Marketing
Nutarnji dijalog...
Picasso je u jednom intervju rekao:
"Ja sam davno prestao reproducirati ono što sam vjerovao da moje oči vide. Kada mislim na neki predmet vidim ga mojim unutarnjim očima i on je drugačiji od onoga što vide moje oči".
Ta izjava jednog od najpoznatijih svjetskih slikara me potakla na razmišljanje o metaforama i rekonstrukciji misaonih slika koje su od samog početka postojanja ljudske vrste utjecale na razvoj uma i nastajanje pojmova koji su stvarali jezik kojim se služim. Prateći literaturu o razvoju neuroznanosti i istraživanja mozga ulazila sam sve više u tajnovitosti moje svjesne spoznaje. Zatvorivši oči pokušavala sam gledati samo mozgom, pa zamišljajući ono već viđeno otkrila da moj mozak vidi predmete i događaje na sličan način kako ih je vidio i crtao Picasso. U mojoj glavi je nastajala galerija zamišljenih višedimenzionalnih slika u čijem središtu sam uvijek bila ja. Krenuvši na to misaono putovanje postala sam promatrač sebe same, a onda slijedeći novootkrivene zakonitosti u znanosti postavila svoju svjesnu spoznaju u središte zbivanja učinivši je promatračem onoga što se u meni i oko mene zbiva... sjetih se i ovoga davno pročitanog...
"Ima jedan Verlainov stih kojeg se neću sjetiti, ima jedna obližnja ulica zabranjena mojim koracima, ima jedno ogledalo koje me je posljednji put vidjelo, imaju jedna vrata koja sam zatvorio do kraja svijeta.
Među knjigama moje biblioteke (gledam ih) ...ima jedna koju nikada neću otvoriti.''
Jorge Louis Borghes
sretna sam, otvorih knjigu njegove biblioteke... uvela me u umreženost djelovanja kreativnog mozga... i ne linearni osjećaj protoka vremena... misaono mogu istovremeno biti i tu i tamo... odlučih se napisati knjigu... moju...
Dijana Jelčić... "Umijeće svakodnevnog pokreta" Kapitol, Zagreb, 2006
"Ja sam davno prestao reproducirati ono što sam vjerovao da moje oči vide. Kada mislim na neki predmet vidim ga mojim unutarnjim očima i on je drugačiji od onoga što vide moje oči".
Ta izjava jednog od najpoznatijih svjetskih slikara me potakla na razmišljanje o metaforama i rekonstrukciji misaonih slika koje su od samog početka postojanja ljudske vrste utjecale na razvoj uma i nastajanje pojmova koji su stvarali jezik kojim se služim. Prateći literaturu o razvoju neuroznanosti i istraživanja mozga ulazila sam sve više u tajnovitosti moje svjesne spoznaje. Zatvorivši oči pokušavala sam gledati samo mozgom, pa zamišljajući ono već viđeno otkrila da moj mozak vidi predmete i događaje na sličan način kako ih je vidio i crtao Picasso. U mojoj glavi je nastajala galerija zamišljenih višedimenzionalnih slika u čijem središtu sam uvijek bila ja. Krenuvši na to misaono putovanje postala sam promatrač sebe same, a onda slijedeći novootkrivene zakonitosti u znanosti postavila svoju svjesnu spoznaju u središte zbivanja učinivši je promatračem onoga što se u meni i oko mene zbiva... sjetih se i ovoga davno pročitanog...
"Ima jedan Verlainov stih kojeg se neću sjetiti, ima jedna obližnja ulica zabranjena mojim koracima, ima jedno ogledalo koje me je posljednji put vidjelo, imaju jedna vrata koja sam zatvorio do kraja svijeta.
Među knjigama moje biblioteke (gledam ih) ...ima jedna koju nikada neću otvoriti.''
Jorge Louis Borghes
sretna sam, otvorih knjigu njegove biblioteke... uvela me u umreženost djelovanja kreativnog mozga... i ne linearni osjećaj protoka vremena... misaono mogu istovremeno biti i tu i tamo... odlučih se napisati knjigu... moju...
Dijana Jelčić... "Umijeće svakodnevnog pokreta" Kapitol, Zagreb, 2006
Bila sam Eremit u pustinji osjećanja, bila sam žedna na vrulji vode koja je dolazila iz sjećanja, bila sam gladna snova koji su nestali u pješčanoj oluji žudnji, tražila sam odlutalog sanjara u nanosima sudbine. Ćutila sam sukob misli i osjećaja u sebi, sučeljavanje suhoparnih paragrafa uljudnog ponašanja i želje za izvorištem istinskog življenja.
Živjela sam i radila u Švicarskoj. Susrela sam je 1985 te godine na novogodišnjem sajmu, u kaosu izmješanih osjećaja, u metežu žudnji i čežnji. Prišla mi je nevjerovatnom sigurnošću žene koja vidi tuđu dušu. Na njenom dlanu kristalna kugla.
Nalaziš se raskrižju života, tražiš stazu ka novom svitanju, reče mi gledajući me direktno u oči.
Tišinom odšutjeh nutarnje boli. Spustila je pogled ka kugli, smiješila se vješto čekajući da joj kažem nešto o sebi.
Šutnjom joj rekoh sve.
Tvoja prva ljubav sjedi pod zvjezdanim nebom i gleda u daljinu. Pogledah u kuglu ali za mene je ona bila samo praznina bez nutrine, praznina u kojoj se zrcalilo moje tužno lice.
Vješta proročica je ulovila moj pogled i nastavila. Njegove oči sjaje kao zvjezde u noći, pišeš mu pjesme, stihove pune olujnog neba od kojeg kradeš mjesečev sjaj i daruješ ga prohujalom vremenu.
Sjetih se davno napisanih pjesama.
Ti ne znaš kako izgleda soba u kojoj te volim, s kojeg prozora pozdravljam, u noći kao ova, tvoju zvijezdu, moj put k tebi...Tvoj dah, tvoje zelene oči, tvoj zagrljaj i davno zaboravljeni osjećaj.... Plavi baršun probuđenih želja prosu ljubav mjesečinom. Jedna zvijezda padom dotaknu tišinu, zaplesasmo naš posljednji tango... Srca prokrvariše zorom i sakriše snove u oklop bisernice... Zbog naših davnih istina nosih u sebi zagonetku, neriješenu enigmu naše dvojnosti i vječni znak pitanja na usnama.
Osmijehom joj otkrih dodirnutu žižu boli.
U knjizi tvojega života stoji neispisana stranica sa znakom purpurnog svitanja u naručju očiju boje tvog sna.
Uzdahnula sam i u tom trenu vidjeh oči dječaka kojeg sam susretala u snovima.
Blaženstvo na tvom licu mi govori, u kugli se vrtloži tvoja sudbina puna uspona i padova, trnoviti put ka pronalaženju izvorišta ljepote, nastavi proročica svoju priču. Prolazit ćeš kroz Scilu i Haribdu, kroz moreuze i crne vjetrove sudbine, kroz sukobe prava i pravde. Vodit ćeš duge nutarnje dijaloge sa osjećanjima, ali na kraju ćeš susresti svog čovjeka, završi ciganka filozofski svoje poslanje.
Vrijeme je prolazilo, vodila sam nutarnje dijaloge, čekala Godota, pisala pjesme. 1986, objavih zbirku pjesama "Osamnest crvenih ruža"... a onda se neočekivano dogodilo ono žuđeno. U jednom ljubičastom sutonu, na trgu cvijeća, vidjeh dva jantara puna kristalnog sjaja. U njima se zrcalio moj nedosanjani san.
Cigankino proročanstvo se ostvarilo.
Sjećajući se njenih riječi sljedeću zbirku nazvah pitanjem...
"Odakle dolazi ljepota" ukoričih je 1987- me godine...
Počela sam pisati knjigu "Umijeće svakodnevnog pokreta"
Misao, moj materijalizirani osjećaj, dodiruje tijelo ljepotom sna koji budna sanjam. Tada zaboravljam kineziterapiju i predajem se dionizijskoj opijenosti, mojih nutarnjih stanja. Sinestezija se širi mojim bićem. Mirisi ovog ljetnog jutra dodiruju moje misli i pretvaraju ih u zvukove djetinjstva. Postajem "dijete veselja i sreće", metafora kojom sam obilježila sjećanja na zoru mog života, riječi koje su ostale upisane u spomenaru mojih dječijih snova, riječi moga djeda. Volim mirise jutarnje rose i volim igre s kojim sam rasla. Zatvorenih očiju osjećam toplinu žala od kojeg smo gradili kule i snove...
"Umijeće svakodnevnog pokreta" Dijana Jelčić, Kapitol, Zagreb, 2006.
poglavlje "Misaoni dijalog" str. 175.
Post je objavljen 02.01.2017. u 07:37 sati.