dinajina sjećanja

utorak, 28.02.2017.

Revolucija u našim glavama... revolucija 21-og stoljeća...



MICHEL DE MONTAIGNE
Rođen: 28. veljače 1533. u Château de Montaigne, blizu Bordeauxa, Francuska
Umro: 13. rujna 1592. u Château de Montaigne

Montaigne je u jednom eseju, već davne 1565-te napisao:

"Mi smo svi sačinjeni od struna, i to sastavljenih tako bezoblično i raznoliko da svaki djelić u svakom trenutku igra svoju igru. A postoji ista velika razlika između nas i nas samih koliko između nas i drugih."

On je tom mišlju čovjeka postavio u središte svog razmišljanja, a rečenicom :
Slijedeći Protagorinu tvrdnju … čovjek je mjera svih stvari… on je napisao…

"Ja sam točka univerzuma, mene prožima svijet, pa i ja sam u sebi nosim cijeli svijet." I tako čovjeka postavio u središte univerzuma. Ta drevna misao se danas isprepliće u novoizrastajućoj znanosti.






U spiralnoj dinamici svijesti, u poetici nutarnje vretenice, u beskraju mogućnosti koje nam mozak svojim neprekidnim radom nudi, leži i tajna onoga što mi nazivamo ljudskom naravi, karakterom, duhovnošću. U njegovom djelovanju su pohranjene naše osobnosti, naše želje, naša stvaralačka snaga, naši osjećaji i naša misao o svemu tome.

U glavi nastaje ljubav, mržnja, sjećanje, tu nastaju tuge i strahovi, pamćenje, spoznaja i doživljaj, kaže nova znanost o mozgu i potiče me na razumjevanje te izjave. Postavljam si pitanja da bih na njih pronašla odgovore.
Gdje je vjetar što mi mrsi kosu, vani ili u mojoj glavi? Šta mi to osjećamo kada milujemo dragu nam osobu, svoje dlanove ili je to pak njegova koža? Šta osjećamo kada nam se usne spoje?

Jedna zvijezda padom
dotaknu tišinu
Tvoje usne dio mene,
ruke u klupku neznanja
zapletoše stvarnost u
klupko snova.
Kao ljetna kiša
kapala su milovanja
tvoje usne
ozon sreće,
a nebom je klizila ponoć
šireći miris
navlažene svile.


Poezija izrasta iz titraja zlaćane zavojnice osjećaja koje neznamo i nemožemo opisati. Mozak pri tome radi, stvara nove sveze kojima pretvara krv u šampanjac u našim žilama, ali ja još uvijek ne znam osjećam li ja moje dotaknute usne ili tvoje?
Gdje se nalazi okus čokolade? U čokoladi samoj ili u mojoj glavi? Zašto ja ne volim čokoladu? Zbog njenog okusa ili zbog nekog novog sklopa nastalog okusom čokolade u mojoj glavi?

Noćas je vjetar
odsvirao requiem
ugasio zadnji lumin
na oltaru želja
i prosuo pepeo nedosanjanih snova.
Noćas sahranih boli
na groblju bezimenih
na horizintu kliknu zora
slaveći Fenixov let.


Stihom pričam o revoluciji u mojoj glavi izazvanoj riječima koje šampanjac u mojim venama pretvaraju u zamrzlu rijeku punu strahova. Što se događa u mojoj glavi kada sam tužna? Što je to što moje misli pretvara u poeziju vode? Zašto prestajem plakati kada mi njegov osmijeh dotakne obraz?


On osmjehom obrisa suze
s moga obraza
i reče mi
ja sam tu, ali
ja sam umoran
budi kraj mene,
budi tu,
dozvoli mi
da budem kraj tebe
da ne budem sam.


Zatvorih njegov šapat među dlanove, i podignuh ruke ka izlazećem suncu i vidjeh dva srca sjedinjena u ovom velikom svjetskom nemiru.

Rat svijetova. Čudesna revolucija je u našim glavama. Tu na vrhu svijeta u maglovitom oblaku snova prolazi naš život.

"Umijeće svakodnevnog pokreta" Dijana Jelčić, Kapitol, Zagreb, 2006.
poglavlje "Revolucija u glavi" str.29.

"Odakle dolazi ljepota" Dijana Jelčić- Starčević, Zagreb, 1987.





Oznake: svjest, mozak, revolucija u glavama, ljubav
- 08:08 - Komentari (30) - Isprintaj - #

ponedjeljak, 27.02.2017.

Pred Dalievom slikom...



Bježala je iz bestijarija pobješnjele sudbine. Ćutila bol bjegunice i gorčinu jedne uspomene, krvavi pir užasa i tmine. Nebo je plakalo kada je odlazila biserne kapi su se slijevale licem vremena kada je odlazila.

Razapeta, smrvljena pokretom jedne ruke, treptajem jednog srca, djelovanjem jednog mozga. Nebo je uistinu plakalo metalnom kišom ponad grada u kojem je rođena, horizont je nestajao u maglovitom otrovu nepodnošenja, nebo je plakalo krvavim suzama ponad grada u kojem je rasla, grada u kojem je živjela. A ona je samo željela ljubav, željela je samo sudjelovati u trenutku tog nevremena.

A on je lebdeći beskrajem tuđega sna prosuo smrt ponad grada u kojem je ona samo voljela.

Vrijeme liječi rane
šapuće joj ljubav,
budi strpljiva do zvjezda,
do susreta na rubu pustinje
u poeziji kiše i kapima sna.

Onda ćete iz oaze vječnosti
gledati kako se isplakane suze
sjedinjuju u poeziju suza
na licu vašeg izgubljenog vremena.

Dolutala je u svitanje nadanja. Dignula lice ka suncu i dopustila tišini da zamjeni urlanje zvjerinjaka prohujalih dana…
Njegovo lice, osmijeh u očima rastjera bjesomučne utvare sjećanja. Iz zjenice trenutka je prhnulo jutro sretne budnosti.

Dijana Jelčić



Oznake: Dali, Hirošima, užas rata, ljubav
- 07:47 - Komentari (28) - Isprintaj - #

nedjelja, 26.02.2017.

Sjećanje na davna jutra poezije...



Na fotografiji su Ružica Orešković, voditeljica jutra poezije i moja mama Vesna Starević Smiljanić... davna 1986 godina. promocija moje zbirke pjesama Osamnaest crvenih ruža...




Naš prvi ljubavni dijalog...

"Gdje se danas susreću mladi pjesnici?"
"U Lapidariju"
"Kao nekada u Blatu u smiraju dana?"
"Oni su uvijek tamo. Oni i budući filozofi i znanstvenici zajedno tkaju iluziju života"
"Mladost je danas drugačija" počeh filozofirati da prikrijem uzbuđenje
"I djeca danas misle drugačije."
"Oni ne sanjaju život nego žive san" nastavih s filozofskim mislima.
"Dođi sutra u Lapidarij, uvjeri se sama" njegov pogled obasja trenutak rastanka.

Stajala sam pred katakombama grada uzbuđena kao nekada u danima kada sam vjerovala da znam što je ljubav.

Zakoračih sama u tamu tog subotnjeg jutra. Prostor je bio prepun nepoznatih lica i tišine. Sjedoh među mlade buduće poete s pregrštom prošlog života u rukama. Za stolom pod jedinom svjetiljkom, kao da je došla iz nekog drugog vremena, je sjedila ogromna žena blagih očiju. Rekli su mi da se zove Ružica. Nasmiješih se deminutivu koji se potvrdio u trentku kada je progovorila.

Ogromna žena ustade, a ružica iz nje progovori anđeoskim glasom koji je dolazio iz daleka, s planete vječne poezije. Pjesma Vesne Parun postade poslanje.

"Ti koja imaš ruke nevinije od mojih i koja si mudra kao bezbrižnost. Ti koja umiješ s njegova čela čitati bolje od mene njegovu samoću, i koja otklanjaš spore sjenke kolebanja s njegova lica."


Osjetih njegov pogled na zatiljku. Neka čudna energija, satkana od misli i sna, prostruji tijelom.

"Je li ovo ljubav?" pomislih, a anđeoski glas se izmješa sa poznatim šapatom.

"Ako tvoj zagrljaj hrabri srce i tvoja bedra zaustavljaju bol, Onda ostani pokraj njega i budi pobožnija od sviju koje su ga ljubile prije tebe. I budi blaga njegovom snu, pod nevidljivom planinom na rubu mora koje huči."


Srce, u koje uvijek smještamo ljubav, zakuca brže i jače. Zavjesa vječne tuge se iznedada podignu i sunce uđe u to subotnje jutro. Okrenuh se, ali njega nije bilo iza mene.

Iznenada, kao da je sišao s neba, pored stola pod malim osvjetljenjem, uz ogromnu ženu blagih očiju, je stajao dječak očiju boje sna, moj bezimeni pjesnik, čovjek iz vlaka koji me je vozio prema jugu.

"Živiš tamo otkuda pisma ne dolaze. Daleko, dalje no najdalje značenje ljudskih riječi što imenuju daljinu. Tako daleko da samo uvijek i nikad mogu, pomoću misli, da približe tvoju udaljenost."

Pogledi su nam se kao i onog davnog dana u vlaku prema jugu, sreli. Njegov glas utihnu.

"Grad u kojem si rođen znam iz uzbuđenja. On je čvor linija sreće i sudbine, čvor koji traže moje misli na putu k tebi" odgovorih mu nekim meni do tog trena nepoznatim glasom.

On se nasmiješio.

"Toliko si daleko u zemlji iz koje pisma ne dolaze i nikakva pošta ne prima pisma za tebe" Tišina puna uskovitlanih osjećaja se prosu prostorom. Ustala sam i prišla stolu.

"Ti neznaš kako izgleda soba u kojoj te volim, ti neznaš s kojeg prozora u noćima pozdravljam tvoju zvjezdu i čekam tvoj put k meni."

Njegov glas dotaknu moje već udrahtalo srce i odjednom dva srca progovoriše snovima: "Možda je zapisano u stoljetnom kalendaru ili se dogodilo u trenutku kad si rođena, ali znam da je počelo davno. Možda među zvjezdama....."

"Sigurno sam prvim uzdahom već šaptala tvoje ime"

"A ja sam među špekulama tražio tvoje oči"

"I ako postoji magična ruka sudbine koja Kupidu poklanja strijelice, onda je za nas izabrala onu veliku, nedjeljivu, neuništivu."

"A možda je sve samo ljubav"

"Dođi, zagrli me u zemlji u kojoj cvate runolist i donesi buket ljubavi i miris uzbuđenja" pozvah ga u zagrljaj

"Opusti se. Zavoli dan u kojem se budiš, zavoli misli i sjećanja, dozvoli srcu da diše. Tek onda ćeš saznati odakle dolazi ljepota i da li je moj glas budućnost koju želiš." tiho završi naš osjećajni dijalog dječak očiju boje sna, moj bezimeni pjesnik, čovjek iz vlaka koji me je odnio u najljepšu pustolovinu moga života.

Vratila sam se u zemlju u kojoj cvate runolist sama ali puna misli i sjećanja koja sam voljela. Napisala sam pismo.

"Koliko puteva još moramo proći do prvog poljupca, koliko je još lutajuće samoće do ponovnog sustreta? Usamljeni vlakovi se kotrljaju kišom. U zemlji runolista će uskoro biti jesen. Ti i ja smo sjedinjeni korjenjem rođenja, sjedinjeni proljećem vode i bokovima ljeta. Ti i ja odjeljeni vlakovima i narodima, ti i ja smo se jednostavno morali voljeti. Voda i smjeh dolaze iz zemlje i sjedinjuju se pod jesenskim nebom u himnu ljubavi i vinu.

samo Ja"

Dolazak ljubavi u moju svakodnevicu, trenutak istinske spoznaje života, je bio u jesen. Kairos, pojava sunca u sivilu željezničke stanice je izbrisalo tragove njegovog kašnjenja. Visok i taman dječak očiju boje sna s torbom snova na ramenu i osmjehom na licu me na trenutak vratio u ono davno ljeto.

"Odakle dolazi voda?" upitah

"Iz zemlje" odgovori mi dječak očiju boje sna…

„Osamnaest crvenih ruža“ Dijana Jelčić- Starčević, Zagreb, 1986.





Odakle dolazi ljepota, na portalu Magicus


Oznake: Jutro poezije, Lapidarij, 1986
- 07:07 - Komentari (28) - Isprintaj - #

subota, 25.02.2017.

Gozba...



Platon (427. – 347. g. pr.Kr.)

Jedno od najvažnijih i najpoznatijih Platonovih djela svakako je Gozba. Ideje o ljubavi i ljepoti, povezane s dobrotom i mudrošću, koje Platon iznosi u Gozbi razotkrivaju čovjekov put prema ostvarenju sebe kao cjelovitog i prosvijetljenog bića, kroz neprestanu potrebu samousavršavanja i vladanja sobom.




Sinoć smo kroz poeziju kiše koračali gradom, bili u Histrionskom domu, na gozbi osjetila... gledali Božićnu priču o dvoje usamljenih ljudi u badnjoj noći, daleko od domovine, u svijetu glamura ženai muškarac osjete ljubav i u zagrljaju umiru naizgled sretni...






Oluja ruža i tragovi suza na laticama… maglovita sjećanja, kovitlajuće misli i silueta tuge u odlasku… i Mjesec je odlazio… rađalo se jutro jantarnog sjaja… u očima boje sna vidjeh svitanje… zlatna hostija u kaležu trenutka… u gradu spavajućih knjiga je procvijetao limun… opijajući miris se širio oko nas… tek naslućujuća boja dolazećeg ljeta se slijevala obzorom i uranjala u vrijeme…

Dotaknuo je moje lice… drhtavi dodir… tišina prepuna disanja… i imena koje je slovkao dozivajući boginju u meni… u zrncima pjeska se zrcalila rosa…

Bio je lovac s kopljem u ruci i snom u očima… bojala sam se… bila sam uplašena srna odbjegla iz okrilja stada… izgubljena u vihoru traganja za ljepotom…

Na horizontu zasjaše kristali ljubičastog sjaja… posvetili smo susret… na žrtveniku je gorijela svijeća… osjetih zrcaljenje paralelnih svjetova i misao kao poveznicu… nastajanje sklada u neskladu života… pogledah se u njegovim očima… sjena tuge je nestajala… gubila se na kraju nečeg nedorečenog… i odnosila sa sobom slike prošlosti… slavili smo rađanje…

U zjenici svemira odživjeli gozbu bogova… začuh odu zreloj ljubavi… šapnuh… volim bezvučje tvojih milovanja… uranja u disonance uzbuđenja i pretače ga u suglasje tkiva i žudnje…

Osluškujem nutanju tišinu i čujem poruku utkanu u glas istine.

Ono što svijet treba je ljubav, ono što čovjek treba je ljubav, ono što hrani dušu je ljubav. Ispijam ljubav sa tvojih usana i nestajem u biverzumu sanja.

Ćutim kako se razmotava čvor u kojem se krila tajna odbijanja Erosovog carstva… čujem Diotimin glas… osjećam nježnost vrhunskog čina koji tijelo preobražava u fontanu sreće…

Volim te…

Dijana Jelčić





vjernost i ljubav

vjernost i ljubav

Oznake: Platon, gozba, ljubav
- 08:18 - Komentari (30) - Isprintaj - #

petak, 24.02.2017.

Djeca sunca...




Misli lutaju, odlaze i vraćaju se. Planet se vrti oko sebe i oko sunca. Dvije ekliptike, njihova nedodirljivost i spektar boja, virtualna premostivost sna i zbilje. Sićušnost veličine nas spaja s tajnom početka, veličanstvena vizija krije nedosanjanost istine...

Nad nama pionir ljepote, olujni oblak, titraj njegova srca i raspuknuće prijetnji...

Razumijemo li govor najavljen bljeskom... sučeljavanjem energije i materije... i kasnije oplakivanje grijeha... prelamanje svjetlosti u poeziji suza... post nubila phoebus...

Nema uzaludnosti u kozmičkim zakonima... nema uzaludnosti u pređenim koracima po trnovitim putevima sudbine... nema uzaludnosti na putu pokore... energija se pretače u nove oblike... nedozvoljava gomilanje...

Prekomjerna sreća bi izazvala entropiju, ne bi je znali cijeniti. Postala bi bezvrijedno trajanje u vakumu zbilje, bez pomaka, bez nagnuća, bez eksplozije. Jednoličnost ljepote prestaje biti ljepota. Postaje nešto tako obično, beživotna dvodimenzionalna slika u kojoj se ne nazire perspektiva. Bila bi to hladnoća koja ledi spoznaju, omamljuje svijest, ne oplemenjuje dušu.

Kupka sreće je pjenušavo, izmjenično vrtloženje nutarnjeg vretena... spiralna dinamika čujnosti i čulnosti... kovitlanje osjećanja... zbilja i snovi... stvarnost i vizije...

Zaleđeni u santi nepostojanja u postojanju ljepote mi više ne bi osjećali, ne bi misli pretakali u čuvstva... bili bi zombiji nesavršenog savršenstva... bez spoznaje postojanja ljubavi... a ljubav je i hladna i mlaka i topla i goruća istina... ideokinetička slika u kojoj se ogleda nepostojeća uzaludnost mahnitanja, ludovanja, tugovanja... iz nje nam se smiješi neuzaludnost življenog života... ljubav je kalež prepun taloga sjećanja, pjenušca uspomena i nektara trenutka...

Trošimo li život uzaludno?

Život je kao crno vino. Čuvano u evanđeoskim mješinama, pohranjivano u klijetkama zbilje i predklijetkama sanja…

Život to smo mi… satkani od istih struna kao i kozmos… ples miliardi sunčića u beskraju vremena... mi kraljevi bez krune… mi ratnici svjetlosti… mi sužnji sebe samih ispisujemo elegije, sonete snova i balade ljubavi… antologiju sretno življenog života…

Mi smo djeca sunca na dlanu vječnosti...

Dijana Jelčić




fotografije... gornja Jasna Marcelić, donja @Sjedokosi

Oznake: Sunce, oblaci, život
- 07:17 - Komentari (22) - Isprintaj - #

četvrtak, 23.02.2017.

Vječno sužanjstvo...




Nad pučinom sutonski mir… bonaca… more je tihovalo dubinom davnog sna… život se zaustavio u njedrima vremena… obgrlio nabrekle grudi majčinskog darivanja i opijao sebe i nas okusima vječnosti… ništa se nije događalo… a događalo se sve…

Starac je isplovljavao u dolazeću noć bez mjeseca… Sunce je tonulo u more, Venera titrala objavljujući porod još nerođenih zvijezda… sve se događalo bezglasnim raskorakom među riječima… bez pomaka… želja je tinjala u neizgovorenim mislima… u pogledu… na usnama… u zagrljaju…

Razgovarali smo, prebirali po sjećanjima, odmotavali virtualne pergamente na kojima se iskrila povijest rodoslovlja… bili smo daleko od događanja… bjegunci iz stvarnosti… pustolovi s mirisima prošlosti pred vratima budućnosti… futuronauti u zemlji Međurječja… na tromeđi planine, pustinje i oceana… u kući dviju rijeka… u koljevki civilizacije…

Klinopisom ispisana istina se zrcalila na zaslonu pamćenja… statue uklesane u kamen su progovarale titrajima simetrije koja im je darovala dušu… i zakonima geometrije koji su osporavali stvarne oblike…
Stajali smo pred božjim vratima promatrajući ljepotu visećih vrtova iznad kojih su se smjenjivala zviježđa… vrtložili eoni… tutnjala stoljeća…

O čemu razmišljaš?
O ne prolaznosti pamćenja…
Historia est magistra vitae…
Jesmo li uistinu nešto naučili?
Misliš na nastajanje nove kule Babilonske?
Mislim na božju kaznu…
Na zbrkanost jezika i međusobno nerazumjevanje?
Da, pitam se hoćemo li ponovo uništiti ljepotu stvaranu stoljećima i ostati tek zapis u povijesnim knjigama… zauvijek nestalo svjetsko čudo u vihoru vremena…


Tiho kao pantera se spuštala noć… nježni lazur se širio nebom… na pučini svićarice…

Osluškivali smo zvuk morskih orgulja. Šumile su baladu nedosanjanom snu… našem vječnom sužanjstvu nečem bezimenom a tako snažnom… vječnoj žudnji za uzdizanjem ka nebu… ka nedohvatnim prostranstvima vječne moći… ka nedohvatnoj budućnosti...

Suglasjem srca izgovorismo stih


U sjaju noći bez mjeseca
razlomljeno zrcalo svijesti,
suze Svetog Lovre,
treptaj oka pun zvjezdane prašine
i zvuka melodije
“Ako sutra nikada ne dođe”.

Živimo trenutak,
kao da sljedeći neće doći.



Dijana Jelčić


Oznake: kula Babilonska, morske orgulje, san
- 07:07 - Komentari (24) - Isprintaj - #

srijeda, 22.02.2017.

Prijateljstvo u Dubravi...



Sinoć u prepunoj dvorani KCD... smo poezijom slavili ljubav...




jedna dama u crvenom




jedna dama u ružičastom



mlada pjesnikinja





organizatorica, pjesnikinja Lidija Puđak






i mi... bio je to i susret blogerskih duša... bilo je prijateljstvo i bila je ljubav...






Kalež ljubavi...

Listopad odkucava na nekom
dalekom crkvenom tornju oproštaj
olovno nebo sakriva ljepotu i
azurne uspomene ljeta
a vjetar skuplja snove
i sve prošle godine
u kalež ljubavi
da preživi nadolazeće magle
i noć vještica
i dan mrtvih.


Stavih srce na proplanak
tamo gdje jesen obara
zadnje znakove ljeta.
Izdrži srce
ostani vjerno sebi i korijenju
i rasti
izrasti iznad horizonta prolaznosti.

Tamo gore je sunce
tamo gore je beskraj i san...


Začuh bubnjeve života, to moje poludjelo srce kliče!

Volim slušati tvoje korake
kao uzbuđenje,
kao odkucaje srca
a jesen je prosula tepih
da ne čujem tvoje odlaske,
da ne osjetim tvoju bol,
da ne vidim,
na obali rijeke vremena,
u bojama ugaslog sunca
strahove umjesto sreće.


Lastavica koja nas je u ljetnim jutrima pozdravljala je odletjela na jug. Lišće u vrtu umire samo, a ja budim tišinu koja se dugo odmarala nad željama i vičem, vičem vjetru koji skuplja snove u kalež ljubavi da ih sakrije od nadolazeće zime.


Zvijezde nad njegovim čelom ne mogu umrijeti
jer ljepotom neba okrunjena u njegovom zagrljaju
moja ljubav jutrom oblači sunčanu haljinu i
bdije među zvjezdama do noći
kada se srebrena i lijepa
kupa u njegovim očima.

Listopad je odkucao na nekom dalekom crkvenom tornju zaborav, a misli su zaustavljene jednim snom, jedinim snom.

Sutra će biti bolje, sutra mora biti bolje, osjećam toplinu željene istine dok sunce silazi s neba.
Prostor postaje zlatan, a ono jučer zatvoreno u strahove umire crvenilom budućih dana.

Život nam je jutros
ponudio pomirenje,
vratio porušeni most vjerovanja.

Osluškujem zadnje odkucaje mjeseca,
priroda tone u san.

Nebo nam se smiješi,
prosipa trag sreće,
jedini put kojim možemo krenuti
da nas ne progutaju strahovi.

Listopad, ispraćen zvonima,
odlazi u zaborav,
otvoramo vrata beskraju
i osjećamo miris tek
procvalih majskih ruža.

Noćas se na mojim dlanovima rađala neka nova istina, ista ona koja je bila čuvarica njegova mirnog sna.

Ljubav u srcu
miris vječnog proljeća
ljubav u mislima jedina istina,
ljubav u osjećajima znak sreće,
nevidljiv, nedodirljiv i nečujan,
ali nesalomljiv i odporan
na sve buduće jeseni.


Dijana Jelčić






Kalež ljubavi

Oznake: sve je ljubav. kulturni centar Dubrava
- 08:58 - Komentari (36) - Isprintaj - #

utorak, 21.02.2017.

U stručku proljeća...



U srcu titraj žudnje za vrtlogom beskraja,
oluja ruža odvaja elegiju prošlosti
od rapsodije trenutka,
ubija riječi osude, ubija strahove, ubija bol,
ostavlja tragove snova u očima.

U ružičnjaku sna zamire jadikovka,
očaj sa izvorišta traganja,
trn u tkivu vremena,
lahor novog svitanja
briše tragove
tihog umiranja.

U duši jeca zatišje,
ćutim poljubac sa mirisom proljeća,
na usnama sveta hostija,
tijelo izvađeno iz kaleža,
izniklo iz svetoga grala
iz srca biverzuma.

U srebru njegove kose
zrno prastarog pepela,
osjetih ljepotu ljepote.


Sjedinjujem sve misli u jednu jedinu.
za tebe pjesniče
napuštam staze dušogrizja
i uranjam u vrtloženje novih izmišljaja.

Iza nas razmrvljene boli,
u suncu carsko znamenje,
osmijesi čuvara vremena,
pomilovah ti lice
da ubijem svoju nesreću
i oživim tvoju sreću.

Na žalu vjerovanja,
u sedefastom hramu sanja
zagrljaj pijeska i pjene
porađa biser nadanja.

Sa žrtvenika svitanja
izlijeće bijela golubica,
zoblje zvijezde,
sunce gasi vatre noćnih mora,
topi snjegove,
tu drevnu grobnicu
jesenjih tugovanja.

U stručku proljeća
bljesak sreće.


Dijana Jelčić



Oznake: primavera, zamire jadikovka
- 07:37 - Komentari (30) - Isprintaj - #

ponedjeljak, 20.02.2017.

Vrata zatišja...



Zagreb, 17. 02. 2017... HTV, emisija normalan život... razgovaramo o ljubavi... pitanje voditeljice...
što je ljubav?
ljubav je energija, ne gubi se, samo mjenja oblike... tko tvrdi da prava ljubav prolazi taj nikad nije volio... ljubav je uvijek tu, u nama i oko nas...
može li se ljubav zaboraviti?






Na ognjištu uspomena izgara zadnji panj, toplina miluje želje,
a tvoja slika nestaje u dimu dogorijelog sna.
Moje misli su danas preglasne za tišinu koju želim, slavim slobodu,
osjećam tugu davnog rastanka i čujem vjetar koji je one davne noći odsvirao requiem,
ugasio zadnji lumin na oltaru želja i prosuo pepeo nedosanjanih snova.

Ti, to su bili snovi i vjetar na seoskoj cesti i ruka na ramenu u kinu.
Ti, to je bila sreća i suze pri oproštaju, traženje blizine, dugi telefonski razgovori i pisma iz tuđine.
Ti, to je bila ljubav, ali nije bio život.
U igri s ljubavi smo mnogo investirali, ulagali dušu,
žrtvovali srce i izgubili san, a dobili život.

Da, bilo je to davno, produljila sam djetinjstvo do ženskosti
i iz sobe pune plišanih igračaka jurnula u život, noseći pepeo djevojaštva u buketu crvenih ruža.
Gazeći po snijegu u lakiranim cipelama željeli smo sreći odrediti smijer, pobijediti hladnoću.
Skidao si cvijeće iz moje kose, grlio me toplim dlanovima.
Voljela sam miris tvoje kože i sudbinu i decembar i vjerovala da ćemo plivajući uz rijeku pobijediti prolaznost.
I nebo je plakalo kada sam odlazila, slijevale su se kristalne suze licem trenutka.
Kao u Antićevoj pjesmi…ti si otišao u svoju, a ja u moju mladost.
Poželjela sam zaboraviti ljubav.

Zaboraviti?

Drava još uvijek protiče dolinom prve ljubavi, romori vremenom oluje ruža, jeca jecajima rastanka, disonance slijeva u konsonace trenutka, žubori sonatom nedosanjanog sna, daruje ju vjetru u krošnjama zrelosti.

Velika srebrna lopta zapletena u plavoj mreži čuvarice snova je noćas na rondou želja prosula krijesnice, razbila tminu zaborava i utkala put ka svitanju.

Ljubav je ogrnula ljubičasti veo i odsvirala zornicu novom snu.
Čista ljepota se kristalnim ljestvama spustila s neba i dotaknula okna duše.
Dugo, predugo zamagljeno staklo zasja očima sreće.
Svjetlost zlaćane hostije se pretakala u vitraž snene budnosti.
Oćutih sjećanja, pretočih tu ljepotu u kalež uspomena, u perivoju sna iz drevnog sjemena niknuše pupljci ruža.
Srce je zatitralo ritmom izvorišta ljepote i tragovi ljubavi oživješe na satenu pored mene.

Volim ljubičasta svitanja.

"Odakle dolazi ljepota" Dijana Jelčić- Starčević, Zagreb, 1987.
poglavlje "Vrata zatišja" str, 35.





Oznake: razgovarajmo o ljubavi, odakle dolazi ljepota
- 08:08 - Komentari (24) - Isprintaj - #

nedjelja, 19.02.2017.

Na obzoru svjesti...




U savršenstvu kruga otkrih nesavršenstvo nutrine, u simetriji iluzije nesimetriju stvarnosti. Sectio divina mi darova ljepotu istine. Postadoh sanjačica prostora, pustolovka vremena i postojanka zbilje. Trojstvo opsjene me vodilo putevima nepostojećim na zemljopisju.
Hodala sam stazama uma, zaustavljala se u cvjetnjacima osjećanja, na rubovima osjećajnih polja brala makove i ispijala opijum njihove nutrine.
Prognani iz polja plodnosti oni svojom ljepotom omeđuju žitnicu budnosti, zatvaraju obodnicu jave, stražare na dverima snovitosti i omamljuju trezvenost. Omamljena prođoh kroz vrata mjerljivog vremena i uđoh u njegovu nemjerljivost, u carstvo trenutka.
Začudnost njegove prostornosti uspavljuje vanjska osjetila, omamljuje Demokritovu tamnu spoznaju i zrcali svjetlosnu dimenziju neistovremenosti. Na sceni titraja oka se događa zagrljaj čestice i vala, igra pjeska i pjene, poezija prasikonskih oceana. Na žalu porijekla se otvara bisernica. Silueta ljubavi spiralnim plesom obznanjuje rađanje života.

U pomacima vrtloženja zlatne zavojnice vidim izranjenje Nautilusa, ruža, suncokreta, kovitlanje oblaka, kapi kiše, izvora, potoka, rijeka i mora. Promatrala sam nastajanje svijeta, živjela neživot u pustinji osjećanja, osjećala se kao usahla Jerihonska ruža. Pustinjski vjetar je kovitlao čežnju, raspršivao želje, gomilao oluje.

Na obzoru svijesti vidjeh zelenu oazu, fatamorganu iznjedrenu prelamanjem svjetlosti u zrncima uma. Kao Volto santo, tvoj lik se ozrcalio na kopreni tuge.
Osjetih tvoju blizinu u poeziji suza, oćutih cvjetanje pustinjske ruže. Bio si eremit moje zrelosti i poveo me ovozemaljskim putevima ostvarujući poeziju zbilje.


Dijana Jelčić





TANKA ZA DIJANU - IZ "NA OBZORU SVIJESTI..."

pustinjski vjetar
pustolovki vremena
kovitla čežnju
iz poezije suza
cvjetaju osjećanja

Vida Herga za Dijanu, 19.02.14.

Dijanin tekst Na obzoru svijesti vrvi izrazima koje još nisam nigdje srela i zato sam došla na ideju da se malo poigram i na njeno i svoje zadovoljstvo napravim ovu japansku Tanku





početna fotografija... stilizirani lik sa Tourinskog platna... Volto santo
fotografija... Vida Herga i moja malenkost... večer poezije Pod starim krovovima.

Oznake: Volto santo
- 07:00 - Komentari (20) - Isprintaj - #

subota, 18.02.2017.

Moja vječna tema...




Dok se svitanje bori
sa ostacima tame
i daleka svjetlost
skida odoru noći
na obali sna,
neka ljubav,
zbilju sanja.

Za mrkim krošnjama
iskri svitanje,
Amor i Psiha,
se u njemu grle.

Zvuci tuge u pjesmi ptica,
miris daljina,
sloboda ubrizgana u
rađanje.

Proročica šapuće o umiranju,
ponosu, prkosu rodoslovlja,
otporu poniznosti,
sužanjstvu i nemoći,
o smjelosti bitka
na rubu vremena.

Ljubav na kušnji smrti.
Ljubavnici
lete u nebo.








U djetinjstvu saznah što su iluzije, što je glumište, tko su glumci. Odrastah na graničju imaginarija i zbilje, sazrijevah u paralelnim svjetovima. U svijetu snovitosti susretah zbilju iznjedrenu iz duša pisaca i pjesnika, slivenu u duše glumaca. Dotaknuh nevidljivi svijet sna i privida, lice i naličje, obraz i obrazine života. Zaronih u žarište dublje od istinske vidljivosti. Osjetih da plač i smijeh dolaze iz nutrine, iz emotivnog uma, iz galerije tragičnog i sretnog pamćenja, iz zrna srca u kojem se gomilaju osjećajna sjećanja. Proživjeh umiranje na sceni, uistinu osjetih doživljaj prolazne smrti, katarzu svijesti, oslobađanje iz okova čvrste materije.

Teatar je svijet u kojem glumac stavlja masku na lice, izlazi na pozornicu i živi neki drugi, ali u tom trenu, njegov život.

Bila sam još dijete i nisam znala što je ljubav, a još manje što je život, ali sjećam se kako sam osjećala čudesan nemir u sebi svaki puta kada se podizao zastor i nakon nekoliko trenutaka tame i tišine me dotaknuo glas lutke od slame koji je najavljivao početak nekog novog sna.

"Sama, ostala si sama..." napuknuta, odbačena i napuštena igračka je oživjela ljepotom pokreta.
"Zar je ljubav pjesak i pjena?" upitah nepoznatog igrača svijetlom i tamom.

Tama i tišina, tišina, poetična tišina nečujnog dijaloga s nepoznatim, ona i on i lutka od slame i ljepota Kaštelanovog sna.
Ringelspiel života se vrti, nevidljivi bubanj najvaljuje dolazak velikog prodavača iluzija.

To je igra za sanjare, ali što je ljubav?

Ne slušaj tuđe istine,
jer
tuđe riječi su samo
preplanulost od ljetnog sunca
ili rumenilo od zimskog vjetra
ili dobro napravljena frizura
ili kupljena haljina

ljubav je kao život
san i sjena,
ona je pjesak i pjena
neuhvatljiva i nezaustavljiva,
treperava i uvijek drugačija.

Osjetih Ljubav kako ostavlja tragove pjeska i soli na tijelu, osjetih je kao pjenušavo i mirno more i zaplovih u ocean satkan od kapljica sna.

Postoji li ključ za ljubav?
Je li to strast, mudrost ili tananost želje?

LJUBAV JE sve
tišina sjaja svijeća
miris ruža,
med na usnama,
pjesak i sol na tijelu,
ljubav su uspomene,
ljubav je sjećanje na
pješčane plaže,
pjenušavo more,
ljubav je
neuhvatljiva i nezadrživa
jer ljubav je život
san i sjena
čudesna kao
pjesak i pjena.


"Život je san, Kraljevo sudbina, Veliki svjetski teatar i ljubav" šapnu Svijet odlazeći na početak sna.





"Sreće, zlatne, srebrne, sreće....." ciganka sa škrinjom sudbina prelazi rampu i dolazi do mene. Pružam ruku i na dlanu mi zatreperi kupljena istina.

Ljubav se rađa
u onom ti i ja,
u paru odgovora,
u ljubičastom sutonu,
u buketu poljskog cvijeća,
u snu i sjeni,
u pjesku i pjeni,
morskoj soli na tijelima,
u pjenušavom zanosu
koji ostavlja san i sjen na usnama.

Ciganka se smiješi i odlazi. Njen glas titra u mom srcu.
"Sreće, zlatne, srebrne, sreće..."

Nezvana ili zvana? Kako dolazi ljubav?

To je igra pijeska i pjene, neuhvatljiva, nezadrživa, nazustavljiva, ali uvijek iznova, iz trena u tren, tajanstveno lijepa i prisutna ljubav.

Dijana Jelčić





Pijesak i pjena

Oznake: Teatar, glumac, ljubav
- 07:57 - Komentari (20) - Isprintaj - #

četvrtak, 16.02.2017.

Na 16- om meridijanu...



Oznaka šesnaestog meridijana, koji geografski prolazi kroz Zagreb, postavljen je za Univerzijade 1987. godine na velikom križanju Vukovarske i Držićeve ulice, danas ispred trgovine Dione. Kasnije izmjere pokazale su da se 16-ti meridijan nalazi ipak nekih 200-tinjak metara istočnije, ali kao da je to kome danas bitno.






Okrhnula se iluzija… smisao je zaoblio prostor ušao u vrijeme… prebrzo smo odrastali… a uvijek kasnili na razotkrivanje iskona… nismo uspijeli savladati brzinu svjetlosti… ali razumjeli smo istinitost Zenonovog zakona… uvijek smo tek na pola puta ka cilju… uvijek na stazama ka nedohvatnim daljinama… divota uzavrele znatiželje i uskovitlane čežnje nas je opijala…

Tražili smo se na utabanim drumovima… neznajući da se tražimo postavljali smo bespotrebno pitanja onima koji nisu znali odgovore… nismo posustali… želja je bila jača… od kuda dolazi voda?… odakle dolazi ljepota?... gdje je izvorište sna?... gdje se čuje tišina?

Koračali smo džunglom na asfaltu mimoilazeći se… susretali smo se u prolazu osjećajući fluid nečeg bezimenog i neizrecivog u sebi… i odlazili svako u svoje vrijeme… godine su se kotrljale ostavljajući znakovlje sazrijevanja na licima… i osmijehe kojima smo krili umor pustolova pred vratima hrama ljubavi…

danas, trideset godina kasnije prisjećam se ljetnog solsticija, mirisa lipa, promocije moje zbirke "Odakle dolazi ljepota", Univerzijade i naših lutanja ulicama i trgovima mladosti. Na 16- om meridijanu… na spojnici sjevernog i južnog neba… u gradu naših studentskih sanja osjetismo blizinu… dodir dva neba… zagrljaj naših nutarnjih sazviježđa…

Zenitno sunce se ogledalo u njegovim očima. Slika iz djetinjstva je zatitrala u pamćenju. Sjetih se putovanja na jug, pradavnog podneva na prašnjavom peronu male željezničke postaje i dječaka očiju boje sna.

Odakle dolazi voda?... upitah
Iz zemlje…

Nasmijali smo se… to je bio trenutak prestanka traganja za izvorištem ljepote i sna… zakoračili smo u krug ljubavi i bez obećanja oživjeli u ljubičastom snu…

Na okrhnutoj iluziji se tek naziru siluete davnih tragača za prauzorom ljepote…

Dijana Jelčić





fotografije... Tomislav Veić i Ivica Kis

Oznake: poezija uspomena daruje snovitost zbilji
- 08:28 - Komentari (28) - Isprintaj - #

srijeda, 15.02.2017.

Dan poslije...



15. veljače je dan Sokratove smrti.

"Ja ne želim nikoga učiti životu, jer i ja još uvijek učim živjeti, učim od Vas." govorio je Sokrat svojim sljedbenicima koji su vjerno zapisivali njegove misli. On je na to uzvikivao.

"Vi nesmijete učiti napamet ono što vam govorim jer to je dokaz da nemate svojih misli, ni svojih osjećaja. Razmislite, zaključite i osjetite sami, kao što to ja uvijek činim. Vjerujte u sebe, svoje sebstvo u svoj um, svoju razboritost jer bez vaše svjesne spoznaje o sebi samome ni bogovi vam nemogu pomoći." iznosio je svoje misli glasno po trgovima Athene.




Događao se prvi antroploški zaokret, pogled uperen prema svemiru je spustio na trg, u srce grada, usmjerio ka čovjeku i utemeljio etiku dijaloga. Ironijom, ja znam da ništa neznam i majeutikom, rađanjem istine je učio ljude razmišljnju o sebi i životu, razlučivanju dobra i zla.
Moćnici rekoše, zaluđuje mladež i huli bogove. Bio je uhićen i optužen. Osuda je glasila smrt. Ispio je kukutu, umro ostavši vjeran svom načinu života, svojim mislima i svom karakteru.

Njegovi istinski sljedbenici su učili samostalno razmišljati, zaključivati i osjećati svoje osjećaje i živjeti njegovo toliko željeno umijeće življenja. A osnova umijeća življenja je upoznati sebe, osjetiti ljubav u sebi, pretvoriti je sebstvo i onda ostati vjeran toj ljubavi... Braniti je...




Apologija ljubavi…

Ljubav
u suzvučjima
bijesa i plača,
traži riječi.

U izvanjezičnom
prostoru,
u vrisku
tlapnje,
činjenice
bez pokrića.

Jednočlana porota
odlučuje.

Punoća praznine
guši uzdahe,
zrak je nerazumljiv.

Uzaludno je
poricanje grijeha,
uzaludno je opijelo
nečemu čega nema.

Tišina,
jedina obrana,
šutnja braniteljica.

Neizgovorene riječi,
provlačenje kroz
tjeskobu patnje,
do prastare čistoće.

Muk,
prizor stare priče
i
bljesak uspomene.

Dvoboj bezdana i srca
i pogled
u kojem vjekuje istina.

Obranili smo je...



Jučer smo slavili dan svetoga Valentina, dan ljubavi. Zaboravimo u ovom trenu da je Platon Erosa, boga ljubavi opisao kao tuđega demona koji se uvlači u ljudsku svijest, zaboravimo njegovu gozbu, ali sjetimo se Sokrata koji nam, služeći se mislima Diotime, svećenice ljubavi, govori o istini.

On nam priča da Eros po prirodi nije bog, ali niti smrtno biće. On je nešto između smrtnog i besmrtnog, konačnog i beskonačnog. Njegova sudbina vezana je za njegovo porijeklo. Kao sin viška i izobilja Pora i oskudice Pepeje, on je čas bogat i lijep, čas ubog, čas cvijeta, čas vene.
Njegova priroda je izraz žudnje koja počinje u sferi čulnog i uspinje se preko duševnog do najvišeg, umnog saznanja. Tada ljubav uistinu postaje osjećaj kojem ostajemo vjerni.

"Ljubiti znači stvarati nezaboravne misli, znači te misli pretvarati u govore koji ostaju svjedoci trenutka u kojem su izgovoreni." kaže Sokrat u svom govoru.

Dijana Jelčić




Oznake: Dan poslije Valentinova, Sokratova smrt
- 08:00 - Komentari (30) - Isprintaj - #

utorak, 14.02.2017.

Dijalog u noći pred Valentinovo...



13.02.2017 Valentinovo KULTure sNOVA by Zdravko Odorčić...
I prošlo je... tako se dugo čeka, a tako brzo prođe svako okupljanje duša stiha.
12 drzava, 201 pjesnik zastupljen u zbirci, 84 prisutnih večeras.
84 srca kucalo je kao jedno, a to može samo poezija.
To može samo Kultura Snova.
To mogu samo oni kojima je duša čista poput lista papira, prije nego na njemu otisnemo žig vječnosti...a otisnuli smo ga i večeras...
Nikada nisam mogla opisati stvarnu jačinu emocije, ne mogu ni ovaj puta...
Samo znam, opet sam ispunjena i nahranjena zagrljajima...

Veliko bravo Dijana Jelćić na osvojenoj nagradi za najbolju pjesmu u zbirci!!

Laura Klapka







Lutali smo svijetom izmišljenim. Iluzija nas je usidrila u beskraju odsanjanih slika, odnijela zvukovima mjesečeve sonate u čaroliju opsjenara.
Nismo spavali, sanjali smo prošle i buduće zagrljaje. Bili smo putnici vremenom,
a bili smo u ovome ovdje i ovome sada. Osjećali smo milovanje lica svemira,
dodire anđeoskih bića i dozvoljavali suzama sreće da nas odijevaju u kristalne odore nepostojanja. Odnosio si me u zaborav, prepuštao valovima pučine žudnji,
a ja se ogledala na tvojim dlanovima.
Postojao si i nisi dozvoljavao da prolaznost pretvori naše pokrete
u služenje strastima, odijevao si ih svilenim koprenama tvoga svijeta.
U sladoru tvojih usana osjetih nastajanje nove stvarnosti.
Pjesmom nepoznatog podrijetla šaptao si nepostojeće riječi.
Ti ružo brojanice,
ti kćeri perivoja,
divlja jabuko rascvjetana,
iz vilinske šume iznjedrena.

Tvoj je glas uranjao u sve djeliće tijela. Čula sam ih kožom.
Iskrila je ružinim uljem i mirisala tvojim dlanovima.

Ti si zipka stokratnosti, šapnuh ne znajući što govorim.

Ti si dvorac uzvišenosti,
zamak utopijskog sjaja,
rijeka zavodnička,
široko,
veliko more svemogućnosti...

Govoriš nepostojeće riječi,
govoriš ustima sjemenosnim,
usnama spasonosnim
ti divlja ženo iz pitomih oaza.

Izbacili smo riječi iz ravnoteže, predali ih vrtloženju milovanja
i lovili ih osmijesima u mrežu izbačenu iz utrobe žudnji.
Ova noć je ostavila trag u fjordovima hladnih mora,
titraje riffova u beskraju svemira, uvukla se u svjetlosnu planinu,
zaiskrila u kristalnoj piramidi vječnosti,
ugnijezdila se u zidove hrama oko kojeg sam se ovijala
kao lovor u rana svitanja.

DIJANA JELČIĆ



Oznake: Valentinovo. povelja, najljubavnija pjesma
- 06:36 - Komentari (36) - Isprintaj - #

ponedjeljak, 13.02.2017.

Volim svitanja...



Iz pijeska i pjene izranja bijela golubica. Zoblje zvjezde, budi usnulo sunce. Iza otoka blješti carpaccio svitanje, titraju strune razigranih uspomena. Igra svjetlosti i sjena obznanjuje završnicu lazurne ljepote i početak profanog vremena.






Budnost u snu koji se noćima smiruje, jutrom uzburkava i danom traje. Stručak riječi, tišina utkana u govor, u osmijeh, u sjaj očiju, u odsjaj lica koje traži istinu.
Noćašnji san još uvijek dodiruje budnost… ljepota ne prestaje... dva galeba i vjetar dolutao iz kozmičkog vremena vrtloži osjećanja, skuplja ih u kalež trenutka i oplemenjuje zbilju...

Miris prve jutarnje kave, zvono Petrove crkve poziva na jutarnjicu. Otvaram okna hrama i udišem svježinu mladog dana.

Opusti se,
zavoli dan u kojem se budiš,
zavoli misli i sjećanja
dozvoli srcu da diše!


Imperativ u davno napisanom stihu. Danas se pitam, kako srce diše?... čime?...

O da, srce diše radošću duše, kapima crvene rijeke, uzbuđenjem prvog poljupca, nježnošću dolutalom s tvojih dlanova, smirajem poslije otrgnuća iz olujnih misli, strašću koja se iz tvojih očiju prelijeva u klijetke, ritmom snovitih trenutaka, otapljanjem lednice podsvjesti… njenim slijevanjem u lijepe privide, uzavlešću podmorja iz kojeg izranjaju biseri i nižu nisku kojom se u srcu sidri ljubav.

Je li ova Krležijanska rečenica odgovor na pitanje?

Na obrubu jutra, riječi usnama razbuđene osvješćuju praslike nesvjesnog, raskrinkavaju pratipove zatomljene u podsvjesti i nadopisuju davno napisano.

Zavoli dan u kojem se budiš,
zavoli misli i sjećanja,
dozvoli srcu da diše,

Odluči se za ljubav!


Srce odbrojava trenutke svog robovanja nježnoj moćnici moga svijeta, sretno se igra s perlama krvi u kojima se krije samo jedna slika, signirana rukopisom duše.

Da, srce diše osjećanjem osjećaja ljubav.

Dijana Jelčić



fotografije... Jasna Marcelić


Oznake: srce, svitanje, san
- 08:08 - Komentari (30) - Isprintaj - #

nedjelja, 12.02.2017.

Pepeo prohujalog vremena...



Susreli smo, nakon dugo vremena, starog prijatelja. Drago Mlinarec, susret s njim je uzburkao uspomene. Grupa 220... eh te davne sedamdesete godine prošlog stoljeća, da, divna je bila naša mladost...



Ova pjesma uvijek u meni probudi sjećanja na vrijeme traganja za ljepotom, vrijeme koje nazivam olujom ruža. A onda iznenada susret sa očima boje sna...



Volim pepeo prohujalog vremena oko tvojih očiju, volim čarobni veo iza kojega naslućujem dubinu tvoga pogleda boje zlaćanog sunca, volim rosu na obroncima tvojih misli koje se kao vlati trave prostiru poljima mojeg trajanja u snu.

Tvoje oči su more svitanja na hridi na kojoj stoji hram iz čije nutrine skupljamo blago istinskog vjerovanja. Volim sjenke oko tvojih očiju, volim simfoniju boja koje odaju osmijehe i svjedoče neprolaznost zagrljaja vremena. Ostavlja samo tragove na licu koje ne stari. Nebeske ruže u kutevima tvojih očiju, mirisi na obroncima tvojih usana, balzam na tvojim dlanovima, baršun u tvojim dodirima očarava ljepotom ovog Edenskog vrta naših istina.

Danas imam dva lica, jedno satkano od tužnih sjećanja, a drugo izrasta u ovom sretnom trenutku iz nježnosti tvojih pogleda odbacujući breme drevnog umora. Noćas volim tvoje ruke pune dugotrajnog traganja za suncem, volim žubor sa izvora tvoje duše, volim kada tvoj glas u noćima kao ova klizi nečujno preko bijelog mramora, a mjesec miluje more prozirnim prahom svjetlosti.

Gledam kako zvijezde počivaju nad ponorima noći, a otok sreće se iskri u oceanu bezvremena. Osluškujem valove laveža pasa lutalica izmješanih sa sonatom koja opojna kao san, dopire do zatona srca u kojem se usidrila ljubav.

Dijana Jelčić

Herojski zanosi

Pepeo prohujalog vremena




Oznake: pepeo vremena, drago mlinarec, negdje postoji netko
- 08:00 - Komentari (26) - Isprintaj - #

subota, 11.02.2017.

Izgubljeni trenuci...



Ovo je moja davno napisana poruka pred Valentinovo... poruka svim ljudima svijeta... ne gubite trenutke sreće uzaludno čekajući neki bolji trenutak... pa šta onda ako sutra nikad ne dođe...






Ljubav je stvorila svijet, ljubav je sloboda koju sputavaju norme, zabrane i osude ukalupljenih pravila odgoja i kultorološke evolucije. Utapljajući se u ograničavanju, u nametnutoj grižnji savjesti, u okovima civilizacije i uskraćenosti prauzora gubila sam vezu sa suštinom. Živjela sam u kavezu mediokritetskog morala. Osjećala nedostatak slobode. Bila pripitomljena, pristajala na otuđenost od ognjila patosa, na život bez strasti i žudnji. Postajala sam latentna opasnost samoj sebi.
Izgubljeni trenuci, ustaljena paradigma, život se događao izvan mene.
Iznenada vidjeh u suzi na dlanu vremena prelamanje zrake sunca i objavu promjene obrasca. U jednom jedinom trenu se dogodio preokret, prevrat, revolucija, rat svjetova, slom i pobjeda. Na monitoru duše je iskrio vremeplov. Vidjeh sebe u odorama porijekla. Vidjeh perivoj djetinjstva iz kojeg sam kao lastavica poletjela ka bespuću skupljajući izlomljene linije srca. Upletena u mrežu sitnih didaskalija ispisanih rukom neke siluete koja me neumorno pratila, živjela sam tekst koji je izgubio svoju izvornost. Prazna slova na zaslonu svijesti, težina neživljenog trena, beznadnost života, troličje sebstva. Kao Comedia dell arte. Presvlačeći odore, improvizirajući radnju, igrala sam razne uloge pred nevidljivim auditorijem života.
Sladunjavost prošlosti je prelazila u gorčinu sadašnjosti, u vrijeme bez stila, bez avangarde, bez epohe. Virtualna praznina se ovijala oko duše i odvlačila me u bezdan mediokritetstva. Stajala sam na oštrici trenutka koji je lebdio na tkivu Gordijevog čvora. Sunoćavalo se, zlatna kugla je odlazila ostavljajući purpurni trag sjećanja u duši. Mjesec je prosuo srebreni prah na zamagljene slike prohujalog vremena. Odlučila sam se na predavanje nečemu bezimenom, ali mom, nečemu bezuvjetnom utkanom u iskon instiktivnog samoosjećanja. Preživljavala sam intimno razotkrivanje u fragmentima, skidala sloj po sloj taloga sjećanja, uranjala u fokus Heraklitove vatre, u nesputanost početka svijeta.





Ti si izašao iz zaslona sna i progovorio jezikom života. Usmjerio si moje razuzdane misli i utkao ih u zlaćanu spiralu koja je počela titrati dinamikom osjećaja. Zavoljeh tvoje riječi bez izvornog značenja. Izgovorene tvojim usnama postajale su lastavice koje su donosile znakovlje prestanka ratovanja i objavljivale proljeće sna. Na dlanu vremena vidjeh kako se prelomljena linija srca preobražava u svilenkastu nit koja me izvela iz labirinta razbijenih zrcala. U praskozorju svijesti odjenuh svjetlost boje vjenčanice kojom Sofija kiti mladi dan i stadoh pred žrtvenik u hramu ljubavi.

Čekao sam te stoljećima, šapnuo si stavljajući dijadem od perli u dušu.

Čekala sam te eonima, odgovorih stavljajući znak vjernosti u tvoje srce.

Na dlanu, u suzi zaostaloj iz vremena oluje ruža, vidjeh prelamanje sunčane zrake. Sudbina mi darova mač, svjetlosnu zraku kojom probih opnu samosažaljenja i zakoračih u kukuljicu samokritičnosti.

Ljubav je uvijek bila tu. Nisam je osjećala, tugovala sam za izgubljenom srećom. Šaputala je, objavljivala se titrajima duše.

Bila sam gluha, nisam joj pružala šansu da me oplemeni svojom nježnom snagom.

Dijana Jelčić



srednja fotografija ... Jasna Marcelić... druge dvije iz našeg albuma

Oznake: valentinovo, poruka, sreća
- 08:18 - Komentari (26) - Isprintaj - #

petak, 10.02.2017.

Rođendan Pere Gotovca...



Pero Gotovac rođen je 12. veljače 1927. godine u Zagrebu. Po završetku studiranja glazbene akademije postaje urednik i producent diskografske kuće Jugoton (danas Croatia Records - Hrvatska naklada zvuka i slike). U postprodukciji često radi i tehničku montažu (poglavito za ozbiljnu glazbu), te u arhivi ostavlja tisuće snimljenih minuta, a kao školovani glazbenik uz urednički, obavlja i producentski posao gdje sa suradnicima snima brojne glazbene programe. Tijekom 1960-ih godina kao skladatelj i aranžer, svojim uspješnicama pridonosio ostvarenju nacionalnog autentičnog glazbenog izričaja.

Nakon 17 godina napušta diskografiju i preuzima dužnost dirigenta u gradskom kazalištu "Komedija" iz Zagreba, gdje ostaje do 1996. godine. Tada se okreće skladanju kazališnih komada, odnosno glazbeno-scenskoj i TV produkciji. Kao aranžer mnogih skladbi i autor vrlo uspješnih šansona, piše i filmsku, televizijsku, te posebno kazališnu glazbu. Također je autor brojnih skladbi drugih stilskih obilježja, gdje se posebno ističu zborske i sakralne glazbe, kao i vrlo uspješna glazba za djecu. Dvije popularne kultne TV serije Naše malo misto i Velo misto također su popraćene njegovom glazbom u duhu Dalmacije i mediteranskog okruženja.
izvar...https://hr.wikipedia.org/wiki/Pero_Gotovac




Sinoć smo bili na proslavi dolazećeg 90- og rođendana Pere Gotovca. Dvorana Hrvatskog drušva skladatelja, ozračje ljepote i moći glazbe i prijateljstva.



Zdenko Jelić je pročitao pjesmu napisanu Peri na dar...



vrhunac večeri je bio trenutak kada je Pero Gotovac pročitao 66- i Shakespeareov sonet, za koji skladao glazbu.

Sit svega toga vapim smrt smirenja,
Kad gledam Vrijednost ko bokče rođenu,
I Ništavnost u rubu uzvišenja,
I tvrdu Vjeru sramno pogaženu,

I čast predivnu sramotno izdanu,
I Savršenost grubo sramoćjenu,
I djevičansku Krepost prokurvanu,
I u krzmanju Snagu razdrobljenu,

I Umjetnost od vlasti zauzdanu,
I Ludost kako nadzire Umnika,
I Istinitost Glupošću nazvanu
I ropče Dobro gdje dvori Silnika,

Sit svega toga, ostavio sve bih,
Kad smrćju ljubav napustio ne bih.




a Ibrica Jusić odpjevao...




Sretan rođendan dragi Pero.

I tako sretna...Pamtim samo sretne dane...



Oznake: Pero Gotovac, rođendan, Ibrica Jusić
- 07:37 - Komentari (30) - Isprintaj - #

četvrtak, 09.02.2017.

Osjećaj lahoraste miline...



Sjećam se, nebo je bilo obično, ostvarivalo se osjećajem žudnje. Činilo mi se, treptajem oka, mogu osigurati budućnost.

Što je preostalo od kapi Mnemozine?
Sretni trenuci zaustavljeni u memoriji srca. Disonance između suzvučja daljina, tragovi u rijeci vremena.

Dolina zelene rijeke, vjetar u krošnji breza, duša djetinjstva ovijena zavojnicom vječnosti.

Lahorastom milinom uranjaš u trenutak, vraćaš me iz sužanjstva, ubijaš hladnoću, ritmom srca opisuješ mene u meni.

More romorom gasi žeđ za snovima, na lazuru neba bijela Luna ocrtava puteve ka beskraju univerzuma. Shvatih, nedokazivost istine se sanja. U zrcalu zbilje nema anđeoskog odraza, osjećam njegovo postojanje u tvojim očima. Krstila sam ga tvojim imenom.

Tiho i elegantno, kao crna pantera spušta se noć. Teške od zvijezda vise ruke neba nad prozorom. Velika srebrna lopta, zapletena u baršunastoj mreži čuvarice snova razbija tminu zaborava.

Sjećam se, nad nama su tihovale zvjezde, dokazivale našu nedjeljivost od kozma. To je bio trenutak u kojem izgovorih…



"Vrijeme oluje ruža si pretočio u osjećaj lahoraste miline."

Na terasu preko usnulog cvijeća se uspinjala zora. Zatvorila snove u sunčanu kutiju i prosula svježinu na umor naših zagrljaja.

Ruke, poludjele od žurbe su jedna drugoj oduzimale dodir, sluh se samo do mojih ušiju zapošljavao glasovima iz daljine, oči su vidjele dalje od horizonta i bivale brže od brzine svjetlosti i vraćale mi pogled na sjenku koja me je pratila. U tom trenu nije bilo nikakvog ograničenja između stvarnosti i sna.

Akt mašte je ljubav pretvarao u sliku pejsaža nekog davno sanjanog svijeta. Akt mašte je odlučivao o rukama, ušima i očima.

Smješim se još uvjek prisjećajući se trenutka u kojem sam spoznala da nešto drugo u meni odlučuje što će raditi moje ruke, što će uši slušati, oči gledati, koji mirisi će me opijati.
Do tog trena je srce otkucavalo samo svoje probne otkucaje, ponekad preslabo, a onda opet prebrzo, a onda odjednom, osjetih kako se sjedinjuje s tonovima nekog drugog srca. Srca dva su počela odkucavati život kao simfoniju sna. Oči su treptale, a uši, one su slušale otkucaje srca i titraje očiju.

Ljubav je od osjetila učinila moje sedmo čulo koje u meni živi svojim životom i više nema sati, dana, godina, sve je samo trenutak ljubavi. Među otkucajima srca se širi prostor i nastaje vrijeme.

Sve je samo trenutak lahoraste miline.

Dijana Jelčić




fotografije... Jasna Marcelić, ruža u boci @Lastavica... a zadnja je iz naše arhive 1986 godina, negdje u dolini zelene rijeke

dinaja- dinaja blogspot. com



Oznake: ljubav, akt mašte, lahorasta milina
- 07:27 - Komentari (24) - Isprintaj - #

srijeda, 08.02.2017.

Pješčana ura...



Memoarska sjećanja "Pješčana ura" Bogdana Žižića nalik su albumu posvećenom značajnim osobama i događajima iz njegova života. Ova dokumentarna elaboracija zbilje krije u sebi i niz sentimentalnih anegdota o danima odrastanja (priča o pticama, o skakanju s broda "Lina Campanella", o beskrajnicama, o igrama u ruševinama). Dominiraju njima zapisi koji nalikuju mikroesejističkim portretima osoba s kojima je autor bio blizak.






Čitajući knjigu susretoh se sa protokom vremena i sjećanjima. Zaiskrila je slika pješčanog sata, redali se trenuci obilježeni susretima i rastancima, događao se slijed uspomena. .

Kroz virtualno staklo oćutih snagu čestica pjeska, zrcaljenje godina, i njihovu moć… pogled u svitanje i suton, nestajanje među zvjezdama i postojanje na daskama životnog glumišta… pronađoh odgovore na egzistencijalna pitanja u poetičnoj prozi jednostavnog izričaja…

Osjetih vrtloženje globusa, njegovo kovitlanje oko osi postojanja na njemu… ekliptiku vraćanja na točku početka… doživjeh nježnost morske pjene i mjesečeve mijene… zakoračih preko ponora noćnih besanica i dotaknuh susrete na sceni novih jutrenja…

Riječi su zaigrale gluho kolo uspomena… zarotirale oko mene i odnijele me u uvalu djetinjstva… pješčane plaže na kojima smo postajali sakupljači školjki… tragači za biserjem koje nam je pjevalo ode ljubavi i života… rečenice su vijugale stazama zaborava i na zaslon svijesti vraćale izbljedjele slike mladosti… bizarne epizode koje su u tim trenucima postajale živi djelići cjelovitosti, prelijepa cjelina prohujalog vremena…

Oćutih tišinu proticanja pjeska vremena kroz tijelo… pokušah nemoguće učiniti mogućim… odbrojavati zrnca… jedno po jedno zaustavljati u fokusu svijesti… zgusnuti vječnost u konačnost trajanja…

Svjesnost se pretakala u dubinu... tišina mi je odgovarala ritmom srca… srce je pješčana ura kroz koju protiče život…
srce je izdajnik emocija, pamti ih, otvara se iz nutra, šapuće poeziju kapi i kao Dalievo rastopljeno vrijeme razotkriva puteve ka sreći.

Srcem srcu šapnuh istinu…

U poeziji vjetra šapat legende,
na pjesku suza umrle školjke.

Umire samo što je lijepo,
rađajući se ljepše.

Iz sutonske omaglice izranja Venera,
umire dan, rađa se noć,
na obodu lazura se urušava sunčana svjetlost.

Iz pjeska i pjene izranja bijela golubica
zoblje zvjezde, završava igra umiranja noći.

Danica objavljuje rađanje mladog dana.


U pjesku vremena ozrcaljena sjećanja.


Dijana Jelčić





Oznake: Bogdan Žižić, pješana ura, život
- 07:27 - Komentari (26) - Isprintaj - #

utorak, 07.02.2017.

Ljubav u bisagama...



Daleka i sama.

Kobila crna,velika luna,
i masline u bisagama.
Mada poznajem ceste,
nikad necu stici u Cordobu.

I u ravni i na vjetru
kobila crna,crvena luna.
Smrt na me gleda
s kula Cordobe.

Jao,duge li ceste!
Jao,moja hrabra kobilo!
Jao, smrt me čeka
prije no stignem u Cordobu!

Cordoba,
Daleka i sama.

Federico Garcija Lorca







Bio je divan sunčan, jesenji dan. Opraštali smo se u predvorju odjela za rak. Šutjeli smo. Dijagnoza je zaledila kapljice krvi. Sjećam se ugnježdenog straha i pitanja na koje nisam imala odgovor. Nisam plakala, uronila sam u jecaj tišine i nesigurna tražila tragove njegova bića u spisima koji su ostali razbacani na njegovom radnom stolu. Lorcina pjesma je bilo zadnje što je zapisao. Govoriti nisam mogla, nisam ga mogla pitati iako je šapat njegove duše cijelo vrijeme dodirivao moja osjećanja. Promatrala sam život kroz magloviti oblak straha, sve je bilo prolazno, sve je bilo veliki besmisleni prostor sa Hopperovih slika, bez okusa, mirisa i zvuka. Život je proticao izvan mene, nestvaran, poput nijemog fima, kao u snu. Sve je bilo nestvarno, nisam bila u stanju osjetiti ljepotu. Od koraka bez tragova u mraku sam pravila putokaze ka hramu i na žrtveniku održavah plamen svijeće života. S neba je kapala tišina. Šutjeli smo bolom da ne prokrvarimo tugom. Uranjah u oluju srca, među krhotine boli. U zrcalima svijesti vidjeh sve moje i njegove prijašnje živote. U snu slušah topot kopita crne kobile, stih iz pročitane pjesme i vapaj konjanika koji osjeća da nikada neće stići u Cordobu.

Bila je to najdulja zima u mom životu... Proljeće je stiglo njegovim osmijehom, laste su se vratile u gnjezda koja su zimus bila tužno prazna. U dubini duše umjesto maslinki, naslutih ljubav skrivenu u bisagama, u konjaniku njega i osjetih, stići ćemo u željenu oazu sreće.

Miris ruža i lepršanje leptira svijesti zaustaviše misao. Začuh tihu glazbu sa početka priče o nama, sonatu našeg naglog ljeta i tišinu močvare. Vidjeh bjele vrance, ples barskih ptica i nas gluhe poput Tetrijeba kako plešemo naš prvi tango.

Smiješi se Kairos, osjećam trenutak sreće, ćutim u njemu nevidljivu Fortuninu ruku i spoznajem, sudbina nam je uistinu sklona.

Naslonih glavu na njegove grudi i u otkucajuma srca osluškivah svitanje nove zore.

Dijana Jelčić


Oznake: Lorca, tuga, sreća ljubav
- 07:27 - Komentari (32) - Isprintaj - #

ponedjeljak, 06.02.2017.

Moćnik zbilje...



To sam ja, Kasandra.
A ovo je moje mjesto pod pepelom.
A ovo je moj štap i trake proročke.
A ovo je moja glava puna sumnje…

Wyslawa Szymborska je još za života nazvana modernom Sherezadom... za meine je bila poetska proročica... možda bi i nama trebala Kasandra da nam ukaže na kako spaiti ljubav u ovom kaosu trenutačne zbilje... kako zaustaviti ratove, mržnju i nesporazume... kojim jezikom govoriti da bi se razumjeli... da se ne događa vrijeme Babilona... možda je to ipak jezik pjesništva... jezik kojim je Wyslava opjevala svoje vrijeme...





Bio je moj rođendan, bila sam dijete veselja i sreće, bila sam uzbuđena, bila je torta sa deset svijeća. Oko mene djeca, prijatelji iz škole, u njihovim rukama bombonjere i knjige... Velika gala predstava, Vlak u snijegu, Kula gromovnica, Robinson, Kroz pjesak i prašumu...
Deda je stajao po strani, smiješio se... u ruci mu mala kutijica... Kada sam ugasila svijeće, primila pregršt ljepote biblioteke Vjeverica... prišao mi je, podigao u zagrljaj i ... u kutijici je bio moj prvi sat... ta mala urica više ne otkucava vrijeme, ali još uvijek je čuvam...

Zatvorila sam vrijeme u srce,
osjećam njegovu moć
brojim njegove korake,
njegov ustaljeni ritam,
njegovo načelo,
njegovu protočnost
u njoj trajem,
mjenjam se,
sjećam se...

Onostrano, beziskustveno, dolutalo iz budućnosti, iz praskozorja praznine usidreno u puninu svjesti.
Misao progoniteljica, bezriječje dolazećeg, osjećaj izgubljenosti tinjajućeg čuvstva. Muk vremena,
uskovitlana tišina, premosnica ka događanju.

Kasandra je čula nečuveno, nisu joj vjerovali, nije uspjela spasiti Troju. Nad bezdanom sumnje zvjezdani prah. Zamrlo je vrijeme, prostor zgusnut u točki nestanka.

Čekam. Tišina para uši. Osluškujem dolazeće...

Brzina misli, nepostojeća konstanta, u kreativnom svemiru umijeće uma. Kovitlac osjećaja, gozba osjetila, na dlanu sutona slavlje osjećanja.

Osluškujemo titraje tkiva noći, dramu iznjedrenu iz prošlosti, nebesku elegiju, izmišljaj tragične ljubavi
Tristana i izolde, Romea i Julije Peleusa i Melisande. U misaonom režnju uzbuna, disonance kaosa i suglasje smiraja,
glazba nutrine skladana željom, čežnjom, ljubavlju.

Nad humkom isprepleteni bršljan i loza, misterija, nedjeljivost u smrti, zakletva bezuvjetne ljubavi. U dubini tvoga pogleda sjaj snovitosti, odmak vremena, bijeg od zbilje.

U čahuri spoznaje leptirica prede svilenkastu nit, premosnicu ka jutrenju. U krošnji uvjerenja hukom se oglašava
čuvarica mudrosti, izranjaju nove istine. Bezriječna glazba uranja u tišinu, probija opnu sumnje, na horizintu svitanja
bljesak trenutka, moćnika zbilje.


Dijana Jelčić






Oznake: vrijeme, trenutak, mpja prva urica
- 09:09 - Komentari (34) - Isprintaj - #

nedjelja, 05.02.2017.

Radost pobjeđuje...




Svanulo je divno, sunčano jutro. Uranjamo u zlaćanu nedjelju... Prisjećam se davno napisanog teksta... Radost pobjeđuje sumnju... nebo nam danas daruje radost... neka danas bude dan ritma srca i poljubaca...






Odživjeli smo mnoge priče… nestajali u vrtloženju uvijutaka sudbine, u bezglasju odmaka od stvarnosti i budnosti u opsjenarskim svijetovima lijepih privida… bili smo čuvari tajni u hramu istine… stražari svetišta u kojem stoluje ljubav… stjegonoše na bojišnici taština… branioci na barikama časti…

Jesmo li u toj vrtoglavosti života izgubili trenutke sreće? Njima smo se hranili koračajući dinama pustinjskih pejsaža.

Jesmo li u kovitlanju pješčanih oluja izgubili kapi poezije suza? Njima smo gasili žeđ tražeći oazu mira i spokoja.

Zlatna hostija je iscjeljivala stigme zadobivene u borbi za očuvanjem vjerovanja u svetost istine. Nutarnja vatra nas je branila od hladnoće izvanjih kontradikcija izgovaranih urlikanjem svjesnosti…

Što je dobro, a što loše? Imali vidljive razlike između ta dva entiteta poimanja stvarnosti?

Odabir je najteže iskušenje, pretakanje transcendentnih naslućivanja u iskustvenost spoznaje…

Razmišljali smo o neostvarenim željama… Bespotrebno tugovanje preobrazili u traganje… Potražili smo krivca u dubinama poimanja, susretali trijumfirajuću beštiju koja nas je podrugljivo gledala iza zrcala svjesti… Osjetili smo nebitnosti njene osvete i njenu osamljenost u prostranstvima podsvjesti...

Radost pobjeđuje sumnju… izronjena iz geometrije žudnji ona postaje kugla sretnog življenja… skladna cjelina je vrijednija od sume njenih djelova… jednostavno ljubav…


Dijana Jelčić



Oznake: radost, sreća, veselje, dan izvan vremena
- 08:48 - Komentari (34) - Isprintaj - #

petak, 03.02.2017.

Kruh naš... in memoriam



Jučer je u Zagrebu u 85 godini života preminuo istaknuti intelektualac Predrag Matvejević. Rođen 7. listopada 1932. u Mostaru, spadao je među najprevođenije hrvatske književnike u svijetu. Njegovo možda najpoznatije djelo “Mediteranski brevijar”, prevedeno je na 23 jezika.

'Kruh naš' je dobio uglednu nagradu De Lollis. Kratki izvodi iz objavljenih članaka o toj knjizi (priredio i preveo s talijanskog Milivoj Telećan) pokazuju kako su talijanski listovi ocijenili najnovije Matvejevićevo djelo.

‘Samo je piscu kao što je Predrag Matvejević – koji nam je prije tridesetak godina podario svoj povijesni, genijalni, nepredvidljivi ‘Mediteranski brevijar’ – moglo pasti na pamet da napiše povijest kruha, svojevrsnu metaforu mudrosti i nade, prateći brojne staze što ih je čovjek prevaljivao počesto uz jad i goleme napore. Pripovijest o kruhu, koju Matvejević razlaže u ovoj knjizi, prepuna je mudrosti i poezije, umjetnosti i vjere. A i okus i miris kruha povezan je s uspomenama.’ (Domenico Nunnari, Gazzetta del Sud, 23. listopada 2010)







Pred dvije godine su Zdenko Jelčić i Enes Kišević u zagrebačkom KIC- u čitali djelove iz knjige Kruh naš... potaknuta ljepotom Predragova štiva napisah pjesmu...





U vrtlogu vječnosti,
u klupku vremena
titraju riječi
bez poruka,
bez pravila,
bez zakona,
bez zakulisnih igri
i skrivenih podlosti.

Riječi,
kruh naš svagdašnji,
svetost trenutka
nas odnosi
u visine svijesti,
u čudesnost osjećaja,
bezimenih,
postojanih,
iskustvenih.

Kruh i tijelo,
božanska zbilja,
riječ u odmaku od istine
lutanje bez oslonca
u trenutku,
bez porinuća
u srž postojanja.

Bez iskoraka
u žrvanj nemilosrdnice zbilje
život postaje prevara ljepote.

Molitva kruhu,
čvrsto uporište
u krhkoj opni trenutka,
stvarnost,
svjedočanstvo snovitosti,
na graničju iluzije i jave
život.

Dijana Jelčić ...



Oznake: Predrag Matvejević, Kruh naš
- 09:00 - Komentari (21) - Isprintaj - #

četvrtak, 02.02.2017.

U aleji kamenih spavača...




“Neka oprosti gospođa Evropa, ona nema spomenika kulture. Pleme Inka u Americi ima spomenike. Egipat ima prave spomenike kulture. Neka oprosti gospođa Evropa, samo Bosna ima spomenike, “STEĆKE” . Sta je stećak? Oličenje gorštaka, Bosanca! Sta radi Bosanac na stećku? Stoji uspravno! Digao glavu, digao ruku! Ali nigdje nikad, niko nije pronašao stecak na kome Bosanac kleči ili moli, na kome je prikazan kao sužanj.” M.K.






Povratak je moguć samo tamo gdje smo već jednom bili… pričinja mi se, bili smo uklesani u mramor pamćenja, urezani u reljef sjećanja, u iluziju pateranskih stećaka. Sjećam se, misaonom nekropolom sam snovid branila od zbilje.

Slijedeći Sofijin trag uđoh Campanellin Civitas solis, u hram sa staklenom kupolom kroz koju mi se smješilo sunce, najviši svećenik sna u kojem sam se probudila. Pored njega na velikom kristalnom prijestolju sjede tri kneza u kojima prepoznah snagu, mudrost i ljubav. Kao da sam ušla u Dada Stancu osjetih energiju glasova svih odsanjanih snova i ljubav nahrupi kroz sve otvore stvarajući ovaj prostor bez dobro poznatih dimenzija.



Živio si u zemlji iz koje pisma nisu dolazila, živjela sam u zemlji banaka, satova, čokolade, runolista, osluškivala zvuk daljina sanjajući ljepotu doline zelene rijeke. Bila sam sanjačica rodoslovlja, bio si privid zaštitara moga vremena i mojih sanja.

U jednom drugom snu odživjeh vrtlog vremena, presliku ludila i mudrosti, magični krug tajni. Oćutih uranjanje svjetlosti u podsvijest uma, osjetih pretakanje transcendentnog u potrebno iskustvo.

U misaonom režnju kovitlac neurona, u osjećajnom utjelovljenje privida, oživjela vizija davno viđenog stećka... zagrljaj vjerovanja i mudrosti daruje kamenu dušu... osjetih kako se znanje širi prostorom i ujedinjuje sa univerzumom.
To nije obična aleja iz mog vremena, to je škola sunčanog grada. Krenuh beskrajnom alejom osjećajući misli kao dodir vjetra koji se širi i sljubljuje s energijom moje znatiželje... zaustavih se u sjećanjima... u trenutku... osjetih titraje duše kamena...


Postavih si pitanje…

Kako preživjeti u ovom zastrašujućem vremenu koje mi preostaje?

Osluhnuh tišinu jutrenja, moć prelamanja noći u dan, svitanjsku puninu u koju se uvukla sumnja. Začuh razdirući vrisak iskonskog jezika, narušavanje kreativne komunikacije, nestajanje praznakovlja ljepote…
Naučila sam napamet ispovjedi duševnih tuga, tražila utjehu u samoći koja u takvim trenucima nezaustavljivo vreba na uplakano srce.
Odabrah put povratka na sjecište sudbina. Vratih se u dolinu mladosti, u jutro poezije. Glas nekromanta je prizivao uskrsnuće ljepote. U lapidarnosti trenutka začuh romor tvog imena i vidjeh svoj lik u tvojim očima.

Odveo si me u dolinu zelene rijeke.

Da bili smo i ostali uklesani u kamenu vremena...

Dijana Jelčić...




u aleji kamenih statua

Oznake: Kameni spavač, mak dizdar, Stećci, Radimlja
- 08:08 - Komentari (22) - Isprintaj - #

srijeda, 01.02.2017.

Sinoć u teatru...



TEATAR ERATO / TEATAR &TD, Zagreb
Thomas Bernhard: VELIKI ODLAZAK
Rađeno po drami Thomasa Bernharda Minetti.
Dramu je preveo i za izvođenje adaptirao u monodramu Zdenko Jelčić.




Gledala sam ga na sceni. Slušala njegov glas obilježen znakovljem razbuktale sudbine, označen spaljivanjem nemani izronjene iz nagnuća nebeskih sfera postojanja. Bilo je kao u noćima punog mjeseca, opijalo me njegovo sebstvo, snaga njegova pogleda odlutalog u dramu ostarjelog sanjara, u Minettiev život ispisan raspuknućem iluzije…

Čekanje na direktora teatra i ostvarenje želje. Nakon trideset godina, ponovo igrati kralja Leara. A Kralj Lear je maska, Minetti nosi masku trideset godina i čeka trenutak izlaska na scenu velikog teatra... Direktor ne dolazi, rezervirano mjesto ostaje prazno.

Kao zlatno zrno na dlanu trenutka iskrile su njegove oči i obasjavle put u nutrinu tugovanja glumca koji se oprašta od vjerovanja u klasike, u vizije iznjedrene iz pera stvaraoca teatra… u svakoj izgovorenoj riječi se krio svijet vilenjaka oživljenih u stvarnosti te silverstarske noći… u noći oproštaja sa prohujalim vremenom… noći uranjanja u kraljevske privide novih svitanja… pod reflektorima je izrastala osobnost razgolićena do slavlja nagosti duše, do krhotina preostale ponositosti čovjeka koji je volio i voli umijeće glumišta…

Čarolija svetkovine izgovorene riječi. Čudesnost izdaje pisca koji ne može, ne zna nositi osjetljivu kožu glumca, zanositost odmaka od stvarnosti i otisnuće na pučinu oceana snova. Prsnuće boli odjeveno tišinom nutrine, prekriveno vanjskim mirom iza kojega se kriju nutarnji nemiri.

Ispijanje kukute u zadnjim trenutcima ovozemaljskog vremena, umiranje Sokratovom smrti, umiranje zbog neodustajanja vjerovanja u ideale, umiranje na klupi pored koje prolazi život pod krinkom lažnog veselja i ne osjećanja uzaludnosti vjerovanja u ljepotu nestajućih privida smislenog postojanja u snu…

Jedan sićušni djelić našeg života se odgravao na sceni. Pljesak publike me vratio u stvarnost.

Koliko je velika zaliha čuda koja se kriju u škrinji sudbine?

Neizreciva blizina pokore i strasti, zvuci prošlosti i tišina trenutka, začudan redoslijed snovitog vremena i zbilje. Susret sa beskrajem topline. Led se rastopio.

Promatram tragove patnje u osmijehu sreće. Naklon dubine i aplauz kao molitva zahvale nad uskrsnućem. Svejedno je gdje smo, biverzum je u nama. Bezriječjem čeznutljivih pogleda vjekujemo u hramu slobode, na žrtveniku ljubavi plamti svjedočanstvo njene bezuvjetne darežljivosti...

Dijana Jelčić



Oznake: veliki odlazak, zdenko Jelčić, T. Bernhard.
- 08:08 - Komentari (36) - Isprintaj - #

<< Prethodni mjesec | Sljedeći mjesec >>