dinajina sjećanja

petak, 30.09.2016.

Zrcalo života...



Jutros pročitah divno štivo @Razmišljanja jedne žene... sjetih se ovog djelića teksta iz moje knjige "Umijeće svakodnevnog pokreta" Kapitol, Zagreb, 2006...

Vidim misao na izvoru sna. Misaona slika sviće jutrom i buja snagom preobražavanja trenutka u vječnost.
U svijetu kristala mog malog univerzuma otkrivam čudesna prostranstva mog istinskog postojanja, prepoznajem ono, do sad, neviđeno. Iza spuštenih trepavica vidim, po prvi put i svoje oči kojima, do ovog trenutka, vidjeh sve osim njih samih.
Moja tri lica, tri „JA“, misaono, emocionalno i fenomenološko, moj utjelovljeni um, satkan od superstruna, titra na tragu sunčeve zrake, u zrcalima vidim odraz proživljena stanja.

Koračam stazama nutarnjeg univerzuma i prepoznajem tugu, strah i bol . Vidim osmijeh sreće okrunjena svjetlucavim prahom u kojem spoznajem bujicu misli. Misaona prašina se širi prostranstvima uma, utjelovljuje apsurdne i sretne trenutke i sve u meni mi postaje blisko i istinski moje...


a onda se sjetih pjesme... napisane u istom vremenu... tada sam pisala o čovjeku i njegovim apsurdima... Camusova filozofija... dočitavam ga još uvijek...

Sinopsis apsurda





U voštanici svitanja
trag istine,
buktinja sunca grli dan,
na hridi tihuje
Prometej nadanja,
na obzoru privid
besmisla,
u srcu božanska iskra.

Ne volim nepomičnost,
tmurno nezbivanje,
entropiju vremena,
težinu neprolaznosti,
zgušnjavanje
bez pomaka.

Ne volim čekanje u vakumu ničega,
nedogađanje bez nadanja bez smrtnih rana,
ne volim tromost tihog umiranja
u praznini nutarnje palanke.

Na sceni vremena proturiječnost trenutaka,
sukob zbilje i sjena pošlosti,
svjesni mazohizam,
izlječujuća bol,
oslobađanje iz krletke sumnji i strahova.

U katakombama pamćenja
pronalazim sebe,
bjegunicu iz zbilje,
sužnjicu u užarenoj praznini zaborava.

Prodirem u podsvijest,
u prostor nedogađanja,
u zatomljena sjećanja.

Na granici između bitka i nebitka,
bježim od pukog trajanja,
od beznačajnosti
i živim vrhunac samoće,
utjelovljujem apsurde,
ulazim u odaju ogledala i odjeka.

Vatra sudbine sagorjeva sama u sebi
i sama iz sebe plamti dolazeće vrijeme.

Obroncima zbilje se kotrlja kamen,
čujem šapat, poslanje trenutka.

Nema ga, ne postoji uzaludan čin!

Očekivanje prestaje biti čekanje,
postaje nadanje, ugoda vjerovanja
u uvijek iznova rađajuću svjetlost.

Ćutim ushit osjećanja,
kovitlanje svijesti,
uzvišenost nadanja.

Iza zrcala svjesti
tri lica,
jedna istina,
u ogledalu zbilje
vjerovanje u Ljubav!

Dijana Jelčić






Oznake: misaono lutanje nutarnjim svemirom
- 07:00 - Komentari (14) - Isprintaj - #

četvrtak, 29.09.2016.

Svijet Homo poetikusa...




Poezija je svijet, u kojem razotkrivamo najljepše i najtužnije, najdublje i najsjajnije trenutke u životu. Pjesnici putuju mimo drumova, van vremena i prostora. Impuls poezija šalje energiju riječi i ljepotu emocija već dvije godine. Pridružite nam se i svojom poezijom uveličajte večer, u kojem slavimo ljubav i ljepotu stvaranja.
S nama su poeziju svjetski poznatih autora govorili dramski glumci:
Zvonko Novosel,
Zdenko Jelčić,
Zvonko Zečević...

a onda smo se redali ona, on, ja, mi... mi sudionici svijeta Homo poetikusa... mi sretnici, mi tragači za osobnim izričajem...




Iluzionista zbilje stoluje na sceni života… vječno živući, dobročudan opsjenar nas odnosi na slavlje osjetila… daruje nam trenutke sreće... otvara nam dveri svijeta Homo poetikusa...

Ne smijemo dozvoliti zrelosti da zaustavi let bijele golubice… tankoćutne titraje osjećajno- osjetilnih začudnosti i iskrene dječje znatiželje…
ne smijemo se zadovoljiti tek letimičnim pogledom u galeriju sjećanja… u njoj se kriju naše prohujale žudnje i čežnje, naša nadanja i vjerovanja u ljepotu dolazećeg vremena… tvrdim drhtajem osjećanja… prisnošću uzburkanog mira...

Može li se ljubav vidjeti?... pitaš me…

Ljubav se ne gleda očima… njima vidimo sve osim obzorja zjenice i krug irisa u kojem se ogleda ljepota… ljubav se krije u očima promatrača, ona živi iskričavim iskonom u žiži, u srži bitka, u apsurdima koje svjesno živimo… njome upoznajemo Prometeja i Sizifa u sebi... njome gradimo mostove među ljudima, tim nama bliskim, paralelnim svemirima… odgovaram sretna što upoznah i pripitomih stranaca u sebi... svjesna da se služim Camusovim mislima…

Osluhnimo dijalog homo poetikusa i homo fabera u nama… začujmo tišinu neizgovorenog… zagledajmo se u svjesnost ogrnutu svilenkastim velom egzistencijalnih strahova i uspomena, utkanu u čipku sjećanja... uronimo u magličasti privid ljepote dolutao iz nedohvatnih visina univerzuma ljudske misaonosti…

Zakoračimo u nepoznato... budimo hazarderi u igraonici sreće… uzdignimo Nikin stijeg nad zlim slutnjama, sumnjama, strahovima... igrajmo se, budimo iluzionisti trenutka, budimo luckasti, zaneseni, budimo egoistični, okrutni, samilosni, budimo znatiželjni i gladni spoznaje, žedni znanja, budimo i ostanimo dijete veselja i sreće…

Homo poetikus bdije nad našom zrelosti… u njegovoj krhkosti se krije most ka dolazećem vremenu... ogleda snaga ljubavi… sloboda i život…



Klatno vremena…

"Srce me vuče, da pjevam prijetvore u druga tjela."
Ovidije

Nebom se razlilo sivilo sjete,
u kapima kiše
zastoj svjetla,
ljeto jeca za suncem.

U odmaku od vječnosti,
na tlu zemaljskih zbivanja
oživljava onostrano.
Ništa nije zauvijek dano,
kao ni ovo
jesenje jutro u srcu ljeta.

Umanjujem se,
skidam tjelesnost,
postajem energija,
putujuća misao
kroz sjećanja.

Voljeli se Piram i Tizba,
bio je zid,
bio je gavran,
otac nije dozvolio,
murva je pocrnila,
postali su drvo.

Sutra mogu postati prah,
a ti pjesak,
to su
naša prirodna stanja.

Preobrazba svijesti,
metamorfoza
zaboravljenih
otkucaja srca,
tragovi u pamćenju,
u ritmu klatna vremena.

Dijana Jelčić ... „Nestvarno stvarni“ Zagreb, KULTura sNOVA, 2014





Oznake: večer poezije, svijet homo poetikusa
- 11:51 - Komentari (16) - Isprintaj - #

srijeda, 28.09.2016.

U svijetu sanjajućih knjiga...






Promatram kako se lazur noći miješa sa mjesečevim srebrom i zlaćanim sjemenkama astralnih daljina. Na oltaru vječnosti iskri praskozorje sna.
U srcu mi titra sjenka žudnje za sjenkom beskraja, rapsodija boja odvaja zvukove prošlosti od žamora trenutka, ubija riječi osude i ubija strahove, ubija bol i ostavlja tragove snova u očima. Zamire elegija u pustinji očaja, ona duboka bol na stazama traganja.
Ćutim poljubac u mirisu jeseni, ubrzava san, tvoje tijelo izvađeno iz kaleža, izniklo iz svetoga grala, iz srca svemira.
Na strunama svitanja iz prastarog pepela izranja ljubav pružajući dlanove u zagrljaj ovog sretnog buđenja.
Iza nas ostade zemlja razbijenih zrcala, krhotine neživljenih trenutaka.
Na oštrici trenutka spoznah u sebi herojske zanose,
prođoh kraj čuvara vremena
i pomilovah ti lice da ubijem sve ljudske nesreće i oživim tvoju sreću.
U spiralnoj dinamici svjetlosti nad svjetlima,
u trenutku uskrsnuća na gori pokore vidjeh kako ljubav,
u haljama bijelim otvara dveri vječnosti i mrvi tugu,
tu krletku našeg vremena.
Osjetih kako gasi vatre noćnim morama,
prosipa sjeme da novim pupljcima otopi snjegove u kojima su ostale isplakane suze prohujalog vremena.
Još snena gledam kako nestaje noć, kako se gase oči neba, kako silueta ljubavi izranja iz kukuljice tugovanja i ogrmuta strunama istkanim vrtnjom nebeskog vretena na žrtveniku jutrenja pleše svoj bezvremeni ples.




Budim se u gradu sanjajućih knjiga.

Oživješe odsanjani snovi, postadoše vidljivi u svojoj ljepoti, snovi drevnih knjiga, snovi o ljubavi i ljudskoj dobroti. Vidim poeziju, eseje i utopije drevne, vidim bajke, legende i ljubavne priče ispisane ritmom srca i titrajem duše umrlih i živih autora.

Čujem misli, čujem smijeh, čujem pjesmu, cvrkutanje ptica i veseli romor, zujanje pčela.
U plavičastom svijetlu razigranih snova naziru se drevne utopije, otok na kojem vrijeme bdije, Atlantida koja svoj san sniva i grad sunca su sjedinjeni u ovom čudesnom gradu satkanom od sanjajućih knjiga.

Koračam do hrama u kojem ljubavni san na morskim orguljama poeziju drevnih oceana svira. Ulazim u svetu građevinu da osjetim miris tamjana kojim san dobrote na oltaru život u ljubav pretvara.
Nad oltarom se sunce s oblacima igra, razbija oluje, zaustavlja buru

Osjećam titraje drevnog sna, spoznajem, to je točka u kojoj se sjedinjuju putevi svih kozmičkih zakona.
Snena knjiga mi odgovara, ja sam brevijar u kojem se grle mudrost i znanost, duša i materija, ja sam kristalno zdanje izniklo iz energije koju eonima nazivahu ljubav.
Titrala sam fotonima i skladala simfoniju univerzuma, bila mjesečeva sonata, drhtaj duše univerzuma, radosna znanost iznikla iz drevne mudrosti, Erosova ljubavnica, Sokratova Diotima, Giordanova Diana, herojski zanosi renesansnih snova, nedovršena antologija kozmologije uma ispisana slovima ljudske duše.

Osjećam ritam glazbe nebeskih sfera, to zvijezde, mjesec, sunce čarobnim slovima pišu baladu o svijetu sanjajućih knjig i slave ostvarenje davnih utopija i sjedinjenje svih duša svijeta u ljubavi, spokoju i miru.

Dijana Jelčić





Grad sanjajućih knjiga


Oznake: knjižnice, biblioteke, knjige, ljubav, život
- 08:18 - Komentari (22) - Isprintaj - #

utorak, 27.09.2016.

Oročeno vrijeme...





Sudbina se poigravala
strunama tvoga života,
bojala sam se.

Kako opisati tminu
i strunu šutnje?

U prenoćištu straha
umiraše ruže.

Nad tvojim čelom
nepoznate sjene,
okvir pomrčine
uokolo lica.

Oči su bile žive.

Ubitačno nedogađanje,
u čahuri mrtvila
nepodnošljiva izdaja
života.

Pokušah probiti
barikadu, zapreku
protoku vremena.

Kao Orfej potražih
život s druge strane
smrti.




Vladati sobom
najveća je moć.
Nisam se okretala.

Osjetih grč srca,
zaboravljeni otkucaj,
promjenu ritma,
metanoju svijesti
i kraj
oročenog vremena.

Na tvom licu osmijeh.
U vrtu procvjetše ruže

Preživjeli smo kraj vremena i ljudi.

Dijana Jelčić



Oznake: ne ponovilo se
- 08:08 - Komentari (22) - Isprintaj - #

ponedjeljak, 26.09.2016.

Uvijek ista priča...





Bitak i vrijeme... kraj filozofije i zadaća mišljenja...

Dogodilo se na današnji dan. Rodio se 1889-te godine Martin Heidegger, istinski magier riječi, mudrac na vratima duše i filozof vremena.
“Odlučnost ličnosti nasuprot nestalnosti raspršenosti u samoj je sebi protegnuta stalnost, u kojoj tubitak kao sudbina drži „uključene“ u svoju egzistenciju rođenje i smrt i njihovo „Između“, i to tako, što je tubitak u takvoj stalnosti za Svjetski-povijesno svake svoje situacije trenutačan … Stalnost se ne oblikuje tek putem, i iz, uzastopnog dodavanja „trenutaka“, nego ovi iz već protegnute vremenosti budućnosno bijućeg ponavljanja.”
“Protegnuta stalnost” je naša svijesti o sadašnjosti, osjećanje vremena. Heidegger tvrdi da se ona zapravo ne mijenja, da je uvijek ista, da smo isti na dan našeg polaska u školu kao i danas u ovom trenutku postojanja. Ono što se mijenja je izvan nas, mi se u tom izvanjem “gubimo” po tajnovitom zakonu osobnosti...






Uvijek ista priča ili milost sudbinskih otisaka...

Pomilovala su me sjećanja… osjećam prelamanje svijetla u prizmi svijesti… kovitlac osjećanja… i misaonu rijeku sa svim njenim meandrima, pritokama i rukavcima…
Volim to gubljenje osjećaja za vrijeme… nestajanje u beziskustvenom poimanju stvarnosti… u rastu i milostima sudbinskih otisaka u pamćenju… zaustavljanje na dionicama odsanjane budućnosti… divno je uspoređivanje tadašnjih slika i i njhovih otisaka u ovome sada… vrtloži se misao… onodobna se slijeva u ovodobnu… ćutim bujanje nadahnuća… istost sa dodacima zrelosti je najvrijednije stanje svijesti… bogatstvo vlastitosti… nepresušen izvor ljepote… riječi izranjaju iz nutrine… važem ih na kantaru svijesti… tražim u njima značenje, zrcaljenje sebe… osjećam i neusklađenost svjetova mladosti i zrelosti… u tome je istinitost nepatvorene zbilje… i one i ove… jedno je ostalo isto do najtananije usporedivosti… osjećanje osjećaja ljubav… njenog rasipanja u savršenstvo kruga… u sklad prostornosti… u harmoniju biverzuma… to je vrijeme zaustavljeno na ekvatoru sna u vječnom ekvinociju jave…

Ti i ja...pod suzama neba, ti i ja u poeziji suza i drevnih oceana... ti i ja, dvije polutke zaobljene u kuglu sudbine… ti ja na planetu na kojem sunce nikada ne zalazi…

Ponavljam se… znam… ali razbacani titraji srca obnavljaju stari ritam u novi osjećaj… s pomacima i zaboravom ponekih otkucaja šapuće tvoje ime… odbacuje obmane, tihuje nježnošću anime candide... snagom tišine iz koje navire nadahnuće… pod kišom riječi uvijek nova, a ista priča o tebi i meni…

Dijana Jelčić

Oznake: Martin Heidegger, bitak i vrijeme, istost
- 08:08 - Komentari (20) - Isprintaj - #

nedjelja, 25.09.2016.

Stvorena od sna...



Stvorena od sna i za san
ti me zaustavljaš
pred vratima
jednostavne smrti
i ja se pretvaram
u pticu i rijeku
koja se vraća izvoru.

Tvoje ime, glas nalik srebru
ostavljen u grlu jasnih prepelica
to je noć koja otvara oči
leptiru vječnome
i vatri sigurnih proljeća.

Zvonimir golob






Gorki med na usnama. Osjetih pucanje opne sna, obgrlio me sjaj zbilje. Moj, nekada bezimeni, pjesnik mi šapuće pjesmu. Bila je to večer slavlja osjetila. Promijenila sam prezime. Promatram veru na prstu... Uranjam u budnost dotaknuta glasom istine.

Pjesnici su čuđenje u svijetu titra misao umrlog poete u dubini duše. Osjećam, miluju me svilenkaste latice antologije ljubavnih pjesama. Čujem poetične šapate, cvrkut sanjalica me odnosi ka dalekim vratima vremena.

Sjetom utkanom u sjećanje, usidrenom u oceanu uspomena prošlih godina vidim, na kristalno jasnom nebu buđenja, zlaćani prah. Bila je jesen, srcu darovala odkucaje smiraja.

Osluškujem smijeh razigrane djece u pjesnicima. Pozivaju me na stazu ka bezbrižnom djetinjstvu. Prisjećam se zagrljaja iz kojeg sam krenula ka ovom jutarnjem blaženstvu. Budim se, šapućem, dovljno sam jaka da budem nejaka u tvom zagrljaju.

Nedostaju mi riječi kojima bih nanizala nisku osjećaja. Stojim na obrubu jutra, riječi usnama razbuđene
osvješćuju praslike nesvjesnog, raskrinkavaju pratipove zatomljene u podsvjesti, razularene suprotnosti, negdje u dubinama skriven izmišljaj uzajamne ovisnosti.

Put pjesništva iskri putanjom snova i dokazuje čaroliju pjesničkih duša. Pjesnici su kao slavuji, njihov pjev izranja iz krošnje vremena. Pozivaju na izvorište ljepote.

Pjesmom ću ti reći koliko te volim.

Dijana Jelčić

Oznake: Zvonimir Golob, gorki med, vjenčanje
- 08:00 - Komentari (20) - Isprintaj - #

subota, 24.09.2016.

Nestvarno stvarni..





Jesmo li trajali
u viru uzdaha,
u jauku rebra,
u vrisku rađanja?

Jesi li
iluzija vječnosti,
iscijeđen iz ruke stvoritelja,
poslanje bogova
ili zbilja očiju boje sljeza?

Jesam li
bol tvoga torza,
prvi grijeh,
uzročnica nemira
ili san u tvojim očima?

Nas dvoje,
beskonačni u konačnosti,
smrtni u besmrtnosti,
nerazumni robovi srca
u koloni žigosanih prolaznošću.

Nas dvoje nestvarno stvarni...

Dijana Jelčić... „Nestvarno stvarni“, KULTura sNOVA, Zagreb, 2014.

06. 10. 2014, promocija





Nedavno smo, u memorijalnom centru Miroslava i Bele Krleže, odslušali sjećanja Branka Glumca na velikana hrvatske književnosti... Krleža je živio u onom, a pisao o našem vremenu...
"A Krleža je neprestance u nama živio razapet između priče i života, između nepouzdanog mita i hrapave zbilje".. ovom mišlju je Branko zaokružio svoja sjećanja.





Bilo je to nestvarno stvarno predvečerje na Krležinom Gvozdu 23.

Poslije smo otišli na večeru i nastavili razgovarati...

Što je vrijeme?... dimenzija, stanje, misao, osjećanje, trajanje… želim ti vrijeme… poruka sretnog srca…

I ja tebi želim vrijeme ljubavi… vrijeme je ljubav… ma za mene je sve ljubav… i pucketanje vatre u kaminu… i okus vina na usnama i titraji svijeća u zimskim večerima… i bog vremena koji u skrivenom kutu svemira proždire naše trenutke…
proždire li ih?... nitko to ne zna… nisu znali ni oni prije nas… naslućivali su njegovo postojanje… vrijeme je sudbinski put… postoji li ta staza?... je li ucrtana na globusu koji se vrtloži vrtlogom iznjedrenim iz aktusa purusa?...

Ljudi se međusobno varaju, lažu jedni drugima u lice, obmanjuju se laskanjem i prozirno pretvorljivim udvaranjem, a to im često pošteno ljudski izgleda nerazmjerno hrabrije, nego da jedni drugima kažu golu istinu”,jedna je od Krležinih misli o vremenu i ljudima nekada, danas snažnijim nego ikada.

To je literatura… njeni su znakovi znakoviti… razumijemo li ta značenja?...

Razumijemo li govor cvijeća?… čitamo antologije… znači razumijemo jezik nutrine… u nama živi hermenaut… premošćuje misli i osjećanja u zbilju… sretna sam u vremenu… je li to glupa rečenica?... pitam te…

Smiješiš se… ma ti se uvijek smiješiš kada pokušam izazvati dijalog tišine…
mjenjam li se?... pitaš me pogledom…
volim tvoje promjene… odgovaram poljupcem…

Nema glupih rečenica, nema nevidljivosti za slijepe, nema nečujnosti za gluhe… nema neosjetljivih… svi smo mi od istog tkiva sazdani… svi mi osjećamo osjećanja… svi mi živimo u moći sadašnjeg trenutka… svi mi lebdimo među paralelnim svemirima… ronimo potonulim utopijama… nesvjesni te datosti…

Nas dvoje, beskonačni u konačnosti, smrtni u besmrtnosti, nerazumni robovi srca u koloni žigosanih prolaznošću.

Nas dvoje nestvarno stvarni...

To smo mi… preslika stvoritelja… jesmo li svjesni toga?...
Osjetih nestajanje neuslkađenosti… prilagodih se kovitlanju vremena… nađoh se u središtu životnog labirinta… na izvorištu ljepote… sretna…

Dijana Jelčić



I mali dodatak našem nestvarno stvarnom vremenu... TV serija Novine... Scenarij potpisuje nagrađivani književnik i novinar Ivica Đikić, dramaturgiju također nagrađivana književnica Tena Štivičić, dok se režije, i to prvi put serije, uhvatio nagrađivani Dalibor Matanić, a i Zdenko je tu... sredinom listopada stiže na male ekrane...


Oznake: promocija, nestvarno stvarni, što je vrijeme
- 08:58 - Komentari (20) - Isprintaj - #

petak, 23.09.2016.

Moje godišnje doba...





Omamljena čarolijom zore pijem prvu kavu. U krošnji vremena tišinu razbija klatno crkvenog zvona. Poziv na zornicu. Artemida u meni promatra svitanje u carstvu Vage i boginje lova. Sanjam li ljepotu ... ili se odraz sna slijeva u budnost… svjetlost se prelama u prizmi sjećanja… fotoni plešu ples nepostojećih valnih dužina… noćas su u snu padale zvijezde… izgovorila sam psalm ljubavi… poželjela da mi jeleni jedu iz ruke, da progovorim jezikom cvijeća… razumjem govor vlati trave… cvrkut ptica… šaputanje neba i šum vjetra… tihovanje tepiha od lišća...

Zapitah se kada će utopije prestati biti utopije… hoću li se jednom probuditi u iluziji i osjetiti divotu njene stvarnosti… utjelovljenje nestalog kontinenta u oceaniji zbilje… hoće li se ostvariti san sanjara o djeljivosti atoma do nedjeljivosti… hoćemo li spoznati dimenziju vječnosti… hoćemo li ikada ostvariti brzinu svjetlosti… dosegnuti beskonačnost… i proces konačnosti oćutiti kao svilotisak neumiruće duše na ovozemaljskim putevima?

Zatvaram oči… na bespuću metafizičkog neba titraju duše u nevidljivim odorama… bjelina oživljena u snovidu ljepote utkane u svijest sretne budnosti…




Otvaram oči… slika se pretače u sanjivost prvojesenjeg dana… budim se šapatom tišine… vraćam u stvarnost… svjetlost bojom vjenčanice odjeva mlado jutro...

Sunce ju zlati... događa se dosegnuće svemira... zagrljaj čovjeka i vječnosti...

Život tako jednostavan i lijep...

Dijana Jelčić

Oznake: ravnodnevica, prvi dan jeseni, zviježđe Vaga
- 08:00 - Komentari (28) - Isprintaj - #

četvrtak, 22.09.2016.

Sjećanja, ti mostovi pod kojima se budim...




"Dijana Starčević piše pjesme odavna. Ona je kao dijete glumice rano dodirnula nevidljivi svijet sna i privida, lica i naličja, obraza i obrazine. A to nije njeno jedino iskustvo. Njena shvaćanja poezije su u žarištu dubljem od površine razine vidljivosti. Izvor ljepote ona traži u zatrpanoj dubini tragičnog pamćenja. Nije jednostavno imenovati unutarnja stanja ali je smisao pjesme upravo u tome da uobliči "to nešto bezimeno što raste..", kako Dijana kaže u jednom stihu...Ova zbirka je bila oproštaj s prvom ljubavi... nastala je ko slobodno disanje srca... to je dnevnik sna ljubavi i vatre... "

dio recenzije Jure Kaštelana iz knjige "Odakle dolazi ljepota" Dijana Jelčić- Starčević, Zagreb, 1987.






Poklonili su mi ime i boginju, ne ti nisi bio kriv što nisi osjetio da trebam slobodu i da sam ponosna na postojanje boginje u meni. Boginja lova i Mjeseca, je u tebi pronašla zaštitnika svojih lovišta. Nepogrešiva u izboru postala je ljubavnicom mjeseca, a njena ljubav iz noći u noć ljepša, postojanija, nježnija. Ne, ti nisi kriv što nisi osjetio da sam dovoljno jaka da budem slaba i izgubljena u tvojoj ljubavi. Pričali su mi o sunčanom podnevu, o košmaru od straha i želja, o trenutku kada sam poželjela ugledati svijet. Željeli su boginju ljepote i ženstvenosti, željeli su mi darivati ljubav i budućnost, a ja sam već onda sanjala plave daljine i ljubav tražila među zvijezdama. Pričali su mi o prozi moga rođendanai voljeli me nekom čudnom ljubavi koja je u meni gušila iskonske poticaje i ružno pače je zaplivalo uz rijeku nespremno za život.....Ne, ti nisi bio kriv što nisi osjetio da u meni živi boginja lova i mjeseca...




Produljila sam djetinjstvo do ženskosti,
iz sobe pune plišanih igračaka,
noseći pepeo djevojaštva
u buketu bijelog cvijeća
jurnula u život.

Gazeći po snjegu
u lakiranim cipelama
željeli smo sreći odrediti smjer,
podijeliti hladnoću...

Skidao si cvijeće iz moje kose,
stavio ruke na leđa, voljela sam dodir tvoje kože
i sudbinu i decembar i vjerovala plivjući uz rijeku
pobjedit ćemo prolaznost.

Velika srebrna lopta
zapletena u plavoj mreži
čuvarice snova zapali krijesnice,
razbi tamu zaborava.

Čista ljepota
spusti se noćas
prozirnim ljestvama
i dotaknu moj prozor.

Zamagljeno staklo
zasja očima
sreće.
Milovanje svjetla
probudi uspomene
tragovi tvog tijela
oživješe
na ružičastom satenu
pored mene.





Misli su preglasne
za tišinu koju želim,
slavim slobodu,
a nazdravljam s tugom
na usnama gorčina
na ognjištu uspomena
izgara zanji panj,

Noćas je vjetar
odsvirao requiem,
ugasio lumin
na oltaru želja
iz kaleža žudnji
prosuo pepeo
nedosanjanih snova.

Na horizontu vrisnu zora
slaveći Fenixov let.

Trg cvijeća je šutio suncem,
osjetih miris maja
u februaru.

Tvoja sreća
dotaknu misli,
zaustavi želje.
U zrcalu istine
vidjeh siluetu tuge
u odlasku.

Na uglu tvoje i moje ulice
blješti izlog vremena
na policama vrijednosti
sa ceduljicama neprocjenjivo.

U meni žive uzbuđenja
prvih pripadanja
tiha vatra skrivena u
kutovima sjećanja.

Prošlost na granici stvarnosti,
okus izmješanih previranja,
hrana za emociju sreće.

Pozdravimo zajedno izlazak sunca,
neka to bude vjenčanje bez svjedoka,
bez potpisa.

Ne boj se, zagrli me,
neće biti kao nekada,
mora biti kao sada,
odrasli smo,
u našoj ljubavi je snaga.


"Odakle dolazi ljepota" Dijana Jelčić- Starčević, Zagreb, 1987.



Oznake: odakle dolazi ljepota
- 08:08 - Komentari (20) - Isprintaj - #

srijeda, 21.09.2016.

Dolazeći jesenji ekvinocij...



Nebom se širi harmonija,
ravnodnevica,
smjena godišnjih doba.

Zastoj svjetlosti
u krošnjama
začudnih boja,
uranjamo
u carstvo Vage.

Hoćemo li održati
harmoniju zbilje i snova,
ravnotežu misli i osjećanja,
odnos zakona zlatnog reza
u nesimetričnoj
simetriji postojanja?

Jesen mirisom
kestenja i dunja
budi sjećanja na
dugačke večeri
i naše razgovore,
naša misaona
sučeljavnja
i naše maštarije.

Zaustavljeni u odmaku
od vječnosti,
spušteni na tlo
zemaljskih zbivanja,
onozemaljskim
metaforama
dotićemo
legende.

Umanjujemo se,
strune smo,
zavijutci
vremena.

Globus je premalen
za sanjare.

Dijana Jelčić


Oznake: dolazeći ekvinocij, jesenja ravnodnevica
- 07:37 - Komentari (32) - Isprintaj - #

utorak, 20.09.2016.

Uprisutnjenje sumnje...



To sam ja, Kasandra.
A ovo je moje mjesto pod pepelom.
A ovo je moj štap i trake proročke.
A ovo je moja glava puna sumnje…

Wyslawa Szymborska






Onostrano, beziskustveno,
dolutalo iz budućnosti,
iz praskozorja praznine
usidreno u puninu svjesti.

Misao progoniteljica,
bezriječje dolazećeg,
osjećaj izgubljenosti
zbog nedokazivosti
tinjajućeg ćuvstva.

Muk vremena,
uskovitlana tišina,
premosnica ka događanju,
blaženstvo zaborava
izgubljeno u
latentnoj iskri sjećanja.

Kasandra je čula
nečuveno,
nisu joj vjerovali,
nije uspjela
spasiti Troju.

Nad bezdanom sumnje
zvjezdani prah,
vjetar se umirio,
zamrlo je vrijeme,
prostor zgusnuo
u točku nestanka
i nastanka.

Čekam, tišina para uši,
osluškujem dolazeće,
u suzi zgusnuće
nadanja,
iščekujem prasak,
povratak povjerenja
nestalog u davnoj
kiši nad oceanom sna.

Dijana Jelčić... zajednička zbirka poezije "Isprepleteni dušama stiha", Kultura snova, Zagreb, 2015.





Oznake: Kasandra, WYslava Szymborska
- 08:08 - Komentari (26) - Isprintaj - #

ponedjeljak, 19.09.2016.

Kao žetveni mjesec...




U noći žetvenog mjeseca
netko pokuca na prozor.
Je li to opet velika sumnja?
Ona sklopi oči,
osluškuje, tišinu.
Kucanje joj para uši,
a pred prozorom stoji
Život,
tako jednostavan i lijep
da mu se ne usudi približiti.

Bilo je to u vremenu poezije i oluje ruža, u vremenu kada je vjerovala da je život iza nje zatvorio krug i pustio je da luta noćima bez snova.
Počela je pisati pjesme u koje je uplitala svu tugu svog mladoga srca.





Rekli su mi da slaviš Bacchusa
kada je vrijeme za snove
rekli su da dočekuješ zoru
u parkovima
ili pod mostovima.

Noćas sam te tražila
pod mostovima.
Klošari su skrivali lica
i pružali ruke.

Osjetih miris istrošene ljubavi
i dotaknuh jedne usnule oči
gorčina je prelazila u bol.
Sretoh tvoj pogled bez osmjeha
a suze su mirisale tugom.

U tvojim rukama
neka nepoznata kosa,
osjetih hladnoću
na dlanovima
i prazninu iza mene.

Rekli su mi da slaviš Bacchusa
kada je vrijeme za snove
a na stolu ispred mene
leže krhotine čaše iz koje smo
ispijali ljubav
i ruke iz nedovršenog zagrljaja
s dlanovima još punim
nedavnih dodira..

Tada netko pokuca na okno njenog srca.
Ona otvori oči.
Život tako jednostavan
i lijep
pruži dlanove.

Dijana Starčević, "Odakle dolazi ljepota" Zagreb, 1987.








Pišem, dakle dišem... dišem dakle osjećam... osjećam dakle postojim... otkrivam još uvijek bezimene pojavnosti u sebi... bitak bitka... fokus prostor- vremena... a onda se igram riječima... a pisanje je terapija... misao materijalizirani osjećaj... pretočena u sintagmu postaje zrcalo nutrine... nietzsheanski filozof sa čekićem... vidim ga u magličastom oblaku svijesti... i tada se sukobljavam s njim... fokusiram ga... darujem mu ime... okus, boju, miris... pripitomljavam ...

Majka mi je darovala velikog, drvenog slona za sreću. Od tada pamtim samo sretne dane... zavoljela sam sjetu na obroncima pamćenja... tajanstvenu bezimenost drevnih osjećanja... neusporedivost zrnaca vječnosti i iskričave stvarnosti...
Promatram mozaik na zidu hrama uspomena... nedovršeno djelo svijesti... ikonu života nad oltarom trenutka... kao žetveni mjesec objavljuje smjenu godišnjih doba ... ekvinocio vremena...

Mjenja oblik, širi se u prostornost nedohvatne dolaznosti... na zadnjem kao i na prvom oblutku našeg neba upisah ljubav... upisah je ritmom srca koje još uvijek zaboravlja poneke otkucaje... osmijeh na tvojim usnama i mekoća dlanova određuju ples mojih uzbuđenja... krhkost zagrljaja snaži vjerovanje... gasi žeđ... danas dijelimo tajne kao obroke u dane prvih susreta...

jesi li gladna?... ne, volim te...

Još uvijek odlijećemo u drugima nedohvatne svjetove... slijede nas mjesec i oblaci... postojimo u trajanju, neumorni u traganju za staklenim oblutcima našeg neba...

Dijana Jelčić




Oznake: žetveni mjesec, odakle dolazi ljepota
- 08:08 - Komentari (26) - Isprintaj - #

nedjelja, 18.09.2016.

Paradoks vremena...




Krletka satkana od niti prošlosti, srce u lancima nekog davnog sna, duša u okovima izgubljene sreće.
Tajna prošlog vremena. Pokušavam se sjetiti, ali ova noć je jača od uspomena.
Tamo, u uspomenama je sve mrtvo i nepokretno, noćas osjećam vrijeme.

Žudnja mrvi sram.

Stih, zaustavljen u vremenu, sretna budnost, nepobitnost snovitosti, neopozivost prolaznosti i obrisi neprolaznih iluzija. Srce neumoljivo otkucava trenutke. Sjećanja kvadriraju zaobljenost istine, U prostoru razuma gomilanje okusa, mirisa i glasova.

Iz uspomene danas dozivam bitak našeg vremena, naša mahnitanja neotrovana prolaznom svrsishodnošću.

Za ideale se umire, govorio si, vjerovala sam ti.
Igram se, tkivom sna kvadriram djelić naše zbilje.

Uspinjanje Jakovljevim ljestvama, obnavljajuća iluzija. Sazrijavnje pod Platonovim nebom. Bijeg od svrsishodnosti, plov pučinom trenutka.

Jesmo li odrasli?

Nismo!

Paradoks našeg vremena!

Dijana Jelčić




slike... Erik Johansson

Oznake: paradoks
- 09:19 - Komentari (24) - Isprintaj - #

subota, 17.09.2016.

U kamenom gradu...



Područje Stoca je poznato po brojnosti i raznolikosti kulturno- povijesnih spomenika koji datiraju iz vremenskog raspona od oko 14.000 godina. U tom bogatstvu kulturno-historijske baštine se gubi važnost i značaj, a prije svega posebnost, ostataka Ilirskog grada Daorsona. Daorson je bio glavni grad heleniziranog ilirskog plemena Daorsa koji su živjeli od 300. do 50. godine prije nove ere u dolini rijeke Neretve.






Kiklopski zidovi, zaustavljeni u vremenu... uramljuju Daorson...


Prijeteća praznina
života bez strasti,
bez titraja,
bez pomaka.

Praznina ne postoji,
rekoše mudraci.

Postoji,
dragi moji,
začaurena u strahu.

Postoji
u plesu dugih sjena,
nad bezdanom na litici svijesti,
u želji neispunjenoj,
u nedohvatnoj budućnosti
ubrizganoj u užas ponora.

Bojali smo se,
bježali iz vremena,
u njedrima trenutka
poželjeli dohvatiti sunce.





Na stubama vremena,
u gradu, među megalitima
osluhnusmo tišinu kamena,
uronismo u mir i
dočekasmo zagrljaj
kraja i početka.

Sjene su nestale,
sunce ostalo,
kalendar vječnosti,
oganj kozmosa,
ti i ja
i duša kamena.

Odživjeli smo
putovanja,
oduprli se iskušenjima
i vratili u zbilju.

Kamenje je zaokružilo
svjetlost.

Dijana Jelčić... "Nestvarno stvarni" zbirka pjesama Kultura snova, Zagreb, 2014.






Bili smo u kamenom gradu, a onda se spustili u dolinu stećaka, u svijet kamenih spavača, u Radimlju... tišina… sparina odlazećeg ljeta se razlila dolinom… stigli smo sa Suncem… osluškujemo razotkrivanje tajne… ti i ja contra mundum… ti i ja u kukuljici trenutka… iza nas je ostao svijet neizrecivosti… ispred nas je svijet neizgovorljivosti… univerzum svjetla i sna… stojimo u središtu zbilje… oko nas četiri okna… četiri strane svijeta… četiri putokaza… četiri esencije postojanja… peta ključa u nama… osjećam usklađenost misli I osjećanja… naš let iznad točke prividnog mira… jesen donosi poeziju kiše… ispire prašnjavi put ka ničemu iza kojeg se krije savršenstvo smiraja…

"Zemlja je smrtnim sjemenom posijana.
Ali smrt nije kraj. Jer smrti zapravo i nema.
I nema kraja.
Smrću je samo obasjana
staza uspona od gnijezda do zvijezda."
Mak Dizdar


Čujem zov daljina… iz srca prostora izvire vrijeme... uvija se oko nas blagošću dozrijevanja u želji… u trenutku raskošne spoznaje lakoće nastajanja I postojanja u zbilji… promatram tvoje lice… u očima sjaj novog svitanja… mlado jutro izranja iz tvog pogleda… slijeva se u zenit života… vječno ponavaljajuća ljepota… vjekujemo u srži vječnosti… ti I ja contra mundum… protiv ne talasanja, protiv jednoumlja, protiv spletki I kučina… protiv zavisti I ljubomore… protiv taštine…

Jedno veliko svjetlo, okruglo i puno prekrasnih boja se pojavi na obzoru... šapnuo je

Boginjina duša u tebi je kao svjetlost,
a svijetlost ne poznaje satove.
Prolaznost naših dana i noći
moru i hridinama ne znači ništa,
ali i geofizika ima dušu
i vrijeme će jednoga dana stati,
trenutak će tada postati vječnost ...

Ne dozvoljavamo nikome da nam zamuti izvor svijesti… iz te tajnovite vrulje izvire svjetlost koja obasjava pučinu oceana i okna ka četverostranoj stvarnosti… a mi u sebi nosimo quintu esenciju… i uvijek iznova se
odlučujemo za ljubav…

Sve drugo se događa samo od sebe…

Dijana Jelčić

hvala @Annabony i @Sve ostalo su priče što su me prisjetile na ovo moje davno napisano...

Oznake: Daorson, Radimlja, sjećanja
- 08:18 - Komentari (24) - Isprintaj - #

petak, 16.09.2016.

Vrata zatišja...





Ova noć miriše na tišinu i vino, tajnovita, neopipljiva kao oblak od snova. Stojim na rubu zagrljaja, osušena zemlja, tvoj pogled nebo puno želja. U ekliptici sna mjesec pun srebrenog sjaja i toploga zlata. Ti, to su bili snovi, vjetar na seoskoj cesti i ruka na ramenu u kinu. Ti, to je bila sreća i suze pri rastanku, traženje blizine, telefonski razgovori i pisma. Ti, to je ljubav, ali nije život. Uvijek kada sam dolazila s mirisom januara na koži s isušenim ispucanim usnama, s nepokretnim dlanovima na kojima je počivala žalost tvoj osmijeh je plesao tijelom, skidao inje iz kose i palio vatru za zaleđeno srce. U igri s ljubavi uložili smo mnogo, izgubili sve, a dobili život. Na stolu leže ruke iz nedovršenih zagrljaja s dlanovima punim nedavnih dodira. Vani se netko smije grohotno i zlobno. Željena tišina puca, mrvi vjerovanja, razbija toplinu. U kaminu gori vatra, na zidovima žive sjene, nesigurni valcer prstiju se slijeva u simfoniju, devetu, rođenu u gluhoći osjetila.





Vratio si mi nebo, sunce, zrak
život, u noći punog mjeseca
na obali jezera sreće.
Vjetar, ti i proljeće.
i miris šljunka
Tvoj dah, tvoje oči,
tvoj zagrljaj
i davno zaboravljeni osjećaj.

Do tada razočarana,
rastrgana između
jučer i sutra
zaustavljena nevidljivom rukom
sudbine na početku sna.

A željela sam samo život
jednostavan i moj.
Uronih u dubinu tvog pogleda,
osluhnuh rapsodiju boje davnih privida.

Darovao si mi
sreću za sreću,
vratio ukradeni san
i ljepotu pripadanja
u onoj proljetnoj noći
punog mjeseca.






Možda ćemo u sutonu života
biti slobodni,
Onda kada riješimo sve zadatke,
kada na licima budu
prepoznatljive samo oči,
kada iste misli
budu jedini poriv ljubavi.

Možda ćemo onda znati
da nismo uzaludno živjeli...
Možda!


Dijana Jelčić- Starčević „Odakle dolazi ljepota“ 1965- 1987.




Oznake: odakle dolazi ljepota
- 08:28 - Komentari (30) - Isprintaj - #

četvrtak, 15.09.2016.

Povratak...




Tamo gdje riječi šute,
gdje su misli nepotrebne
a ljubav u nama raste,
tamo gdje rijeka vremena
deltom grli more snova
a ljubav u nama traje.

Tamo ćemo
na obali spokoja i sreće
zagrljajem ubiti hladnoću i
vidjeti cvijetanje nezaboravka,
tog čudesnog plavetnila,
znaka vječnosti želje i
trajanje plavog sna.





Povratak je moguć samo tamo gdje smo već jednom bili… u obilje uspomena utkanih u pamćenje… u hitrovitost vremena na obroncima sjećanja…

Sjećam se… vrti se film kao san, film kao glazba, film kao beskraj utopljen u suzu radosnicu na licu trenutka… vrtoglavi osjećaj čarobnosti se razlijeva… slijeva u prostornost nedogađanja… u ovo tromo nedeljno poslijepodne… u kreaciju neplanirane iluzije… u odraz stvarnosti koja postaje preslika one prohujale…

Kao u pejsažu sna krećem se mjesečarskom sigurnošću… uprizorujem vizije u titrajuće strune neprolaznosti… zaustavljam slike… kucam na vrata prizora odigranih na sceni prošlosti… osjećam probijanje kroz opnu zaborava… ulazim u najtajnije kutke uma… ćutim bujanje podneblja percepcije… uzletanje ptica u perivoju svijesti… kupanje u jezeru… u bistroj vodi iznad izvora Krupe… rijeke dvosmjernice… izmjenu plime i oseke osjećanja... dodiruju me lopoči… cvjetovi iznikli iz dubina te ljepote… izlazim na stazu ka djevičanskoj šumi… koračam među siluteama lahorastih breza… dodiruje me svitanje… i tvoj osmijeh…

Koračamo rame uz rame ka staništu ljepote… otkrivaš mi tajne svoga sna… u svitku metafora otkrivam magiju tvoga izričaja… znakovlje puteva kroz panoramu tvoje misaonosti… razotkrivaš mi sebe iz sebe… sjećam se dubine tvog pogleda u kojem vidjeh početak zajedničkog sna…

Da, povratak je moguć samo tamo gdje smo već jednom bili… a bili smo na izvorištu vječnosti… u iluziji božanske istine… u okrilju neizrecivosti mi tihujemo stvarnost… u odlascima i dolascima u dolinu zelene rijeke uokvirujemo besmisao u smisao…

Koračamo rame uz rame sudbinskim putevima… ti u tebi… ja u sebi… a zajedno u prisnoj bliskosti osjećamo nedjeljivost cijeline koju, korak po korak, zaobljujemo u život…


Dijana Jelčić




Oznake: močvara, dolina Neretve, delta
- 08:28 - Komentari (26) - Isprintaj - #

srijeda, 14.09.2016.

U tišini...




U romoru rijeke poezija kapi i tišine… prelamanje snovitosti u budnost… svanulo je rujansko jutro prepuno osmijeha… neopisiva slika obzora… svitanje živi utihom vremena… bez daška vjetra… u kovitlacu misli vidim puteve kojima ćemo koračati… iluzija pretočena u stvarnost… svijet je lijep… duša svijeta je uzdrhtala plamenom sna… razlila se zbiljom… osluškujem riječi izgovorene na početku priče… neka bude svjetlo… planet nezaustavljiv u svom vrtloženju svjedoći početak bez kraja…

Je li postojao početak ljepote?… gdje se dogodio zagrljaj čovjeka i svemira?... Što je bilo prije stvarnosti?...

Gomilaju se pitanja… odgovori se kriju u razuzdanoj želji za nestajanjem u nestvarnosti…
Stojimo na granici između istoka i zapada, iza nas most ka drugoj obali... tišinu razbijaju naši koraci po kaldrmi, a grad još spava...

Zaboravljam uključiti vanjska osjetila… zaustavljam protok zbilje… živim usplahirenost postojanja u obrisima divne iluzije…

Ti me budiš iz zanosa… vraćaš me u misaonost… početak ljepote je ovo ovdje i ovo sada… čujem odgovor u poeziji tišine… grliš me… ćutim virovitost univerzuma…

Zar je važno što je bilo prije?... odgovaraš mi pitanjem… Spuštamo se do rijeke.

Ne, ništa nije tako važno kao ovaj trenutak… ovaj titraj vremena… ovaj djelić vječnosti… ti, ja i smaragdna rijeka… i tišina…

Sanjaju li drugi ljudi ovo drhtavo jutro na obali rijeke nevraćanke?

Dijana Jelčić






Oznake: mostar, Neretva, san
- 08:00 - Komentari (32) - Isprintaj - #

utorak, 13.09.2016.

Jedno staro pismo...





Bila su jutra poezije, davne sedamdeste i osamdesete godine... trajali smo između pjeva slavuja i cvrkuta ševe... pisali smo se... nagomilavali su se papiri...... pospremali smo ih u škrinju uspomena... a onda me Enes Kišević prisjetio na pisanje sebi samom... na neobjavljene tekstove... na ono što smo pisali u pismima... evo pronađoh ga u davnim, već požutjelim zapisima... napisano davnih osamdesetih godina... njemu.





U vjetru opijelo
umirućem danu.
Kiši.
Ponavljajuća igra,
svakodnevica,
ples planeta
oko sebe i
oko sunca.

Je li to smisao postojanja?
Koliko svjetlosnih godina
se krije u zbroju ove ljepote?

Rekao si mi jedne noći našeg naglog ljeta da je pored tebe prolazilo mnogo mladih žena, nježnih žena, lijepih žena ostvaljajući na tvojoj koži tragove, male zareze slične fjordovima o koje još uvijek udaraju valovi sjećanja...
A onda sam došla ja ruku punih žutih leptirica koje si ti jedne noći oslobodio iz okova srama. Zrak je mirisao na kišu, a ja sam tražila oslobođenje ne znajući da sam u vlastitim lancima godinama prolazila pored ljepote ne dodirnuvši je.
U tvojim rukama osjetih ostatke djeteta u meni i postade mi jasno da sam za sve prošle tuge bila sama kriva, godinama nisam dozvolila suncu da mi cvijeće smami.
Iznenađena zorom poslije sparne noći ponavljah tvoje ime kao da je izmišljeno samo za mene. Ugledah, nakon dugo vremena, sliku mog opuštenog lica u Zdencu povjerenja.
Urezana sunčanim strijelicama u koru tvoga glasa osjetih kako toplina odleđuje zaleđenu rijeku mojih ruku.
Godinama sam u svijetu užasne ravnodušnosti tražila nježnost i toplinu osjećaja u ljubavnim pjesmama, putovala s pjesnicima kroz život, bila s njima prijatelj. Proljeća su se događala sa stablima, ružama, pticama i rijekama ... toliko toga se rađalo oko mene, bez mene, do zadnjeg ljeta kada sam u dubini tvog imena vidjela kako nestaje uzaludnost, osjetila povjerenje u tvoju postojanost i ja otvorih vrata novom životu.

Šaputao si Enesov stih,

Ne guši krik poljubcima
pusti glas
neka misle da rađamo se
neka misle da umiremo
udahni me
svu me udahni
do dna...

Na nepoznatoj hridi vidjeh svjetionik, putokaz u oluji snova, bijah okrhnuta lađa a vesele joj zrake dodirnuše jedra... skinuše sjenu straha s kormila i ja okupah ostatke želja u Zdencu života.
Osjetih te kao rastopljeno sunce u sebi i cvijet jedan planu za sve ono što je ostalo u tami, za sve što nije cvalo. U jednoj ruži danas cvjeta mnoštvo prošlih ne otvorenih pupoljaka.

iz ljubavi s ljubavlju
samo Ja



stvarno su prošla desetljeća... bili smo u Ludbregu, poezijom slavili Valentinovo... tada mu ponovo pročitah ovo pismo...

Ljubavno pismo

Oznake: pismo, vrijeme, trajanje
- 08:08 - Komentari (34) - Isprintaj - #

ponedjeljak, 12.09.2016.

Ranojutarnji posjetilac...




Dok sam pred svitanje pisala komentar @teuti, ranojutarnji posjetioc, skakavac je tišinom stvarao tišinu trenutka... njemost našeg dijaloga je oplemenila ovo svitanje... tišinom mi je govorio... zavoli ovaj dan, zavoli misli i sjećanja, dozvoli srcu da diše... i moje srce je prodisalo ritmom zornice...



a onda je skočio na našu fotografiju iz mladosti... u sjećanju siluete zakovitlaše tišinu, muk preobraziše u rapsodiju
vremena i snova. Utihnuo je jecaj prolaznosti.

carpe diem dragi prijatelji...






Osluhnuh tišinu...

Začuh utihu,
znamen smisla,
glasanje
utrobe svjetlosti.

Neugasiva je
prva iskra,
muk postanka,
nečujnost
simfonije Raja
u sluh
ubrizgana,
dišnicom
osmišljena.

Dišem nježnost
vječnosti,
sudionik sam
postanka,
aktus purus
vremena.

Struna svemira,
nevidljiva istina prostora,
jednodimenzionalnost početka,
obličje trajanja.

U igri srca i uma,
osjećanja i misli ljubav
u odori neprolaznosti,
u auri bijele svjetlosti,
u rođenju dana,
u klijetki vječnosti.


Dijana Jelčić



Oznake: svitanje, skakavac, pjesma
- 07:57 - Komentari (34) - Isprintaj - #

nedjelja, 11.09.2016.

Poetska čarolija...



U obećanju vremena naše godine,
brazda sjećanja i odživljeni nemiri.

U trenutku zgusnuće ljepote. Pjesnici su čuđenje u svijetu. Šimić je imao pravo pjesnici otkrivaju tajne Svemira,
žive život utkan u poeziju vremena, u trenutak, u titraj oka, u ovo malo ništa, u kojem se zrcali
delta zelene rijeke, nebo, more i zemlja.
Zvijezde tihuju, dokazuju našu nedjeljivost od kozma.
Riječi oslobođene iz krletke srca, ulovljene u mrežu sunca,
prosute u trajanje huje alejom osjećanja, zaustavljaju se u krošnji misli,
izlijeću kao ptice rugalice i slijeću u prazninu svijeta.





Nutarnji muk, preobražaj dijaloga svijesti i podsvjesti u igru srca i uma.
U misaonom režnju se uskovitlao svemir, u osjećajnom se utjelovilo se vrijeme, osmislio prostor.

Ima li istine u sudbini proroka Jone?
Hoćemo li se izgubiti u utrobi velike ribe?
Ponavljamo li prvi grijeh?

Na vratima svijesti moćnik uma, nasmiješena luda, simbol ushita, ničim povezan, a povezuje sve.

Vidjeh suze, tugu u očima i osmjehe na licima.
U zrcalu osjećanja ples srodnih duša, na vratima vremena metafora susreta.





Bila je to poetska čarolija... promocija zbirke "poema o ljubavi"

Kada se grlimo postajemo sićušni
Kao mrva prosutog šećera
Kada se ljubimo postajemo nevidljivi
Kao u zemlji najljepših bajki

Lebdimo spojeni u ljubavnoj igri
Vrišteći vrhunce u maloj kapi
Tako postajemo maleni ispod neba
A ljubav nam kao svemir velika

Zdravko Odrorčić


Dijana Jelčić



Oznake: večer poezije, poema o ljubavi
- 08:58 - Komentari (14) - Isprintaj - #

subota, 10.09.2016.

Predizborna šutnja i večeri poezije...



U predizbornoj šutnji neka se čuje glas svjetlosti, neka se čuje glas tišine, neka se čuje glas pjesnika... jer

„Čovjek je uznemiren trajno. I postoji duboko negdje u nama slika,
zakopana, potopljena, kao ikona srebrom okovana, u zdencu.
Ta slika tiha je kao svitanje na moru, kada je sve sivo i kada se ne
čuje ništa nego gdje-gdje klokotanje vode.
To je vrijeme šutnje, kada se čovjek pere od nemira i roni
u tišini.“
Miroslav Krleža






09. 09. 2014. u 9 sati na zagrebačkom Dolcu u Potepuhu zagrmio je glas glumca, pjesnika i prijatelja Enesa Kiševića. Pričao nam je o svom rodnom Ključu, o rijeci Sani, o roditeljima i braći. Bio je negromant, zazivao je duhove prošlosti, prizivao duhove naše mladosti koja je prošla u hipu ne davši nam vremena da ostarimo.

Uživali smo, čitao nam je svoju poeziju punu suza, planina, rijeka, mora i ljubavi. Čitao nam je poeziju Česlava Miloša, Tina Ujevića, Paula Celana… redali su se stihovi… glumac u pjesniku je čarobirao na sceni, bila je to alkemija spajanja sa dušom pjesama... Enes je pred nama oživljavao poete darivao im dušu i tijelo.

A onda iznenada, pogleda uperenog u mene, srcem punim ljubavi, je pročitao moju pjesmu...

NESTVARNO STVARNI…

Jesmo li trajali
u viru uzdaha,
u jauku rebra,
u vrisku rađanja?

Jesi li
iluzija vječnosti,
iscijeđen iz ruke stvoritelja,
poslanje bogova
ili zbilja očiju boje sljeza?

Jesam li
bol tvoga torza,
prvi grijeh,
uzročnica nemira
ili san u tvojim očima?

Nas dvoje,
beskonačni u konačnosti,
smrtni u besmrtnosti,
nerazumni robovi srca
u koloni žigosanih prolaznošću.

Nas dvoje nestvarno stvarni...






Zanijemila sam od sreće… a Zdenko rastežući se reče… svaka ti čast, ugura Enes tebe među pjesnike…





a onda ponavljajuća ljepota... kao pred dvije godine tako i sinoć, Enes Kišević je govorio svoju poeziju... sonetni vijenac posvećen Nikoli Tesli... slijed stihova, svjetlost i poezija... titrajuća energija koja drži nas i svijet na okupu... ponovo jedna nezaboravna poetska večer...





Prisutan Kao Svjetlost Bez Glasa

Samo da se uz tebe budim,
meni na svijetu ne treba vise.
Da svaku tvoju mijenu slutim,
da zrak u tvojoj blizini disem.

Samo da tiho uz tebe sutim
prisutan kao svjetlost bez glasa.
I da ti oči očima ćutim,
kao da ću te izgubiti,
sad,
ovoga časa.

Enes Kišević



Oznake: Miroslav Krleža, Enes Kišević, Nikola Tesla, večer poezije
- 08:08 - Komentari (18) - Isprintaj - #

petak, 09.09.2016.

Bijela ruža...




Gasio se dan, jedan od mnogih u kojima gnječih sjećanja i trčah uz rijeku, palih oči neba da ne zalutam u slijepoj ulici nekadašnjeg života.

Jedna zvijezda padom
dotaknu tišinu
na srebrenom sagu mjesečine
zaplesasmo naš prvi tango.


Melodija njegovih riječi je dodirivala srce...


Tvoja duša je kao svjetlost,
a svijetlost ne poznaje satove.

Prolaznost naših dana i noći
moru i hridinama ne znači ništa,
ali kamen ima dušu
i vrijeme će jednoga dana stati,
onoga dana
dok ti budem cvijećem kitio kosu
stijene će zaokružiti vrijeme,
trenutak će tada postati vječnost.

Tada mu šapnuh, tiho, najtiše što sam mogla...


Tvoje usne su dio mene,
a naše ruke u klupku neznanja,
stvarnost, vrulja novih snova.


I pričinilo mi se, vrijeme je doista stalo, postalo trenutak koji još uvijek traje...

Kao ljetna kiša
kapala su milovanja
širio se ozon sreće.

Nebom je klizila ponoć
šireći miris navlažene svile
i ushit probuđenog srca.

Trg cvijeća je toga jutra šutio suncem, u bijelom pupljku osjetih miris proljeća.

Sreća dotaknu misli, zaustavi želje... u odaji ogledala i odjeka prepoznah siluetu tuge u odlasku... vidjeh sjaj novog svitanja i začuh simfoniju nutarnjeg svemira.

Bio je to kraj traganja za izvorišem ljepote... bijelu ružu imam još uvijek... čuvam je kao amulet... kao znak izvorišta koje pronađoh u zrnu srca... ljubav...

„Odakle dolazi ljepota“ Dijana Jelčić- Starčević, Zagreb, 1987.


Oznake: odakle dolazi ljepota, bijela ruža, ljubav
- 08:18 - Komentari (26) - Isprintaj - #

srijeda, 07.09.2016.

Riječi kao ptice...




Riječima sam odgajana... riječima sa značenjem i bez značenja... riječima kao znakovljem na putu ka zrelosti... i oduvijek poezijom žigosana... majka mi je šaputala uspavanke heksametrima i poezijom drevnih sanjara... riječi su ognjište na kojem bdije Vestalka moje mladosti... majka koja još uvijek čuva vatru prvih koraka u svijetu poetike postojanja u zbilji... hvala joj... još uvijek se vidim kao tek rođena na njenom ramenu i sretna sam...





Iz njedara omamljenih tišinom izlijeću riječi… kao ptice iz oblaka, iz božanskog oka, iz srca svemira… lepršave, raskošne, otmjene… slažu se u boje, mirise, okuse, melodije… u njihovom lepetu naslućujem oluje i uragane… i onaj blaženi smiraj ljubičastih sutona u kojima se igramo riječima kao djeca staklenim perlama… izgovorene glasom ljubavi uranjaju u svijest… oblikuju se u osjećaj… u bezglasje čulne čujnosti… u blaženstvo spoznaje…

Postoje li riječi u snovima?… kojim jezikom se sporazumjevamo u snoviđenjima?...

Pokušavam odgonetnuti znakovlje tišine snovitih pejsaža u kojima se susrećemo… to nije šutnja… nije muk… to su krilatice kojima u zbilji ne znamo značenje… riječi izvan svakog frazema… izvan misli… riječi utkane u tajac neizrecivih osjećanja… u milostivosti te ljepote vidim tvoj lik… obrise tvoga tijela uramljene riječima dadaista… poetikom razumljive tankoćutnosti…

Ti dišeš riječima… gledaš riječima… grliš riječima… to su one riječi koje premošćuju bezdane ništavila… iskre trenucima… sjedinjuju prohujalo i dolazeće vrijeme…

Nepostoje zapisi… nema pisanih svjedočenja… nema signiranih pjesama… to je poezija ispisana usnama na koži i znojem srca… poetika nekatalogizirana u antologije lirike… neviđena i nepročitana tuđim osjećanjima…

To je tajanstvena qualia koju tek naslućujem osluškujući tvoje disanje… tajni ritam neopisivosti i neusporedivosti… zaklada očuvanja intime… nevidljivo čvorište snova i zbilje…

to smo jednostavno ti i ja… u dimenziji riječi izgovaranih prostorom duše, ritmom srca i načelom našeg vremena... u nastajućem i dolazećem prostor vremenu... u odaji ogledala i odjeka...

Dijana Jelćić








naslovna fotografija... Zeljko Tutnjevic

Oznake: riječi, ptice, ljubav, ti i ja i ostatak svijeta
- 12:22 - Komentari (38) - Isprintaj - #

utorak, 06.09.2016.

Metafora besmisla...




Bilo je to davno… u Zürichu… Stajala sam pred Kunsthausom i promatrala Rodinova „Vrata pakla“…




Skulpturu koja metaforički predstavlja besmisao života... inspirirana Michelangelovim posljednjim sudom, Delacroixovom, Danteovom i Vergilijevom imaginacijom prelaska rijeke Stiks i ovjekovječena gipsanim odljevom pohranjenim u d'Orsay muzeju u Parizu ...


Grad je tonuo u nostalgiju kasnojesenjeg sutona… Na brežuljku u bijelim dvorima je bolovao pjesnik… stihovi njegove pjesme su probijali zid tišine…

Odnesite me braćo u nekom jedrenjaku
U starom jedrenjaku negdje daleko
I ostavite me samog s mojom gitarom
Neka mjesto mene živi drugi netko…

Bojala sam se, osjećala prisutnost Tanatosa. U elegiji vjetra začuh pitanje.
Što li te je tako ranilo tajanstvena ženo da dušu umataš tišinom prohujalog vremena?
Tiho kao crna pantera se spuštala noć… Demoni su plesali svoj nevidljivi ples… Nisam osjećala hladnoću, osjećala sam bol. Branila me od potonuća u more zlih slutnji.

"Odnesite me braćo u neko drugo vrijeme
Gdje ništa više nije po starom
I izgubite negdje na otoku nekom
Mene sa psom i gitarom…"

Osjetih pjesmu kao crnu slutnju… ponavljajuća molba je razdirala svijest… dotaknuh skulpturu… tu tajanstvenu viziju vrata iza kojih se skriva nepoznato bdijenje u vječnoj vatri… figurice su me gledale očima patnika… šapnuh… povedite nas braćo negdje daleko… nevjerna je nama ova zemlja stara…
Ne znam koliko dugo sam stajala na kiši… kažnjavala sam samu sebe… drhtala kao vrba u vrbiku na obroncima zelene rijeke, tugovala kao nesretni Pan u Arkadiji njegova djetinjstva, plutala kao preživjela putnica sa jedrenjaka koji je tonuo u ledenom moru nadanja…
Mokra do kože osjetih uzaludnost tugovanja… vrata pakla su zablještala pod svjetlom tek zapaljenog reflektora… pogledah u mislioca… osjetih kovitlanje misli… osjećaj nemoći je nestajao… u svijesti mi sinu Rodinova metafora besmisla… šapnuh, pakao nosimo u sebi… oslobodi ga se... krenuh kući…

Sjećam se, u noći su oživjele figurice sa skulpture... Balzacova Ljudska komedija, Baudelaireovi Cvjetovi zla, odživjeh drugo pjevanje Danteovog pakla... preživjeh rađanje, umiranje i ponovno rađanje... to je bila noć dozrijevanja u boli, noć ubitaćne tišine...

A onda je u svitanju mladog dana zazvonio telefon...

Osjetih smiraj misli… nestajanje zlih slutnji… umjesto vrata pakla vidjeh viziju bijele golubice sa granćicom maslinova drveta u kljunu… bio je to osjećaj

Divan, neusporediv, neopisiv ali moj... osjećam ga još uvijek...

Odnesite me braćo u nekom jedrenjaku
u starom jedrenjaku negdje daleko
i ostavite me samog s mojom gitarom
neka mjesto mene živi drugi netko.


Odnesite me braćo u neko drugo vrijeme
gdje ništa više nije po starom
i izgubite negdje na otoku nekom
mene sa psom i gitarom.

A ja ću vam za uzvrat
pjevati o sreći
i moliti ne prilazite blizu.

Odnesite me braćo na drugu planetu
nevjerna je meni ova zemlja stara
na drugoj planeti sretni ćemo biti
moj pas, ja i gitara.

Odnesite me braćo iz ovog života
sve što voljeh tu bez traga nesta
izgubite me negdje s mojom gitarom
il'bolje ukopajte s mjesta.

A ja ću vam za uzvrat
pjevati o sreći
i moliti ne prilazite blizu

Zdenko Jelčić


Ibrica Jusić je uglazbio i opjevao

Odnesite me braćo ...

Budite sretni dragi prijatelji... mi jesmo... pobjedili smo vrijeme tihog umiranja... Zdenkova pjesma je tek uspomena...
a sve drugo je metafora besmisla... i zrcalo originalnih vrata pakla...:)

Dijana Jelčić






Oznake: vrijeme tihog umiranja, zdenko Jelčić, Ibrica Jusić, Rodin, vrata pakla
- 20:20 - Komentari (16) - Isprintaj - #

ponedjeljak, 05.09.2016.

Vrijednosti...





Kako izreći,
kako opisati,
kako označiti,
kako razlikovati,
kako vagati
vrijednosti?

Tražim riječi.

Treba se vratiti
na početak,
u tišinu iskona.

Osluškujem
govor rijeke.

Vrijednosti su nevidljive,
kriju se u osjećajima,
u nemjerljivosti
srčanih otkucaja,
u osmijesima,
u očima.

Uzaludno je tragati
za znacima.

Utkani su
u gorštačkoj
plemenitosti,
u porijeklu,
u zrnima grožđa,
u kapima
zelene rijeke.

U tišinu
samo meni
vidljivu.

Dijana Jelčić ... „Nestvarno stvarni“ Zagreb, KULTura sNOVA, 2014.

Oznake: dolina Neretve, povratak u zbilju
- 18:00 - Komentari (32) - Isprintaj - #

nedjelja, 04.09.2016.

Suncelovka...




Sjedila sam na obali... iza bijelih oblaka se rađalo Sunce... divne li zablude pomislih i upitah se... gdje li se nalazi suncelovka?

U promjenjivosti stanja svijesno prolazih kroz lukove zbilje… nestajah i nastajah pod karijatidama nebeskog svodovlja… kao ptica izronjena iz pepela praotaca letjeh prividima… uranjah u ocean… do dna… do pijeska u kojem se kriju neotkriveni biseri zbilje… izronih na pučinu trenutka oplemenjena slikama koje slažem u sjećanja… u osjećajni kolaž prepun besmislenih događanja i smisla postojanja…

Ljeto odlazi ostavljajući za sobom trag bijelih oblaka… najavljuje cvjetanje maglovitih svitanja… tihu sjetu dolazeće jeseni…

Krošnje mjenjaju odore… nestaje zelenilo u kojem odmarah oči u vrijeme podnevnog blještavila… ostao je tvoj glas kao jeka u fontani svjetlosti… u tvojim očima, kao u drhtavom ogledalu nazirem boju mladih kiša… i osobitost vremena…

U sjaj tvoga irisa upisujem pitanje… i vidim suncolovku skrivenu u dubini tvog pogleda… promjenjiv ritam vječnosti i leksiku beskraja… prepuna elana, iznjedrena iz Edena tvoje nutrine ona mi daruje toplo zlato…

U prividu ljepote, u ikonografskoj čitljivosti istine pronalazim odgovor na pitanje… suncelovka je u nama… u apstrakciji naših misli i tankoćutnosti naših osjećanja…

Dijana Jelčić

fotografija... Jasna Marcelić

Oznake: Sunce, suncolovka, zbilja
- 08:08 - Komentari (26) - Isprintaj - #

petak, 02.09.2016.

Točka prividnog mira...




Duboko u nama postoji jedno mjesto do kojeg stižemo slijedeći titraje misaone spirale u čijoj se zadnjoj točki zrcali Božje oko... to je točka prividnog mira... titraj nutrine koji nas definira kao svjesno biće i omogućuje nam da osjetimo zagrljaj tijela i duše... da oćutimo snagu tankoćutne energije koja se razlila kad je nevidljiva ruka "Stvoritelja" zlatnim srpom požnjela snop tame i kad se, do tada ničim, prosulo sjeme života iz kog se rodio svemir...

Ta mala zrnca svjetlosti, postadoše sunca koja rađaše život u galaksijama kojih su majka i čije su sjeme... na jednom malom nevažnom zrncu sunčane prašine, u zabačeom kutku svemira, zače se klica iz koje niknulo biće koje će postati njegova svijest...

U središtu tog bića zasja božanska iskra... i prodrije u tamu do njenog korjena, do njenih vječnih titraja koji su spleli tijelo i dušu u jedno jedino i neodvojivo od sebe. Kada pronađemo to mjesto tada prestajemo biti marioneta u teatru života, tada postajemo sudionikom vremena i svjesno spoznajemo trenutak u kojem poželimo progovoriti o svemu što mislimo...

Tada više ne vrednujemo vrijednosti nego značenja, spavamo manje, a sanjamo više... u tom komadiću života spoznajemo ljubav i tada svu mržnju i sva nesretna stanja nacrtajmo na komadiću leda i pričekajmo izlazak sunca... krenimo... sreća nije u oblacima nego na stazi kojom kročimo... Sretni, mi govorimo ono što osjećamo i uistinu činimo ono što mislimo...

Živimo taj trenutak kao da je posljednji... budimo čuvari ljubavi na vratima sna iz kojeg se tada više ne želimo probuditi… osluhnimo glas onih koji nas vole i pamtimo lijepe riječi da bi ih slušali u beskraju trenutka kada se otaplja led naših tuga i nesreća... to je glas istine, simfonija univerzuma koja nam priča da sutra možda neće doći i da jučer više nije važno...

Vjerujte mi dugo to nisam znala i čekala sam neki pogodniji trenutak. Danas spoznajem istinu i ako je ne prihvatim, onda ću sigurno žaliti što u ovom času nisam rekla da volim, što nisam izrasla iznad običnih ljudskih slabosti, što nisam pružila ruku za pomirbu...


Ovo je trenutak u kojem govorim istinu... molim za oproštaj i zahvaljujem za ljubav, ljepotu i sve lijepe riječi.

Dijana Jelčić






Božje oko

Oznake: zakon zlatnog reza
- 14:54 - Komentari (26) - Isprintaj - #

četvrtak, 01.09.2016.

Tvornica snova...





Tijekom posljednjeg desetljeća Jaume Plensa postao je jedan od najpoznatijih svjetskih javnih umjetnika, a njegove čudesne, monumentalne skulpture mogu se vidjeti u raznim dijelovima svijeta, od Calgaryja do Dubaija. Rođen je u Barceloni 1955. i često je mijenjao mjesto stanovanja, a danas živi na relaciji Pariz – Barcelona. Iako svoju inspiraciju nalazi u glazbi, poeziji, ali i maštanjima, njegova djela ne bi bila izvediva bez modernih tehnoloških dostignuća, ali i velike financijske potpore...

http://pogledaj.to/arhitektura/poezija-snova-u-new-yorku/







Promatrala sam skulpture španjolskog umjetnika Jaume Plensa… prisjetih se novih otkrića u carstvu neurofiziologije… mozak je tvornica snova… u sivom tkivu se zrcali cijeli svijet… u prozirnim lubanjama vidjeh smisao… oćutih ljubav… osjetih umjetnikove misli pretočene u sadržaj djela… upitah se što za njega ispunjava tu lijepu prazninu… misaonost, osjetilnost, osjećajnost?...

Cogito ergo sum… već otrcana Descartesova misao o misliocu, čovjeku… što se krije u njoj?… možemo li ne misliti?... odvojiti se od misli… odlutati, nestati u nečemu nepoznatom… misao je naše nutranje svjetlo… njome razbijamo tminu ne znanja… ostvarujemo spoznaju… a osuđeni smo na spoznaju… neurofiziolog Antonio Damasio spoznaju naziva prokltstvom s kojim smo rođeni…

Promatram zalazak Sunca… nestaje toplo zlato iz vidokruga… misao titra u moždanim vijugama… lepršaju neuroni… crtaju moždanu kartu… presliku te ljepote… arhiviraju je u pamćenje… u sjećanju ostaje osjećaj topline na licu… zatvaram oči… ponovo vidim sunce… vidim sliku sutona… je li to misao ili osjećaj?... misaona slika prepuna iskričave svjetlosti… i sada kada je Sunce nestalo iz vidokruga slika još uvijek blješti u sjećanju… u roju leptira koji mahnitaju u mojoj glavi… neumorni su… pokušavam ih zaustaviti… uzaludno… misao se pretače u rečenice… čitam ih… čitam li mišlju ili osjećajem?...
Filozofski rečeno čovjek je okarakteriziran racionalnošću, a najočiglednije ispoljavanje racionalnosti je sposobnost mišljenja... no u nama postoji vječna povezanost misli i emocija... jedno bez drugog ne ide... ne postoji... u našoj svijesti se događa mnogo više od jednostavnog racionalnog razmišljanja... mi mislimo konkretno i apstraktno, logično i nelogično, magijski i arhaično ...
U tom koktelu različitosti se rađa naša spoznaja i naša svijest o nečemu... mi se vječno vezujemo za nešto... usvajamo nove izazove... upoznajemo nove ljude... nove krajolike... stićemo nova saznanja... nova osjećanja... i sve to, cijeli taj spektar pojavnosti se gnjezdi iza našeg čela... ostaje začahuren u tkivu našeg pamćenja... tek pokoji djelić nesvjesno zaledimo u podsvjesti... ali ne brišemo... za to ne postoji gumica... to potsvjesno tinja na ognjištu vremena...

Zar je važno kojim imenom ćemo nazvati to nešto što nas čini čovjekom... tu kovitlajuću vretenicu čijim nitima vezemo tkanicu života... je li to misao, osjećaj, osjećanje, psiha, duša, bitak bića?...

To nešto nedodirljivo, to nešto neopiljivo, to nešto neosjetljivo, a postojano to smo mi... mi u carstvu ljubavi... ti i ja utopljeni u naše vidokružje... ti i ja uronjeni u poeziju skulptorovoga sna... u našim glavama se zrcali ono što sami stvaramo... cijeli svijet... naš svijet...

Dijana Jelčić... "Umijeće svakodnevnog pokreta" Kapitol, Zagreb, 2006.
poglavlje... Trgovina snova...






Oznake: umijeće svakodnevnog pokreta, tvornica snova
- 11:21 - Komentari (0) - Isprintaj - #

<< Prethodni mjesec | Sljedeći mjesec >>