dinajina sjećanja

četvrtak, 26.04.2018.

Nestvarno stvarni...

Već trideset godina vučem ovaj kofer sa sobom...U njemu je buket godina... djelići života... recenzije, osvrti o meni i mom pisanju... Kaštelanov i ovaj zadnji... Enesov...

Prinova poezije...

... U mramoru uklesana iluzija,
u zraku dašak prisutnosti...

Riječ se ne može izgovoriti bez daha, govorili mi perzijski, kineski, indijski, grčki, latinski, arapski, hrvatski ili bilo koji svjetski jezik – riječ bez daha izgovoriti ne možemo. Dakle, dah je osnova govora, osnova života. Dah je razumljiv svim jezicima. Zato ptice i pjevaju samo dahom, njima je za pjesmu dah sasvim dovoljan.

Ali što ćemo s pjesnicima, s glumcima? Oni bez riječi nisu ništa. Velika je umjetnost kako pisati, kako govoriti, a da nam riječ ima vrijednost daha; jer svakim dahom mi smo u biti pupčanom vrpcom vezani za Sveizvor postojanja. Hoće li taj Izvor u nama biti čist ili ćemo ga mutiti svojim mislima, ovisi o nama samima. Malo je knjiga, malo je pjesnika čije riječi imaju vrijednost daha, čije riječi imaju ljudsku toplinu a svemirsko značenje. Međutim, malo je i čitatelja koji su dorasli takvim knjigama.

Svijetu je ugodna toplina sunca, draga mu je toplina ruke, ali mu toplinu ljudske riječi ništa zamijeniti ne može. Sve više ćutim da je samo za tu svrhu ljudima dah i stvoren. To opravdava i ova najnovija knjiga pjesnikinje Dijane Jelčić Nestvarno stvarni. Usklađena i nadahnuta Sveizvorom postojanja Dijana zapisuje:

... Svjetlošću utkana u kožu
postajem struna u vjetru vremena.

Jeka je došla s visina,
razbila tišinu,
riječima nahranila
pustinju nadanja.

Nestvarno stvarni
pričamo ni o čemu
koje je sve.

Osjećam višestrukost
postojanja.

Doživljavam
pročišćenje nutrine.

Zagrljaj duše i materije,
zagrljaj svjetla i tmine –
to ljubav pjeva
blistavu odu zagrljaju.

Tvoj zagrljaj je
uskrsnuće,
sjene su nestale,
sunce je ostalo.

U mramoru uklesana iluzija,
u zraku dašak prisutnosti.

Zagrljena neprolaznom ljepotom svega što jest, Dijana je zaista izabrana od poezije da ćuti sudisajnost sa svima onima koji su ovaj dah udisali.

Večeras, u gluho noćno doba, kada u ovoj lijepoj knjižnici knjige ostanu same, imam osjećaj da će se sve one načas zavući u Dijaninu knjigu te ćuteći se i same pomalo nestvarno stvarne, čestitat će rođendan i pjesnikinji i njezinoj novoj knjizi – dobrodošloj prinovi poezije.

Enes Kišević

U Zagrebu, 6. listopada 2014.

Jesmo li trajali
u viru uzdaha,
u jauku rebra,
u vrisku rađanja?

Jesi li
iluzija vječnosti,
iscijeđen iz ruke stvoritelja,
poslanje bogova
ili zbilja očiju boje sljeza?

Jesam li
bol tvoga torza,
prvi grijeh,
uzročnica nemira
ili san u tvojim očima?

Nas dvoje,
beskonačni u konačnosti,
smrtni u besmrtnosti,
nerazumni robovi srca
u koloni žigosanih prolaznošću.

Nas dvoje nestvarno stvarni...

Dijana Jelčić... „Nestvarno stvarni“, KULTura sNOVA, Zagreb, 2014.

Oznake: Enes Kišević, nestvarno stvarni

- 07:27 - Komentari (36) - Isprintaj - #

utorak, 16.01.2018.

Klepsidra...

Klepsidra sunca,
jutrenje nad morem,
titraj nezaborava.

U tvojim očima san.
Koračam sunčanom
stranom ulice,
gubim se u izričaju bez srži.

Izmišljam riječi,
a znam
da ti ne znače isto.

Smiješiš se…
ljubav je jednostavnija.

iz vremena oluje ruža…

Moje buđenje je uvijek počinjalo ranojesenjskim šuštanjem lišća i slavljem rođendana. Jesen mi svojim trajanjem daruje puninu ljepote. S neba kaplju sjećanja. Nepovratnost ljepote. Ostala je uspomena na osamnaest crvenih ruža. Buket osušen u herbariju pamćenja. Prolaznost vremena. Trenuci postaju prošlost, tek sjećanja na ruže i jesen…

Vraćam li se ponovo u prošlost? Tebe ne susrećem više u snovima. Živim ljubav uskrslu iz celofana nepostojanja. Iza trenutka se kovitla prohujalo vrijeme. Iza zbilje blješti ljepota uspomene.

Čokoti na obrancima podravskih brega mi daruju okus mladog vina. Obnavljaju moje i krštenje nektara.
Na čelu osjećam kapi svete vode…
Jesen u meni vjekuje. Slutim blagu zimu. Možda se više neće ni objaviti u mojoj zbilji. Tek sjećanja na tragove naših koraka u snijegu. U lakiranim cipelama sam slijedila tajnu. Nisam riješila rebus mladosti, tek ga ovjekovječila pitanjem „odakle dolazi ljepota“… ukoričila u pamćenje.

Rastanak nas je oplemenio ljepotom zbilje. Danas koračam sunčanom stranom ulice.
Nadam se i tvoj put je osunčan suncem zrelosti...

Dijana Jelčić

Oznake: osamnaest crvenih ruža, odakle dolazi ljepota, nestvarno stvarni

- 08:58 - Komentari (41) - Isprintaj - #

ponedjeljak, 18.12.2017.

In Memoriam...

Jure Kaštelan ... Zakučac kraj Omiša, 18. prosinca 1919. - Zagreb, 24. veljače 1990... hrvatski pjesnik i književnik.

"Pisanje pjesama je na početku dar koji kasnije postaje kazna. Taj obred stvaranja prolazi svaki pjesnik, po nekom nevidljivom zakoniku. U Dijaninim pjesmama se može naći stih koji govori o "hramu koji je postao gubilište". težnja za pročišćenjem, za katarzom, protiče kao vodena struja kroz cjelinu njene knjige pjesama. A katarza ima ovdje psihološke i kreativne konotacije. Ta pročišćena ljepota se zrcali u pjesmi koja počinje stihom "Sunce obasjava još jednom dvorište naše ljubavi"... Nije lako objasniti zašto se pišu pjesme. Treba ih čitati, one same govore.
I tebi i meni. "

napisao je Jure Kaštelan, davne 1987 godine u recenziji mojoj zbirci. pjesama "Odakle dolazi ljepta"...

sretna sam što sam bila djelić ljepote njegove zbilje... i što je on tada oplemenio moje piskaranje... ako je pisanje put pokore, koračala sam ga 27 godina zaustavljala se na postajama i 2014 se odvažila ukoričiti i promovirati napisano...

Pjesma...

Ova je pjesma stručak riječi,
tišina utkana u ritam prstiju,
tvoj osmijeh i tvoje oči.

Oslobođena iz krletke srca,
ulovljena u mrežu sunca,
prosuta u trajanje dana.

Huji alejom osjećanja,
zaustavlja u krošnji misli,
izlijeće kao ptica bezglasna
i slijeće
u prazninu svijeta.

Gubi se u metežu događanja,
u zvonjavi telefona,
u mirisu cvijeća,
u okusu kave.

Bježi iz zbilje,
ogleda se na pučini sanja,
utaplja u podsvjesti
i kao jeka vraća u svijest.

Zaziva me glasom nimfe,
razotkriva do nagosti,
do pročišćenja nutrine.

Postaje vedrina,
zraka sunca,
bijeli oblak,
kap kiše,
maleni cvijet.

Izranja iz mene
i za sobom
ostavlja tebe.

Dijana Jelčić... "Nestvarno stvarni" zbirka pjesama KULTura sNOVA, Zagreb, rujan, 2014.

još uvijek koračam putem pokore... jer... teško je objasniti zašto se pišu pjesme...možda se opet jednoga dana odlućim za izdavanje i promoviranje osjećanja osjećaja... do tada samo pišem i korigiram samu sebe... brišem i dodajem... igram se riječima kao dijete staklenim perlama...

Oznake: Jure Kaštelan, odakle dolazi ljepota, mostovi pod kojimase budim, nestvarno stvarni

- 07:17 - Komentari (38) - Isprintaj - #

četvrtak, 28.09.2017.

Jesmo li uistinu nestvarno stvarni???

Enes vjeruje da jesmo...

Najnoviji stihovi Dijane Jelčić zaista su nestvarno stvarni. Oni će takvima ostati i kada više ne bude ruke koja ih je stvarala, učinivši ih jednako vidljivim i stvarnom i nestvarnom svijetu.
Rekla bi Dijana:

... Postojimo tamo
gdje sve prestaje...

Pročitavši ovaj stih, sve me moje svakodnevne misli i brige načas napustiše jer mi se stih učini starijim od uma i ljudske duše. Na jednom se, od ovoga stiha sam sebi oćutjeh nekako vrijednijim. I ljudi mi postadoše ljepši. I drveće. I dan- bez obzira na maglu i kišu.

... I najsretniji dan
U životu smrtnih nesretnika
Prođe u jednom trenu...

Zapisao je već odavno Vergilije, misleći pri tom i na sebe sama, a Dijana mu u ovoj knjizi, sasvim nesvjesno, uzvraća:

... Živim trenutak
Kao da sljedeći neće ni doći...

Poezija je zaista moćna u svojoj ljepoti. Ona vedri duh i onome koji je stvara i onome koji je čita. Trenuci provedeni u takvoj poeziji postaju neprolazni. Postaju životni i svijetli. Postaju, u stvari, nestvarno stvarni.
A što je naš ljudski život drugo, doli sjena takvih trenutaka?

Enes Kišević

Bezglasje svijetlosti...

Na hridi vjekuje hram,
sunčanik objavljuje
zoru.

Rađa se dan iz sna.
Bezglasje svjetla traje,
neumorno.

Zvuk dolazi niotkuda,
iz pjeska, možda
iz tišine.

Širi se, šumi,
suzvučje mora i tišine
omamljuje.

Njedri se vječnost,
iz sedefa izranja
vizija lijepe nagosti,
muk svjetlosti
i tvoj glas.

Neka ljubav bude vatra u venama i voda na dlanovima, neka pali želje i gasi strahove.

Neka se odmara tišinom, pleše ritmom svitanja, zenita i sutona,
neka bude blaga moćnica u ljudskim životima.

Dijana Jelčić

Oznake: nestvarno stvarni

- 08:00 - Komentari (30) - Isprintaj - #

nedjelja, 03.09.2017.

U srcu vremena...

Udaljavamo se od Sunca, uranjamo u vidljivost zvjezdanog neba
i viziju beskraja. U srcu vremena prelom svjetlosti, iluzija odraza, čarolija uma,
mogućnost putovanja kroz vrijeme.

Vidjeh,
u stećcima bogumilskim uklesane istine, smjenu stoljeća,
u ljiljanima hugenotske strahote, krvavu svadbu, prevaru ljubavi,
na obali Mnemozine rađanje Venere.

U sedefu upisana biografija školjke, ozrcaljena u sjećanjima,
oživjela u svijesti.

Zemlja je velika,
a ljudsko srce
je planet
anđela vatre.

Zakoraknuh u zjenicu buđenja,

Golubije krilo zagrlilo jutro, nebo romori poeziju kapi,
u dašku zanosa čujem vrijeme,
mudrost osmišljenu zbiljom.

Prevrtljivi Protej pokazuje svoja lica,
proriče preobražaj svijesti,
igra se valima mora,
vrednuje pjev oceana.

Iz stigme prošloga izrasta ljiljan,
sličan amfori punoj suza
uranja u svijest,
i u srce.

Tvoj glas pijeni tišinu,
stara pjesma ubija strahove,
donosi radost
nebesku…

Dijana Jelčić... zbirka, Nestvarno stvarni, Kultura snova, Zagreb, 2014

slike... Freeydon Rassouli

Oznake: nestvarno stvarni

- 08:48 - Komentari (20) - Isprintaj - #

utorak, 25.07.2017.

Dan izvan vremena...

Uranjamo u dan izvan vremena. Sjedim za radim stolom. Svjetlost me omata začudnom bjelinom.
Oko mene ovitak čežnje, misli dolutale sa početka koji, možda, nije početak. Ne znam.

U mikrokozmu privid makrokozma, alkemijsko vjenčanje prostora i vremena, porod četvrte dimenzije.
Čitam knjigu ispisanu ljubavlju. Mjenja se reljef sive tvari, misaoni režanj ključa znatiželjom, čuđenjem i bogatsvom osjećajnih slika.

Osjećam porinuće uma u carstvo neizračunjive bitnosti, u svijet naslućujućih mogućnosti. u moć etike i estetike, u odraz nastajuće stvarnosti.

U tišini prapočetka
struna dolutala
iz nevidljive
ljepote
uranja u veliko
ništa..

U zjenici svemira
ples ne boja,
bijelo crna
ljepota praprostora.

San zaustavljen
u vremenu.

Ti si bog sunca,
daruješ mi
tišinu svetišta
i vatru postanka.

Odvodiš me na
žetvu plodova
apolonske zbilje
i dionizijski snova.

Uranjamo u dan
izvan vremena.

Dijana Jelčić... „Nestvarno stvarni“ Kultura snova, Zagreb, 2014

Oznake: dan izvan vremena, zeleni dan, nestvarno stvarni

- 07:17 - Komentari (32) - Isprintaj - #

četvrtak, 20.07.2017.

Trideset godina ljepote...

Možda ćemo u predvečerje života
pronaći snage da živimo slobodno,
onda kada riješimo sve zadatke,
kada na licima budu prepoznatljive samo oči...

Možda ćemo onda znati da nismu uzaludno živjeli...

Sjećam se… bio si bezimeni pustolov mojim snovima.

U sutonima bez Sunca i noćima bez osmijeha neba okajavah samoizabranu samoću. U krošnji svijesti
kovitlac molitve i usnule ptice.
Nebo je milosrdno čekalo naš susret. Munjama i gromovima razumjevalo tugu, obećavalo smiraj.
Pitanja su, kao skakač zaustavljen u skoku, lebdjela na obzoru, kao usporene slike života na sceni vremena.

A onda je
vjetar odsvirao rekvijem
ugasio zadnji lumin
na oltaru želja
i odnio pepeo strahova.

Jedna zvjezda padom
dotaknu šutnju,
obznani tišnu
i let bijelih golubova
u krug ljubavi.

Osmjehom si,
s moga obraza,
obrisao suze
i rekao,
ja sam tu, ali
ja sam umoran
budi kraj mene,
budi tu,
dozvoli mi
da budem kraj tebe
da ne budem sam.

Zatvorih šapat
među dlanove,
podigoh ruke
k izlazećem suncu
i vidjeh zagrljene
dvije sjene srca,
na strništu sudbine
privid sjedinjenja,
pobjedu ljubavi
u umiranju svjetova.

Tvoje usne dio mene,
ruke spletene
u grču neznanja
namotaše stvarnost u
klupko snova.
Kao ljetna kiša
kapaju milovanja
tvoje usne
ozon sreće,
a nebom klizi ponoć
šireći miris
navlažene svile.

Geometrija jutrenja zrcali slike prohujalog vremena. Trideset godina ljepote se zrcali u očima boje sna i osmijehu.

Dijana Jelčić- Starčević... Odakle dolazi ljepota, Zagreb, 1987

Grli nas običnost mladog dana, pretakanje sna u javu i pjesma napisana 27 godine kasnije...

Dok se svitanje bori
sa ostacima tame
i daleka svjetlost
skida odoru noći
na obali sna,
neka ljubav,
zbilju sanja.

Zavoli dan
šapuće mjesec
na odlasku.
Zavoli sjećanja
šapuće sijač zvijezda.
Pustite srca da kucaju.
Dotrčali iz daleke stepe,
samuju bijeli i crni konj.

Za mrkim krošnjama
iskri svitanje,
Amor i Psiha,
se u njemu grle.

Zavolite dan,
misli i sjećanja.
Ruke sijača zvijezda
prebiru po gitari,
zvuci tuge u pjesmi ptica,
miris daljina,
sloboda ubrizgana u
rađanje.

Proročica Izergil
šapuće o umiranju,
ponosu, prkosu
rodoslovlja,
otporu poniznosti,
sužanjstvu i nemoći,
o smjelosti bitka
na rubu vremena.

Ljubav na kušnji smrti.

Ljubavnici
lete u nebo.

Dijana Jelčić … „Nestvarno stvarni“ KULTura sNOVA, Zagreb 2014

Oznake: odakle dolazi ljepota, nestvarno stvarni

- 08:08 - Komentari (27) - Isprintaj - #

ponedjeljak, 29.05.2017.

Iz sjene naših pokreta...

Poezija je zarazna. Ona je u službi života.
Poezija je u životu. Ona je ispred života.
Postoji razlog poezije: to je razlog dobra.
(P. Éluard)

Govor tijela...

"Nevidljiva putanja gravitacije oslobađa kamen.
Nevidljivi ponor Ljubavi oslobađa čovjeka."
Saint-Exupery

Volim besane noći,
jezik zvijezda,
govor zlatne tišine.

Volim zvukove dana,
pjesmu ptica, huk breza, muk cvijeća, šutnju mirisa.

Volim budnost života, tvoju blizinu i dijalog naših tijela.

Osmijehom mi odaješ tajnu tvoga rodoslovlja,
razotkrivaš vrtložnicu tvoga genoma,
očima pričaš priču porijekla,
raskrinkavaš misteriju
trnovite putanje
ka zvjezdama.

Zagrljajem tihuješ jezikoslovlje ljubavi, bezriječno postojanje njenog svejezičja.
Tijelo je hermenaut, prevodioc i tumač osjećanja.

Koža razumije, sluša, sjeća se, pamti,
a usne cjelovima uspavljuju i bude svijest.

Dlanovi puni sjećanja, čuvaju nevinost prvih milovanja,
tajne obrisanih suza, na njima vjekuju obrisi uspomena.

Na rondu zabluda, na stazi odustajanja, umjesto tvoje poezije i mojih mudrovanja
tijelo uranja u tajne baroknog pjesništva, postaje jezikotvorac nutanje tišine.

Sjene naših pokreta iščitavaju poruke, rješavaju rebuse,
novim obličjem tjelesne poetike, bezrječnom metaforikom čula,
tankoćutnim dodirima,nagomilavanjem nježnosti,
manirizmom žudnji premošćuju
usjekline neshvaćanja, provalije nesporazuma, ponore tuga.

Na licu sreća, raskošna ljepota neizrecivosti,
razumljivost jezika ljubavi.

Dijana Jelčić... zbirka pjesama "Nestvarno stvarni" Kultura snova, Zagreb, 2014.

Oznake: nestvarno stvarni, govor tijela..., iz sjene naših pokreta

- 07:07 - Komentari (20) - Isprintaj - #

srijeda, 24.05.2017.

Sinopsis apsurda...

Moja tri lica traže autora... (pirandelovski)

Vidim misao na izvoru sna. Misaona slika sviće jutrom i buja snagom preobražavanja trenutka u vječnost.
U svijetu kristala mog malog univerzuma otkrivam čudesna prostranstva mog istinskog postojanja, prepoznajem ono, do sad, neviđeno. Iza spuštenih trepavica vidim, po prvi put i svoje oči kojima, do ovog trenutka, vidjeh sve osim njih samih.

Promatram fotografije u rasponu od tridest godina, da drugačija sam, a ista. Moja tri lica, tri „JA“, misaono, emocionalno i fenomenološko, moj utjelovljeni um, satkan od superstruna, treperi na tragu sunčeve zrake koja osvjetljava sva moja proživljena stanja. Vrijeme oluje ruža, traganje za izvorom ljepote, za umijećem svakodnevnog pokreta i spoznaje... nestvarno stvarna zbilja je trenutak sreće.

Misaona prašina se širi prostranstvima uma, utjelovljuje apsurdne i sretne trenutke i sve u meni mi postaje blisko i istinski moje.

U voštanici svitanja
trag istine,
buktinja sunca grli dan,
na hridi tihuje
Prometej nadanja,
na obzoru privid
besmisla,
u srcu božanska iskra.

Ne volim nepomičnost,
tmurno nezbivanje,
entropiju vremena,
težinu neprolaznosti,
zgušnjavanje
bez pomaka.

Ne volim čekanje
u vakumu ničega,
nedogađanje bez nadanja,
bez smrtnih rana,
ne volim
tromost tihog umiranja
u praznini nutarnje
palanke.

Na sceni vremena
proturiječnost trenutaka,
sukob zbilje i
sjena pošlosti,
svjesni mazohizam,
izlječujuća bol,
oslobađanje iz krletke
sumnji i strahova.

U katakombama pamćenja
pronalazim sebe
bjegunicu iz zbilje,
sužnjicu
u užarenoj praznini
zaborava.

Prodirem u podsvijest,
u prostor nedogađanja,
u zatomljena sjećanja.
Na granici između bitka i nebitka,
bježim od pukog trajanja,
od beznačajnosti
i
živim vrhunac samoće,
utjelovljujem apsurde,
ulazim u odaju
ogledala i odjeka.

Vatra sudbine
sagorjeva
sama u sebi
i sama iz sebe plamti
dolazeće vrijeme.

Obroncima zbilje
se kotrlja kamen,
čujem šapat,
poslanje trenutka.

Nema ga, ne postoji
uzaludan čin!

Očekivanje prestaje
biti čekanje,
postaje nadanje,
ugoda vjerovanja
u uvijek iznova
rađajuću svjetlost.

Ćutim ushit osjećanja,
kovitlanje svijesti,
uzvišenost nadanja.

Iza zrcala svjesti
tri lica,
jedna istina.

Vjerovanje u
Ljubav!

Dijana Jelčić

Oznake: osamnaest crvenih ruža, umijeće svakodnevnog pokreta, nestvarno stvarni

- 07:27 - Komentari (36) - Isprintaj - #

ponedjeljak, 05.12.2016.

Gorke naranče...

U aleji gorkih naranača,
opori miris i sjećanja,
trajanje u nagosti prohujalog vremena,
zlato utkano u okus pamćenja.

Djelili smo tajnu nutrine, gutali gorčinu.
Zbližavali smo se u nenapisanoj priči,
sjećanja, bestjelesni čuvari prošlosti
i Faustovsko pitanje,
„Što je stvorilo svijet?“

Na kori naranče upisah riječ.

Slovkao si magiju,
dozivao osmijeh neba,
zahvaljivao mjesecu.

Ubijao je tminu davnih nesanica.

Darovao si mi plod vremena i zagrljaj
u aleji gorkih naranača.
Vratili smo se na početak priče,
odživjeli je silinom stvarnih događanja.

Ljubav se događa u tajni omjera okusa i mirisa,
u dozrijevanju pod nutarnjim suncem,
a usne pamte okus gorke naranče,
kao metaforu bezuvjetne ljubavi.

Dijana Jelčić

Oznake: nestvarno stvarni, gorke naranče, pjesma

- 07:47 - Komentari (28) - Isprintaj - #

nedjelja, 04.12.2016.

Moja lica traže autora... (pirandelovski)

Vidim misao na izvoru sna. Misaona slika sviće jutrom i buja snagom preobražavanja trenutka u vječnost.
U svijetu kristala mog malog univerzuma otkrivam čudesna prostranstva mog istinskog postojanja, prepoznajem ono, do sad, neviđeno. Iza spuštenih trepavica vidim, po prvi put i svoje oči kojima, do ovog trenutka, vidjeh sve osim njih samih. Moja tri lica, tri „JA“, misaono, emocionalno i fenomenološko, moj utjelovljeni um, satkan od superstruna, treperi na tragu sunčeve zrake koja osvjetljava sva moja proživljena stanja.

Koračam zvjezdanim stazama moga univerzuma i prepoznajem tugu, strah i bol u jednoj sjenom zatamnjenoj zvijezdi duše. Sa druge mi se smješi sreća okrunjena svjetlucavim prahom u kojem spoznajem bujicu misli. Misaona prašina se širi prostranstvima uma, utjelovljuje apsurdne i sretne trenutke i sve u meni mi postaje blisko i istinski moje.

Dijana Jelčić... Umijeće svakodnevnog pokreta... Kapitol, Zagreb, 2006

Sinopsis apsurda…

U voštanici svitanja
trag istine,
buktinja sunca grli dan,
na hridi tihuje
Prometej nadanja,
na obzoru privid
besmisla,
u srcu božanska iskra.

Ne volim nepomičnost,
tmurno nezbivanje,
entropiju vremena,
težinu neprolaznosti,
zgušnjavanje
bez pomaka.

Ne volim čekanje
u vakumu ničega,
nedogađanje bez nadanja,
bez smrtnih rana,
ne volim
tromost tihog umiranja
u praznini nutarnje
palanke.

Na sceni vremena
proturiječnost trenutaka,
sukob zbilje i
sjena pošlosti,
svjesni mazohizam,
izlječujuća bol,
oslobađanje iz krletke
sumnji i strahova.

U katakombama pamćenja
pronalazim sebe
bjegunicu iz zbilje,
sužnjicu
u užarenoj praznini
zaborava.

Prodirem u podsvijest,
u prostor nedogađanja,
u zatomljena sjećanja.
Na granici između bitka i nebitka,
bježim od pukog trajanja,
od beznačajnosti
i
živim vrhunac samoće,
utjelovljujem apsurde,
ulazim u odaju
ogledala i odjeka.

Vatra sudbine
sagorjeva
sama u sebi
i sama iz sebe plamti
dolazeće vrijeme.

Obroncima zbilje
se kotrlja kamen,
čujem šapat,
poslanje trenutka.

Nema ga, ne postoji
uzaludan čin!

Očekivanje prestaje
biti čekanje,
postaje nadanje,
ugoda vjerovanja
u uvijek iznova
rađajuću svjetlost.

Ćutim ushit osjećanja,
kovitlanje svijesti,
uzvišenost nadanja.

Iza zrcala svjesti
tri lica,
jedna istina.

Vjerovanje u
Ljubav!

Dijana Jelčić

Oznake: odakle dolazi ljepota, umijeće svakodnevnog pokreta, nestvarno stvarni

- 08:08 - Komentari (34) - Isprintaj - #

četvrtak, 10.11.2016.

Pjesma...

Ljubav,
vjekuje u duši svemira,
romorom tišine
budi ritam vremena,
srce ga osjeća,
pamti, slijedi.

Nezaborav ljepote,
pod svodom Zagreba
ljubav i život.

Dijana Jelčić

Ova je pjesma stručak riječi,
tišina utkana u ritam prstiju,
tvoj osmijeh i tvoje oči.

Oslobođena iz krletke srca,
ulovljena u mrežu sunca,
prosuta u trajanje dana.

Huji alejom osjećanja,
zaustavlja u krošnji misli,
izlijeće kao ptica bezglasna
i slijeće
u prazninu svijeta.

Gubi se u metežu događanja,
u zvonjavi telefona,
u mirisu cvijeća,
u okusu kave.

Bježi iz zbilje,
ogleda se na pučini sanja,
utaplja u podsvjesti
i kao jeka vraća u svijest.

Zaziva me glasom nimfe,
razotkriva do nagosti,
do pročišćenja nutrine.

Postaje vedrina,
zraka sunca,
bijeli oblak,
kap kiše,
maleni cvijet.

Izranja iz mene
i za sobom
ostavlja tebe.

Dijana Jelčić... zbirka Nestvarno stvarni... Kultura snova, Zagreb, 2014... i Beograd 2016 sa prevodom na romski jezik...

Oznake: nestvarno stvarni, bičačes čačutne

- 08:08 - Komentari (40) - Isprintaj - #

srijeda, 02.11.2016.

U dvorani Borislav Pekić...

"Čini nam se da je svet pun pitanja. A svet nije nikakvo pitanje. Svet je odgovor. Odgovor na pitanje ko zna kada i zašto postavljeno. I mi tek odgovor na ko zna kakvo pitanje...Kucao sam na tesna vrata i ona su se otvorila, ali su to bila pogrešna vrata. Njihovo otvaranje nije mi donelo ništa do razočarenje. U prostoru i vremenu, sva su vrata bila lažna. Prava su van prostora i vremena....Osećam hladnoću. Drugi svet teče mimo mene. Treba pružiti ruku i dodirnuti ga. Treba tvoriti – novo"

Borislav Pekić, Rađanje Atlantide

Na Beogradskom sajmu knjiga na štandu Rom Produkcija naši plakati, u dvorani “Borislav Pekić” promocija moje dvojezične zbirke Nestvarno stvarni. Doživjeh inicijaciju u više sfere postojanja, osjetih... nisam uzaludno pisala... dok je Zlatomir Jovanovic govorio o meni i našem susretu u Rovinju, Jovana Bokunovic čitala Reč urednika, ti čitao pjesmu Preživjeli smo, u mojoj glavi se odvio film početaka, zatutnjalo je vrijeme koje nazivam oluja ruža. Sjetih se davno napisanog.

Bio si treptaj Kronosova oka, titraj Kairosovih krila, pramen njegove kose koji ne dotaknuh, djelić prostor- vremena koji nedosanjah. Nisi bio danas, bio si ono prolazno jučer i nedohvatljivo sutra. Bio si nježna karika koja me vezivala u uvalu djetinjstva i ocean mladosti. Bio si titrajuća struna u niti koja me sidrila u lijepim prividima. Nebo je plakalo kada sam odlazila. Sjećam se kristala koji su se prelijevali licem tvog i mog vremena i ispirali tragove naših koraka na pješčanom žalu djevojaštva.

Između nas se ugasila svjetlost, svjetlosni stožac se slijevao u moreuz bez iskre spasenja, sjaj prošlosti je nestajao u utrobi Scile i Haribde, bez nagovještaja budućnost. Bili su to trenuci duboke tmine, mračan hram bez slika, bez sjećanja, bez uspomena. Izgubih se u traženju uzroka grijeha koji nije bio grijeh, bilo je samo buđenje iz opsjene.

Bila sam pustolov pred vratima sna u koji se nisam usudila ući. Jedan leptir je zalepršao svilankastim krilima svjesti i izazvao urgan u ružičnjaku spoznaje. Vrijeme oluje ruža je trajalo opijajući me do nemoći srčanih otkucaja. Srce je otkucavalo svoje probne titraje i preskakalo ritam uzbuđenja da ne proplačem u novom snu.

Ti nisi znao kako izgleda soba u kojoj sam te voljela dušom samotnjaka, nisi znao s kojeg prozora sam pozdravljala izlazak večernjice i nakon besanih noći se radovala sjaju zornice. Praskozorja su bila spas mom umornom srcu. Srcozorja su stigla kasnije. Tugovala sam dušom beskućnika. Prestala sam skupljati bisere, bilo ih je trinaest u kadeni koja je moju životnu galiju vezivala u doku tvoga postojanja.

Dugo, predugo sam živjela u neznanju, bivstvovala izvan sebe. Lebdjela sam u nekom za mene nedohvatnom prostor- vremenu. Nijemo sam optuživala tebe i tražila izvorište ljepote u daljinama, neosjećajući ga u ekliptici mog nutarnjeg sunca. A onda spoznah jednotu sunoćavanja i svitanja.

U jednoj besanoj noći krenuh s Venerom na putovanje ka Levantu i vidjeh njeno preobražavanje u zvijezdu svitanja. Zlatna hostija se pretočila u osjećanje osjećaja ljubav i ja zakoračih u ljubičasti san. Vrulja nutrine je proključala nadolaženjem ponornica iz ciborija života. Srce je počelo titrati ritmom sreće, a ti, ti si ostao san i prauzor ljubavi.

Dijana Jelčić

Oznake: nestvarno stvarni, B. Pekić, sajam knjiga

- 06:36 - Komentari (38) - Isprintaj - #

ponedjeljak, 31.10.2016.

Dogodilo se... usrećilo me...

Umijeće vremena, zbirku prozno poetskih tekstova pisah od 1986 do 2007, a onda se odvažih objaviti na blogspot. com... 2014 iz te gomile napisanog iznjedriti dvije zbirke... "Mostovi pod kojima se budim" buket prozno poetskog štiva i zbirku pjesama...

Nestvarno stvarni…

Jesmo li trajali
u viru uzdaha,
u jauku rebra,
u vrisku rađanja?

Jesi li
iluzija vječnosti,
iscijeđen iz ruke stvoritelja,
poslanje bogova
ili zbilja očiju boje meda?

Jesam li
bol tvoga torza,
prvi grijeh,
uzročnica nemira
ili san u tvojim očima?

Nas dvoje,
beskonačni u konačnosti,
smrtni u besmrtnosti,
nerazumni robovi srca
u koloni žigosanih prolaznošću.

Nas dvoje nestvarno stvarni...

Dijana Jelčić... „Nestvarno stvarni“ KULTura sNOVA,Zagreb, 2014.

A onda je, ove godine u proljeće, na festivalu poezije u Rovinju, urednik izdavačke kuće Rom Produkcija iz Beograda odlućio zbirku prevesti na romski jezik... u tom, novom, izdanju se pored osvrta Enesa Kiševića i Zdravka Odorića nalazi i ovaj osvrt... usrećio me...

REČ UREDNIKA

Na početku beše reč
Ponekad moramo neku reč da izvadimo iz
jezika, kako bismo je dali na čišćenje – a
tek zatim možemo opet da je uvedemo u
saobraćaj…
Ludvig Vitgenštajn

Samo dobro vaspitavan čovek može da vaspitava druge. Samo dobro obrazovan čovek može da obrazuje druge. Samo pesnik sa uzvišenim znanjem može kod čitalačke publike da probudi onostrano, da čitajući njegovu poeziju mogu doživeti transcedenciju i ono ontičko što je samo čoveku dato.

Pesnik sa uzvišenim znanjem i produhvoljenim pogledom na vasaljenju može kod čitalaca da proizvede osećaj znatiželje i želje za ulaskom u tajanstveni svet hermeneutike. Ako se čoveku pokaže simbol, a on ne može da otkrije njegovo značenje, istog trenutka sebe može smatrati čovekom nemudrim nedovoljno produhovljenim da shvati vaseljenu i kosmičke konsonante koje drže čitav kosmički sistem da besprekorno funkcioniše.
Dijana Jelčić, pesnik sa uzvišenim znanjem, sa svojom poezijom ,,Nestvarno stvarni” čitaocima nudi jedan maestralan način za ulazak u svet neotkrevnih tajni; da shvate suštinu postojanja i bitisanja, da shvate simboličku međupovezanost i njihovu višeznačnost u svakodnevnom životu.
Na svaki podražaj koji dolazi iz prirode i društvene sredine ljudsko biće odgovara promenama u fiziološkom funkcionisanju (promene u disanju, krvnom pritisku, pulsu, mišićnim tenzijama torzoa), osećajnom registru (bol, ugoda, radost, strah, žalost itd.), kognitivnom tumačenju (pojmova, hipoteze, teorije, filozofije) i vrednosnom ocenjivanju (dobro, moralno, nemoralno, lepo, ružno, prijatno itd.).
Nema razloga da na simbole (ideja), kao na specifične podsticaje koji dolaze iz zbirke poezije Dijane Jelčić, čitalačka publika ne reaguje na sličan način.
Poezija Jelčićeve ističe se iznad svih drugih poezija, jer krajni ulog poezije
,,Nestvarno stvarni” određuje strukturalni identitet pesničke funkcije Dijane Jelčić, jer se ogleda u pretenziji na produhovljenost svog pesničkog dela, koji je vremenski karakter ljudskog iskustva. Pesnik koji svetu prikazuje ovako poetično delo, uvek je vremenski svet. Vreme postaje ljudsko vreme u onoj meri u kojoj je artikulisano na pripovedan način, a priča je onoliko bogata značenjem koliko ocrtava karakteristike vremenskog iskustva.

“Nestvarno stvarni” – poezija koja u jezičkoj sturkturi naginje ka nebiću ukazujući na zaključak da nije suština u imati nego biti. Biti u vremenu koje jeste. U poeziji Dijane Jelčić vreme nema bića jer: budućnost još nije, prošlost više nije, a sadašnjost neprestano protiče. Pa ipak, u pojednim pesmama o vremenu u svojoj poeziji, pesnikinja govori kao o nečem što poseduje biće: kaže da će stvari koje će doći biti, da su prošle stvari bile i da one sadašnje prolaze.

Ovde je kategorično izražen kontrast prema večnosti: ,,A sadašnje vreme kada bi uvek bilo sadašnje i kada ne bi prelazilo u prošlost, ne bi više bilo vreme, nego večnost.” Sadašnjost nije uvek. Dakle, prolaženje zahteva ostajanje kao svoju suprotnost.
Pesnikinja Dijana Jelčić učinila je jednistvenom svoju poeziju kao celinu, prenoseći na fizičko vreme obavezu da objedini fragmente usitnjenog trajanja (Poezija vremenu, Nije poezija, Vrt vremena, Klatno vremena).

Pesnikinja na izvaredan način u ovim pesmama tumači prostiranje vremena pomoću pojma rastegnutosti i opisujući ljudsko vreme kao nešto što se uzdiže iz unutrašnjosti zahvaljujući privlačnom delovanju večnosti. Ovde nije reč o kvantitativnom aspektu kojim se odgovara na pitanje: pre koliko vremena? Tokom koliko vremena? Kroz koliko vremena?
To usitnjavanje vremena koje se ne može više podeliti ni u najmanje deliće vremena, jedino je koje se može nazvati ,,sadašnje” – jer sadašnjost nema nikakvog trajanja. Samo je godina koja upravo traje sadašnja, a u godini mesec koji protiče, u mesecu dan, u danu sat. Ali i samo jedan sat sastoji se od kratkotrajnih delića. Šta god je od njega odletelo, to je trenutak prošlosti, a šta god mu preostaje – to je budućnost.

Pesnikinja ovde veoma vešto kroz pesme:
Sveta geometrija, Afroditin broj, Metafora sreće, Zrno tišine, Pustinja nadanja, Dan izvan vremena, Vrijednosti, Preživjeli smo, Danas

u ime trenutka koji živi ističe pravo na prošlost i budućnost. Ona nam jasno naznačuje da NESTVARNO STVARNI predskazuju buduće događaje koji zaista nastupaju tako kako ih je pesnikinja i opisala.

ZLATOMIR JOVANOVIĆ, urednik
Obrenovac, 10.10.2016.godine

Oznake: Beogradski sajam knjiga, promocija, nestvarno stvarni

- 07:17 - Komentari (38) - Isprintaj - #

subota, 24.09.2016.

Nestvarno stvarni..

Nedavno smo, u memorijalnom centru Miroslava i Bele Krleže, odslušali sjećanja Branka Glumca na velikana hrvatske književnosti... Krleža je živio u onom, a pisao o našem vremenu...
"A Krleža je neprestance u nama živio razapet između priče i života, između nepouzdanog mita i hrapave zbilje".. ovom mišlju je Branko zaokružio svoja sjećanja.

Bilo je to nestvarno stvarno predvečerje na Krležinom Gvozdu 23.

Poslije smo otišli na večeru i nastavili razgovarati...

Što je vrijeme?... dimenzija, stanje, misao, osjećanje, trajanje… želim ti vrijeme… poruka sretnog srca…

I ja tebi želim vrijeme ljubavi… vrijeme je ljubav… ma za mene je sve ljubav… i pucketanje vatre u kaminu… i okus vina na usnama i titraji svijeća u zimskim večerima… i bog vremena koji u skrivenom kutu svemira proždire naše trenutke…
proždire li ih?... nitko to ne zna… nisu znali ni oni prije nas… naslućivali su njegovo postojanje… vrijeme je sudbinski put… postoji li ta staza?... je li ucrtana na globusu koji se vrtloži vrtlogom iznjedrenim iz aktusa purusa?...

Ljudi se međusobno varaju, lažu jedni drugima u lice, obmanjuju se laskanjem i prozirno pretvorljivim udvaranjem, a to im često pošteno ljudski izgleda nerazmjerno hrabrije, nego da jedni drugima kažu golu istinu”,jedna je od Krležinih misli o vremenu i ljudima nekada, danas snažnijim nego ikada.

To je literatura… njeni su znakovi znakoviti… razumijemo li ta značenja?...

Razumijemo li govor cvijeća?… čitamo antologije… znači razumijemo jezik nutrine… u nama živi hermenaut… premošćuje misli i osjećanja u zbilju… sretna sam u vremenu… je li to glupa rečenica?... pitam te…

Smiješiš se… ma ti se uvijek smiješiš kada pokušam izazvati dijalog tišine…
mjenjam li se?... pitaš me pogledom…
volim tvoje promjene… odgovaram poljupcem…

Nema glupih rečenica, nema nevidljivosti za slijepe, nema nečujnosti za gluhe… nema neosjetljivih… svi smo mi od istog tkiva sazdani… svi mi osjećamo osjećanja… svi mi živimo u moći sadašnjeg trenutka… svi mi lebdimo među paralelnim svemirima… ronimo potonulim utopijama… nesvjesni te datosti…

Nas dvoje, beskonačni u konačnosti, smrtni u besmrtnosti, nerazumni robovi srca u koloni žigosanih prolaznošću.

Nas dvoje nestvarno stvarni...

To smo mi… preslika stvoritelja… jesmo li svjesni toga?...
Osjetih nestajanje neuslkađenosti… prilagodih se kovitlanju vremena… nađoh se u središtu životnog labirinta… na izvorištu ljepote… sretna…

Dijana Jelčić

I mali dodatak našem nestvarno stvarnom vremenu... TV serija Novine... Scenarij potpisuje nagrađivani književnik i novinar Ivica Đikić, dramaturgiju također nagrađivana književnica Tena Štivičić, dok se režije, i to prvi put serije, uhvatio nagrađivani Dalibor Matanić, a i Zdenko je tu... sredinom listopada stiže na male ekrane...

Oznake: promocija, nestvarno stvarni, što je vrijeme

- 08:58 - Komentari (20) - Isprintaj - #

utorak, 28.06.2016.

Odakle dolazi ljepota...

Čitala sam ponovo Herojske zanose Giordana Bruna... prisjećala se vremena davnih previranja... i davno napisanih tekstova

Promatram lice pisca knjige. Njegove tamne oči me podsjećaju na oči boje sna koje srećem pri svojim maštanjima. Te velike tamne oči mi, pročitanim stihovima, pričaju priču o nastanku ljubavi. Koncentriram svoj pogled na sliku, upijam konture muškoga lica sa fotografije i prenosim ih u svoj misaoni svijet, a onda pokušavam projicirati njegovu sliku na bijelom zidu pored prozora. Moje misli postaju vrpca igranog filma koji očima predajem zamišljenom zaslonu ispred mene.
Kao da sam se našla u Welsovom vremenskom stroju koji me je nosio u vječnost. U tom divovskom trenutku se skupiše sve tvorevine svih ljudskih umova i stvoriše beskrajno kraljevstvo slobode. Nedogled sreće se širio snagom mojih misli koje su se sjedinjavale sa snovima praotaca i očeva čovječanstva.
U mimohodu slavnih prepoznah oči boje sna u likovima koji su uvijek obilježavali epohe. Bio je pastir, filozof, znanstvenik, pjesnik, bio je misao, spoznaja i ljubav, bio je san i java u tom trenu beskraja i slobode. Sve je bilo nestvarno, ali dodirljivo u isto vrijeme. Vidjeh sitne strune univerzuma kako titraju u mojim mislima, začuh muziku sfera kroz koje sam prolazila. Pobratimstvo duša u univerzumu se događalo pred mojim očima i u meni.

"Tko je taj čovjek kojeg sve češće srećem u snovima, je li on znanstvenik i pisac poetičnih stihova o nastajanju svjesne spoznaje, dječak očiju boje sna ili je to samo moja zamisao o njemu?" pomislih vraćajući se u stvarnost...

sveti gral

Odakle dolazi ljepota...

Ti neznaš kako izgleda soba
u kojoj te volim,
neznaš
odkuda pozdravljam
rađanje zvijezde,
moj put k tebi.

Jauk utrobe svemira
urlik kaosa,
porođajne muke prostora
i
vrisak trenutka.

Priča postanka,
iza sedam brda,
sedam dolina
osmoga dana,
u sazviježđu Lava
rodio se pjesnik.

Osjećam iskušenje vremena,
Venera iskri mir sutona,
psi laju, a kravane prolaze,
Danica objavljuje svitanje.

Sanjala sam poeziju vode,
konjanika na cesti ka Cordobi.
polja Andaluzije,
puteve pitanja,
staze odgovora.

Hoću li stići
u dolinu zelene rijeke?

Tišina bezglasja,
misaoni muk,
u lazuru neba
odgovor.

Nestvarno stvarni trenutak istine,
pronašli smo izvor ljepote...

živimo ga...

Dijana Jelčić

Oznake: odakle dolazi ljepota, nestvarno stvarni, Giordano Bruno

- 07:37 - Komentari (30) - Isprintaj - #

petak, 13.05.2016.

Sveta geometrija...

Možda ćemo
jednoga dana
matematičkom etikom
otključati vrata Raja,
raskrinkati misteriju
postanka,
dosegnuti spoznaju
Apsoluta i Istine,
razjasniti
usaglašavanje
duše i materije,
zagrljaj
kozmosa i čovjeka.

Možda ćemo jednoga dana
čuti glazbu nebeskih sfera,
razumjeti
načelo stvaranja,
i pitagorejsku molitvu
tajanstvenoj
četvrtoj dimenziji,

"Blagoslovi nas božanski broju,
ti koji si stvorio bogove i ljude!
O, sveti, sveti Tetraktise,
ti koji sadržiš korijen
i izvor vječnog toka stvaranja!

Božanski broj počinje čistim
i dubokim jedinstvom
i doseže sveto četiri,
stvara majsku svjetlost
koja sve povezuje,
i sveto 10,
koje sadrži ključ svih stvari"

Četiri osnove postanka
voda,
vatra,
zemlja,
zrak.

Četiri godišnja doba,
četiri strane svijeta,
četiri jahača Apokalipse,
četiri obilježja čovjeka.
Četveroznačna prostornost,
točka,
linija,
povšina,
materija.

Zbroj,
dekada kao
quinta esentia,
kao Apsolut,
kao ljubav.

Dijana Jelčić… „Nestvarno stvarni“ KULTura sNOVA, Zagreb, 2014.

slike... Dalibor Jelavić, njegova retrospektivna izložba i kao kruna svakog slikarskog umijeća naslikan Križ

Oznake: nestvarno stvarni, Dalibor Jelavić

- 07:27 - Komentari (26) - Isprintaj - #

subota, 07.05.2016.

Romantika s pokrićem...

„Čovjek je uznemiren trajno. I postoji duboko negdje u nama slika,
zakopana, potopljena, kao ikona srebrom okovana, u zdencu.
Ta slika tiha je kao svitanje na moru, kada je sve sivo i kada se ne
čuje ništa nego gdje-gdje klokotanje vode.
To je vrijeme šutnje, kada se čovjek pere od nemira i roni
u tišini.“
Miroslav Krleža

Odrasli smo,
sazreli u bitku,
u iluziji svijeta.

Tajac salvi,
objavljuje gozbu
osjetila,
pobjedu
emocionalnog uma.

Bez sjećanja
ne bih osjećala vrijeme.
Izranjam iz
Kafkijanskog kaveza,
tereti prošlih godina
nestaju rasapom
tišine u raskošu
zapamćene ljepote.

Nemam opravdanja
za tuge i boli.

Odživjeli smo ih,
smišljamo značenja,
nove simbole
za brevijar života.

U zjenici vječnosti
ples privida i jave,
u nabojima beskraja
komplementarnost
suprotnosti,
igrivost sjena
kozmičke istine.

U raspuknuću spokoja,
u vremenu koje
krade tajne zbilji
se ritmom srca
sjedinjujemo
sa načelom vremena,
trenucima epifanije,
uživanjem u prostoru,
osjećanjem ljepote
ljetnog dana.

Stvarnost uklesana
u bitak zanesenjaka,
u vrijeme
romantike sa pokrićem.

Dijana Jelčić ... "Nestvarno stvarni"... Kultura snova, Zagreb, 2014

Oznake: nestvarno stvarni, Miroslav Krleža

- 07:17 - Komentari (22) - Isprintaj - #

utorak, 26.04.2016.

Glad za snovima... (kako tada tako i danas)

Već trideset godina vučem ovaj kofer sa sobom...U njemu je buket godina... djelići života... recenzije, osvrti o meni i mom pisanju... Kaštelanov i ovaj zadnji... Enesov...

Prinova poezije

... U mramoru uklesana iluzija,
u zraku dašak prisutnosti...

Riječ se ne može izgovoriti bez daha, govorili mi perzijski, kineski, indijski, grčki, latinski, arapski, hrvatski ili bilo koji svjetski jezik – riječ bez daha izgovoriti ne možemo. Dakle, dah je osnova govora, osnova života. Dah je razumljiv svim jezicima. Zato ptice i pjevaju samo dahom, njima je za pjesmu dah sasvim dovoljan.

Ali što ćemo s pjesnicima, s glumcima? Oni bez riječi nisu ništa. Velika je umjetnost kako pisati, kako govoriti, a da nam riječ ima vrijednost daha; jer svakim dahom mi smo u biti pupčanom vrpcom vezani za Sveizvor postojanja. Hoće li taj Izvor u nama biti čist ili ćemo ga mutiti svojim mislima, ovisi o nama samima. Malo je knjiga, malo je pjesnika čije riječi imaju vrijednost daha, čije riječi imaju ljudsku toplinu a svemirsko značenje. Međutim, malo je i čitatelja koji su dorasli takvim knjigama.

Svijetu je ugodna toplina sunca, draga mu je toplina ruke, ali mu toplinu ljudske riječi ništa zamijeniti ne može. Sve više ćutim da je samo za tu svrhu ljudima dah i stvoren. To opravdava i ova najnovija knjiga pjesnikinje Dijane Jelčić Nestvarno stvarni. Usklađena i nadahnuta Sveizvorom postojanja Dijana zapisuje:

... Svjetlošću utkana u kožu
postajem struna u vjetru vremena.
Jeka je došla s visina,
razbila tišinu,
riječima nahranila
pustinju nadanja.
Nestvarno stvarni
pričamo ni o čemu
koje je sve.
Osjećam višestrukost
postojanja.
Doživljavam
pročišćenje nutrine.
Zagrljaj duše i materije.
Zagrljaj svjetla i tmine –
to ljubav pjeva
blistavu odu zagrljaju.
Tvoj zagrljaj je
uskrsnuće.
Sjene su nestale,
sunce je ostalo.
U mramoru uklesana iluzija,
u zraku dašak prisutnosti.

Zagrljena neprolaznom ljepotom svega što jest, Dijana je zaista izabrana od poezije da ćuti sudisajnost sa svima onima koji su ovaj dah udisali.

Večeras, u gluho noćno doba, kada u ovoj lijepoj knjižnici knjige ostanu same, imam osjećaj da će se sve one načas zavući u Dijaninu knjigu te ćuteći se i same pomalo nestvarno stvarne, čestitat će rođendan i pjesnikinji i njezinoj novoj knjizi – dobrodošloj prinovi poezije.

Enes Kišević

U Zagrebu, 6. listopada 2014.

a onda se sjetih davno napisanog... ovoga što je već onda, 1987- e godine Enes promovirao...

Mi smo prezimili ovdje
iza beskonačnih razgovora,
sudova, uvreda, nesporazuma.
Mi smo uskovitlali znatiželju,
probudili zavist

Mi smo sjedinjeni u njihovoj mržnji,
sretni u njihovom neznanju,
prokleti u njihovim željama.

Mi smo izdržali sve izazove
ne progovorivši ni jednu suvišnu riječ
dočekali proljeće iza beskrajnih sudova
i njihove gladi za snovima...

Promijenio si adresu i
shvatio da su godine
kojih nije ni bilo prošle,
a ja sam brojala proljeća
redala ogrlicu od crnih bisera
i voljela tvoje ludosti.

Uskoro će procvjetati visibabe
stojim na obali tvoga života,
u pijesku rasute boli
i tragovi koji nikamo ne vode
trinaest crnih bisera osjeća
da su godine kojih nije ni bilo
prošle...

sjene su ostale... naučih koračati bez njih...

Dijana Jelčić- Starčević, „Odakle dolazi ljepota“ Zagreb, 1987.

i pjesme iz zbirke "Mostovi pod kojima se budim"

Vratio si mi nebo, sunce, zrak
život,
u noći punog mjeseca
na obali jezera sreće.
Vjetar, ti i
proljeće.
I miris šljunka
Tvoj dah, tvoje oči,
tvoj zagrljaj
i davno zaboravljeni osjećaj.
Do tada razočarana,
rastrgana između
jučer i sutra
zaustavljena nevidljivom rukom
sudbine na početku sna.
A željela sam samo život
jednostavan i moj.
Uronih u dubinu tvog pogleda,
osluhnuh rapsodiju boje davnih privida.
Darovao si mi
sreću za sreću,
vratio ukradeni san
i ljepotu pripadanja
u onoj proljetnoj noći
punog mjeseca.

Dijana Jelčić… Osamnaest crvenih ruža… Zagreb, 1986.
Dijana Jelčić... „Mostovi pod kojima se budim“ 1987- 2007. Zbirka prozno- poetskih tekstova

i pjesme iz zbirke Nestvarno stvarni...

U sadašnjem trenutku
osjećam
sve propuštene,
sve zaboravljene.

Čujem sva kajanja
utkana u molitvu
jutra.

Preživjeli smo kraj vremena i ljudi.
Obnavljam samo
dane slavlja,
svetkovinu osjetila,
gozbu trenutaka,
ushit ljubavi.
Uramljeni ubitačnom
tišinom
stajasmo na vratima smrti.

Preživjeli smo.

Oznake: odakle dolazi ljepota, nestvarno stvarni, Enes Kišević

- 12:00 - Komentari (20) - Isprintaj - #

srijeda, 16.03.2016.

Kamen ima dušu...

Daorson...

Prijeteća praznina
života bez strasti,
bez titraja,
bez pomaka.

Praznina ne postoji,
rekoše mudraci.
Postoji,
dragi moji,
začaurena u strahu.

Postoji
u plesu dugih sjena,
bezdanu na litici svijesti,
želji neispunjenoj ,
u nedohvatnoj budućnosti
ubrizganoj u užas ponora.

Bojali smo se,
bježali iz vremena,
u njedrima trenutka
poželjeli zaustaviti sunce,
i ravnodnevicu.

U gradu,
među megalitima
uronismo u mir.
Kamenje je zaokružilo
svjetlost,
sjene plesale,
a mi čekali zagrljaj
kraja i početka.

Sjene su nestale,
sunce ostalo,
kalendar vječnosti,
oganj kozmosa,
ti i ja
i duša kamena.

Odživjeli smo
putovanja,
oduprli se iskušenjima
i vratili u zbilju.

Miris masline,
i postelja,
svjedočanstvo vjernosti,
trenutka tišine
i ljubavi.

na

Kamen ima dušu rekoše davno prije našeg vremena Daorski mudraci. Koračah zmajevom linijom ka gradu iznad zelene rijeke. U reljefu ucrtano božanstvo, u vjetru glas Harmonije.
Zaglušuje opijelo pokori koje slušah, zarobljena u tminama bezdana. U kataleksi elegije ispisane tihovanjem izostavih kraj. Započeta katarza je kovitlala zastranama i pretakala ih u pehar pročišćenja. Živjela sam golgotu i ćutila znoj umornog srca.
Promatram sjaj obrednog ognja na oltaru nebeskog svetišta. Širi se kroz krošnju vremena stvarajući iluziju nepostojeće osamljenosti u tišini samoće.
Privid magične ogrlice, šapat duše kamena i bljesak jutrenja.
Mlada svjetlost puni sve, iz tmine prošlosti, zaostale duševne praznine i svojim titrajima objavljuje slavlje čulnosti na gozbi osjetila. Možda ću uskoro uspjeti ispuniti kataleksu nedovršene elegije i baciti je u rijeku zaborava.

Radimlja...

Radimlja mi odgovara glasom kamenog spavača...

Ti ne znaš da put od tebe do mene nije isto što i put od mene do tebe
Ti ne znaš ništa o bogatstvima skrivenim za tvoje oči
Ti ne znaš da meni je mnogo više nego što misliš sudbina namrijela i dala
Nakanio si da me po svaku cijenu uništiš a nikako da nađeš istinski put do mene
Shvatam te - čovjek si u jednu prostoru i jednu vremenu što živi sam, tek sad i ovde
I ne zna za bezgranični prostor vremena u kojem se nalazim prisutan od dalekog juče do dalekog sutra
Misleći o tebi
Pa ni to nije sve
Mehmedalija Mak Dizdar, Kameni Spavač - Putevi ...

Spavač porućuje svakome pojedinačno, otkrijte svoju izvornu prirodu i to u vječnom sukobu sa samim sobom, protiv sebe utopljnim u dogmatizmu i ideologiji.

Povjerovah mu...u Radimlji osjetih... kamen ima dušu...

Dijana Jelčić

Oznake: Daorson, Radimlja, nestvarno stvarni, mak dizdar

- 08:38 - Komentari (25) - Isprintaj - #

petak, 18.12.2015.

Sjećanje na...

Jure Kaštelan ... Zakučac kraj Omiša, 18. prosinca 1919. - Zagreb, 24. veljače 1990... hrvatski pjesnik i književnik.

Kaštelanova pjesma Talasanje iz darovane mi zbirke njegovih rukopisa...

Pjesma...

Ova je pjesma stručak riječi,
tišina utkana u ritam prstiju,
tvoj osmijeh i tvoje oči.

Oslobođena iz krletke srca,
ulovljena u mrežu sunca,
prosuta u trajanje dana.

Huji alejom osjećanja,
zaustavlja u krošnji misli,
izlijeće kao ptica bezglasna
i slijeće
u prazninu svijeta.

Gubi se u metežu događanja,
u zvonjavi telefona,
u mirisu cvijeća,
u okusu kave.

Bježi iz zbilje,
ogleda se na pučini sanja,
utaplja u podsvjesti
i kao jeka vraća u svijest.

Zaziva me glasom nimfe,
razotkriva do nagosti,
do pročišćenja nutrine.

Postaje vedrina,
zraka sunca,
bijeli oblak,
kap kiše,
maleni cvijet.

Izranja iz mene
i za sobom
ostavlja tebe.

Dijana Jelčić... "Nestvarno stvarni" zbirka pjesama KULTura sNOVA, Zagreb, rujan, 2014.

Oznake: Jure Kaštelan, pjesma, nestvarno stvarni

- 07:47 - Komentari (20) - Isprintaj - #

utorak, 20.10.2015.

Crno bijelo istoriječje sreće

Zakoračili smo
u doba smiraja.

Pehar sa izvora
se nije razbio.
Omamljuje me
nektar tvoga
govora.

Ljubav je to,
rekoše mudraci.

Budi nas cvrkut ptica,
svjetlost odnosi
lazur noći,
daruje spokoj
budnosti.

U potpalublju pamćenja,
u arahnoidei uspomena
pohranjujemo
stare vrijednosti.

Sjećam li se
trenutka
uvođenja u svijet anđela ?

Na rukama majke
spokoj anđeoske
zbilje.

Odustali smo od budućnosti,
bio bi to užas življenja.

Postali smo nestvarno stvarni...

Dva svoda,
vizija nepostojeće
istovremenosti
samo sklad,
glazba istine
ispunjava prostor.

Svetkovina osjećaja
orgulje titraju san,
na žrtveniku vječna
vatra,
u krstionici blagoslov,
na čelu
poezija kapi.

U lapidarnosti trenutka
osjetih titraje njihala vremena,
začuh romor tvog imena,
pričinilo mi se,
na moje dlanove
si stavio svoje srce.

Zenit krštenja
uranja u prošlost,
Venera objavljuje
noć snoviđenja,
Danica me budi.

Privid prvog
zagrljaja,
dvije kupole
svodovlje vječnosti
i zvjezdani prah,
premosnica
među srcima.

Svjetlost oplemenjuje
prostor rađajućeg
dvojstva.

Svitanjem uma
titra stara pjesma,
napisana u vremenu oluje ruža
ili u tajanstvenom kodu genoma,
u tragovima Erosa i Afrodite
negdje duboko u nama…

Među žrtvenicima
paralelnih svetišta,
uzavrela sveta krv
desetljećima
gradi most
vjerovanja
u otajsvo
ljubavi.

Volim tvoj
zvuk asonanci,
pjev istih vokala,
poeziju riječi,
tankoćutne tonove
naših razgovora.

Volim pjesničke
epifore,
ponavljajuće,
Kaštelanovo
pojačavanje,
ljepote
sna u zbilji.

Čujem u snu
Sanjam u snu
Vidim u snu...

Nestvarna je naša odaja,
prepuna igre sunca i vode,
anđeoskih iskri,
snova i
tautologije sreće.

Dijana Jelčić ... "Nestvarno stvarni" Kultura snova, Zagreb, 2014.

Oznake: nestvarno stvarni, život jednostavan i lijep

- 07:45 - Komentari (10) - Isprintaj - #

srijeda, 14.10.2015.

Put bez sjećanja...

„Nešto sam što nisam.
I zato sam sada to što jesam.
A nisam ništa.“
Julije Knifer

Meandar,
vijugava rijeka,
zrcalo kozmičkog
kretanja,
okrutnost
labirinta
strahova.

Između nas
vir apsurda
i praznina
iza horizonta
nadanja.
Tvoja silueta
na drugoj obali
Meandra.

Tamo
umire cvijeće.

Na obzoru zasjaše
dva sunca,
u tvom pogledu
stih,
u smrti se sniva.

Slijedih glas ljubavi,
koračaj,
ne okreći se,
u njegovom srcu
još cvijeta ruža.

U kapima Meandra
uvojci pomrčine
zasjaše sunčanim
pramenovima.

Vrijeme tihog umiranja
je opozvano,
obgrlio nas je
šum jutra.

Dijana Jelčić ... „Nestvarno stvarni“ zbirka pjesama, Klub Snova, Zagreb, 2014.

foto... meandri... J. Knifer

Oznake: Meander, Julije Kier, nestvarno stvarni

- 18:00 - Komentari (6) - Isprintaj - #

srijeda, 23.09.2015.

Danas je dobar dan...

Vidim vrijeme
i tebe iza vremena.

Danas je dobar dan,
Borgesov dan,
dan ritma srca
i poljubaca.

Dijana Jelčić ... "Nestvarno stvarni", KULTura sNOVA, Zagreb, 2014.

Stigla je jesen,
Harmonija,
kći
Aresa i Afrodite,
utjelovljena
skladnost
vječnosti
rat i mir,
zlo i dobro,
dan i noć,
jednakost
cjeline.

Ponoćni tango
beskraja,
nebeski ekvator
i
ekliptika sunca,
poklapanje
znamenja.

Jesen,
zrelo grožđe
dolazeće krštenje,
miris mladog
vina.

Umire ljeto,
u krošnji kestena
ševa objavljuje
vrijeme spokoja.

Dijana Jelčić

Oznake: danas, jesen, nestvarno stvarni

- 11:50 - Komentari (12) - Isprintaj - #

<< Arhiva >>