dinajina sjećanja

srijeda, 02.05.2018.

Uklesani u kamenu vremena...








"Stećak je za mene ono što nije za druge, ono što na njem i u njemu nisu drugi unijeli ni znali da vide. Jest kamen, ali jeste i riječ, jest zemlja, ali jeste i nebo, jeste materija, ali jeste i duh, jest krik, ali jeste i pjesma, jest smrt, ali jeste i život, jest prošlost, ali jeste i budućnost."
Mak Dizdar





U jednom snu vidjeh sliku Foucaultovog klatna, imaginaciju vrtloženja, presliku ludila i mudrosti, magični krug tajni. Oćutih uranjanje svjetlosti u podsvijest uma, osjetih pretakanje transcendentalnog u potrebno iskustvo, spoznah snagu praznine što ispunjava stanje pokore i postavih si pitanje…

Kako preživjeti u ovom zastrašujućem vremenu koje mi preostaje?
Osluhnuh bezriječje prelamanja dana u noć, sutonsku puninu u koju se uvukla sumnja, prijeteća tmina neželjene tišine. Začuh razdirući vrisak izbljedjele semiotike iskonskog jezika, narušavanje metodologije kreativne komunikacije, nestajanje praznakovlja ljepote…

U bunilu slijedih titraje njihala, rotirah bespućem životne zbilje, ekliptikom sunca. Strahove povjeravah mjesečevim mjenama, osamljena uranjah u oseku zbilje, tugovah u plimi noći.

Naučila sam napamet ispovjedi duševnih tuga, tražila utjehu u samoći koja u takvim trenucima nezaustavljivo vreba na uplakano srce.

Vizija njihala je ucrtavala puteve kretanja ka ishodištu sna, obznanjivala staze razgranatog vremena, put povratka na sjecište sudbina. Vratih se u dolinu mladosti, u nekropolu vremena. Glas nekromanta je prizivao uskrsnuće ljepote. U lapidarnosti trenutka začuh romor tvog imena.

Bili smo uklesani u mramoru pamćenja, urezani u reljef sjećanja, u iluziju pateranskih stećaka. Misaonom nekropolom sam snovid branila od zbilje. Živjela sam u zemlji runolista, osluškivala zvuk daljina sanjajući ljepotu južnog neba. Bila sam sanjačica rodoslovlja, bio si zaštitar moga vremena i mojih sanja.

U misaonom režnju kovitlac neurona, u osjećajnom utjelovljenje privida, oživjela vizija davno viđenog stećka... zagrljaj vjerovanja i mudrosti daruje kamenu dušu... osjetih kako se znanje širi prostorom i ujedinjuje sa univerzumom. To nije obična aleja iz mog vremena, to je škola sunčanog grada.

Krenuh beskrajnom alejom osjećajući misli kao dodir vjetra koji se širi i sljubljuje s energijom moje znatiželje... zaustavih se u sjećanjima... u trenutku... osjetih titraje duše kamena...

da bili smo i ostali uklesani u kamenu vremena...

Dijana Jelčić...




u aleji kamenih statua

Oznake: steak, mak dizdar, alea kamenih statua
- 08:18 - Komentari (30) - Isprintaj - #

četvrtak, 02.02.2017.

U aleji kamenih spavača...




“Neka oprosti gospođa Evropa, ona nema spomenika kulture. Pleme Inka u Americi ima spomenike. Egipat ima prave spomenike kulture. Neka oprosti gospođa Evropa, samo Bosna ima spomenike, “STEĆKE” . Sta je stećak? Oličenje gorštaka, Bosanca! Sta radi Bosanac na stećku? Stoji uspravno! Digao glavu, digao ruku! Ali nigdje nikad, niko nije pronašao stecak na kome Bosanac kleči ili moli, na kome je prikazan kao sužanj.” M.K.






Povratak je moguć samo tamo gdje smo već jednom bili… pričinja mi se, bili smo uklesani u mramor pamćenja, urezani u reljef sjećanja, u iluziju pateranskih stećaka. Sjećam se, misaonom nekropolom sam snovid branila od zbilje.

Slijedeći Sofijin trag uđoh Campanellin Civitas solis, u hram sa staklenom kupolom kroz koju mi se smješilo sunce, najviši svećenik sna u kojem sam se probudila. Pored njega na velikom kristalnom prijestolju sjede tri kneza u kojima prepoznah snagu, mudrost i ljubav. Kao da sam ušla u Dada Stancu osjetih energiju glasova svih odsanjanih snova i ljubav nahrupi kroz sve otvore stvarajući ovaj prostor bez dobro poznatih dimenzija.



Živio si u zemlji iz koje pisma nisu dolazila, živjela sam u zemlji banaka, satova, čokolade, runolista, osluškivala zvuk daljina sanjajući ljepotu doline zelene rijeke. Bila sam sanjačica rodoslovlja, bio si privid zaštitara moga vremena i mojih sanja.

U jednom drugom snu odživjeh vrtlog vremena, presliku ludila i mudrosti, magični krug tajni. Oćutih uranjanje svjetlosti u podsvijest uma, osjetih pretakanje transcendentnog u potrebno iskustvo.

U misaonom režnju kovitlac neurona, u osjećajnom utjelovljenje privida, oživjela vizija davno viđenog stećka... zagrljaj vjerovanja i mudrosti daruje kamenu dušu... osjetih kako se znanje širi prostorom i ujedinjuje sa univerzumom.
To nije obična aleja iz mog vremena, to je škola sunčanog grada. Krenuh beskrajnom alejom osjećajući misli kao dodir vjetra koji se širi i sljubljuje s energijom moje znatiželje... zaustavih se u sjećanjima... u trenutku... osjetih titraje duše kamena...


Postavih si pitanje…

Kako preživjeti u ovom zastrašujućem vremenu koje mi preostaje?

Osluhnuh tišinu jutrenja, moć prelamanja noći u dan, svitanjsku puninu u koju se uvukla sumnja. Začuh razdirući vrisak iskonskog jezika, narušavanje kreativne komunikacije, nestajanje praznakovlja ljepote…
Naučila sam napamet ispovjedi duševnih tuga, tražila utjehu u samoći koja u takvim trenucima nezaustavljivo vreba na uplakano srce.
Odabrah put povratka na sjecište sudbina. Vratih se u dolinu mladosti, u jutro poezije. Glas nekromanta je prizivao uskrsnuće ljepote. U lapidarnosti trenutka začuh romor tvog imena i vidjeh svoj lik u tvojim očima.

Odveo si me u dolinu zelene rijeke.

Da bili smo i ostali uklesani u kamenu vremena...

Dijana Jelčić...




u aleji kamenih statua

Oznake: Kameni spavač, mak dizdar, Stećci, Radimlja
- 08:08 - Komentari (22) - Isprintaj - #

srijeda, 16.03.2016.

Kamen ima dušu...



Daorson...

Prijeteća praznina
života bez strasti,
bez titraja,
bez pomaka.

Praznina ne postoji,
rekoše mudraci.
Postoji,
dragi moji,
začaurena u strahu.

Postoji
u plesu dugih sjena,
bezdanu na litici svijesti,
želji neispunjenoj ,
u nedohvatnoj budućnosti
ubrizganoj u užas ponora.

Bojali smo se,
bježali iz vremena,
u njedrima trenutka
poželjeli zaustaviti sunce,
i ravnodnevicu.

U gradu,
među megalitima
uronismo u mir.
Kamenje je zaokružilo
svjetlost,
sjene plesale,
a mi čekali zagrljaj
kraja i početka.

Sjene su nestale,
sunce ostalo,
kalendar vječnosti,
oganj kozmosa,
ti i ja
i duša kamena.

Odživjeli smo
putovanja,
oduprli se iskušenjima
i vratili u zbilju.

Miris masline,
i postelja,
svjedočanstvo vjernosti,
trenutka tišine
i ljubavi.

na


Kamen ima dušu rekoše davno prije našeg vremena Daorski mudraci. Koračah zmajevom linijom ka gradu iznad zelene rijeke. U reljefu ucrtano božanstvo, u vjetru glas Harmonije.
Zaglušuje opijelo pokori koje slušah, zarobljena u tminama bezdana. U kataleksi elegije ispisane tihovanjem izostavih kraj. Započeta katarza je kovitlala zastranama i pretakala ih u pehar pročišćenja. Živjela sam golgotu i ćutila znoj umornog srca.
Promatram sjaj obrednog ognja na oltaru nebeskog svetišta. Širi se kroz krošnju vremena stvarajući iluziju nepostojeće osamljenosti u tišini samoće.
Privid magične ogrlice, šapat duše kamena i bljesak jutrenja.
Mlada svjetlost puni sve, iz tmine prošlosti, zaostale duševne praznine i svojim titrajima objavljuje slavlje čulnosti na gozbi osjetila. Možda ću uskoro uspjeti ispuniti kataleksu nedovršene elegije i baciti je u rijeku zaborava.

Radimlja...



Radimlja mi odgovara glasom kamenog spavača...

Ti ne znaš da put od tebe do mene nije isto što i put od mene do tebe
Ti ne znaš ništa o bogatstvima skrivenim za tvoje oči
Ti ne znaš da meni je mnogo više nego što misliš sudbina namrijela i dala
Nakanio si da me po svaku cijenu uništiš a nikako da nađeš istinski put do mene
Shvatam te - čovjek si u jednu prostoru i jednu vremenu što živi sam, tek sad i ovde
I ne zna za bezgranični prostor vremena u kojem se nalazim prisutan od dalekog juče do dalekog sutra
Misleći o tebi
Pa ni to nije sve
Mehmedalija Mak Dizdar, Kameni Spavač - Putevi ...


Spavač porućuje svakome pojedinačno, otkrijte svoju izvornu prirodu i to u vječnom sukobu sa samim sobom, protiv sebe utopljnim u dogmatizmu i ideologiji.

Povjerovah mu...u Radimlji osjetih... kamen ima dušu...

Dijana Jelčić




Oznake: Daorson, Radimlja, nestvarno stvarni, mak dizdar
- 08:38 - Komentari (25) - Isprintaj - #

<< Arhiva >>