Stojim pod suncem i mislim prostor, naslućujem sebe u njemu i on se sljubljuje s mislima, postaje titrajuća energija, prostor koji istovremeno jest i nije. On je vjetar u kosi, toplina na koži, svjetlo u očima, simfonija univerzuma u ušima. Osjećam ritam titraja energije iz koje, obasjan suncem, nastaje kristal, zagrljaj materije i energije. Pod sjajem sunčeve svjetlosti, iz poezije misli i ljepote sna, izranja kugla, idealno Platonovo geometrijsko tijelo.
Odživjeli smo mnoge priče… nestajali u vrtloženju uvijutaka sudbine, u bezglasju odmaka od stvarnosti i budnosti u opsjenarskim svijetovima lijepih privida… bili smo čuvari tajni u hramu istine… stražari svetišta u kojem stoluje ljubav… stjegonoše na bojišnici taština… branioci na barikama časti…
Jesmo li u toj vrtoglavosti života izgubili trenutke sreće?
Njima smo se hranili koračajući dinama pustinjskih pejsaža.
Jesmo li u kovitlanju pješčanih oluja izgubili kapi poezije suza?
Njima smo gasili žeđ tražeći oazu mira i spokoja.
Zlatna hostija je iscjeljivala stigme Longinova koplja zadobivene u borbi za očuvanjem vjerovanja u svetost istine. Nutarnja vatra nas je branila od hladnoće izvanjih kontradikcija izgovaranih urlikanjem svjesnosti…
Što je dobro, a što loše? Imali vidljive razlike između ta dva entiteta poimanja stvarnosti?
Odabir je najteže iskušenje, pretakanje transcendentnih naslućivanja u iskustvenost spoznaje…
Razmišljali smo o neostvarenim željama… Bespotrebno tugovanje preobrazili u traganje… Potražili smo krivca u dubinama poimanja, susretali trijumfirajuću beštiju koja nas je podrugljivo gledala iza zrcala svjesti… Osjetili smo nebitnosti njene osvete i njenu osamljenost u prostranstvima podsvjesti...
Radost je svjetlost, pobjeđuje tminu… izronjena iz geometrije žudnji ona postaje kugla sretnog življenja… skladna cjelina, vrijednija od sume njenih djelova…
Glas istine je pozdrav izlazećem suncu, himna i misaona slika jutra u kojem se sretna budim.