav društva prema alternativnim obiteljima? Da će problem biti potpuno eliminiram ako mu se mi kao društvo još samo malo posvetimo?
Ne:
Čak i kada se kroz multivarijantne modele uzme u obzir širok raspon demografskih i socioekonomskih okolnosti, djeca samohranih roditelja i dalje imaju izrazito (200-400%) povećane rizike mortaliteta, težeg morbiditeta i ozljeda.
U ovoj populacijskoj studii, prikupili smo podatke o općenitom i uzročnom mortalitetu između 1991. i 1998. i rizik od zaprimanja u bolnicu između 1991. i 1999. za 65 085 djece sa samohranim roditeljima i 921 257 djece s oba roditelja. Procijenili smo relativne rizike Poissonovom regresijom, korigirali za faktore zbog kojih bi ljudi češće mogli ispasti samohrani roditelji, te za druge faktore koji (prvenstveno kao rezultat samohranog roditeljstva) mogu utjecati na odnos između vrste roditeljstva i rizika.
Djeca samohranih roditelja pokazala su povećane rizike psihijatrijskih bolesti, suicida, pokušaja suicida, ozljeda i ovisnosti. Nakon korekcije za ometajuće faktore kao što su socioekonomski status ili roditeljski mentalni problemi i ovisnosti, djeca u kućanstvima s jednim roditeljem imala su povećane rizike u odnosu na djecu u kućanstvima s oba roditelja:
Psihijatrijska bolest: 210% za djevojčice, 250% za dječake
Suicid: 200% za djevojčice, 230% za dječake
Alkoholizam ili bolest vezana za konzumaciju alkohola: 240% za djevojčice, 220% za dječake
Narkotici ili bolesti vezane za uporabu opojnih sredstava: 320% za djevojčice, 400% za dječake
Dječaci su također imali znatnije povećan općeniti mortalitet u odnosu na djevojčice.
Ako napunimo ovu rupu bez dna novcem, možda dijete ipak ispadne ok... Izvor slike
Idealni socio-ekonomski uvjeti i okolina uistinu mogu ublažiti negativni efekt samohranog majčinstva, ali samo do neke mjere.
Djeca samohranih majki pokazala su povećan rizik što se tiče općenitog lošeg zdravlja po procjeni roditelja (39% više za dječake, 73% više za djevojčice), psiholoških problema (90% više za dječake, 58% za djevojčice), pretilosti (23% više za dječake, bez utjecaja za djevojčice), i astmu (bez utjecaja za dječake, 90% više za djevojčice). Prilagođavanje za socio-ekonomske faktore je umanjilo snagu korelacije između vrste obitelji i navedenih problema. Faktori okoline, s druge strane, nisu značajno utjecali na razliku između djece s dva roditelja i djece sa samohranom majkom.
Povećani zdravstveni rizici koje doživljavaju djeca iz obitelji samohranih majki mogu biti samo djelomično objašnjeni socio-ekonomskim faktorima, dok ih faktori okoline uopće ne objašnjavaju.
Samohrano majčinstvo je izrazito skupo, no koliko god se mi kao društvo trudili, jednostavno nema te količine novaca i pažnje koja bi mogla do kraja začepiti ogromnu rupu koju ono uzrokuje u životu djece.
Možda bismo nakon toliko desetljeća negacije trebali ozbiljno uzeti u obzir mogućnost da je prisutnost oba roditelja (najčešće je otac taj koji nedostaje) vitalna i nenadoknadiva za razvoj djeteta?
Ali čekajte malo, što je onda s homoseksualnim parovima? Vidljivo je da značajan dio problema djece dolazi od manjka novca, vremena, pažnje i uzora tijekom njihovog odrastanja. Ako su oba roditelja tu, bez obzira na spol to će garantirano biti dobro za dijete. Zar ne?
Djeca homoseksualnih parova imaju 35% manju šansu od svojih vršnjaka završiti srednju školu, otprilike koliko i djeca samohranih roditelja.
S dodatnom napomenom: negativni efekt najbrže nastaje u predškolskim godinama, dodatno raste sa svakom godinom provedenom u kućanstvu toga tipa (samohranom ili homoseksualnom), te nije jasno jasno utječe li više na djevojčice ili dječake.
20%-ni uzorak kanadskog popisa stanovništva iz 2006. godine je omogućio identifikaciju djece koja su živjela s roditeljima istog spola, te usporedbu istoga sa stopama završavanja srednje škole. Ovaj vrlo veliki slučajni uzorak omogućava kontrolu za bračni status, omogućava praćenje po i gay i lezbijskim obiteljima, te je dovoljno velik za procjenu razlika između spola djeteta i spola (oba) roditelja. Djeca koja su živjela s gay i lezbijskim obiteljima u 2006. godini su imala 35% manju šansu završiti srednju školu u odnosu na djecu koja su živjela u vjenčanim obiteljima s roditeljima suprotnog spola. Kćeri ovakvih parova su imale znatno gore rezultate nego sinovi.
Empirijska saznanja pokazuju da negativni efekt života u obitelji sa samohranim roditeljem raste s brojem godina provedenim u takvoj obitelji, najveći je tijekom predškolskih godina, te je veći za dječake nego djevojčice.
Izgleda da nije važan samo broj roditelja, već i spol. Šokiran sam.
Do sada smo se bavili samo težinom života koja proizlazi iz odsustva roditelja, težine života i životnih okolnosti potenciranih odsustvom roditelja, te gledali samo krajnje negativne efekte (završavanje škole, depresija, uživanje droge i sl.). Bacimo sada pogled na direktne negativne efekte - one koji su vrijedni svake osude čak i ako ih netko uspije uspješno prebroditi. Govorim naravno o zlostavljanju.
Ova bizarnost navedena gore je samo primjer događaja koji možda čak neće svima ni predstavljati nasilje, niti će se naći u statističkim podacima. Pogledajmo što kažu statistički podaci o seksualnom, fizičkom i emocionalnom zlostavljanju:
Kategorije navedene od gore prema dolje odgovaraju stupcima s lijeva na desno: dakle, najveće stope zlostavljanja djece se događaju u kućanstvima gdje samohrani biološki roditelj živi s partnerom, a najmanje u kućanstvima gdje oba biološka roditelja žive zajedno u braku.
Prevedeno u realnost, za dijete nema gorega od života sa samohranom majkom i njenim dečkom. Šansa za zlostavljanje svih vrsta je u tom slučaju zaprepaštujućih 1000% (10 puta) veća u odnosu na djecu koja žive sa svojim biološkim vjenčanim roditeljima.
Druga po redu po učestalosti zlostavljanja su kućanstva s "drugim vjenčanim roditeljima", dakle ili hetero ili gay brakovima gdje je dijete posvojeno. U tom slučaju je šansa zlostavljanja "samo" 600% (6 puta) veća.
Nevjenčani roditelji i samohrani roditelji bez partnera su trunku bolji, sa stopama zlostavljanja djece "samo" 400% (4 puta) usporedivima sa onim djeteta koje odrasta u domu ili kod bake i djeda, bez iti jednog biološkog ili posvojnog roditelja.
Kada suzimo pogled na vjerojatno najgoru vrstu zlostavljanja - dječje smrti uzrokovane nanesenim ozljedama - razlika postaje još gora: 5000% ili 50 puta.
Identificirali smo 149 smrtnih slučajeva tijekom 8 godina koji su bili uzrokovani nanesenim ozljedama. Djeca koja su prebivala u kućanstvima zajedno s nevezanim odraslim osobama su imala skoro 50 puta veću šansu umrijeti od nanesenih ozljeda nego djeca koja su prebivala u kućanstvima s 2 biološka roditelja.
Jedna odvažna i nezavisna žena je nedavno otišla u šetnju New Yorkom u trajanju od 10 sati i pri tome zabilježila šokantno "ulično napastovanje". Po bombastičnom izrazu, čovjek bi mislio da se radi o tko zna kakvom užasu - možda talibanima koji po ulicama Big Apple-a trpaju žene u kombije, zamataju ih u kloroform i prodaju u bijelo roblje? Valja nam pogledati video:
Dragi čitatelji, ne znam za vas ali ja ovdje ne vidim nikakvo "napastovanje". Nitko nikoga nije dirnuo, niti je itko ikome zaprijetio. Najčešće fraze koje su joj bile upućene su "dobro jutro", "dobra večer" i "lijepa si". Neki su zapravo prodavali nešto, a ne zapravo pričali s njom.
Tip koji je šetao pored nje 5 minuta je svakako creepy, ali budući da mu apsolutno ničim nije dala do znanja da je to smeta i da bi trebao prestati, čak ni za to ne možemo reći da se radi o "napastovanju". Video ni na koji način ne implicira da je on ne bi pustio na miru kada bi mu ona rekla da nije zainteresirana i da je prestane slijediti. Kada bi on ustrajao unatoč tome, e to bi onda bilo napastovanje. Ali to se nije dogodilo.
Dakle, u 10 sati hodanja po New Yorku ova žena je doživjela ukupno 2 minute ikakve interakcije, od čega je tek jedan jedini slučaj creepy, a ne samo nevini komentar. Jedan 1 sat ima 60 minuta, 2 / 600 = 0,00333. Dakle, provela je zapanjujućih 0,33% svog vremena na ulicama velegrada u creepy (ali ne napasnoj) interakciji s nepoznatim muškarcem.
Gotovo svi muškarci u ovom videu su siromašni crnci.
Da, dobro ste pročitali. Kako bi ova feministica mogla provesti navedenih 0,33% vremena u agoniji "napostovanja", morala se šetati isključivo lošim kvartovima, u kojima afrički amerikanci provode svoje živote zaglavljeni u besperspektivnosti siromaštva. Da se prošetala po Central Parku, garantirano ne bi imala što snimiti.
Svojim zgražanjem i dizanjem panike nad činjenicom da je siromašnim afričkim amerikancima sasvim normalna stvar obratiti se ženi na ulici, i da siromašne afričke amerikanke često pozitivno reagiraju na takav pristup koliko god direktan on bio, ova žena upušta se rasizam. Kada je grupa bijelaca 1955. godine u Mississipiju otela, mučila i ubila 14-godišnjeg crnca Emmetta Tilla, to je također bilo zato što ga je žena optužila da je zviždao za njom. Mnoga linčovanja koja je proveo zloglasni Ku-Klux Klan također su bila temeljena na glasinama da je netko silovao, pipao ili napastovao bijelu ženu, slično histeriji koju imamo danas.
Ovaj video je čisti rasizam, vrlo prozirno zamotan u okvir zaštite žena.
Na svu sreću, ja nisam jedini kojemu se zgadilo njihovo licemjerje. Autori videa su bili prisiljeni onemogućiti ocjenjivanje videa na YouTubeu nakon što je popio nezamislivih 70% negativnih ocjena
No unatoč tome, kladim se da ćemo ovaj video nastaviti viđati po raznim novinama i portalima u službi škvadre rođene za zgražanje, gdje će opet i opet biti predstavljan kao konačan dokaz da moderne zapadne žene žive užasne živote pune zlostavljanja i hitno im je potrebno još "zaštite".
SRAMOTNE BROJKE
Svaku treću ženu mlati bračni partner
T-Portal nam je nedavno donio intervju s Nevom Tolle, koordinatoricom Autonomne ženske mreže. Kako je danas 25. studenoga, Međunarodni dan borbe protiv nasilja nad ženama, čini mi se da je to dobra prilika raščistiti neke stvari. Krenimo redom:
Tvrdnja #1: "Oko 34 posto žena preživjelo je seksualno nasilje"
Uistinu zabrinjavajuća brojka. No je li ona realna? Uzevši u obzir našu patrijarhalnu sredinu, moguće je da gđa. Tolle čak i podcjenjuje broj žrtava. Odlučio sam ga provjeriti sljedećim postupkom:
1A: Pronađimo broj kaznenih djela seksualne prirode u RH u prošloj godini
Zbrojimo stupce "Prijavljena" i "Naknadno otkrivena" za kategorije "Silovanje", "Pokušaj silovanja", "Bludne radnje" i "Ostalo". To obuhvaća svaku moguću vrstu zločina seksualne prirode, od silovanja pa do pipanja, nepristojnog pokazivanja spolnih organa i seksualnog uznemiravanja (iako je u toj strukturi najekstremnijih zločina kao što su silovanja i pokušaji silovanja naravno najmanje, tj. oko 20%). Dobivamo brojku od 577 takvih kaznenih djela u 2012. godini.
Zbog jednostavnosti, pretpostavit ću da su sva ta kaznena djela:
a) počinili muškarci na štetu žena (dakle, pretpostavit ću da nema homoseksualnih silovanja, žena koje su seksualno napastovale muškarce, zlostavljana su isključivo djeca ženskog spola, itd.),
b) da su sve prijave istinite, tj. da ne postoje lažne prijave za seksualno nasilje, te
c) da je svaki zločin jedna nova žrtva, tj. nema ponavljanja zločina nad istom žrtvom.
1B: Pomnožimo broj kaznenih djela multiplikatorom
U paketu sa svim tvrdnjama o zločinima seksualne prirode dolazi i tvrdnja da žrtve rijetko prijavljuju zločin zbog srama, manjka podrške okoline i sličnih faktora. Koliki je stvarno taj multiplikator ovisi o raznim faktorima
Libela.org, jedna od najekstremnijih feminističkih web stranica kod nas, navodi da na svako prijavljeno silovanje dolazi još 15 do 20 neprijavljenih. Teško je zamisliti iti jedan zločin, od prijetnji pa do krađe, gdje se prijavljuje samo 50% zločina (na svaki prijavljen još jedan neprijavljen), a kamoli 6%. Čak ni korupcija nije toliko skrivena. Ovo je vrlo ekstremna pretpostavka ali dobro, pretpostavit ćemo da se zapravo događa 15 puta više seksualnih zločina nego što ih je prijavljeno.
Misli li Libela.org samo na silovanje, ili i na blaže zločine poput, pipanja, nepristojnog izlaganja, seksualnog uznemiravanja i sl.? Izaći ćemo im u susret i pretpostaviti da SVIH seksualnih zločina (a ne samo silovanja, koja čine 20% seksualnih zločina) uistinu ima 15 PUTA više nego što je prijavljeno. To nam daje ovu jednadžbu, gdje je X hipotetski broj i prijavljenih i neprijavljenih seksualnih zločina koji su se dogodili u jednoj godini:
X = 577 x 15 X = 8655
1C: Pomnožimo multiplicirani broj kaznenih djela prosječnom životnom dobi
Prosječni životni vijek Hrvatice je 80 godina. Razdoblje od 80 godina predstavlja jedan cjelokupni presjek društva, u kojemu se u potpunosti izmijenila barem jedna generacija žena i time tijekom svog života u tom dobu imala priliku biti žrtvom nekog seksualnog zločina.
8655 x 80 = 692 400
Dakle, imamo hipotetskih 692 400 seksualnih zločina na području RH tijekom životnog vijeka jednog presjeka (nekoliko generacija u raznim životnim stadijima) hrvatskih žena.
31%. To je i dalje manje od 34% koliko tvrdi gospođa Tolle. A da ne zaboravimo, udio od hipotetskih 31% žena koje su tijekom života bile žrtvama nekog seksualnog zločina uključuje sljedeće velikodušne pretpostavke:
a) da su sve seksualne zločine počinili isključivo muškarci na štetu žena (dakle, pretpostavit ću da nema homoseksualnih silovanja, žena koje su seksualno napastovale muškarce, zlostavljana su isključivo djeca ženskog spola, i sl.),
b) da su sve prijave istinite, tj. da ne postoje lažne prijave za seksualno nasilje,
c) da je svaki zločin jedna nova žrtva, tj. nema ponavljanja zločina nad istom žrtvom,
d) da zapravo ima 15 PUTA više SVIH seksualnih zločina nego što je prijavljeno
I unatoč svim tim oblicima "pomoći" (zabilježeni brojevi su direktno i indirektno povećani oko 30 puta ili 3000%), stvarni podaci i dalje ne mogu stići takve stratosferske procjene kakve iznosi Neva Tolle.
Zbog obzira prema žrtvama i manjka prostora ne želim ovdje špekulirati koliko stvarno ima seksualnog nasilja, ali iz gore izloženoga znam da ga sigurno nema toliko da bi ga tijekom života moglo iskusiti 34% žena. Neva Tolle ili besramno laže ili se ravna po falsificiranim podacima. Sramotno je da predstavnica jedne organizacije koja dobiva 90% svojih sredstava od države, županija i gradova koristi proračunska sredstva za širenje očitih neistina.
Ovakav parazitizam na boli pravih žrtava i predstavlja pljusku u lice svakoj ženi koja je stvarno bila silovana. K tome još svoje neistinito predavanje nazvati "Istina je. Zašto šutite o tome?" je stvarno drsko, bez ikakve trunke morala ili obzira.
Tvrdnja #2: "U Hrvatskoj je svaka treća žena preživjela neki oblik nasilja od strane sadašnjeg ili bivšeg partnera"
33.33% žena je doživjela nasilje od sadašnjeg ili bivšeg partnera? Dobro, idemo pogledati:
Stranica 58 navodi da su 2012. prijavljena 622 slučaja nasilničkog ponašanja u obitelji, te naknadno otkrivena još 162, za ukupno 784 slučaja nasilničkog ponašanja u obitelji godišnje.
Primjenimo istu formulu, pretpostavimo da je a) svo nasilničko ponašanje u obitelji uvijek od muškarca prema ženi, b) pretpostavimo da je svaki slučaj nova ženska žrtva, c) prihvatimo opet ekstremnu pretpostavku da stvarnih slučajeva ima 10 PUTA više nego zabilježenih u MUP-u (izvor: Sigurno mjesto, Ženska soba), te d) da nema lažnih prijava. Evo jednadžbe:
X = 784 x 10 X = 7840 hipotetskih slučajeva nasilja u obitelji u jednoj godini
7840 * 80 = 627 200 hipotetskih slučajeva nasilja u obitelji u 80 godina (jedan presjek nekoliko generacija svih žena u Hrvatskoj)
627 200 / 2 218 554 = 28%.
Dobivamo hipotetskih 28% vs. 33% - naravno i dalje uz sljedeće velikodušne pretpostavke:
a) da je svo nasilničko ponašanje u obitelji uvijek od muškarca prema ženi,
b) da je svaki slučaj nova ženska žrtva,
c) da je stvarnih slučajeva 10 PUTA više nego onih zabilježenih u MUP-u, te
d) da nema lažnih prijava
I unatoč svim tim oblicima "pomoći" (zabilježeni brojevi su direktno i indirektno povećani oko 30 puta ili 3000%), stvarni podaci i dalje ne mogu stići takve stratosferske procjene kakve iznosi Neva Tolle.
Koliko je to čak i 28% zapravo vjerojatno? Evo jedne usporedbe za perspektivu.
Uzevši u obzir da je u cijeloj Hrvatskoj u 2012. bilo ukupno 2438 prijavljenih i naknadno otkrivenih kaznenih djela protiv života i tijela (dakle, od ubojstava do nanošenja lakših tjelesnih ozljeda), nekako mi je teško povjerovati da se paralelno s tim odigrava još i tri puta više slučajeva u kojima muškarci vrše nasilje nad svojim partnericama. Također je zanimljiva i pomisao da grupa ovih 33% žena koje su pretrpjele fizičko nasilje ne moraju biti istih onih 34% koje su pretrpjele i seksualno nasilje. Kada bi se te dvije kohorte ne bi savršeno poklapale, ispalo bi da je više nego svaka druga žena bila žrtva barem jednog nasilnog ili seksualnog zločina tijekom svog života, što je još apsurdnija tvrdnja od ove dvije pojedinačno.
Tvrdnja #3: "...podaci o psihičkom nasilju pokazuju da je taj oblik nasilja preživjelo više od 60 posto razvedenih žena u Hrvatskoj, a isti postotak boluje od PTSP-a kao posljedice nasilja."
Ok, samo da ovo ponovim: 60% razvedenih žena ima PTSP zbog psihičkog nasilja doživljenog tijekom ili poslije braka. Čak i ako psihičko nasilje nije bullshit kategorija poput ekonomskog zlostavljanja, već vidim da će ovo biti veselo.
Prvo pogledajmo "Statističko izvješće DZS-a #1467: Razvedeni brakovi u RH u 2011. godini" na stranicama DZS-a: stranica 10 nam kaže da je broj razvoda je manje više stabilan na oko 5000 godišnje. To znači da u Hrvatskoj imamo... recimo, 150 000 razvedenih žena, prikupljenih kroz posljednjih 30-ak godina? Ne znam koliko ih se ponovno udalo, tako da podatak ne mogu sa sigurnošću potvrditi.
U pomoć nam dolazi izvješće Jutarnjeg lista o popisu stanovništva 2011., koji nam kaže da 5% žena ima bračni status "razvedena".
0.05 x 2 218 554 = 110 927. Dakle... 111 tisuća razvedenih žena, plus nepoznata količina razvedenih žena koje su se poslije ipak udale pa ih ne obuhvaća ovaj status? Bio sam prilično blizu.
Ako od njih 60 posto ima PTSP, to znači da samo žena koje pate od PTSP-a kao posljedice psihičkog nasilja u braku ili poslije braka ima nevjerojatnih 110 927 x 0,60 = 66 566, tj. 66 tisuća.
Za usporedbu, branitelja Domovinskog rata za koje je registrirano da pate od PTSP-a ima oko 20 500, a to je otprilike tri puta manje. Čak i ako prihvatimo da svih cca 35 000 branitelja kojima su odbijene prijave za isti stvarno ima PTSP, i dalje su prilično malena kohorta u odnosu na razvedene žene u Hrvatskoj. Psihičko nasilje u braku ili prilikom razvoda izaziva više PTSP-a nego razorni rat s etničkim čišćenjem? Oprostite, ali ja moram pritisnuti alarm za bullshit.
I inače se često viđaju ovakve nebulozne tvrdnje, ali ovo je jedan od rijetkih puta da ih je netko koncentrirao u baš jedan gust, sluzav članak koji vrvi neistinama. Prijavljujte nasilje ako vam se dogodi i prijavljujte ako znate da se drugima događa, ali nikada se ne odavajte zlonamjernoj histeriji poput Neve Tolle, koordinatorice Autonomne ženske ženske kuće Zagreb. Pravim žrtvama dugujete više od toga.
Zaključak: dvije od tri statistike u Hrvatskoj su žrtve nasilja. Najčešći zlostavljači su feminstice, demagozi i ostalo društveni paraziti koji lažiraju podatke kako bi ostvarili osobnu korist.
Jučer sam vodio zanimljivu raspravu o tome jesu li neke studije koje imam na stranici relevantne za nas ili čak u svojim sredinama. U sklopu toga pojavilo se zanimljivo pitanje koje je vrlo važno za sposobnost kritičnog razmišljanja i filtriranja svih informacija koje nam danas dolaze podjednako iz laičkih i znanstvenih izvora: kako odrediti vjerodostojnost studije? Kao primjer kriterija za rasuđivanje, evo dvije analize:
U obranu ovog istraživanja koje je stajalo vrtoglavih 80 000 kn, nisam siguran je li tako ispalo zbog namjere ili razine stručnosti autorica, ili su samo mediji napuhali tvrdnje i time dali pogrešan dojam, no svejedno će poslužiti kao dobar model nekih manjkavosti u znanstvenim radovima u ovom području. Kao prvo, pogledajmo kako je sastavljen upitnik:
...kvalitativnu analizu triju skupina žena pomoću dubinskih intervjua: 1. žena žrtvi obiteljskog nasilja (bivše ili sadašnje štićenice sigurnih kuća na području Zagreba), 2. žena u intimnim vezama kod kojih ne postoji službeno evidentirana povijest nasilja od strane intimnog partnera te 3. žena čiji se muževi ili vanbračni partneri liječe od ovisnosti o kockanju (otprilike 10 žena iz svake skupine).
Jednom kada su te tri skupine od po 10 žena navele kakve su oblike nasilja iskusile, po tome je dizajnirana skala po kojoj žene mogu kvantitativno izraziti koliko se koji oblik nasilja odnosi na njih. Do sada sve ok (naravno, ako izuzmemo slona u sobi u obliku ne-uključivanja niti jednog muškarca u intervjue, kao da ta demografska skupina ne može nikada trpiti nasilje).
Ovisno o okolnostima, anketno će istraživanje biti provedeno ili na reprezentativnom uzorku žena Republike Hrvatske (N=600) ili na prigodnom uzroku žena grada Zagreba koje su u intimnim vezama (N=200).
Uzorak je u redu. No problem nastaje u tumačenju rezultata. Recimo, pogledajmo ove rezultate.
A1) Razvodnjavanje i navođenje na odgovor
Žene u uzorku iskusile su sljedeće pojave:
- partner višekratno prigovarao načinu na koji partnerica troši vlastiti novac (15,4%)
- dovodio je u situaciju da je morala lagati o cijeni nečega što si je kupila (13,5%) ili je kupljeno morala skrivati (13,1%)
- bez njezina je znanja ili dopuštenja uzimao njezin ili zajednički novac (13,4%)
- donosio važne odluke o ulaganju ili trošenju njezinog ili zajedničkog novca bez dogovora s partnericom (10,6%)
- ponašao se kao da je njegov novac samo njegov, a njezin je novac zajednički (9,8%),
- onemogućavao partnerici da vlastiti novac troši onako kako ona želi (8,9%),
- dovodio je u situaciju da nema novca za osnovne životne potrebe poput hrane, režija, odjeće (8,4%)
- branio joj da troši vlastiti ili zajednički novac (7,7%)
- tajio joj informacije o stanju zajedničkog računa (7,3%)
Kao prvo, nailazimo na problem subjektivnosti, odnosno unošenja ekstremnih vlastitih kriterija u nešto što bi trebalo biti objektivno istraživanje. Naime, "partner višekratno prigovarao načinu na koji partnerica troši vlastiti novac (15,4%)"nije nasilje. Nigdje se na navodi upotreba sile, prijetnje, prijevare ili nečeg sličnog. To vodi do razvodnjavanja pojma "nasilje" do samog besmisla. Ekvivalent bi bilo istraživanje o tome koliko su muškarci imali seksualnih partnera gdje se zaključak donosi na temelju odgovora "koliko ste žena poljubili" u životu. To jednostavno nije ista kategorija. Dapače, uvredljivo je za sve one žene kojima je partner stvarno na silu oduzeo kreditnu karticu i zaprijetio im ako se usude zaposliti.
Isto tako, "bez njezina je znanja ili dopuštenja uzimao njezin ili zajednički novac (13,4%)" je u suprotnosti sa sljedećim indikatorom "branio joj da troši vlastiti ili zajednički novac (7,7%)". Ukoliko on mora nju pitati za dopuštenje za uzimanje zajedničkog novca, te je nasilje ako ne pita, zašto je onda nasilje ako ona mora tražiti njegovu dozvolu? Ili uzimanje zajedničkog bez pitanja nije nasilje ili jest, odlučite se.
Štoviše, sve ovo ispada pogotovo licemjerno kada se jedna od skupina žena koje su sastavljale upitnik sastojala od žena s muževima na liječenju od ovisnosti o kockanju. Izgleda da, ako one prigovore muževima što troše svoj novac na kockanje, to je sve u redu, no ako muškarac prigovori ženi o njenom novcu iz bilo kojeg razloga, to je nasilje. Isto tako, siguran sam da su muževi kockari vrlo često dovedeni u tobože nasilnu situaciju da su morali "skrivati kupljeno", no tu se nitko nije bunio.
Iz svega toga izveden je sljedeći zaključak:
Gotovo svaka treća žena u Hrvatskoj (ili 29%) koja živi u intimnoj vezi s partnerom doživjela je ekonomsko nasilje. Novine zatim to dodatno napuhuju na "svaka treća" s ciljem stvaranja moralne panike.
Samo jednu kategoriju nasilja? Možda baš jednu od ove tri s očitim problemima koje sam naveo? Dvije kategorije? Pet? Svih osam? Ne znamo. Uzevši u obzir da je najbenignija i najšira kategorija tek na 15%, nisu velike šanse da je bila potrebna kombinacija vrsta nasilja da bi se ženu opisalo kao ekonomski zlostavljanu.
Sve ovo nam daje osnovane razloge vjerovati da je studija provedena s nekom skrivenom agendom koja je dovela do formuliranja pitanja kako bi bio potvrđen unaprijed donesen zaključak, a ne utvrđena objektivna istinitost hipoteza istraživanja. Umjesto da se iz podataka izvede zaključak, iz zaključka su prikupljeni podaci. U najgorem slučaju, studija je maliciozna. U najboljem, treba uzeti rezultate s oprezom.
A2) Histeriziranje suprotnih podataka "Zanimljivi su i podaci koji se odnose na ekonomsko nasilje nakon prekida braka ili veze, jer je ... gotovo 8% žena moralo otići iz partnerova stana ili kuće iako su u tu nekretninu zajednički ulagali."
Čak 8% žena moralo je napustiti partnerovu nekretninu, iako su oboje ulagali u nju! Podatak zvuči šokantno dok se ne uzme u obzir da to mora značiti da, osim ovih 8% koje su doživjele najgore moguće - bile izbačene iz zajedničkog ulaganja - ostaje miks od 92% razvedenih/single žena koje su poslije prekida braka ili veze doživjele nekakav drugi ishod: ili pošten za oboje ili nepoštena prema muškarcima. Razlikujući to u čijem je vlasništvu nekretnina i, ako je samo nečija a ne zajednička, tko je ulagao u nju tako da stekne neku razinu prava kao da je zajednička, ostali mogući ishodi za žene su:
a) ostale u vlastitoj nekretnini u koju partner nije ulagao (pošteno)
b) ostale u vlastitoj nekretnini, iako je i partner ulagao u nju (nepošteno prema muškarcima)
c) otišle iz njegove nekretnine u koju nisu ulagale (pošteno)
d) ostale u njegovoj nekretnini u koju nisu ulagale (nepošteno prema muškarcima)
e) ostale u zajedničkoj nekretnini zajedno s partnerom (pošteno)
f) ostale u zajedničkoj nekretnini, a partner morao otići (nepošteno prema muškarcima)
Kolika je šansa da opcije b, d i f također ne čine barem 8% ishoda razvoda / prekida? Kolika je šansa da opcije a, c i e čine svih ostalih 92% slučajeva? Studija ne kaže.
Popis ne sadrži mogućnost "otišle iz vlastite nekretnine u koju partner nije ulagao (nepošteno prema ženama)")" jer je, sasvim očigledno, ta mogućnost mnogo gora od odlaska iz njegove nekretnine u koju se ulagalo ili zajedničke nekretnine pa bi zasigurno bila navedena da se ikada dogodila ili bi bila ubrojena u spomenutih 8%.
Isto tako studija ne spominje je li tih 8% žena prisiljenih na odlazak iz nekretnine u koju su zajednički ulagali dobilo nekakvu drugu kompenzaciju, kao recimo automobil, drugu nekretninu, uzdržavanje, nadprosječno visoku alimentaciju i sl. Ovaj podatak sam po sebi ne znači apsolutno ništa, kao da sam izbrojao stabla u nekom parku i ostao na tome, ne usporedivši ih ni s čime.
Za usporedbu, pogledajmo drugu studiju jednom citiranu na ovom blogu:
- narcisoidnost - grandiozni pogled na samog sebe, osjećaj zasluživanja, egoizam - makijavelizam - manipulacija, eksploatacija drugih, upotreba prijevare i cinično odbacivanje moralnosti zbog fokusa na sebe - psihopatstvo - impulzivna sklonost uzbuđenjima, sebičnost, okrutnost, nesposobnost empatije za druge, odsustvo žaljenja ili osjećaja krivnje
... i postavljena je hipoteza da ljudi s osobinama mračnog trojstva (izraženim jednim, dvoje ili troje navedenih) imaju više seksualnih partnera i općenito su seksualno privlačniji.
B1) Test ne razvodnjava osobine i ni na koji način ne navodi na odgovore ili zaključke kao što radi prva studija. Ono što je još važnije, ne ovisi o jednostavnom odgovoru da/ne, već je stupnjevit i omogućava praćenje korelacije na više razina.
Ukoliko primjenite ovaj test na bilo koji slučajni uzorak, sigurno je da ćete dobiti normalnu distribuciju osobina - veliku većinu blizu prosjeka, te određen dio znatno ispod i znatno iznad. Onda ih možete sortirati po drugim osobinama koje slijede neku drugu distribuciju i tako uspoređivati. Razlika između dva grafa je korelaciju koju tražite i po kojoj donosite zaključke.
B2) Pitanja za upitnik formulirana na temelju prosjeka populacije, ne ekstrema
Druga pozitivna odlika ovog istraživanja je to što je uzorak slučajan unutar jednog sveučilišta. Istraživači nisu posjetili zatvor kako bi formirali pitanja za test, već su uzeli populacijske prosjeke. Ali, reći ćete, isto kao i u prošlom istraživanju, samo smo skupili neki uzorak, testirali ih i pitali. Možda su lagali o svojoj seksualnoj prošlosti. Ili možda njihov uspjeh nije rezultat mračnog trojstva, već dobrog izgleda ili nečeg trećeg. Naravno, te druge faktore su provjerile druge studije.
B3) Multifaktorska analiza, više ishoda, ne ovisi isključivo o samo-opisivanju
U ovom slučaju, opet je prikupljen reprezentativan muški uzorak i utvrđena distribucija osobina mračnog trojstva unutar uzorka, kao i broj seksualnih partnerica. Zatim su slike svih subjekata dane grupi žena na ocjenjivanje, te je svaki subjekt dobio i prosječnu ocjenu izgleda od 1 do 10. Time je isključena mogućnost da studenti sami ocjenjuju svoj izgled pa da oni s više mračnog trojstva umišljeno sami sebe opišu ljepšima nego što jesu. Korigirano za razlike u njihovom izgledu, subjekti su opet imali mjerljive razlike u seksualnom uspjehu koje su korelirale s njihovom razinom osobina mračnog trojstva.
Čak i ako kažemo da su ova istraživanja reprezentativna samo za svoje sredine (npr. uzorak s američkog kampusa samo za SAD), pa stoga možda ne vrijede za cijeli svijet, moguće je lako provesti meta-analizu nacionalnih studija, iz koje će se pronaći interval pouzdanosti rezultata za ostatak svijeta gdje istraživanja još nisu provedena. Isto je učinio i David Schmitt sa Sveučilišta Bradley u Illionisu, kada je istražio isto na uzorku od 35 000 ljudi iz 57 zemalja i pronašao istu povezanost. "Čini se da je ova pravilnost univerzalana diljem svijeta," rekao je. Sve ovo upućuje na to da se studiju može uzeti kao ispravan izvor podataka.
Zaključak: kada radite ili analizirate studiju, uvijek morate obratiti pozornost na njene slabe točke - odnos korelacije i uzroka, oslanja li se isključivo na izjave ili mjeri i neke objektivne stvari, navodi li na odgovore, te poklapaju li se zaključci istraživanja sa stvarno prikupljenim podacima. Sve drugo je nepošteno prema vašem čitateljstvu.
Voljeli biste da obradim neku temu ili trebate pomoć s ljubavnim problemom (za oba spola)? Komentirajte/ pošaljite na: ignissblog(na)yahoo.com
Ako ne napišete drugačije, prihvaćate mogućnost njegove prezentacije na blogu. Vašu adresu, sliku, ime i detalje NIKADA NEĆU OBJAVITI.
Na isti mail zatražite dozvolu za prenošenje članaka.
Klikom na gumb ispod otvarate PayPal prozor za donaciju Ignissu.
Molim donirajte jedino ako osjećate da vam je moje pisanje znatno promijenilo život na bolje i želite se zahvaliti i ovim putem. Nemojte donirati kao političku poruku, naknadu ili motivaciju za privatni savjet, ili kupnju knjige alternativnim putem.
Na lijevoj strani prozora možete unijeti iznos (u USD), a na desnoj poruku uz donaciju.
Unaprijed hvala!
Podržite Igniss blog i postanite pokrovitelj na Patreonu