dinajina sjećanja

četvrtak, 02.02.2017.

U aleji kamenih spavača...




“Neka oprosti gospođa Evropa, ona nema spomenika kulture. Pleme Inka u Americi ima spomenike. Egipat ima prave spomenike kulture. Neka oprosti gospođa Evropa, samo Bosna ima spomenike, “STEĆKE” . Sta je stećak? Oličenje gorštaka, Bosanca! Sta radi Bosanac na stećku? Stoji uspravno! Digao glavu, digao ruku! Ali nigdje nikad, niko nije pronašao stecak na kome Bosanac kleči ili moli, na kome je prikazan kao sužanj.” M.K.






Povratak je moguć samo tamo gdje smo već jednom bili… pričinja mi se, bili smo uklesani u mramor pamćenja, urezani u reljef sjećanja, u iluziju pateranskih stećaka. Sjećam se, misaonom nekropolom sam snovid branila od zbilje.

Slijedeći Sofijin trag uđoh Campanellin Civitas solis, u hram sa staklenom kupolom kroz koju mi se smješilo sunce, najviši svećenik sna u kojem sam se probudila. Pored njega na velikom kristalnom prijestolju sjede tri kneza u kojima prepoznah snagu, mudrost i ljubav. Kao da sam ušla u Dada Stancu osjetih energiju glasova svih odsanjanih snova i ljubav nahrupi kroz sve otvore stvarajući ovaj prostor bez dobro poznatih dimenzija.



Živio si u zemlji iz koje pisma nisu dolazila, živjela sam u zemlji banaka, satova, čokolade, runolista, osluškivala zvuk daljina sanjajući ljepotu doline zelene rijeke. Bila sam sanjačica rodoslovlja, bio si privid zaštitara moga vremena i mojih sanja.

U jednom drugom snu odživjeh vrtlog vremena, presliku ludila i mudrosti, magični krug tajni. Oćutih uranjanje svjetlosti u podsvijest uma, osjetih pretakanje transcendentnog u potrebno iskustvo.

U misaonom režnju kovitlac neurona, u osjećajnom utjelovljenje privida, oživjela vizija davno viđenog stećka... zagrljaj vjerovanja i mudrosti daruje kamenu dušu... osjetih kako se znanje širi prostorom i ujedinjuje sa univerzumom.
To nije obična aleja iz mog vremena, to je škola sunčanog grada. Krenuh beskrajnom alejom osjećajući misli kao dodir vjetra koji se širi i sljubljuje s energijom moje znatiželje... zaustavih se u sjećanjima... u trenutku... osjetih titraje duše kamena...


Postavih si pitanje…

Kako preživjeti u ovom zastrašujućem vremenu koje mi preostaje?

Osluhnuh tišinu jutrenja, moć prelamanja noći u dan, svitanjsku puninu u koju se uvukla sumnja. Začuh razdirući vrisak iskonskog jezika, narušavanje kreativne komunikacije, nestajanje praznakovlja ljepote…
Naučila sam napamet ispovjedi duševnih tuga, tražila utjehu u samoći koja u takvim trenucima nezaustavljivo vreba na uplakano srce.
Odabrah put povratka na sjecište sudbina. Vratih se u dolinu mladosti, u jutro poezije. Glas nekromanta je prizivao uskrsnuće ljepote. U lapidarnosti trenutka začuh romor tvog imena i vidjeh svoj lik u tvojim očima.

Odveo si me u dolinu zelene rijeke.

Da bili smo i ostali uklesani u kamenu vremena...

Dijana Jelčić...





u aleji kamenih statua

Oznake: Kameni spavač, mak dizdar, Stećci, Radimlja

- 08:08 - Komentari (22) - Isprintaj - #

subota, 17.09.2016.

U kamenom gradu...



Područje Stoca je poznato po brojnosti i raznolikosti kulturno- povijesnih spomenika koji datiraju iz vremenskog raspona od oko 14.000 godina. U tom bogatstvu kulturno-historijske baštine se gubi važnost i značaj, a prije svega posebnost, ostataka Ilirskog grada Daorsona. Daorson je bio glavni grad heleniziranog ilirskog plemena Daorsa koji su živjeli od 300. do 50. godine prije nove ere u dolini rijeke Neretve.






Kiklopski zidovi, zaustavljeni u vremenu... uramljuju Daorson...


Prijeteća praznina
života bez strasti,
bez titraja,
bez pomaka.

Praznina ne postoji,
rekoše mudraci.

Postoji,
dragi moji,
začaurena u strahu.

Postoji
u plesu dugih sjena,
nad bezdanom na litici svijesti,
u želji neispunjenoj,
u nedohvatnoj budućnosti
ubrizganoj u užas ponora.

Bojali smo se,
bježali iz vremena,
u njedrima trenutka
poželjeli dohvatiti sunce.





Na stubama vremena,
u gradu, među megalitima
osluhnusmo tišinu kamena,
uronismo u mir i
dočekasmo zagrljaj
kraja i početka.

Sjene su nestale,
sunce ostalo,
kalendar vječnosti,
oganj kozmosa,
ti i ja
i duša kamena.

Odživjeli smo
putovanja,
oduprli se iskušenjima
i vratili u zbilju.

Kamenje je zaokružilo
svjetlost.

Dijana Jelčić... "Nestvarno stvarni" zbirka pjesama Kultura snova, Zagreb, 2014.






Bili smo u kamenom gradu, a onda se spustili u dolinu stećaka, u svijet kamenih spavača, u Radimlju... tišina… sparina odlazećeg ljeta se razlila dolinom… stigli smo sa Suncem… osluškujemo razotkrivanje tajne… ti i ja contra mundum… ti i ja u kukuljici trenutka… iza nas je ostao svijet neizrecivosti… ispred nas je svijet neizgovorljivosti… univerzum svjetla i sna… stojimo u središtu zbilje… oko nas četiri okna… četiri strane svijeta… četiri putokaza… četiri esencije postojanja… peta ključa u nama… osjećam usklađenost misli I osjećanja… naš let iznad točke prividnog mira… jesen donosi poeziju kiše… ispire prašnjavi put ka ničemu iza kojeg se krije savršenstvo smiraja…

"Zemlja je smrtnim sjemenom posijana.
Ali smrt nije kraj. Jer smrti zapravo i nema.
I nema kraja.
Smrću je samo obasjana
staza uspona od gnijezda do zvijezda."
Mak Dizdar


Čujem zov daljina… iz srca prostora izvire vrijeme... uvija se oko nas blagošću dozrijevanja u želji… u trenutku raskošne spoznaje lakoće nastajanja I postojanja u zbilji… promatram tvoje lice… u očima sjaj novog svitanja… mlado jutro izranja iz tvog pogleda… slijeva se u zenit života… vječno ponavaljajuća ljepota… vjekujemo u srži vječnosti… ti I ja contra mundum… protiv ne talasanja, protiv jednoumlja, protiv spletki I kučina… protiv zavisti I ljubomore… protiv taštine…

Jedno veliko svjetlo, okruglo i puno prekrasnih boja se pojavi na obzoru... šapnuo je

Boginjina duša u tebi je kao svjetlost,
a svijetlost ne poznaje satove.
Prolaznost naših dana i noći
moru i hridinama ne znači ništa,
ali i geofizika ima dušu
i vrijeme će jednoga dana stati,
trenutak će tada postati vječnost ...

Ne dozvoljavamo nikome da nam zamuti izvor svijesti… iz te tajnovite vrulje izvire svjetlost koja obasjava pučinu oceana i okna ka četverostranoj stvarnosti… a mi u sebi nosimo quintu esenciju… i uvijek iznova se
odlučujemo za ljubav…

Sve drugo se događa samo od sebe…

Dijana Jelčić


hvala @Annabony i @Sve ostalo su priče što su me prisjetile na ovo moje davno napisano...

Oznake: Daorson, Radimlja, sjećanja

- 08:18 - Komentari (24) - Isprintaj - #

srijeda, 16.03.2016.

Kamen ima dušu...



Daorson...

Prijeteća praznina
života bez strasti,
bez titraja,
bez pomaka.

Praznina ne postoji,
rekoše mudraci.
Postoji,
dragi moji,
začaurena u strahu.

Postoji
u plesu dugih sjena,
bezdanu na litici svijesti,
želji neispunjenoj ,
u nedohvatnoj budućnosti
ubrizganoj u užas ponora.

Bojali smo se,
bježali iz vremena,
u njedrima trenutka
poželjeli zaustaviti sunce,
i ravnodnevicu.

U gradu,
među megalitima
uronismo u mir.
Kamenje je zaokružilo
svjetlost,
sjene plesale,
a mi čekali zagrljaj
kraja i početka.

Sjene su nestale,
sunce ostalo,
kalendar vječnosti,
oganj kozmosa,
ti i ja
i duša kamena.

Odživjeli smo
putovanja,
oduprli se iskušenjima
i vratili u zbilju.

Miris masline,
i postelja,
svjedočanstvo vjernosti,
trenutka tišine
i ljubavi.


na


Kamen ima dušu rekoše davno prije našeg vremena Daorski mudraci. Koračah zmajevom linijom ka gradu iznad zelene rijeke. U reljefu ucrtano božanstvo, u vjetru glas Harmonije.
Zaglušuje opijelo pokori koje slušah, zarobljena u tminama bezdana. U kataleksi elegije ispisane tihovanjem izostavih kraj. Započeta katarza je kovitlala zastranama i pretakala ih u pehar pročišćenja. Živjela sam golgotu i ćutila znoj umornog srca.
Promatram sjaj obrednog ognja na oltaru nebeskog svetišta. Širi se kroz krošnju vremena stvarajući iluziju nepostojeće osamljenosti u tišini samoće.
Privid magične ogrlice, šapat duše kamena i bljesak jutrenja.
Mlada svjetlost puni sve, iz tmine prošlosti, zaostale duševne praznine i svojim titrajima objavljuje slavlje čulnosti na gozbi osjetila. Možda ću uskoro uspjeti ispuniti kataleksu nedovršene elegije i baciti je u rijeku zaborava.


Radimlja...



Radimlja mi odgovara glasom kamenog spavača...

Ti ne znaš da put od tebe do mene nije isto što i put od mene do tebe
Ti ne znaš ništa o bogatstvima skrivenim za tvoje oči
Ti ne znaš da meni je mnogo više nego što misliš sudbina namrijela i dala
Nakanio si da me po svaku cijenu uništiš a nikako da nađeš istinski put do mene
Shvatam te - čovjek si u jednu prostoru i jednu vremenu što živi sam, tek sad i ovde
I ne zna za bezgranični prostor vremena u kojem se nalazim prisutan od dalekog juče do dalekog sutra
Misleći o tebi
Pa ni to nije sve
Mehmedalija Mak Dizdar, Kameni Spavač - Putevi ...


Spavač porućuje svakome pojedinačno, otkrijte svoju izvornu prirodu i to u vječnom sukobu sa samim sobom, protiv sebe utopljnim u dogmatizmu i ideologiji.

Povjerovah mu...u Radimlji osjetih... kamen ima dušu...

Dijana Jelčić





Oznake: Daorson, Radimlja, nestvarno stvarni, mak dizdar

- 08:38 - Komentari (25) - Isprintaj - #

<< Arhiva >>