Marketing
Izgubljeni trenuci...
Ovo je moja davno napisana poruka pred Valentinovo... poruka svim ljudima svijeta... ne gubite trenutke sreće uzaludno čekajući neki bolji trenutak... pa šta onda ako sutra nikad ne dođe...
Ljubav je stvorila svijet, ljubav je sloboda koju sputavaju norme, zabrane i osude ukalupljenih pravila odgoja i kultorološke evolucije. Utapljajući se u ograničavanju, u nametnutoj grižnji savjesti, u okovima civilizacije i uskraćenosti prauzora gubila sam vezu sa suštinom. Živjela sam u kavezu mediokritetskog morala. Osjećala nedostatak slobode. Bila pripitomljena, pristajala na otuđenost od ognjila patosa, na život bez strasti i žudnji. Postajala sam latentna opasnost samoj sebi.
Izgubljeni trenuci, ustaljena paradigma, život se događao izvan mene.
Iznenada vidjeh u suzi na dlanu vremena prelamanje zrake sunca i objavu promjene obrasca. U jednom jedinom trenu se dogodio preokret, prevrat, revolucija, rat svjetova, slom i pobjeda. Na monitoru duše je iskrio vremeplov. Vidjeh sebe u odorama porijekla. Vidjeh perivoj djetinjstva iz kojeg sam kao lastavica poletjela ka bespuću skupljajući izlomljene linije srca. Upletena u mrežu sitnih didaskalija ispisanih rukom neke siluete koja me neumorno pratila, živjela sam tekst koji je izgubio svoju izvornost. Prazna slova na zaslonu svijesti, težina neživljenog trena, beznadnost života, troličje sebstva. Kao Comedia dell arte. Presvlačeći odore, improvizirajući radnju, igrala sam razne uloge pred nevidljivim auditorijem života.
Sladunjavost prošlosti je prelazila u gorčinu sadašnjosti, u vrijeme bez stila, bez avangarde, bez epohe. Virtualna praznina se ovijala oko duše i odvlačila me u bezdan mediokritetstva. Stajala sam na oštrici trenutka koji je lebdio na tkivu Gordijevog čvora. Sunoćavalo se, zlatna kugla je odlazila ostavljajući purpurni trag sjećanja u duši. Mjesec je prosuo srebreni prah na zamagljene slike prohujalog vremena. Odlučila sam se na predavanje nečemu bezimenom, ali mom, nečemu bezuvjetnom utkanom u iskon instiktivnog samoosjećanja. Preživljavala sam intimno razotkrivanje u fragmentima, skidala sloj po sloj taloga sjećanja, uranjala u fokus Heraklitove vatre, u nesputanost početka svijeta.
Ti si izašao iz zaslona sna i progovorio jezikom života. Usmjerio si moje razuzdane misli i utkao ih u zlaćanu spiralu koja je počela titrati dinamikom osjećaja. Zavoljeh tvoje riječi bez izvornog značenja. Izgovorene tvojim usnama postajale su lastavice koje su donosile znakovlje prestanka ratovanja i objavljivale proljeće sna. Na dlanu vremena vidjeh kako se prelomljena linija srca preobražava u svilenkastu nit koja me izvela iz labirinta razbijenih zrcala. U praskozorju svijesti odjenuh svjetlost boje vjenčanice kojom Sofija kiti mladi dan i stadoh pred žrtvenik u hramu ljubavi.
Čekao sam te stoljećima, šapnuo si stavljajući dijadem od perli u dušu.
Čekala sam te eonima, odgovorih stavljajući znak vjernosti u tvoje srce.
Na dlanu, u suzi zaostaloj iz vremena oluje ruža, vidjeh prelamanje sunčane zrake. Sudbina mi darova mač, svjetlosnu zraku kojom probih opnu samosažaljenja i zakoračih u kukuljicu samokritičnosti.
Ljubav je uvijek bila tu. Nisam je osjećala, tugovala sam za izgubljenom srećom. Šaputala je, objavljivala se titrajima duše.
Bila sam gluha, nisam joj pružala šansu da me oplemeni svojom nježnom snagom.
Dijana Jelčić
srednja fotografija ... Jasna Marcelić... druge dvije iz našeg albuma
Post je objavljen 11.02.2017. u 08:18 sati.