Poezija je svemu kriva, poezija je moj svijet, oduvijek, rođena sam u Erato carstvu... sretna...DA, pomilovala su me meka krila poezije, zagledah se u daljinu i pročitah pjesmu, davno napisanu.
Tiho i elegantno, kao crna pantera se spušta noć. Proždire boju vjenčanice kojom svjetlost kiti dan. Krade ljepotu bijeline kojom omotavam trajanje. Teške od zvijezda vise ruke neba nad mojim prozorom. Zavoli dan u kojem se budiš... čekam svitanje, dozvoljavam srcu da diše. Ponoćni tango me približava nekome, meni. Sjećam se.
Voljela sam plave daljine. Na obali krhog trajanja živim oluju ruža. I nebo je plakalo kada sam odlazila. Pustio si me, nisi mi slomio krila. Izdala sam sebe, naš san. Bojala sam se hladnoće srca.
Jesam li?... Moje godine... čvrstina protiv čvrstine... hladnoća protiv hladnoće... ostala sam sama na rubu bezdana... Nisam zaronila u more podsvjesti, nisam zaplivala plavim dubinama... još uvijek sam voljela plave daljine i sjaj mjesečine, titraje nedosanjanog sna. Zazivala boginju, noć punu tuge i snova... grumen boli na rubu bezdana... tajna se izgubila između snijega i zvijezda iako je nebo ledenim suzama žalilo nad mrtvorođenom ljubavi... odlučili smo se za kristalnu kocku vedrine... otopila sam lednicu... na delti osjetih ushit ljepote...
dva goluba su poletjela u nebo...
Dijana Jelčić- Starčević... Odakle dolazi ljepota... Zagreb, 1987.
Između jučer i sutra misaoni dijalog prohujalog vremena. U središtu Zenonov apsurd... vraća me na moju polovicu puta. Ti si tamo u nedohvatnom. Zatitrala su meka krila svemira, otvorih oči. Prihvaćam izazov. Zlatna hostija raskošno titra zlaćanom spiralom. Prisutna sam. Jučer si mi rekao telefonom... do sutra ljubavi. Povjerovah u tvoje priče. Uzburkale su se linije dlana. Osjetih, sudbinski su me iz djetinjstva doveodile tebi. Činile su to. Da, vjerujem u čuda, događaju se. Bio je zenit, a onda se dogodio suton. Dogodila se noć vještica i dan mrtvih.
Dogodila se istina. Divno je to umijeće vremena, zagrljaj mistike i zbilje. Utjelovio se davni privid u našu zbilju. Dogodio se susret mene i mene u meni. Vidjeh bljesak. Ti si došao kasnije. Tvoj glas kao grmljavina poslije pratišine.
Habitus početka... i neka bude...
Na rubovima sjećanja, od zaborava ljubomorno čuvana ikonografija davnih ljubavi.
U uvali djetinjstva putevi ka dostignuću savršenstva profanog arhipelaga i otočja nedostižne svetosti.
Plavo zlato u njedrima skriva utopiju, na obroncima daljina utjelovljenje svitanja, metamorfoza nimfe u raskoš mirisa, u obilje zanosa, u eterični Habitus, Laurus nobili.
Na piedestalu ljubavi, sa lovor vjencem u kosi, vjekuje Apolon.
Sretna sam, davno napisana pjesma se ozrcalila u našem poetskom dijalogu... pretočila sam ga u misaoni i utkala u poglavlje knjige... morala sam... izdavač me upozorio kako previše poetike ne spada u stručnu knjigu...
Ustrojstvo misaonog dijaloga...
Dragi moji prijatelji, dragi moji čitaoci, misaoni dijalog koji vam predlažem je samo poticaj za Vašu misaonu šetnju mojim idejama. Sve što vas zanima, sve što sam po vašem mišljenju nejasno opisala napišite u komentarima. Čovjek u meni će nastojati da vaša pitanja dobiju i kompetentne odgovore. Ako imate i neku drugu ideju bit ću vam zahvalna za daljnje razmišljanje o umijeću svakodnevnog pokreta.
Postoji li običan slučaj?... ljubav, začeće, porod, život i opet ljubav… je li kružni tok sudbine slučaj?... dogodi li se neka priča slijedom slučajnih misli… tijekom slučajnih osjećaja… nezaustavljivim tokom događanja?... izviru li slučajnosti iz kaosa zbilje ili poetike sanja… promatram svitanje… prelamanje noći u dan… probijanje svjetlosti kroz staklo prozora… i nastajenje naših sjena na zidu… stojimo spramčiok Suncu… obasjava nas bijelina vjenčanice kojom zora kiti jutro… nebo plamti vatrom dolazeće ljepote… bude se i ptice u krošnji lipa… širi se miris ljekovitih cvjetova… u ovom sasvim običnom praskozorju se događa neobićnost osjećanja…
Stanujemo li slučajno u ovom djeliću univerzuma?... je li slučajno ovdje gnjezdo naših praotaca?... udišemo svježinu proljetnog znakovlja… smjenjuju se slike na horizontu svjesnosti… smanjuju se naše sjenke… zlatna hostija stoluje na pijedestalu vječnosti… mi koračamo zenitom vremena… sjene nestaju… stojimo razgolićeni pod nutarnjim suncem… raskrinkani od sebe pred sobom…
Je li slučajna ova zrelost samospoznaje?... ili je to ipak uspiješno pretakanje transcendentnih žudnji u iskustvenost preživljelih godina?...
Nižemo nisku bisera u riznici pamćenja… slažemo misaono- osjećajne slike u galeriji uspomena… gomilamo ljepotu u muzeju sjećanja… dojmovima širimo univerzum bivstvovanja… sretni smo… ponekad tužni… opet sretni… smjenjuju se raspoloženja u našem biverzumu kao godišnja doba u ovom djeliću svemira…
Vjekuje li ljubav slučajno na oltaru našeg prostor- vremena?... pitam se promatrajući prisnost u tvom pogledu…
Pozivaš me na ljubavno sučeljavanje...
"Sjećam se kako sam jednom trčao za tobom, za tom tvojom košuljom koja je lepršala na vjetru. Jednom sam prije mnogo godina pio iz čaše u koju je skliznuo tvoj lik i podrhtavao u njoj."
"Zašto mi danas recitiraš Sandberga?"
"Zato jer uvijek čujem tebe u glasu žena koje prolaze pored mene"
"Ja sam sinoć na terasi u glasu vjetra koji je razgovarao sa zvjezdama prepoznala tebe nasmijanog, tvoju vječno snenu sjenku u meni"
"Isprekidani odgovori mojih prisjećanja mi uvijek govore da živiš i da me tvoje lice gleda iz svakog ugla u gradu, da si prisutna u podnevnoj vrevi na ulcama, u gužvi na peronima, u metežu na areodromima, da si uvijek u meni"
"Kada osluškujem mjesec, prepoznajem tvoj lik u njemu, tebe u srebrnoj odori noći koja nas uvijek sjedinjuje. Tada mi se čini da si veliko srebreno jezero okruženo brezama i borovima koji mješaju svoju bjelinu i zelenilo sa zvijezdama u beskrajnom mraku neba"
"Mjesec i jezero su isprepleli svoje ruke pod mojim srcem i postali ljupka žena u lepršavoj košulji za kojom sam trčao."
"Tvoje ruke su vjetar koji miluje moje lice dok stojim na terasi i prepoznajem tvoje oči u beskrajnom mraku neba"
"Ti me čekaš u pod slojem mahovine i lišća nadohvat hrastovih ruku, spremna kao i uvijek da opet nekud otrčiš da bih slijedio u vjetru tvoju lepršavu košulju"
"Molim te govori dalje, govori mi jezikom Sandberga, da uvijek bude jednostavno ljubav "
"Danas znam zašto sam trčao da uhvatim tvoju lepršavu košulju, Ona je treperila u ritmu tvoga smjeha i govorila mi jednostavo ljubav."
Vidim misao na izvoru sna. Misaona slika sviće jutrom i buja snagom preobražavanja trenutka u vječnost.
U svijetu kristala mog malog univerzuma otkrivam čudesna prostranstva mog istinskog postojanja, prepoznajem ono, do sad, neviđeno. Iza spuštenih trepavica vidim, po prvi put i svoje oči kojima, do ovog trenutka, vidjeh sve osim njih samih.
Promatram fotografije u rasponu od tridest godina, da drugačija sam, a ista. Moja tri lica, tri „JA“, misaono, emocionalno i fenomenološko, moj utjelovljeni um, satkan od superstruna, treperi na tragu sunčeve zrake koja osvjetljava sva moja proživljena stanja. Vrijeme oluje ruža, traganje za izvorom ljepote, za umijećem svakodnevnog pokreta i spoznaje... nestvarno stvarna zbilja je trenutak sreće.
Misaona prašina se širi prostranstvima uma, utjelovljuje apsurdne i sretne trenutke i sve u meni mi postaje blisko i istinski moje.
U voštanici svitanja
trag istine,
buktinja sunca grli dan,
na hridi tihuje
Prometej nadanja,
na obzoru privid
besmisla,
u srcu božanska iskra.
Ne volim nepomičnost,
tmurno nezbivanje,
entropiju vremena,
težinu neprolaznosti,
zgušnjavanje
bez pomaka.
Ne volim čekanje
u vakumu ničega,
nedogađanje bez nadanja,
bez smrtnih rana,
ne volim
tromost tihog umiranja
u praznini nutarnje
palanke.
Na sceni vremena
proturiječnost trenutaka,
sukob zbilje i
sjena pošlosti,
svjesni mazohizam,
izlječujuća bol,
oslobađanje iz krletke
sumnji i strahova.
U katakombama pamćenja
pronalazim sebe
bjegunicu iz zbilje,
sužnjicu
u užarenoj praznini
zaborava.
Prodirem u podsvijest,
u prostor nedogađanja,
u zatomljena sjećanja.
Na granici između bitka i nebitka,
bježim od pukog trajanja,
od beznačajnosti
i
živim vrhunac samoće,
utjelovljujem apsurde,
ulazim u odaju
ogledala i odjeka.
Vatra sudbine
sagorjeva
sama u sebi
i sama iz sebe plamti
dolazeće vrijeme.
Obroncima zbilje
se kotrlja kamen,
čujem šapat,
poslanje trenutka.
Nema ga, ne postoji
uzaludan čin!
Očekivanje prestaje
biti čekanje,
postaje nadanje,
ugoda vjerovanja
u uvijek iznova
rađajuću svjetlost.
Sinestezija, suosjet... je sposobnost kojom nepodraženo osjtilo primi izazov upućen drugom osjetilu. U književnosti sinestezija predstavlja stilsku figuru povezivanja slika koje ne potječu od istoga osjetila.
"Mrvi se crnim mrvicama u ljubičasti trag zašlog sunca, iščezava u ljubičastom poljupcu kojim slavi veseli i bijeli dan sumornu, baršunastu noć!"
A.G. Matoš
Pitah se,
koji me to zvukovi, koje slike, koji mirisi, koji okusi
odnose do iskonskih nagona,
instinkta, intuicije, snage, slobode.
Pitala sam se
i slušla tvoj smijeh,
nebo je šutjelo,
i more je mirovalo.
Utiha noći se
miješala sa poezijom kapi
i gutljajima crnog vina.
Ispijah nektar tvoga stiha,
govorio si ljubav.
Riječi su, kao galebovi,
slijetale na lažinu osjetila,
ostavljale otiske tvoga bića
na pjesku pamćenja,
bjesomućno mjenjale reljef
senzoričkih karata,
ucrtavale nove koordinate
na osjećajnim putevima.
U dionizijskoj opijenosti,
gluhi poput tetrijeba,
ritmom lazure noći,
odplesasmo ždralov ples.
U sjaju punog mjeseca
razlomljeno zrcalo svijesti,
suze Svetog Lovre,
treptaj oka pun zvjezdane prašine
i zlaćanog zvuka melodije
“Ako sutra nikada ne dođe”.
Šapat bijele svjetlosti
je objavio
kraj gozbe osjetila.
Dijana Jelčić..."Umijeće svakodnevnog pokreta" ...
poglavlje sinestezija, str. 81... pretočih u stih... )
"Iza tvojih misli i osjećaja stoji moćni vladar, nepoznati mudrac nazvan jastvo. On živi u tebi, on je ono umno u tebi" Friedrich Nietzsche
Iza naših misli, u tvornici snova, u svijetu zrcalnih neurona, susrećemo svoja različita lica i upoznajemo osmijehe naših pradjedova. Uronimo u leptirasti svijet iza zrcala svijesti i pokušajmo spoznati posjedovanje utjelovljenog uma.
Uronih u čaroliju iza zrcala svijesti, u tvornicu snova, u svijet leptirastih neurona, u labirint kristalnih ogledala. Na toj čudesnoj sceni satkanoj od struna svjetlosti i sjene, svilenkaste niti i male kuglice se množe, a u njima se iskri igra nutarnjeg svijeta. Promatram osmijeh neba, osjećam u njemu se krije snaga koja dušu od tuge, nesreće, umora i bolesti oslobađa, snaga koja srce u zdenac života pretvara, u vrulju koja vječnu mladost rađa.
Mislila sam tako dok sam davno pisala ovaj tekst.
Mislila ili osjećala?
Tada sam samo misaono uranjala u pročitane priče, legende, znanstvene bajke. Gubila sam se u iluziji, daleko, užasno daleko od stvarnoga života. Svjetlost, ta čudesna izliječiteljica svojim zagrljajem miluje otvorene rane, osjećanje boli pretvara u osjećaj miline, hladnoću u osjećaj topline, vrućice u osjećaj svježine. Napisah ovu rečenicu ne osjećajući što pišem, slagala sam misaonu sliku u izričaj tražeći ritam bez da sam i naslutila istinost te misli.
Koja svjetlost? upitah se kada sam kasnije čitala ovaj tekst.
Osjećaš li ti to što pišeš? Ma to su samo nabacane riječi koje ne slikaju tvoje osjećanje osjećaja. Ima li uopće smisla pisati o osjećanju osjećaja? Može li se osobnim ritmom dotaknuti i uzburkati ritam drugoga?
Pogledah sliku koju sam odabrala kao ilustraciju teksta. Pokušah osjetiti osjećaj umjetnika.
Što je on osjećao slikajući ove strune i točkice koje neorganizirano blješte na platnu? Poželjeh se teleportirati u njegovu dušu i doista osjetiti snagu koja je vodila njegovu ruku u trenutku stvaranja.
Što ja vidim na ovoj slici? Je li to slikareva duša, je su li to kristalići njegove svijesti, svila njegovih osjećaja?
Danas promatram tu sliku nutanjim očima, očima kontemplacije i dozvoljavam si slobodu interpretacije tog djela.
Zašto je pozadina slike ljubičasta? Je li ona uistinu ljubičasta? Da li tako izgledaju svjetlosne iskrice koje moje snove kroje? Smiješe li mi se svjetlosna bića kojima sam dodirom srca udahnula dušu punu spokoja, ljubavi i mira?
Ta čudesna vojska, branioci snova, čuvari lakoće postojanja, osmijesi pradjedova, taj čudesni ples svijetla i sjene leprša iza zrcala svijesti. Na pozornici sretnoga trenutka, igra slična igri pjenušavog vala i kristalnog oblutka, zagrljaja materije i energije, zagrljaj iz kojeg se život rađa.
Uranjam iza zrcala svijesti, osjećam rađanje nutarnjeg sunca, moć svijetlosti koja grli materiju misli i pretvara ih u kristaliće spoznaje.
Prisjećam se trenutka kada mi je isti umjetnik darovao sliku nacrtanu samo za mene... utjelovio je moju opsjednutost veličanstvenim slonovima... majestetskim bićima sa dušom koja pamti...
Slika krasi zid u našoj kuhinji... usrećuje me ...
"Umijeće svakodnevnog pokreta" Dijana Jelčić, Kapitol, Zagreb, 2006.
U prošlom stoljeću se jedva slutilo o emocionalnim ustrojstvima ljudskog uma iako su ona bila izučavana i prikriveno prisutna kod Freuda koji je, razvijajući psihoanalizu, pokušao razbiti monopol razuma. Krajem prošlog stoljeća je istraživanje mozga dovelo do otkrivanja mozgovnih, do tada, nepoznatih djelovanja. To je potaklo i otkrivanje zatomljenih ljudskih osobitosti i promjene u shvaćanju i objašnjavanju slike o čovjekovom stvarnom postojanju. Među ostalim novonastalim uzorcima je emocija postala sudionikom čovjekovog uma, nedjeljiva od njegovog "čistog" razuma.
Dakle, u našoj svjesti se događa puno više od čistog razmišljanja. Prošlo stoljeće se naizgled služilo samo logičnim mišljenjem, suzbijalo emocije i zatomljivalo osjećaje. Kažem naizgled, jer u sukobu s nemogućnostima samoosjetilnosti i samoosjećajnosti u computeru, znanstvenici priznaju emociju osnovom stvaralačke misli. Pored svega logičnog, što su, mozgovi Einsteina, Plancka, Feinmana stvorili, oni su bili i umjetnički nadareni. Svaki od njih je, pored laboratorija, volio glazbu i s puno ljubavi svirao, neki instrument. Izgleda da su se, pri zajedničkom muziciranju, u Einsteinovoj, Planckovoj i Feinemanovoj glavi rađale formule koje su promijenile svijet.
Emocija preobražena u misao postaje osjećaj, nova energija koja spriječava nagomilavanje negativne energije i nastajanje kaosa u glavi. Taj osjećaj, danas, znanost smatra jedinicom za mjerenje ljudske kreativnosti.
Mi se često u životu, odlučujemo za nešto što je protiv onoga što osjećamo, jer to što osjećamo neznamo zraziti riječima. To je put u nesretna duševna stanja, put u bolove "nepoznatog porijekla", u nezadovoljstva, u životarenje, a ne u život.
Freud je to stanje ljudske duše nazvao sindromom nedostatka sreće.
Poslije dana sreće, dana poezije, dana Slavonije na dlanu i plova vodama Kopačkog rita, dolaska proljeća i sunčanih oaza, u kojima sreća kaplje s neba i puni škrinju dobrog raspoloženja serotoninom, sjetih se Freudovog sindroma. Poželjeh moje davne misli podijeliti sa vama dragi prijatelji, tek malo osvijetliti put ka oslobađanju od sindroma "nedostatak sreće"...
Prisjećam se djetinjstva i zamišljam kako ulazim u Alicin svijet iza zrcala svijesti. Misao je materijalizirani osjećaj, njome osviješčujem svijet čujnosti i čulnosti. Vidim misao na izvoru sna. Misaona slika sviće jutrom i buja snagom preobražavanja trenutka u vječnost. Tu u svijetu zrcala otkrivam prostranstva istinskog postojanja, prepoznajem ono, do sad, neviđeno. Iza spuštenih trepavica vidim, po prvi put i svoje oči kojima, do ovog trenutka, vidjeh sve osim njih samih. Moj utjelovljeni um, satkan od sitnih struna, treperi na tragu nutarnjeg svjetla. Prepoznajem tugu, strah i bol u jednom zatamnjenom, zrcalu. Iz drugog mi se smješi sreća. U svjetlucavom prahu se kovitla bujica misli. Misaona prašina se širi prostranstvima uma i sve u meni mi postaje blisko i istinski moje.
Vidim krater iz kojeg, kao lava, suklja životna energija, ostavlja za sobom blještavi trag prošlosti, prelazi u različite geometrijske oblike. U vrtloženju kristalnog ikosaedera naslućujem sjene mojih zaboravljenih strahova, neisplakanih tuga i neproživljenih sreća.
Kao da sam otvorila Pandorinu kutiju kroz labirint zrcala poletješe svi moji davno zatomljeni osjećaji i isprepletoše se sa strunama uma. Izrazi njegovih lica se mjenjaju. Vidjeh suze, grčevito stiskanje usnica, treperenje očiju, boranje čela i onda odjednom osmjeh na jednom jedinom preostalom licu, u kojem prepoznah sebe. U tom trenu osjetih da stvarno postojim u toj vječno nastajućoj materiji koju nazivam tijelo. Osjetivši da tijelo postoji u mojoj svijesti stvorih si misaonu sliku utjelovljenog uma.
Svijest je pučina oceana, izvor samosvijesti se krije u njegovim dubinama, često zatomljen u podsvjesti. Tragala sam za vrelom svjesne spoznaje. Tražila ga među „bisernicama“ koje su se slagale u utjelovljenom umu. Jedna sedefna školjka, još uvijek neotvorena, je čekala na moju misao, kao na ronioca perli koji će otkriti ljepotu njenog skrivenog blaga. Zaronih u more "onog" podsvjesnog u sebi. Misao dotaknu sedef i u unutrašnjosti, tajnom obavijenog zaborava, zasja biser bitka, zatomljeni izvor ljubavi.
To je jedan od puteva ka oslobođenju iz krletke osobnih strahova u kojoj ponekad vjekujemo kao ptica slomljenih krila. To je trenutak sličan izlijetanju leptirice iz kukuljice nepostojanja i uranjanja u dimenziju prostor- vrijeme, u svijet neogranićenih mogućnosti.
Spoznavši izvorište ljubavi u sebi trgamo okove samosažaljenja i ulazimo u carstvo pune zrelosti, živimo puni život, živimo jednostavno ljubav.
"Umijeće svakodnevnog pokreta" Dijana Jelčić, Kapitol, Zagreb, 2006.
pogl.. Pledoaje emotivnom umu, str. 73.
Dan u kojem se nikome nismo nasmješili je izgubljen dan.
Charli Chaplin
U filozofiji prvih gnostika je smijeh povezan sa nastajanjem svijeta. Bog se sedam puta nasmijao i pri njegovom sedmom osmijehu se rodila Psiha, koja je izvorište zanosa i ugode u tijelu.
Opjevani smijeh bogova kod Homera je osnova iz koje su kasnije, u dionizijskom kultu, proizašle tragedija i komedija. Dionizije, bog vina i zaštitnik teatra se smije i narod se smije s njim, smiju se ljudima i bogovima.
Stoljeća i epohe su se smjenivali, smijeh je opjevan, opisan, o njemu se filozofiralo.
Dvadeseto stoljeće s Bergsonom potvrđuje smijeh kao jedanu od bitnih oznaka čovjeka kao svjesnog bića i jedne od bitnih odrednice kojom se razlikujemo od životinja.
Za Bergsona smijeh ima sociološku funkciju. Pri smijehu se isključuju svi negativni osjećaji, kaže Bergson u svom eseju o smijehu. Smijeh je tu, on čeka skriven u nesvjesnom dijelu našeg uma, a onda se širi i vlada, zaposjeda i određuje i odjednom se tijelo, do tada samo korisnik, pretvara u izvor energije. Smijeh je nešto kao erupcija vulkana kojom se umjesto lave oslobađaju unutarnje napetosti. Uvodeći pojam "elan vital", kao pozadinu živućih procesa, Bergson objašnjava egzistencijalni antagonizam između života i mrtve tvari. Smijeh je svojstvo života, koje se iznenada javi kao "kazna" i ne dozvoljava tijelu da se ukoči, da pređe u stanje čvrste, nepokretne materije.
Plessner objašnjava smijeh na osnovi neprekidnog uzajamnog djelovanja tijela i duše. Po njemu se u nekim životnim prilikama gubi jasnoća u odnosu tijela i duše i u čovjekovom tijelu dolazi do uneravnoteženosti. Životna energija se počne širiti neusklađenim ritmom pa poljuljana tjelesna ravnoteža troši sve više i više energije. To može potpuno zavladati čovjekom, ako u njemu nepostoji urođeni nagon za uspostavljanje ponovne ravnoteže, a to je za Plessnera smijeh. On smatra da zahvaljujući tom urođenom nagonu, u čovjeku pobjeđuje nasmješeni čovjek.
Terapija smjehom je pokušaj da, u trenutcima opuštanja, radosti i unutarnjeg zadovoljstva, isključimo racionalno u nama. To nije ispad, ne znači potpuni poraz našeg "ja", nego samo njegovo vremensko isključivanje.
Svatko se može smijati, potreban je samo skok u ono nerazložno u sebi. Doživjeti ono veselo ništa, u sebi, znači ostvarenje gigantske slobode duha. Tada u jednom djeliću vremena, doživimo trenutak odvajanja duše od tijela, trenutak vječnosti u konačnosti tijela.
Smijeh kao terapija vuče korjenje iz šezdesetih godina prošlog stoljeća. Poticaj za istraživanje smijeha je dao američki novinar Norman Cousins, koji je poslije postavljene dijagnoza neizlječive bolesti kralježnice odbio uzimati lijekove protiv bolova, izašao iz klinike, zatvorio se u hotelsku sobu i odlučio se smijati. Čitao je viceve i gledao humorističke filmove. Smijeh je opuštao njegove mišiće, pokretao male zglobove kralježnice i na koncu počeo smanjivati bolove. On je bio izlječen, a znanost, nazvana gelotologija, po grčkom gelos - smijeh, je počela istraživati taj fenomen.
Jeste li se danas već smijali?
Niste, onda je zadnje vrijeme da to učinite. Nasmiješite se sami sebi, smješite se i mislite na nešto lijepo, na neki san ili dragu osobu. Smiješeći se, ugoda se širi vašim tijelom i vi s tim ugodnim osjećajem, šaljete mozgu znake, koji prevodeći te znake na jezik svojih neurona, spoznaje da postoji razlog za dobro raspoloženje i djeluje na vaše duševno i fizičko stanje. Pokrećite svjesno vaše mišiće za smijeh, mislite dalje na najsretniji trenutak u vašem životu i mozak će uključiti program dobrog raspoloženja u vama. Zrake sunca istovremenu pomažu mozgu pri ustrojavanju programa dobrog raspoloženja u vašim glavama. One ubrzavaju stvaranje serotonina, hormona sreće koji u mozgu potiće procese za dobro raspoloženje. Izađite na sunce i punite spremišta dobrim raspoloženjam.Tada će vam se, stvarno, činiti da smijeh uistinu dolazi s neba. Smjeh je zarazan, širi se kao dobroćudni virus, možda bi vrijedilo pokušati smijući se izazvati pošast koja bi ovladala svijetom.
Dijana Jelčić... "Umijeće svakodnevnog pokreta", Kapitol, Zagreb, 2006.
pogl, Smijeh kao terapija... str. 95.
Koreograf skicira pokret na papiru služeći se različitim, već stoljećima uvriježenim znakovima i geometrijskim tijelima, preobražavajući pokret u figure koje plesač plešući pretvara u vidljive slike. Stoljećima su nastajali uvijek novi zapisi kojima su koreografi, slijedeći misaono tekst neke bajke, svoje misli pretvarali u pokretne misaone slike, u kojima su pokretom ostvarivali sklad i harmoniju oblika kružnice. Slijedeći pri svom radu, slično slikarima i skulptorima, odnos građe ljudskog tijela sa zakonima geometrije koreografi su pokretom otkrivali u prostoru kružnice uvijek nove mogućnosti, pa su pokretom oblikovali prostore uvijek drugačijih geometrijskih tijela, koji su postajali vidljiva metafora za ono napisano, za njihov osjećaj i tako uzdizali ples u svijet umjetnosti.
"Sloboda tijelu i pokretu", uzvikivali su koreografi početkom prošlog stoljeća, pa su svojim novim idejama i skicama rušili granice estetske konvencionalnost baletnog pokreta i tako počeli utirati put za "Moderni ples". Potaknuti novim istinama o prostoru i vremenu u znanosti, slijedeći promjene obrazaca u načinu razmišljanja, spoznavajući prostorvrijeme kao dimenziju koju čovjek sam svojim pokretima ostvaruje, koreografi su skicirali novu "Utopiju pokreta".
Ne želim i ne mogu ulaziti dublje u objašnjavanje koreografije plesa i baleta, jer kada govorim o koreografiji svakodnevice ja pritom mislim na umijeće i sklad prirodnih, svakodnevnih pokreta iz kojih izrasta naše prostorvrijeme, harmonija našega života.
Prirodan pokret je osnova svega drugoga što se u nama i oko nas događa. Pokretom se budimo i njime tonemo u san, on nas hrani i odjeva, njime učimo, mislimo, gledamo, slušamo, dišemo i volimo.
Ovim tekstom kličem "Sloboda tijelu i svakodnevnom pokretu" i pozivam vas na putovanje u dubinu sebe samoga, na ulazak u labirint zrcalnih neurona gdje vam se smiješe vaša osjećanja i vaše godinama nagomilavano znanje s kojim možete, ako uistinu poželite, pokretnim misaonim slikama ostvarivati svoju koreografiju pokreta, vratiti se svom početku i ponovo učiti disati, hodati, lebdjeti, postajati svileni šal koji leluja na vjetru, lepršavi leptir, elegantna pantera ili treperava breza.
Misaono ulazim u odaju ogledala i odjeka. Osjećam tu nema hladnih vjetrova koji lede osjećanja. Uranjam u dubinu, čutim moć bezimenog osjećaja. Čujem glas iz daljine, zov procvjetalih ruža na obali odsanjanih dana. Dotaknute uzdasima školjke se otvaraju. Umiru rađajući ljepotu. Kao Jakovljeve ljestve biseri premošćuju tišinu. Čujem poeziju oceana, simfoniju svemira, rapsodiju boja. U zrcalnoj odaji bljesak očiju boje sna i staza latica zaostalih iz vremena oluje ruža. Prišao si mi bestjelesan, nestvarno stvaran. Toplina tvog pogleda otapa lednicu zatomljenih osjećanja. Začuh Sandbergov stih, postoji mjesto gdje ljubav počinje.
Otvaram oči, mjesec bdije nad mojim snom. Noć se slijeva u dijalog o lepršavoj košulji.
"Sjećam se kako sam jednom trčao za tobom, za tom tvojom košuljom koja je lepršala na vjetru. Jednom sam prije mnogo godina pio iz čaše u koju je skliznuo tvoj lik i podrhtvao u njoj."
"Zašto mi danas recitiraš Sandberga?"
"Zato jer uvijek čujem tebe u glasu žena koje prolaze pored mene"
"Ja sam sinoć na terasi u glasu vjetra koji je razgovarao sa zvjezdama prepoznala tebe nasmijanog, tvoju vječno snenu sjenku u meni"
"Isprekidani odgovori mojih prisjećanja mi uvijek govore da živiš i da me tvoje lice gleda iz svakog ugla u gradu, da si prisutna u podnevnoj vrevi na ulcama, u gužvi na peronima, u metežu na areodromima, da si uvijek u meni"
"Kada osluškujem mjesec, prepoznajem tvoj lik u njemu, tebe u srebrnoj odori noći koja nas uvijek sjedinjuje. Tada mi se čini da si veliko srebreno jezero okruženo brezama i borovima koji mješaju svoju bjelinu i zelenilo sa zvijezdama u beskrajnom mraku neba"
"Mjesec i jezero su isprepleli svoje ruke pod mojim srcem i postali ljupka žena u lepršavoj košulji za kojom sam trčao."
"Tvoje ruke su vjetar koji miluje moje lice dok stojim na terasi i prepoznajem tvoje oči u beskrajnom mraku neba"
"Ti me čekaš u pod slojem mahovine i lišća nadohvat hrastovih ruku, spremna kao i uvijek da opet nekud otrčiš da bih slijedio u vjetru tvoju lepršavu košulju"
"Molim te govori dalje, govori mi jezikom Sandberga, da uvijek bude jednostavno ljubav "
"Danas znam zašto sam trčao da uhvatim tvoju lepršavu košulju, Ona je treperila u ritmu tvoga smjeha i govorila mi jednostavo ljubav."
Pišući ovaj tekst želim osmisliti i u vama probuditi vaše kreativne potencijale, da bi napisano uistinu postalo vezom između vašeg tijela i vaše duše. Tekst bi trebao uzburkati vašu maštu s kojom ćete unutar magije napisanih riječi pronaći svoje misli i svoje istine. Moje misli ne smijete shvatiti kao zadaću vašem umu. One bi trebale biti samo poticaj na želju za promjenama.
Počnimo s djetinjstvom kada je vještina podučavanja presudna za daljni razvoj osobnosti. Dijete kroz igru uči i pamti. Odrastimo ponovo do djeteta. Vratimo se u vrijeme kada smo prihvatali život kroz bajke i priče, vratimo se u doba kada je život bio čudesna igra svjetla i sjena, kada nam se pričinjalo da ljubav i sreća kapaju s neba. To je bilo ono čarobno vrijeme kada smo i svoje tijelo shvatali i prihvatali kao dragu igračku. Igrali smo se s njim puzajući, učeči prve korake, padajući i dižući se razvijali smo osjećaj za ravnotežu.
Postanimo ponovo djeca puna znatiželje i želje za igrom jer igra je aktivno edukativni potencijal i način da se lakoćom dječije naivnosti dođe do stvaranja nove slike o sebi i spoznaje mudrosti svoga tijela. Umijeće i ljepota utemeljeni na obziru prema sebi samome, utemeljeni na poštovanju same prirode estetske misli u nama, na odstupanju od standarda, na samoj srži samostvaralačkog čina, svodi svaku pouku na osobnu interpretaciju, pretvara je u igru dječijih mozgovnih potencijala.
To je i najviši oblik didaktike, ali ću vam je pokušati ponuditi kao poeziju pokreta, kao igru ili mudrost djetinjstva. Želja mi je da ono zabavljačko postane primarnijim od učenog, da igra u vama pobjedi i da se stečene navike u vašim pokretima pretvore u umijeće vaših svakodnevnih pokreta.
Krenete li u dijalog sa samim sobom, kao što ste to sigurno u djetinjstvu činili, počnete li maštati misaonim slikama, počnete li smijehom disati, lakoćom razmišljati o pokretu, moja ideja je pronašla odjek u univerzumu misaono- osjetilno- osjećajnog u vama. Polaganje temelja razvoju osobnosti, razvijanje intelektualne snage i načina razmišljanja, razumnost i moć zapažanja, zadovoljenje radoznalosti, upućivanje u istinite životne vrijednosti, učenje i bogaćenje misaonih iskustava, učenje očiju da gledaju, da se čude i da se raduju, to smo sve savladali u vremenu djetinje zaigranosti. Istančavali smo osjetila, razvijali ukus, budili osjećaje i smisao za lijepo, zavoljeli ljepotu i danas bi se trebali boriti za nju.
Čitali smo poeziju Mike Antića, sjetimo se njegovog prvog tanga.
Djevojčice, vi koje ste nekada davno uspavljivale svoje lutke, a onda uzbuđene, tajno odlazile na ples, očiju punih neke treperave sreće i bile zaljubljene u prvu loknicu na svom čelu i zaljubljene u cijeli svijet i vi dječaci koji ste onda davno prvi put uljem zalizali kosu pa vam se činilo da ste ozbiljni i slični odraslim ljudima, vama nekadašnje djevojčice i dječaci pišem ovu knjigu. Sjetite se svoga prvog tanga i uzbuđenja i sreće. Nemojte nikada zaboraviti kako ste s lakoćom brojali prve korake u prvom zagrljaju.
Učinimo to sada zajedno. Zamislite da stojite na parketu gimnastičke dvorane. Iz gramofona u uglu odzvanjaju prvi tonovi argentinskog tanga. Pogledom tražite oči koje najljepše sjaje i u njima pronalazite svoj osmjeh. Počnimo ovaj prvi tango u životu, zaplešimo, nije teško, dva lijevo, jedan desno, brojimo zajedno, vi i ja zajedno. Tada ste se opraštali od djetinjstva i željeli svim srcem ući u čudesni svijet odraslih. Neka danas bude drugačije. Ovo nije sat riješavanja problema u firmi u kojoj radite, nije borba za koricu kruha niti je uspinjanje na ljestvici karijere. Umirite se na trenutak, ovo je ulazak u svijet vaših snova, u svijet vječne mladosti od koje ste se, mučeni brigama, davno oprostili. Zaboravivši prvi tango i osjećaj koji vas je tada nosio parketom vi ste prestali povezivati osjećaj s pokretom.
Ure i različiti strojevi su zavladali našim životima, bez njih mi više nebi mogli niti znali živjeti, ali ipak je najvažnije u ovoj džungli novonastale tehnologije znati zadržati onog malog velikog čovjeka u sebi.
Odat ću vam jednu tajnu, skrivenu u zagonetki sna. Pogodite kako se raste, kako se lako stigne do krova ili čak do one daleke zvijezde s koje se vaša misao spustila u san života, do anđela čuvara koji nad vašom zvijezdom bdije, do dalekog plavog neba.
Neznate?
Zatvorite oči i zamislite ponovo parket i prvi tango, osjetite onu vatru koja se tada u vama zapalila. Da, istina je, vi spoznajete da ona sada još samo malo tinja.
Zaplešte ponovo svoj prvi tango, nije teško, dva lijevo, jedan desno, korak za korakom i vatra se ponovo rasplamsava. Osjećate li kako sada koračate uzdignute glave koja vas nosi ka zvijezdi pod kojom ste rođeni, vi lebdite iznad dugačke ceste koja vas vodi ka cilju, vi izrastate iz ustaljene kolotečine i monotonije radnoga dana, prerastate sve probleme, rastući osjećate kako je vaše tijelo puno energije, puno pokreta koji se sjedinjuju u vaš korak.
Plamen davnih dana se u vama rasplamsava, osjećaj one davne nevine sreće se ponovo u vama budi, sreća u treptaju očiju koje niste zaboravili, u zagrljaju koji nosite u srcu, u ljepoti noćnoga neba koje je bilo svjedokom vašeg prvog poljubca, u ponosu položene mature, diplomskih ispita.
Misli ste onda da sreća kapa s neba, da je ona čudesni mjehurići koji se proizvode u fabrikama, a ona je bila u vama i vašoj spokojnoj duši, u vašem velikom srcu i vašem, brigama neopterećenom, umu.
A onda ste se oprostili od mladosti u užasno velikim koracima krenuli u zrelost i niste shvatili da je taj oproštaj bio sudbonosan.
Zaboravljena sreća prvih uzbuđenja ubija sva druga uzbuđenja u nama, bez sjećanja na prve tuge nemožemo se sukobiti sa novim tugama, prve boli su lijek za sve veće koje doživljavamo u zrelosti. Dok odrasli hodamo gradom ponekada nam se pričini da sunce više ne sjaji kao nekada, dok zrelost u nama stari pričinja nam se da su proljeća izgubila snagu buđenja, da su ljeta kraća, jeseni tužnije, zime dulje. Uhvativši se pri takovom razmišljanju pokušah pronaći uzrok tom stanju moje duše.
Vidim na tisuće lica, tisuće tijela u pokretu, tisuće ruku koje se pozdravljaju, ali ni u jednom pokretu ne prepoznajem pokrete dječaka i djevojčica iz kojih smo izrasli u ovaj život.
Recite mi gdje su nestali, što se snjima dogodilo? Otišli su u dugoj povorci vraćajući se mostom sna u uvalu djetinjstva. Djetinjstvo na dlanu vremena romori smijehom, romori snom. Vidim ih kako mašu sa dalekog otoka. Koračaju sjećanjem, vraćaju se u san. Svjedoci ljepote odsanjane mladosti, tišina utkana u osmijehe i oči koje pamte. Nježna je točnost pamćenja.
Možemo li ih vratiti u zrelost?
Zaplešimo još jednom prvi tango u životu, osjetimo lakoću pokreta u zanosu dječjeg sna, vratimo tijelu samostalnost, osjećajima slobodu. Tada će sunce ponovo zasjati, nebo zaplaviti, zvijezde zatreperiti i mi ćemo pomisliti...
dok sreća kapa s neba, plešem da ne zaboravim koračati.
To je znak moje i vaše zrelosti, ali i uzvišeni cilj, te plemenita služba životu koji živimo.
Dijana Jelčić... “Umijeće svakodnevnog pokreta” Kapitol, Zagreb, 2006.
Picasso je u jednom intervju rekao:
"Ja sam davno prestao reproducirati ono što sam vjerovao da moje oči vide. Kada mislim na neki predmet vidim ga mojim unutarnjim očima i on je drugačiji od onoga što vide moje oči".
Ta izjava jednog od najpoznatijih svjetskih slikara me potakla na razmišljanje o metaforama i rekonstrukciji misaonih slika koje su od samog početka postojanja ljudske vrste utjecale na razvoj uma i nastajanje pojmova koji su stvarali jezik kojim se služim. Prateći literaturu o razvoju neuroznanosti i istraživanja mozga ulazila sam sve više u tajnovitosti moje svjesne spoznaje. Zatvorivši oči pokušavala sam gledati samo mozgom, pa zamišljajući ono već viđeno otkrila da moj mozak vidi predmete i događaje na sličan način kako ih je vidio i crtao Picasso. U mojoj glavi je nastajala galerija zamišljenih višedimenzionalnih slika u čijem središtu sam uvijek bila ja. Krenuvši na to misaono putovanje postala sam promatrač sebe same, a onda slijedeći novootkrivene zakonitosti u znanosti postavila svoju svjesnu spoznaju u središte zbivanja učinivši je promatračem onoga što se u meni i oko mene zbiva... sjetih se i ovoga davno pročitanog...
"Ima jedan Verlainov stih kojeg se neću sjetiti, ima jedna obližnja ulica zabranjena mojim koracima, ima jedno ogledalo koje me je posljednji put vidjelo, imaju jedna vrata koja sam zatvorio do kraja svijeta.
Među knjigama moje biblioteke (gledam ih) ...ima jedna koju nikada neću otvoriti.''
Jorge Louis Borghes
sretna sam, otvorih knjigu njegove biblioteke... uvela me u umreženost djelovanja kreativnog mozga... i ne linearni osjećaj protoka vremena... misaono mogu istovremeno biti i tu i tamo... odlučih se napisati knjigu... moju...
Dijana Jelčić... "Umijeće svakodnevnog pokreta" Kapitol, Zagreb, 2006
Bila sam Eremit u pustinji osjećanja, bila sam žedna na vrulji vode koja je dolazila iz sjećanja, bila sam gladna snova koji su nestali u pješčanoj oluji žudnji, tražila sam odlutalog sanjara u nanosima sudbine. Ćutila sam sukob misli i osjećaja u sebi, sučeljavanje suhoparnih paragrafa uljudnog ponašanja i želje za izvorištem istinskog življenja.
Živjela sam i radila u Švicarskoj. Susrela sam je 1985 te godine na novogodišnjem sajmu, u kaosu izmješanih osjećaja, u metežu žudnji i čežnji. Prišla mi je nevjerovatnom sigurnošću žene koja vidi tuđu dušu. Na njenom dlanu kristalna kugla.
Nalaziš se raskrižju života, tražiš stazu ka novom svitanju, reče mi gledajući me direktno u oči.
Tišinom odšutjeh nutarnje boli. Spustila je pogled ka kugli, smiješila se vješto čekajući da joj kažem nešto o sebi.
Šutnjom joj rekoh sve.
Tvoja prva ljubav sjedi pod zvjezdanim nebom i gleda u daljinu. Pogledah u kuglu ali za mene je ona bila samo praznina bez nutrine, praznina u kojoj se zrcalilo moje tužno lice.
Vješta proročica je ulovila moj pogled i nastavila. Njegove oči sjaje kao zvjezde u noći, pišeš mu pjesme, stihove pune olujnog neba od kojeg kradeš mjesečev sjaj i daruješ ga prohujalom vremenu.
Sjetih se davno napisanih pjesama.
Ti ne znaš kako izgleda soba u kojoj te volim, s kojeg prozora pozdravljam, u noći kao ova, tvoju zvijezdu, moj put k tebi...Tvoj dah, tvoje zelene oči, tvoj zagrljaj i davno zaboravljeni osjećaj.... Plavi baršun probuđenih želja prosu ljubav mjesečinom. Jedna zvijezda padom dotaknu tišinu, zaplesasmo naš posljednji tango... Srca prokrvariše zorom i sakriše snove u oklop bisernice... Zbog naših davnih istina nosih u sebi zagonetku, neriješenu enigmu naše dvojnosti i vječni znak pitanja na usnama.
Osmijehom joj otkrih dodirnutu žižu boli.
U knjizi tvojega života stoji neispisana stranica sa znakom purpurnog svitanja u naručju očiju boje tvog sna.
Uzdahnula sam i u tom trenu vidjeh oči dječaka kojeg sam susretala u snovima.
Blaženstvo na tvom licu mi govori, u kugli se vrtloži tvoja sudbina puna uspona i padova, trnoviti put ka pronalaženju izvorišta ljepote, nastavi proročica svoju priču. Prolazit ćeš kroz Scilu i Haribdu, kroz moreuze i crne vjetrove sudbine, kroz sukobe prava i pravde. Vodit ćeš duge nutarnje dijaloge sa osjećanjima, ali na kraju ćeš susresti svog čovjeka, završi ciganka filozofski svoje poslanje.
Vrijeme je prolazilo, vodila sam nutarnje dijaloge, čekala Godota, pisala pjesme. 1986, objavih zbirku pjesama "Osamnest crvenih ruža"... a onda se neočekivano dogodilo ono žuđeno. U jednom ljubičastom sutonu, na trgu cvijeća, vidjeh dva jantara puna kristalnog sjaja. U njima se zrcalio moj nedosanjani san.
Cigankino proročanstvo se ostvarilo.
Sjećajući se njenih riječi sljedeću zbirku nazvah pitanjem...
"Odakle dolazi ljepota" ukoričih je 1987- me godine...
Počela sam pisati knjigu "Umijeće svakodnevnog pokreta"
Misao, moj materijalizirani osjećaj, dodiruje tijelo ljepotom sna koji budna sanjam. Tada zaboravljam kineziterapiju i predajem se dionizijskoj opijenosti, mojih nutarnjih stanja. Sinestezija se širi mojim bićem. Mirisi ovog ljetnog jutra dodiruju moje misli i pretvaraju ih u zvukove djetinjstva. Postajem "dijete veselja i sreće", metafora kojom sam obilježila sjećanja na zoru mog života, riječi koje su ostale upisane u spomenaru mojih dječijih snova, riječi moga djeda. Volim mirise jutarnje rose i volim igre s kojim sam rasla. Zatvorenih očiju osjećam toplinu žala od kojeg smo gradili kule i snove...
"Umijeće svakodnevnog pokreta" Dijana Jelčić, Kapitol, Zagreb, 2006.
Vidim misao na izvoru sna. Misaona slika sviće jutrom i buja snagom preobražavanja trenutka u vječnost.
U svijetu kristala mog malog univerzuma otkrivam čudesna prostranstva mog istinskog postojanja, prepoznajem ono, do sad, neviđeno. Iza spuštenih trepavica vidim, po prvi put i svoje oči kojima, do ovog trenutka, vidjeh sve osim njih samih. Moja tri lica, tri „JA“, misaono, emocionalno i fenomenološko, moj utjelovljeni um, satkan od superstruna, treperi na tragu sunčeve zrake koja osvjetljava sva moja proživljena stanja.
Koračam zvjezdanim stazama moga univerzuma i prepoznajem tugu, strah i bol u jednoj sjenom zatamnjenoj zvijezdi duše. Sa druge mi se smješi sreća okrunjena svjetlucavim prahom u kojem spoznajem bujicu misli. Misaona prašina se širi prostranstvima uma, utjelovljuje apsurdne i sretne trenutke i sve u meni mi postaje blisko i istinski moje.
Dijana Jelčić... Umijeće svakodnevnog pokreta... Kapitol, Zagreb, 2006
Sinopsis apsurda…
U voštanici svitanja
trag istine,
buktinja sunca grli dan,
na hridi tihuje
Prometej nadanja,
na obzoru privid
besmisla,
u srcu božanska iskra.
Ne volim nepomičnost,
tmurno nezbivanje,
entropiju vremena,
težinu neprolaznosti,
zgušnjavanje
bez pomaka.
Ne volim čekanje
u vakumu ničega,
nedogađanje bez nadanja,
bez smrtnih rana,
ne volim
tromost tihog umiranja
u praznini nutarnje
palanke.
Na sceni vremena
proturiječnost trenutaka,
sukob zbilje i
sjena pošlosti,
svjesni mazohizam,
izlječujuća bol,
oslobađanje iz krletke
sumnji i strahova.
U katakombama pamćenja
pronalazim sebe
bjegunicu iz zbilje,
sužnjicu
u užarenoj praznini
zaborava.
Prodirem u podsvijest,
u prostor nedogađanja,
u zatomljena sjećanja.
Na granici između bitka i nebitka,
bježim od pukog trajanja,
od beznačajnosti
i
živim vrhunac samoće,
utjelovljujem apsurde,
ulazim u odaju
ogledala i odjeka.
Vatra sudbine
sagorjeva
sama u sebi
i sama iz sebe plamti
dolazeće vrijeme.
Obroncima zbilje
se kotrlja kamen,
čujem šapat,
poslanje trenutka.
Nema ga, ne postoji
uzaludan čin!
Očekivanje prestaje
biti čekanje,
postaje nadanje,
ugoda vjerovanja
u uvijek iznova
rađajuću svjetlost.
U knjizi Rogera Penrosea " Shadows of the Mind" upoznah postojanje sjena svjesnosti, naučih da one postoje kao pratilje našeg postojanja u svjetlosnoj dimenziji prostor- vrijeme. Ta knjiga je svojim revolucionarnim uranjanjem u djelovanje našeg mozga ucrtala nove puteve ka spoznaji naše samoosjećajnosti. Fizičar Penrose je matematičkom etikom uronio u mikrokozmos, prolutao skeletom naših neurona, nazvao ih poetično leptirićima naše svijesti i sjedinio Platonove ideje sa fizikalnim procesima u djelovanju našeg mozga. Insinuacije sjenki svjesti ponekad pokušavaju promjeniti temu tražeći uzroke svog ne postojanja na sceni svjesnosti. Čitajući knjigu spoznah opanost, oćutih podlost kojom se služe da bi dobile moć nad svjesnošću.
Živjela sam u špilji iluzija. Sjene uma su plesale na sceni trenutka. Bila sam zatočenica vizija, robinja nestvarnosti. Promatrala sam tu igru izmaštanih trenutaka u koje nisam mogla ući. Nisam bila sudionik vremena. Na dalekom obzoru su se grlili san i zbilja, titralo je Sunce, kišilo je, vjetar se igrao s oblacima, plavilo se nebo, a u meni se nije događalo ništa. Srce je tihovalo u monotoniji nemjenjajućeg ritma. Ne ja, ono je tugovalo, mislila sam. Događale su se noći punog mjeseca, zvjezde su sjale za nekog drugog, ne za mene. Stvarnost je bila daleka, nedohvatna.
Predugo sam vjerovala da se ono nešto, što nazivah božansko, nalazi izvan mene, negdje u beskraju kraljevstva nebeskog. To zabludom nastalo vjerovanje u to nešto nadnaravno je u meni budilo katastrofalnu žudnju upravo za tim za mene nedohvatljivim. Deluzija, sindrom Alise u zemlji čudesa... bojala sam se.
A onda osjetih da tijelo živi u svijesti, da su osjetila okna osjećaja. Pogledah u dubinu univerzuma uma, zakoračih u svijet iza misli. Uđoh u labirint zrcala, slijedih trag svjetlosti na njenom putu ka čujnosti.
Očima upijamo ljepotu svijeta u kojem živimo, kroz te blješteće kristale se lome sunčane zrake i u zrcalu pamćenja ostaju slike koje pamtimo. U riznici zrcalnih neurona se ogleda život. Oči su poetski nazvane majkom rastojanja.
Naučih gledati kroz prizmu svijesti. Razdaljine se izgubiše. Osjetih da je sve ono što mi se činilo nedostižnim, pohranjeno u meni. Osluhnuh tišinu, oćutih mirisi cvijeća, trave poslije kiše i miris ljubavi. Vidjeh sjećanja u galeriji osjećajnih slika, prepoznah oči boje sna i svoj lik u dubini njegova pogleda. Sreća je u meni, osmjehnuh se Fortuni. Uzvratila mi je osmijeh. Oko nas se širila bijela svjetlost, aureola svetosti.
Osjetih nestajanje sjena i sjaj dnevne svjetlosti. Predugo sam živjela u nutarnjoj špilji iz koje sam tek nazirala ljepotu života, njegov sjaj u koji se nisam usudila ući, kojem nisam dozvoljavala da postane dio mene.
A ljubav?
I ona je čekala na vratima vremena da je prepoznam, da je oćutim u sebi, da joj dozvolim da iz sjena uma zakorači u svijet zbilje.
Sreća, ljubav, život… to smo mi… mi rođenjem u ovom djeliću svemira „osuđeni“ na misaonost i osjećanje osjećaja…
Diplomirani sam fizioterapeut, uža specijalizacija kineziterapija, terapija pokretom. Pokret je tako postao moja "ljubav", a svakodnevni pokret, to siroće među pokretima, moja opsesija. Iz tog razloga sam napisala knjigu "Umijeće svakodnevnog pokreta". U tu knjigu sam sažela svo svoje znanje, iskustvo i ljubav...
09 11 2006 je u Novinarskom domu u Zagrebu bila promocija knjige. Poslije promocije knjige sam dobila ohrabrujuće pismo od gospođe i gospodina Kostović, vrhunskih znanstvenika u podrućju istraživanja mozga.
Postovana gda Dijana,
Zelimo se ovim putem zahvaliti na vasoj knjizi koju nam urucila gda Ana Buneta. Sa zanimanjem smo procitali knjigu koja nas je odusevila iz nekoliko razloga. Prvo je osebujan pristupu fizioterapiji u svakodnevnomzivotu. Kao drugo, ali po nasem dubokom uvjerenju jos vaznije je spoznaja da iz svake vase poetski oblikovane recenice stoji veliko iskustvo,kao i poznavanje anatomije i fiziologije covjeka. Kao trec'e knjiga sadrzava sve bitne elemente koji je cine strucnom i visoko profesionalnomkao sto su pojmovnik i navodi suvremene literature iz podruc(ja fizioterapije.Na kraju zelimo istaknuti da smo ponosni sto ste prve temelje iz fizioterapije stekli na Zdravstvenom Veleucilistu u Zagrebu, sto vas je odredilo u smjeru vase uspjesne profesije sve do danas.
Uz srdacne cestitke i mnogo uspjeha i u buducnosti
prof. dr. Ljiljana Kostovic-Knezevic
akademik Ivica Kostovic
Sveuciliste u ZagrebuMedicinski fakultet
Na horizontu snova,
tamo gdje želje razbijaju tišinu
neka zalutala barka
spusti jedra na pješćanom žalu vjerovanja.
Ruke mjesečine raspletoše kose
anđeoskog sjaja,
a nebesko glazbalo
dotknuto Neptunovom rukom
zatreperi simfonijom mora.
Ti ne znaš kako izgleda soba u kojoj te volim,
ne znaš s kojeg prozora
u noćima kao ova pozdravljam
tvoju zvijezdu
i tvoj put k meni,
ti nikada nisi shvatio
da je ljubav tu oko nas
u mirisu sna koji smo
rastavljeni
prestali sanjati.
Mi nikada nismo imali vremena u nepokretnim nedeljnim jutrima uživati u kavi i mrvicama između jastuka i plahte, nikada nismo pili šampanjac još ošamućeni od noći pune nježnosti.
Mi nismo znali željama pokloniti život, nismo znali voljeti trenutak, nismo uspjeli preživjeti oluju ruža, a željeli smo beskonačnost, vječnost i neuništivost sna.
Umijeće, stvaralaštvo izrasta iz iskrica svjetla koje se pale u našim glavama. Platon je te iskrice nazvao idejama i predao nam u nasljedstvo mogućnost da ih uistinu sami u našem misaonom umu palimo. Misao je materijalizirana emocija koja postaje osjećaj koji pamtimo. Tako osjećaji postaju slike koje se slažu u našem sjećanju i mi se ulazeći u labirint svojih zrcalnih neurona susrećemo sa našim prošlim stanjima, sa proživljenim događajima odigranim scenama.
Željeli smo ljubav
raskomadati na komadiće.
Željeljeli smo biti jaki, neosjetljivi
površni.
Borili smo se protiv suza,
protiv nježnosti,
protiv snova...
Ispod tuša zaboravljali dodire,
ispirali tragove, gorčinu i bol.
Željeli smo ljubav rastrgati u komadiće,
a nismo osjetili da
uništavamo sebe.
Zato danas,
na rubu mladosti,
na krhotinama neostvarenih želja
darujmo ljubavi još jednu šansu.
U našoj glavi se odigrava velika gala predstava koju nazivamo život i ne spoznavajući to često postajemo statisti u vlastitom življenju.
Dobra misao je lijek protiv nesretnih i bolnih stanja našega tijela, ona nas usmjerava i brani od nas samih. Misao je sjećanje, mostovi pod kojima se budimo, misao je slika puna ukusa, zvukova, boja i mirisa, misaona slika koja uvijek iznova u nama budi lijepe uspomene. Misao je ponekad i predivan san koji budni sanjamo, divna slika u galeriji pamćenja.
Prolazila je ovim ljubičastim poljima, danima, tjednima, godinama, desetljećima. Vraćala se izvoru da sazna odakle dolazi ljepota. Sve je uvijek bilo isto, bez boje, bez mirisa, bez uzbuđenja, sve je ostajalo nepromijenjeno.
Ili joj se to samo činilo?
Vjetar joj dotaknu obraz, obrisa kristale tuge sa zaleđenog lica, zmrsi utegnutu kosu i donese miris jednog davnog sna.
Smije li dotaknut stare snove?
Kako dotaknuti ono što je već davno zaboravila sanjati?
Tajna prošlog vremena.
Pokušava se sjetiti, ali ova noć je jača od uspomena. Jedno divno dugo toplo ljeto budi mirise lavande i sna. Žena zagrli vjetar i osjeti širinu ljepote i sve tajne svijeta kao nježnost boje, kao miris lavande, kao vječnu istinu u ljepoti sna.
Jučer je sve bilo mrtvo i nepokretno, a ona noćas osjeća ljepotu mirisa, lavanda i jedno davno dugo toplo ljeto doploviše čudesnom rijekom sjećanja u ovaj trenutak buđenja u snu. Iznenada slobodna, izrasta iznad tuge i zle sudbine vremena pomilova lavandino polje, rastrga korotu i poletje sa lastavicama u zagrljaj ljepote.
Želja se prosu opustjelim srcem. Noć bez sna postade san njenoga života, noć boje lavande, noć puna mirisa ljepote, a ona budna, neumorna, svijesna svih onih izgubljenih, neprospavanih, neodživljenih.
Sve što je nekada bio umor bjeg od nje same, bjeg od trenutka sve to se odjednom pretvorilo u život. Miris lavande mrvi nepostojanje. Žena udahnu novi san, njen san, lijepi san, ljubičasti san. Oživjela ljepotom jedne nove istine o životu, ona u mirisu lavande i ljepoti sna, osjeća od kuda dolazi ljepota.
Opusti se,
zavoli dan u kojem se budiš,
zavoli misli i sjećanja,
dozvoli srcu da diše...
Onda ćeš znati
odakle dolazi ljepota
i da li je moj glas
prošlost koju želiš zaboraviti...
Dijana Jelčić- Starčević... „Odakle dolazi ljepota“ zbirka pjesama, Zagreb, 1987.
Dijana Jelčić ... „Umijeće svakodnevnog pokreta“ Kapitol, Zagreb, 2006.
Bila sam u svijetu sjena… u Platonovoj špilji… stvarnost mi je bila daleka… nedohvatna… iluzije su plesale na zidovima hrama… promatrala sam tu igru izmaštanih trenutaka u koje se nisam usudila ući… nisam bila sudionik vremena… na dalekom obzoru su se grlili san i zbilja… titralo je Sunce… kišilo je… vjetar se igrao s oblacima… letjele su ptice... plavilo se nebo… a u meni se nije događalo ništa… srce je tugovalo…
ne ja… mislila sam…
događale su se noći punog mjeseca… zvjezde su sjale… za nekog drugog…
ne za mene… vjerovala sam…
U Platonovoj špilji žive ljudi koji vide samo sjene stvarnosti, naziru život ne sudjelujući u njemu. Ideje iskrice na zvjezdanom nebu univerzuma umno- osjetilno- osjećajnog u nama su putokaz u životu, osvjetljene suncem našeg utjelovljenog uma one nam osvjetljavaju put ka sreći... Platonova misao se uskovitlala u svijesti...
Predugo sam vjerovala da se ono nešto, što nazivah božansko, nalazi izvan mene, negdje u beskraju kraljevstva nebeskog... to zabludom nastalo vjerovanje u to nešto nadnaravno je u meni budilo katastrofalnu žudnju upravo za tim za mene nedohvatljivim…
A onda osjetih da tijelo živi u svijesti… da su osjetila okna spoznaje…
zakoračih u svijet iza misli… uđoh u labirint zrcala… slijedih trag svjetlosti na njegovom putu ka osjećanju osjećaja…
Očima upijamo ljepotu svijeta u kojem živimo, kroz te blješteće kristale se lome sunčane zrake i u zrcalima sjećanja ostaju slike koje pamtimo...
U riznici zrcalnih neurona se ogleda život. Zavirih unutra, u tom beskrajnom labirintu iz jednog zamagljenog zrcala, mi se nasmiješila boginja "Fortuna".
Oči su poetski nazvane majkom rastojanja… naučih gledati kroz prizmu svijesti… razdaljine se izgubiše… osjetih da je sve ono što mi se činilo nedostižnim, pohranjeno u meni…
Osluhhnuh tišinu… začuh žubor rijeke vremena… oćutih mirisi cvijeća, trave poslije kiše i mirisi ljubavi… vidjeh sjećanja u galeriji osjećajnih slika… prepoznah oči boje sna… i svoj lik u dubini njegova pogleda…
Sreća je u meni… osmjehnuh se Fortuni… ona mi je uzvratila osmijeh… oko nas se širila bijela svjetlost… aureola svetosti… osjetih nestajanje sjena i sjaj dnevne svjetlosti… spoznah… predugo sam živjela u tmini nepostojanja… u nutarnjoj špilji iz koje sam tek nazirala ljepotu života… njegov sjaj u koji se nisam usudila uči… kojem nisam dozvoljavala da postane dio mene…
A ljubav?... i ona je čekala na vratima vremena da je prepoznam, da je oćutim u sebi da joj dozvolim da iz svijeta snovitosti zakorači u svijet zbilje…
Sreća, ljubav, život… to smo mi… mi rođenjem u ovom djeliću svemira „osuđeni“ na misaonost i osjećanje osjećaja…
Tijekom posljednjeg desetljeća Jaume Plensa postao je jedan od najpoznatijih svjetskih javnih umjetnika, a njegove čudesne, monumentalne skulpture mogu se vidjeti u raznim dijelovima svijeta, od Calgaryja do Dubaija. Rođen je u Barceloni 1955. i često je mijenjao mjesto stanovanja, a danas živi na relaciji Pariz – Barcelona. Iako svoju inspiraciju nalazi u glazbi, poeziji, ali i maštanjima, njegova djela ne bi bila izvediva bez modernih tehnoloških dostignuća, ali i velike financijske potpore...
Promatrala sam skulpture španjolskog umjetnika Jaume Plensa… prisjetih se novih otkrića u carstvu neurofiziologije… mozak je tvornica snova… u sivom tkivu se zrcali cijeli svijet… u prozirnim lubanjama vidjeh smisao… oćutih ljubav… osjetih umjetnikove misli pretočene u sadržaj djela… upitah se što za njega ispunjava tu lijepu prazninu… misaonost, osjetilnost, osjećajnost?...
Cogito ergo sum… već otrcana Descartesova misao o misliocu, čovjeku… što se krije u njoj?… možemo li ne misliti?... odvojiti se od misli… odlutati, nestati u nečemu nepoznatom… misao je naše nutranje svjetlo… njome razbijamo tminu ne znanja… ostvarujemo spoznaju… a osuđeni smo na spoznaju… neurofiziolog Antonio Damasio spoznaju naziva prokltstvom s kojim smo rođeni…
Promatram zalazak Sunca… nestaje toplo zlato iz vidokruga… misao titra u moždanim vijugama… lepršaju neuroni… crtaju moždanu kartu… presliku te ljepote… arhiviraju je u pamćenje… u sjećanju ostaje osjećaj topline na licu… zatvaram oči… ponovo vidim sunce… vidim sliku sutona… je li to misao ili osjećaj?... misaona slika prepuna iskričave svjetlosti… i sada kada je Sunce nestalo iz vidokruga slika još uvijek blješti u sjećanju… u roju leptira koji mahnitaju u mojoj glavi… neumorni su… pokušavam ih zaustaviti… uzaludno… misao se pretače u rečenice… čitam ih… čitam li mišlju ili osjećajem?...
Filozofski rečeno čovjek je okarakteriziran racionalnošću, a najočiglednije ispoljavanje racionalnosti je sposobnost mišljenja... no u nama postoji vječna povezanost misli i emocija... jedno bez drugog ne ide... ne postoji... u našoj svijesti se događa mnogo više od jednostavnog racionalnog razmišljanja... mi mislimo konkretno i apstraktno, logično i nelogično, magijski i arhaično ...
U tom koktelu različitosti se rađa naša spoznaja i naša svijest o nečemu... mi se vječno vezujemo za nešto... usvajamo nove izazove... upoznajemo nove ljude... nove krajolike... stićemo nova saznanja... nova osjećanja... i sve to, cijeli taj spektar pojavnosti se gnjezdi iza našeg čela... ostaje začahuren u tkivu našeg pamćenja... tek pokoji djelić nesvjesno zaledimo u podsvjesti... ali ne brišemo... za to ne postoji gumica... to potsvjesno tinja na ognjištu vremena...
Zar je važno kojim imenom ćemo nazvati to nešto što nas čini čovjekom... tu kovitlajuću vretenicu čijim nitima vezemo tkanicu života... je li to misao, osjećaj, osjećanje, psiha, duša, bitak bića?...
To nešto nedodirljivo, to nešto neopiljivo, to nešto neosjetljivo, a postojano to smo mi... mi u carstvu ljubavi... ti i ja utopljeni u naše vidokružje... ti i ja uronjeni u poeziju skulptorovoga sna... u našim glavama se zrcali ono što sami stvaramo... cijeli svijet... naš svijet...
"Oni koji proučavaju neurofiziologiju čovjekovog mozga nalik su ljudima koji stoje na podnožju planine i pokušavaju dokučiti kako izgleda njen vrh skriven u maglovitim oblacima."
Wilder Penfield
Spoznaja da ljudski mozak nije jednosmjerno računalo, da je njegovo djelovanje umreženo i izloženo neprestanim podražajima koji u njega stižu iz tijela i svijeta oko njega, te činjenica da je istinitost slike tog svijeta proizvod djelovanja svakog pojedinog mozga, revolucioniraju iz dana u dan naša neurološka saznanja. U spiralnoj dinamici svijesti, u beskraju mogućnosti koje nam mozak svojim neprekidnim radom nudi, leži i tajna onoga što nazivamo ljudskom naravi, karakterom, duhovnošću. Iz njegovog djelovanja izrastaju naše osobnosti, naše želje, naša stvaralačka snaga, naši osjećaji i naša misao o svemu tome. U glavi nastaje ljubav, mržnja, sjećanje, tu nastaju tuge i strahovi, pamćenje, spoznaja i doživljaj, događa se rat suprotstavljenih svjetova.
Budim Hermeneuta, kormilara nutrine, tumača nerazumljivosti. Postavljam mu pitanja.
Gdje je vjetar što mi mrsi kosu, vani ili u mojoj glavi?
Šta osjećamo kada milujemo dragu nam osobu, svoje dlanove ili je to pak njena koža?
Šta osjećamo kada nam se usne spoje?
Jedna zvijezda padom
dotaknu tišinu
Tvoje usne dio mene,
ruke spletene u grču neznanja
namotaše stvarnost u
klupko snova.
Kao ljetna kiša
kapala su milovanja
tvoje usne
ozon sreće,
a nebom je klizila ponoć
šireći miris
navlaženih končića svile.
Poezija izrasta iz nečeg bezimenog što u nama buja, iz vrtloga osjećaja koje često neznamo i nemožemo opisati. Zatitraju neuroni, lepršaju kao leptiri i stvaraju nove sveze u sivoj tvari, ispisuju nove senzoričke karte. Krv zapjenuša, mjenja se ritam otkucaja srca, iris u našim očima procvjeta novim bojama, koža se orosi kristalima ljepote. Svjesna tih promjena još uvijek ne znam osjećam li ja moje ili njegove usne, moju kožu ili njegove dlanove?
Noćas je vjetar
odsvirao rekvijem
ugasio zadnji lumin
na oltaru želja
i odnjeo pepeo strahova.
Noćas sahranih boli
na groblju bezimenih
na horizintu kliknu zora
slaveći Feniksov let.
Što se u njoj događa kada sam tužna?
Što je to što moje misli pretvara u poeziju suza?
Zašto prestajem plakati kada mi njegov osmijeh dotakne obraz?
On osmjehom,
s moga obraza,
obrisa suze
i reče mi
ja sam tu, ali
ja sam umoran
budi kraj mene,
budi tu,
dozvoli mi
da budem kraj tebe
da ne budem sam.
Poezija je hermeneutika, doktrina, vještina svijesti.
Čitajući i pišući pronalazim tumačenja i odgovore.
Zatvorih njegov šapat
među dlanove,
podignuh ruke
ka izlazećem suncu
i vidjeh dva srca zagrljena,
na strništu sudbine
privid sjedinjenja,
pobjedu ljubavi
u umiranju svjetova.
Sve je to u našim glavama, na vrhu svijeta, u maglovitom oblaku u kom se odvija cijeli naš život.
"Umijeće svakodnevnog pokreta" Dijana Jelčić, Kapitol, Zagreb, 2006.
poglavlje "Revolucija u glavi" str.29.
"Odakle dolazi ljepota" Dijana Jelčić- Starčević, Zagreb, 1987.
ipak, u zadnjim desetljećima se događaju pomaci u osvješčivanju djelovanja mozga... brain trening osvješćuje sve uklesano u mramoru vječnosti...
Dogodi se kovitlac neurona u misaonom režnju, u osjećajnom utjelovljenje privida, oživi vizija davno viđenog stećka... zagrljaj vjerovanja i mudrosti daruje kamenu dušu... osjetih kako se znanje širi prostorom i ujedinjuje sa univerzumom. Da, to nije obična aleja iz mog vremena, to je škola sunčanog grada. Krenuh beskrajnom alejom osjećajući misli kao dodir vjetra koji se širi i sljubljuje s energijom moje znatiželje... zaustavih se u sjećanjima... u trenutku... osjetih titraje duše kamena...
da mi smo uklesani u kamenu vremena... a mozak nam, s vremena na vijeme, svojim djelovanjem otkriva tajne zatomljene u podsvjesti... tada osjetimo titraje duše kamena... titraje prepoetka našeg nastajanja... našeg izrastanja u ovo što smo u ovome ovdjei ovome sada... bili smo uklesani u mramoru pamćenja, urezani u reljef sjećanja, u iluziju pateranskih stećaka.
Misaonom nekropolom sam snovid branila od zbilje. Živjela sam u zemlji runolista, osluškivala zvuk daljina sanjajući ljepotu južnog neba. Bila sam sanjačica rodoslovlja, bio si zaštitar moga vremena i mojih sanja... mozak mi svojim djelovanjem odaje te davno u kamenu vremena uklesane tajne...
Dijana Jelčić... moji djelići poetske drame "Ako sutra nikad ne dođe"
U kaminu je pucketala vatra, plameni jezici su ostavljali tajnovite sjenke na zidovima. Na stolu je gorijela mirisna svijeća. Nježni zvuci vječne Chopinove glazbe su ispunjali prostor. Na zidu je kuckao sat, jedini znak prolaznosti vremena. Osjećala je miris jasmina u toj zimskoj večeri, mirisi, boje i zvukovi klavira su se sjedinjavali u čudesne nijanse jednog davnog ljeta. Sjećanja su bila tu u njoj, ali su bila vanzemaljska, zagrljena svijetlošću, koja kao da je dolazila iz dalekih galaksija, a opet je bila tu, osjećala je njene dodire, kao sretna milovanja. Prostor se mijenjao slikama koje su nastajale u njoj samoj. Ona je bila u središtu te čudesne gala predstave svijetla i sjena, mirisa, dodira i boja. Jasmin, taj čudesni miris ljubavnog zanosa je ostavio tragove u njenom srcu i u toj noći postao vremenski stroj kojim je lutala prohujalim trenutcima. Drevna Perzija, Kleopatrini jedrenjaci čija su jedra bila puna tog zanosnog opijuma, Provansa zemlja u kojoj je utopljena u jasminu odživjela ljepotu prve bračne noći. Zatvorila je oči i zakoračila u pupoljke jasmina i postajala miris, a onda kristalna suza na malenoj latici tog predivnog cvijeća. Bila je osjećaj u toj čudesnoj igri osjetila, bila je na početku vremena, bila je u rajskom vrtu i bila je nebeski cvijet, miris i boja, bila je tiha muzika Chopinovog piana, bila je sama svoja duša, treperava pjena svog snenog bića. Na zidnom sati je odzvanjala ponoć, ona osjeti ponoć u sebi, osjeti tu kraljicu noći u svakom djeliću svoga tijela, osjeti opuštenost i lakoću postojanja u trenutku. Otvorila je oči i vratila se u sobu punu tog umirujuće- uzbuđujućeg mirisa.
Ta ona sam bila ja, ja u trenutku kada osjetih, vrijeme je mirisni cvijet, čudesna latica, kapljica rose, zrnce pijeska, ton vječne sonate, boja sna i trenutak, beskonačnost skrivena u konačnosti moga tijela. Nekada, dok gledam svoj termin- kalendar, mi se čini da živim nečije tuđe vrijeme, da prilagođavam moj životni ritam pacijentima koji dolaze i odlaze. Ja ostajem i osuđena na čekanje slijedećeg pacijenta ponekad izgubim osjećaj vremena u sebi. Tada prisilim svoje misli povratku u vrijeme, u trenutak u kojem trajem i onda doista osjećam njegov miris i čujem nečujni romor njegovog postojanja u meni. Nijemi ples njegovih nevidljivih ćelija budi osjećaj sigurnosti u meni i ja se tada sjetim želje koju mi je, dok sam bila dijete šaputala majka prije spavanja.
Želim ti vrijeme,
Želim ti sve vrline svijeta.
Želim ti ono što mnogi nemaju,
Želim ti vrijeme veselja i sreće,
vrijeme smijeha, vrijeme tvojih snova i misli,
želim ti toliko vremena da ga možeš i drugima poklanjati.
Želim ti vrijeme u kojem nećeš morati žuriti i trčati
nego vrijeme zadovoljstva i mira,
ne vrijeme koje ćeš gubiti,
nego vrijeme koje ćeš i
mati u izobilju za čuđenje i povjerenje
i u kojem nikada nećeš morati gledati na sat,
vrijeme za skidanje zvijezda, vrijeme rasta i sazrijevanja.
Želim ti vrijeme nade u kojoj će se ljubav u tebi rađati,
vrijeme u kojem ćeš sretati samu sebe
i u svakom danu i svakom satu
osjećati sreću i vrijeme u
kojem ćeš drugima opraštati.
Želim ti vrijeme u kojem ćeš uistinu živjeti.
Tada osjetim, vrijeme ne prolazi, ono je tu, uvijek isto u svom nastajanju i svojim mjenama, nepokolebivo u svom postojanju u kojem mi trajemo i prolazimo kroz njega. Vrijeme ne stari, mi starimo, ono je u odnosu na nas uvijek isto mlado kao i trenutak koji mi spoznajemo, a mi spoznavši trenutak u kojem se spaja želja i san postajemo misaoni hodočasnici ka još ne pronađenim njegovim vratima...
Dijana Jelcic... "Umijeće svakodnevnog pokreta" Zagreb, Kapitol, 2006.
Pandorina škrinja... (nije poezija, tek moja davna razmišljanja)
Napisala sam i uz pomoć izdavačke kuće Kapitol iz Zagreba objavila knjigu "Umijeće svakodnevnog pokreta".
Stvarajući okvire za razvijanje metode umijeća pokreta slijedila sam pravila univerzuma čiji smo dio. Svaki od nas je jedna mala galaksija, mikrokozmos. Ja sam, vjerujući u čovjeka koji je svojim znanjem bio sposoban spoznati savršenstvo svog djelovanja i beskonačnu pravilnost svog razvoja, stvorila svoj tetravalentni kod, koji u sebi sjedinjuje svjesnu spoznaju fizikalnih zakona univerzuma, te samosvijest svog osobnog makro i mikrosvijeta:
Svijest o pokretu u dimenziji njegovog poimanja.
Svijest o pokretu, emocionalni izraz i misaone slike.
Svijest o pokretu u dimenziji svijesti o tijelu.
Svijest o pokretu i prostoru, u dimenziji vremena
Vidim misao na izvoru sna. Misaona slika sviće jutrom i buja snagom preobražavanja trenutka u vječnost. Tu u svijetu zrcala otkrivam čudesna prostranstva mog istinskog postojanja, prepoznajem ono, do sad, neviđeno. Iza spuštenih trepavica vidim, po prvi put i svoje oči kojima, do ovog trenutka, vidjeh sve osim njih samih. Moj utjelovljeni um, satkan od sitnih struna još nedokazanog, najsitnijeg djelića atoma, treperi na tragu sunčeve zrake koja osvjetljava sva moja proživljena stanja. Prepoznajem tugu, strah i bol u jednom, sjenom zatamnjenom, zrcalu. Iz drugog mi se smješi sreća okrunjena svjetlucavim prahom u kojem spoznajem bujicu misli. Misaona prašina se širi prostranstvima uma i sve u meni mi postaje blisko i istinski moje.
Vidim materiju sna, iz koje kao lava suklja moja životna energija, ostavlja za sobom blještavi trag prošlosti, prelazi u različite geometrijske oblike i ja vidim ponovo kristal u kojem naslućujem tijelo u pokretu. Sunčeva svjelost se u kristalu prelama i svaki djelić tijela svjetluca istinom svog postojanja. Moje misli grle trag svijetla i sljubljuju se s treperavim strunama univerzuma uma, postaju energija, tijek koji se iz trenutka u trenutak nadopunjuje i mijenja.
Zrcala blješte, a u njima se smjenjuju lica. Misaono "Ja" me poziva na oprez, emocinalno mi pokazuje još neosvjetljeno zrcalo mojih podsvjesnih stanja, a egoistično pruža ruke ka suncu. Jedna nova misao slijedi njegov trag i ja odjednom vidim sjene mojih zaboravljenih strahova, neisplakanih tuga i neproživljenih sreća.
Kao da sam otvorila Pandorinu kutiju iz zatamljenog ogledala poletješe prema meni svi moji davno zatomljeni osjećaji i isprepletoše se sa strunama uma. U zrcalima, se mjenjaju izrazi njihovih lica. Vidjeh suze, grčevito stiskanje usnica, treperenje očiju, boranje čela i onda odjednom osmjeh na jednom jedinom preostalom licu, u kojem prepoznah sebe i u tom trenu osjetih da stvarno postojim u toj vječno nastajućoj živućoj materiji koju nazivam tijelo.
Vraćala sam se vrelu svjesne spoznaje među bisere koji su se slagali u mom utjelovljenom umu. Jedna sedefna školjka, još uvijek neotvorena, je čekala na moju misao, kao na ronioca perli koji će otkriti ljepotu njenog skrivenog blaga. Zaronih u more "onog" podsvjesnog u sebi.
Misao dotaknu sedef i u nutrini, "onog" tajnom obavijenog duševnog stanja, zasja biser moje biti. Moj svijet se počeo mjenjati. Tijelo je jutrom raslo iz točke prividnog mira i postajalo svakim novim trenom drugačije. Dinamika kojom sam oblikovala kristalno jasna ustrojstva novonastajućih pokreta je prelazila u moj dnevni ritam, a tijelo je iz trenutka u trenutak oblikovalo u svom prostoru drugačiji kristal.
Isprobavši taj proces na sebi osjetih... nije jednostavno provesti promjene, da tu nema prisile, nema oponašanja tuđeg držanja i tuđeg pokreta. Svatko treba svojom voljom utjecati na svoje tijelo, treba tijelo naučiti misliti posredstvom svojih ideokinetičkih, misaonih slika o njemu. Tražila sam novi jezik znakova, živ i promjenjiv, razumljiv i stvaran, jezik kojim ću pacijentu približiti i osvjestiti put do njega samoga.
Istovremeno sam tražila i način kako pacijenta naučiti da misli i spozna svoj pokret u radnji koju izvodi, da svojoj misli da oblik koji će pamtiti.
Dijana Jelčić „Umijeće svakodnevnog pokreta“ Kapitol, Zagreb, 2006.
"Post iucundam iuventutem, post molestam senectutem nos habebit humus"
Gaudeamus igitur....., "
studentska himna, koju smo pjevali na samom pragu života, već nas je upozoravala na poteškoće koje nas očekuju u starosti. Uvriježeno je mišljenje da je starost, to nezaobilazno predvečerje svih života, uvijek povezana sa bolovima i neugodama koje oni nose sa sobom.
A kada počinje starost? Počinje li već pri porodu ili tek onda kada počnemo osjećati, neugodne, promjene, na i u tijelu?
U grčkoj mitologiji postoji znamenita zagonetka o starosti, vezane uz Sfingu i Edipa:
"Koje biće ujutro hoda na četiri, u podne na dvije, a naveče na tri noge?"
Jedino je Edip znao pravilno odgovoriti:
" Čovjek kao djete puže, kao odrastao hoda na dvije noge, a u starosti se, pri hodu, pomaže štapom."
Taj odgovor je zadovoljio Sfingu, spasio građane Tebe od prokletstva, ali nije dovoljno objašnjenje za drugu zagonetku koja do danas nije riješena.
Kada doista počinje proces starenja?
Ono što mi danas najčešće povezujemo sa starosti je postepena nepokretljivost zglobova, ukočenost mišića i na koncu bol, a zbog nje sve veća nepokretljivost cijelog tijela koja završava degenerativnim procesima hrskavice, kostiju a time i zglobova.
"Bol je neugodan osjećaj, unutar organizma, u pravilu uvijek praćen neugodnim osjećajem, negativnom senzualnom energijom, u obliku vegetativnih i motoričkih reakcija različitog intenziteta."
Ovo je suhoparna definicija boli koja ne objašnjava ni uzrok, ni razlog, niti uvjete njenog nastajanja.
Picassova slika guernika zrcali neopisivost i neusporedivost osjećanja osjeća bol... Pojavnost boli opisujemo onako kako osjećamo, bridi, peče, svrdla... jednostavno boli... neusporedivost tog osjećaja
se najbolje dokazuje Proustovim mislima....
Što su madeleine, zna svaki čitalac, ali okus koji su ostavljale u Proustovom sjećanju je samo Proustov. Okus madeleine u jedno prozračno, ljetnje jutro, uz topli čaj i miris cvjetnog vrta obiteljske kuće, poetično i dinamično opisan je, ipak, samo Qualija Prostovog osjećaja okusa.
Dok pišem, pored mene na stolu je čaša mlijeka, a kroz prozor ulazi jutarnje sunce u moju sobu. Qualia mog vizuelnog doživljaja je nedjeljiva, a isto tako niti qualia okusa mlijeka niti qualia šuma koji nastaje u mom grlu pri gutanju. To je ono najsubjektivnije u meni, ali i u vama ako se pokušate sjetiti okusa jabuke u ustima ili mirisa dunja s bakina ormara. To su naša osobna duševna svojstava.
Jedno takvo svojstvo je i osjećaj boli. U tom kontekstu, bol postaje veza između naše svjesti i mjesta gdje ju osjećamo, objašnjiva samo nama samima, našim misaonim i emotivnim umom.
Ja zamišljam bol kao prostor u kojem je nestalo mog osobnog ritma. Zamišljam je kao prostor koji se u mom tijelu razvio tuđim ritmom, koji se sukobljava titrajima moje životne energije.
Bol, ta "nezvana gošća" u mom tijelu, zatvorena u prostoru, koji je sama stvorila, svojim, meni tuđim ritmom, postaje moj nedjelotvorni pokret.
Geometrija moga tijela je narušena mojom krivicom i bol se uselila u te ruine kao beskućnik u razrušenu kuću.
Bol se širi u onim djelovima tijela koje nisam prije svjesno spoznavala, pa sada počinjem osjećati taj prostor kao neugodu. Mogu ga opisati, kao ubod nožem, kao pulsiranje krvnih žila, kao pečenje, kao udarac tupim predmetom, kao boranje svrdlom, itd. No taj opis još uvijek nije dovoljan da budi isti osjećaj u osobi kojoj ga opisujem. Tako bol ostaje samo subjektivni doživljaj Qualia, sindrom nepoznatog porijekla, uzrokom promjena mojih duševnih stanja.
Bol postoji u prostor- vremenu moga tijela kao jedinstven doživljaj, a svakim njenim ponavljanjem postaje novi razarajući događaj za geometriju tijela i pokreta. Zglob do zgloba, ruina do ruine, novo oblikovani prostor- vrijeme bez mog ritma i dinamike, bez harmonije i sjedinjenja unutarnje i vanjske ravnoteže, a ja to osjećam samo kao bol.
Tako mi postaje jasno da je to osobno iskustvo, za mene verbalno uporedivo, ali nije izjednačavajuće. Čini mi se da bol, ta nezvana gošća u mom tijelu svaki puta oblači novu haljinu i skrivajući se iza krinke otvara novi krabuljni ples mojih osjećaja.
Dijana Jelčić... "Umijeće svakodnevnog pokreta" Kapitol, Zagreb, 2006.
ovaj tekst posvećujem...
našoj dragoj @Lastavici... nadam se pomoći će joj pri oslobađanju osjećaja boli...
Iza tvojih misli i osjećaja stoji moćni vladar, nepoznati mudrac nazvan jastvo. On živi u tebi, on je ono umno u tebi" Friedrich Nietzsche
Nismo li ovakvi kakvi jesmo jer ne znamo drugačije?
Odgajana samodopadnost, brižnost ostajanja u samoslici. Kada verbaliziramo svoje nedostatke ustvari žudimo za negacijom, narcis simplex, patologija samoljublja. Rado filozofiramo o znanju i neznanju zaboravljajući da se pod znanjem podrazumjevaju i oblici ponašanja bez predhodnog razmišljanja.
Slutimo svoje nedostatke zaobilazeći formule koje ih definiraju.
Razmišljam, osjećam, postojim u trenu spoznaje, u djeliću vječnosti. Utopljena u moru svjesnosti pokušavam odagnati misli koje mute izvorište ljepote. Dugo, predugo sam ga tražila izvan sebe, gubila se na putevima ne znanja ne osjećajući sebe ignoranta, sebe potiskivača istine.
Bila sam zatomljena u špilji iz koje promatrah samo sjene stvarnosti. Život se događao izvan mene, bio izvanja svjetlost. Nutrinu su ispunjali tek bljesci misli koji su se gasili tminom zaborava. Znanje je tek sjećanje, nisam znala da pamtim osjećanja, nisam znala da podsvijest nije čudovište koje ždere sjećanja nego lumin u kojem titraju odbaćena osjećanja.
Cogito ergo sum. Premisa u koju sam bezuvjetno vjerovala je postala ubica tankoćutnih struna, onih malih senzora na dverima samoosjećajnosti. Kršila sam zakon prapočetka, gušila lux primus, umrtvila actus primus i životarila na graničju sna i zbilje, ne pripadajući ni jednom ni drugom ozračju. Živjela sam svrsishodno ne uspinjući se ka suncu. Tumarala misaonim svijetom bila pračovjek u pustinji sanja, posljednji čovjek poslije kataklizme vremena... ne osjećajući mirise proljeća, ne vidjevši ljeptu ljetnog neba, ni boje jesni, ni bjelinu zimske idile...
Um je misao, mislila sam, a onda shvatih da je misao tek odraz nutrine, slika u koju treba udahnuti dušu, podariti joj snagu nutarnjeg svjetla...
Krenuh u potragu za staništem nutarnjeg svjetla. Zakoračih u perivoj snova, uronih u ocean sanja, dotaknuh neotvorene bisernice na dnu podmorja spoznaje. Vidjeh na tisuće zavijutaka, malenih morskih konjića u kolopletu fraktalne geometrije svjesnosti, osjetih pretakanje kaosa u harmoniju, nestajanje ignoranta sa lica stvarnosti, nastajanje osjetilno osjećajnog svijeta u univerzumu uma...
Svo znanje svijeta, osim znanja o sebi samom, možemo naučiti posrednim putem. Sebe samoga, ono nietzscheansko jastvo, moramo svjesno spoznati i pretvoriti u metafore koje ćemo pamtiti.
Probudih se na jastuku satkanom od uspomena. Neisplakane suze postadoše suze radosnice. Isplakala sam sve zatomljene boli, sva potonuća u mediokritetskoj žabokrečini ne talasanja, sve bezdane koji su mi uzvrćali pogled, sve osjećajne praznine, sva nastojanja misaonog bića da ostane tek marioneta na licu vremena...
Počela sam se čuditi, zaboravljati i sjećati se. Kada se zaustavim u trenutku i pokušam rekapitulirati prošle godine obuzme me misaono ludilo i osjećam kaos u glavi, kaos od stoljećima nagomilanih podataka koje bi trebalo poredati, stvoriti osobni glosar za život, drugim sjediniti tijelo i utjelovljeni um, a onda osmisliti onaj najpoetičniji za ljubav.
Danas znam, u takvim trenucima je najbolje buditi čuđenje u sebi, pronaći ga u čuđenju drugih, zaboraviti i opet se sjećati, širiti granice uma, ući u kabinet zrcala i upoznati svoje jastvo i sva njegova lica, prepoznati emocionalnost u sebi… to je znak poštivanja prazakona i koračanja putem ka izvoru istine... putem lakoće postojanja u snu i javi…
Dijana Jelčić ... “Umijeće svakodnevnog pokreta” Kapitol, Zagreb, 2006.
Stojim pod suncem i mislim prostor, naslućujem sebe u njemu i on se sljubljuje s mislima, postaje titrajuća energija, prostor koji istovremeno jest i nije. On je vjetar u kosi, toplina na koži, svjetlo u očima, simfonija univerzuma u ušima. Osjećam ritam titraja energije iz koje, obasjan suncem, nastaje kristal, zagrljaj materije i energije. Pod sjajem sunčeve svjetlosti, iz poezije misli i ljepote sna, izranja kugla, idealno Platonovo geometrijsko tijelo.
Odživjeli smo mnoge priče… nestajali u vrtloženju uvijutaka sudbine, u bezglasju odmaka od stvarnosti i budnosti u opsjenarskim svijetovima lijepih privida… bili smo čuvari tajni u hramu istine… stražari svetišta u kojem stoluje ljubav… stjegonoše na bojišnici taština… branioci na barikama časti…
Jesmo li u toj vrtoglavosti života izgubili trenutke sreće?
Njima smo se hranili koračajući dinama pustinjskih pejsaža.
Jesmo li u kovitlanju pješčanih oluja izgubili kapi poezije suza?
Njima smo gasili žeđ tražeći oazu mira i spokoja.
Zlatna hostija je iscjeljivala stigme Longinova koplja zadobivene u borbi za očuvanjem vjerovanja u svetost istine. Nutarnja vatra nas je branila od hladnoće izvanjih kontradikcija izgovaranih urlikanjem svjesnosti…
Što je dobro, a što loše? Imali vidljive razlike između ta dva entiteta poimanja stvarnosti?
Odabir je najteže iskušenje, pretakanje transcendentnih naslućivanja u iskustvenost spoznaje…
Razmišljali smo o neostvarenim željama… Bespotrebno tugovanje preobrazili u traganje… Potražili smo krivca u dubinama poimanja, susretali trijumfirajuću beštiju koja nas je podrugljivo gledala iza zrcala svjesti… Osjetili smo nebitnosti njene osvete i njenu osamljenost u prostranstvima podsvjesti...
Radost je svjetlost, pobjeđuje tminu… izronjena iz geometrije žudnji ona postaje kugla sretnog življenja… skladna cjelina, vrijednija od sume njenih djelova…
Glas istine je pozdrav izlazećem suncu, himna i misaona slika jutra u kojem se sretna budim.
Svijet je otvoren i velik. Tu ispred našeg prozora je njegov početak, a njegov kraj je negdje u nama, u mojim i tvojim mislima, željama i snovima. Svaki čovjek nosi, kao Atlas, cijeli nebeski svod na ramenima, a svoje breme nosi u duši.
Odlučni trenutak u potrazi za izgubljenim nutarnjim mirom je bila dijagnoza "hiperfunkcija štitnjače". Početak je uvijek težak, javlja se nesigurnost, bijes kada pokušaj ne uspije, strah od nepoznatih osjećaja koje obavezno prate svaku promjenu. Shvatila sam da sam stranac u tijelu, da postojim s njim, ali ne u njemu.
Moja unutarnja dinamična ravnoteža je bila poremećena. Došlo je do nesklada u ritmu disanja i rada srca, govor više nije imao moj ritam, nisam više mogla utjecati na osjećaje. Plakala sam bez razloga, napadi nekontroliranog bijesa su se množili, neobjašnjiv strah me je progonio. Osjećala sam te promjene i shvatala da se nagomilava nešto do tad nepoznato u meni, nešto što se širi i vlada mojim tijelom.
Prošle su, godine tog "neznanja", a ja sam makinalno, uporno djelovala, trošeći pri tome suviše energije. Nesvjesna svog nesvrsishodnog korištenja tijelom, naprezala sam ga, dok se ono nije počelo odupirati. Izgubila sam desetak kila, počeo mi je slabiti vid, očni kapci oticati. Dobila sam podočnjake.
Tada sam otišla lječniku. Dijagnoza, početak Bazadovljeve bolesti i šok terapija ljekovima. Nakon par razgovora s lječnikom i njegove potvrde da štitnjača, svojim prekomjernim radom, odgovara na tjelesne neuravnoteženosti koje mogu biti izazvane šokom, neprerađenom stresnom situacijom, emocinalnim gubitkom, dakle situacijama koje smo već skoro i zaboravili, ali čiji su tragovi ostali u podsvjesti.
Počela sam se vraćati mislima u prošlost i tražiti uzroke. Prisjećala sam se trenutaka tuge, ponovo preživljavala one povezane sa strahom, bijesom, šokom. Takvih situacija ima mnogo, mi ih naizgled zaboravljamo, dok one ostaju dio nas kao ožiljci u nesvjesnom dijelu pamćenja. Počela sam svjesno razmišljati o narušenom skladu nutarnjeg prostora i osjetila nesklad u osobnom ritmu. Potražila sam skriveni uzrok, onu slijepu točku iz koje se taj nesklad širi. Stvorivši misaonu sliku tijela počela sam živjeti u njemu. Kontemplacija, misaono promatranje me je uvelo u dubinu sjećanja u dio onoga što sam vjerovala da je zauvjek zaboravljeno. Sjetila sam se ponovo trenutaka u kojem sam izgubila dah, dobila lupanje srca, histeričan napad plača, a onda je u meni zavladala tišina. Jedno mjesto u mom emocionalnom umu je zauvjek ostalo prazno. Vijest o nesreći, iznenadni gubitak prijateljice, je šok koji je zauzeo mjesto u mojoj podsvjesti i narušio sklad u djelovanju tijela.
Očima kontemplacije odvrtih još jednom film tog davnog trenutka. Osjetila sam lupanje srca, ponestalo mi je daha što se pretvorilo u beskrajni osjećaj tuge koji sam tad mogla svjesno proživjeti i doista osjetiti. Dozvolila sam tom osjećaju da zavlada razumom, a onda sam se, svjesna vremena koje je prošlo, oprostila od prijateljice i njena slika je zauzela mjesto slijepe točke u mom sjećanju.
Energiju svjesne spoznaje, koja se, tom promjenom, oslobodila, sam počela misaono usmjeravati. Ritam disanja se usklađivao s ritmom mog srca i govora. Tijelo i duša su bili spremni za promjene. Odlučila sam se drugačije služiti tijelom, počela sam izvoditi svakodnevne poslove zbog pokreta, a ne više zbog radnji koje sam činila. Stajala sam izvan života, pričinjalo mi se da lebdim u vakumu i da se planet na kojem sam rođena sve više udaljava od mene. Stani čvrsto na zemlju i pokušaj osjetiti sve svoje nedostatke, spoznati sve svoje praznine, budi samokritična je misao koja je postala moto moga života.
Izraziti sam dešnjak, dakle lijeva strana moga mozga je dominantnija od desne. Pokušala sam u svakodnevne pokrete uključiti lijevu stranu tijela. Već kod jutarnje toalete sam prala zube lijevom rukom, pokušavala se šminkati sa obe, kod sjedanja i ustajanja koristiti obe noge, paziti da ne stojim samo na desnoj nozi, itd. Nakon izvjesnog vremena sam odlučila jedan cijeli dan, svjesno, raditi samo ljevom rukom, dok je desna dobila svoj zasluženi odmor. Za izvođenje pokreta, slabijom, lijevom rukom, potrebna je potpuna usredotočenost na pokret od njegovog početka do kraja.
Bilo je teško, ali uspjelo je. Usmjeravala sam misli u ugodu sjećanja, vraćala se u djetinjstvo, lutala parkom prvih sastanaka, ponavljala poeziju, slušala muziku, brojala zvijezde u uvali djetinjstva i pokreti su postajali djetinje laki. Počela sam, ponovo, osjećati širinu prostora, koji sam nesvijesno bila smanjila na najmanju mjeru. Osjetila sam ponovo pokrete rebara i kralježnice, stabilnost zdelice i snagu mišića njenog dna, a disanjem, pri govoru, produžavala dah. Svijest o tijelu, duši i pokretu je postajala skladan prostor pun moga prirodnog, zdravog ritma, načela mog vremena za sve... na početnim stranicama moje knjige ozrcaljene davne majčine uspavanke...
Događalo se krajem prošlog i početkom ovog milenija, kraj ddesetljeća istraživanja djelovanja mozga... nadahnuće se rađalo iz pročitanih knjiga koje su odisale poezijom nastajuće znanosti... tajne univerzuma i tajanstvenost našeg nutranjeg svemira... otvorih kutiju sa zapisima i isječcima novina iz tog vremena. U Švicarskoj smo čitali i pisali za Hrvatski mjesečnik LIBRA... evo jednog, u lipnju 2003 objavljenog teksta isprepletenog u knjigu "Umijeće svakodnevnog pokreta"... istovremeno su ti tekstovi bili objavljivani na internet portalu croatia. ch...
U drhtaju tijela osjećam titraje struna. Sveprisutnost vječnosti se ubrizgala u htijenje. Nedokaziva postojanost nedimenzionalnih niti u mnogoprotežnosti metafizike uma. Nečujne, one skladaju valcer univerzuma. Čuju ga samo zvijezde.
Na sjevernom nebu plešu Plejade. Atlasove kćeri dokazuju istinitost hipoteze darujući iskričavi sjaj zimskim noćima. Čovječe ne hodaj malen ispod zvijezda, tihuješ stih. Divno je voljeti te na balu zlaćanog praha. Tvoja misaonost, izronjena iz tkiva snovitosti, zaustavlja vrijeme, stvara pomak u trenutku, osvjetljava puteve prapostanka. Osjećam kovitlanje u čeonom režnju, titraje u osjećajnom labirintu, tihovanje Minotaura u središtu uma, sveprisutnost porijekla u svakom djeliću tijela. Utjelovljeno svjedočanstvo da nismo čvrsta materija, da je sve u nama i oko nas energija. Ona nikada ne nestaje, samo mjenja oblike.
Svi smo mi od istih struna satkani. Sve što je bilo krije se negdje u nedohvatnim daljinama. Zrcalimo se u svemiru, kao što se on ogleda u nama.
Ćutim nemir u sivoj masi koja život znači. Pročitano se slijeva u vizije vrtloženja eona, tisućljeća, stoljeća. Vidim nas na istim stazama kojima koračahu Bogovi. Stvarali smo legende, zapisivali događanja, otkrivali tajne kozmičkih zakona.
Ipak, nešto nam je ostalo nedohvatljivo.
Božanaska moć besmrtnosti je nedodirljiva, neostvariva za nas. U prividu blješti homersko vrijeme. Promatram kvantizaciju i teleportaciju, nestajanje i nastajanje silueta svetosti. Gledam naše rađanje i izrastanje u čovjeka sa kodom gordosti u svijesti i znamenom ljubavi u srcu.
To smo mi iznjedreni iz kaosa, sa genima Boga spušteni na plavi planet da postanemo stvoritelji svog prostora i vremena.
Jesmo li u tome uspjeli?
Dok Plejade, iznjedrene iz lux primusa, plešući valcer svemira stvaraju idilu ove zimske noći, mi u našem prostor- vremenu plešemo ponoćni tango.
Osjećam, uspjeli smo.
