Picasso je u jednom intervju rekao:
"Ja sam davno prestao reproducirati ono što sam vjerovao da moje oči vide. Kada mislim na neki predmet vidim ga mojim unutarnjim očima i on je drugačiji od onoga što vide moje oči".
Ta izjava jednog od najpoznatijih svjetskih slikara me potakla na razmišljanje o metaforama i rekonstrukciji misaonih slika koje su od samog početka postojanja ljudske vrste utjecale na razvoj uma i nastajanje pojmova koji su stvarali jezik kojim se služim. Prateći literaturu o razvoju neuroznanosti i istraživanja mozga ulazila sam sve više u tajnovitosti moje svjesne spoznaje. Zatvorivši oči pokušavala sam gledati samo mozgom, pa zamišljajući ono već viđeno otkrila da moj mozak vidi predmete i događaje na sličan način kako ih je vidio i crtao Picasso. U mojoj glavi je nastajala galerija zamišljenih višedimenzionalnih slika u čijem središtu sam uvijek bila ja. Krenuvši na to misaono putovanje postala sam promatrač sebe same, a onda slijedeći novootkrivene zakonitosti u znanosti postavila svoju svjesnu spoznaju u središte zbivanja učinivši je promatračem onoga što se u meni i oko mene zbiva... sjetih se i ovoga davno pročitanog...
"Ima jedan Verlainov stih kojeg se neću sjetiti, ima jedna obližnja ulica zabranjena mojim koracima, ima jedno ogledalo koje me je posljednji put vidjelo, imaju jedna vrata koja sam zatvorio do kraja svijeta.
Među knjigama moje biblioteke (gledam ih) ...ima jedna koju nikada neću otvoriti.''
Jorge Louis Borghes
sretna sam, otvorih knjigu njegove biblioteke... uvela me u umreženost djelovanja kreativnog mozga... i ne linearni osjećaj protoka vremena... misaono mogu istovremeno biti i tu i tamo... odlučih se napisati knjigu... moju...
Dijana Jelčić...
"Umijeće svakodnevnog pokreta" Kapitol, Zagreb, 2006
Bila sam Eremit u pustinji osjećanja, bila sam žedna na vrulji vode koja je dolazila iz sjećanja, bila sam gladna snova koji su nestali u pješčanoj oluji žudnji, tražila sam odlutalog sanjara u nanosima sudbine. Ćutila sam sukob misli i osjećaja u sebi, sučeljavanje suhoparnih paragrafa uljudnog ponašanja i želje za izvorištem istinskog življenja.
Živjela sam i radila u Švicarskoj. Susrela sam je 1985 te godine na novogodišnjem sajmu, u kaosu izmješanih osjećaja, u metežu žudnji i čežnji. Prišla mi je nevjerovatnom sigurnošću žene koja vidi tuđu dušu. Na njenom dlanu kristalna kugla.
Nalaziš se raskrižju života, tražiš stazu ka novom svitanju, reče mi gledajući me direktno u oči.
Tišinom odšutjeh nutarnje boli. Spustila je pogled ka kugli, smiješila se vješto čekajući da joj kažem nešto o sebi.
Šutnjom joj rekoh sve.
Tvoja prva ljubav sjedi pod zvjezdanim nebom i gleda u daljinu. Pogledah u kuglu ali za mene je ona bila samo praznina bez nutrine, praznina u kojoj se zrcalilo moje tužno lice.
Vješta proročica je ulovila moj pogled i nastavila. Njegove oči sjaje kao zvjezde u noći, pišeš mu pjesme, stihove pune olujnog neba od kojeg kradeš mjesečev sjaj i daruješ ga prohujalom vremenu.
Sjetih se davno napisanih pjesama.
Ti ne znaš kako izgleda soba u kojoj te volim, s kojeg prozora pozdravljam, u noći kao ova, tvoju zvijezdu, moj put k tebi...Tvoj dah, tvoje zelene oči, tvoj zagrljaj i davno zaboravljeni osjećaj.... Plavi baršun probuđenih želja prosu ljubav mjesečinom. Jedna zvijezda padom dotaknu tišinu, zaplesasmo naš posljednji tango... Srca prokrvariše zorom i sakriše snove u oklop bisernice... Zbog naših davnih istina nosih u sebi zagonetku, neriješenu enigmu naše dvojnosti i vječni znak pitanja na usnama.