Marketing
Sindrom "nedostatak sreće"...
U prošlom stoljeću se jedva slutilo o emocionalnim ustrojstvima ljudskog uma iako su ona bila izučavana i prikriveno prisutna kod Freuda koji je, razvijajući psihoanalizu, pokušao razbiti monopol razuma. Krajem prošlog stoljeća je istraživanje mozga dovelo do otkrivanja mozgovnih, do tada, nepoznatih djelovanja. To je potaklo i otkrivanje zatomljenih ljudskih osobitosti i promjene u shvaćanju i objašnjavanju slike o čovjekovom stvarnom postojanju. Među ostalim novonastalim uzorcima je emocija postala sudionikom čovjekovog uma, nedjeljiva od njegovog "čistog" razuma.
Dakle, u našoj svjesti se događa puno više od čistog razmišljanja. Prošlo stoljeće se naizgled služilo samo logičnim mišljenjem, suzbijalo emocije i zatomljivalo osjećaje. Kažem naizgled, jer u sukobu s nemogućnostima samoosjetilnosti i samoosjećajnosti u computeru, znanstvenici priznaju emociju osnovom stvaralačke misli. Pored svega logičnog, što su, mozgovi Einsteina, Plancka, Feinmana stvorili, oni su bili i umjetnički nadareni. Svaki od njih je, pored laboratorija, volio glazbu i s puno ljubavi svirao, neki instrument. Izgleda da su se, pri zajedničkom muziciranju, u Einsteinovoj, Planckovoj i Feinemanovoj glavi rađale formule koje su promijenile svijet.
Emocija preobražena u misao postaje osjećaj, nova energija koja spriječava nagomilavanje negativne energije i nastajanje kaosa u glavi. Taj osjećaj, danas, znanost smatra jedinicom za mjerenje ljudske kreativnosti.
Mi se često u životu, odlučujemo za nešto što je protiv onoga što osjećamo, jer to što osjećamo neznamo zraziti riječima. To je put u nesretna duševna stanja, put u bolove "nepoznatog porijekla", u nezadovoljstva, u životarenje, a ne u život.
Freud je to stanje ljudske duše nazvao sindromom nedostatka sreće.
Pledoaje emotivnom umu
Dakle, u našoj svjesti se događa puno više od čistog razmišljanja. Prošlo stoljeće se naizgled služilo samo logičnim mišljenjem, suzbijalo emocije i zatomljivalo osjećaje. Kažem naizgled, jer u sukobu s nemogućnostima samoosjetilnosti i samoosjećajnosti u computeru, znanstvenici priznaju emociju osnovom stvaralačke misli. Pored svega logičnog, što su, mozgovi Einsteina, Plancka, Feinmana stvorili, oni su bili i umjetnički nadareni. Svaki od njih je, pored laboratorija, volio glazbu i s puno ljubavi svirao, neki instrument. Izgleda da su se, pri zajedničkom muziciranju, u Einsteinovoj, Planckovoj i Feinemanovoj glavi rađale formule koje su promijenile svijet.
Emocija preobražena u misao postaje osjećaj, nova energija koja spriječava nagomilavanje negativne energije i nastajanje kaosa u glavi. Taj osjećaj, danas, znanost smatra jedinicom za mjerenje ljudske kreativnosti.
Mi se često u životu, odlučujemo za nešto što je protiv onoga što osjećamo, jer to što osjećamo neznamo zraziti riječima. To je put u nesretna duševna stanja, put u bolove "nepoznatog porijekla", u nezadovoljstva, u životarenje, a ne u život.
Freud je to stanje ljudske duše nazvao sindromom nedostatka sreće.
Pledoaje emotivnom umu
Poslije dana sreće, dana poezije, dana Slavonije na dlanu i plova vodama Kopačkog rita, dolaska proljeća i sunčanih oaza, u kojima sreća kaplje s neba i puni škrinju dobrog raspoloženja serotoninom, sjetih se Freudovog sindroma. Poželjeh moje davne misli podijeliti sa vama dragi prijatelji, tek malo osvijetliti put ka oslobađanju od sindroma "nedostatak sreće"...
Prisjećam se djetinjstva i zamišljam kako ulazim u Alicin svijet iza zrcala svijesti. Misao je materijalizirani osjećaj, njome osviješčujem svijet čujnosti i čulnosti. Vidim misao na izvoru sna. Misaona slika sviće jutrom i buja snagom preobražavanja trenutka u vječnost. Tu u svijetu zrcala otkrivam prostranstva istinskog postojanja, prepoznajem ono, do sad, neviđeno. Iza spuštenih trepavica vidim, po prvi put i svoje oči kojima, do ovog trenutka, vidjeh sve osim njih samih. Moj utjelovljeni um, satkan od sitnih struna, treperi na tragu nutarnjeg svjetla. Prepoznajem tugu, strah i bol u jednom zatamnjenom, zrcalu. Iz drugog mi se smješi sreća. U svjetlucavom prahu se kovitla bujica misli. Misaona prašina se širi prostranstvima uma i sve u meni mi postaje blisko i istinski moje.
Vidim krater iz kojeg, kao lava, suklja životna energija, ostavlja za sobom blještavi trag prošlosti, prelazi u različite geometrijske oblike. U vrtloženju kristalnog ikosaedera naslućujem sjene mojih zaboravljenih strahova, neisplakanih tuga i neproživljenih sreća.
Kao da sam otvorila Pandorinu kutiju kroz labirint zrcala poletješe svi moji davno zatomljeni osjećaji i isprepletoše se sa strunama uma. Izrazi njegovih lica se mjenjaju. Vidjeh suze, grčevito stiskanje usnica, treperenje očiju, boranje čela i onda odjednom osmjeh na jednom jedinom preostalom licu, u kojem prepoznah sebe. U tom trenu osjetih da stvarno postojim u toj vječno nastajućoj materiji koju nazivam tijelo. Osjetivši da tijelo postoji u mojoj svijesti stvorih si misaonu sliku utjelovljenog uma.
Svijest je pučina oceana, izvor samosvijesti se krije u njegovim dubinama, često zatomljen u podsvjesti. Tragala sam za vrelom svjesne spoznaje. Tražila ga među „bisernicama“ koje su se slagale u utjelovljenom umu. Jedna sedefna školjka, još uvijek neotvorena, je čekala na moju misao, kao na ronioca perli koji će otkriti ljepotu njenog skrivenog blaga. Zaronih u more "onog" podsvjesnog u sebi. Misao dotaknu sedef i u unutrašnjosti, tajnom obavijenog zaborava, zasja biser bitka, zatomljeni izvor ljubavi.
To je jedan od puteva ka oslobođenju iz krletke osobnih strahova u kojoj ponekad vjekujemo kao ptica slomljenih krila. To je trenutak sličan izlijetanju leptirice iz kukuljice nepostojanja i uranjanja u dimenziju prostor- vrijeme, u svijet neogranićenih mogućnosti.
Spoznavši izvorište ljubavi u sebi trgamo okove samosažaljenja i ulazimo u carstvo pune zrelosti, živimo puni život, živimo jednostavno ljubav.
"Umijeće svakodnevnog pokreta" Dijana Jelčić, Kapitol, Zagreb, 2006.
pogl.. Pledoaje emotivnom umu, str. 73.
Post je objavljen 06.04.2017. u 07:07 sati.