Izron...
Iza tvojih misli i osjećaja stoji moćni vladar, nepoznati mudrac nazvan jastvo. On živi u tebi, on je ono umno u tebi" Friedrich Nietzsche
Nismo li ovakvi kakvi jesmo jer ne znamo drugačije?
Odgajana samodopadnost, brižnost ostajanja u samoslici. Kada verbaliziramo svoje nedostatke ustvari žudimo za negacijom, narcis simplex, patologija samoljublja. Rado filozofiramo o znanju i neznanju zaboravljajući da se pod znanjem podrazumjevaju i oblici ponašanja bez predhodnog razmišljanja.
Slutimo svoje nedostatke zaobilazeći formule koje ih definiraju.
Razmišljam, osjećam, postojim u trenu spoznaje, u djeliću vječnosti. Utopljena u moru svjesnosti pokušavam odagnati misli koje mute izvorište ljepote. Dugo, predugo sam ga tražila izvan sebe, gubila se na putevima ne znanja ne osjećajući sebe ignoranta, sebe potiskivača istine.
Bila sam zatomljena u špilji iz koje promatrah samo sjene stvarnosti. Život se događao izvan mene, bio izvanja svjetlost. Nutrinu su ispunjali tek bljesci misli koji su se gasili tminom zaborava. Znanje je tek sjećanje, nisam znala da pamtim osjećanja, nisam znala da podsvijest nije čudovište koje ždere sjećanja nego lumin u kojem titraju odbaćena osjećanja.
Cogito ergo sum. Premisa u koju sam bezuvjetno vjerovala je postala ubica tankoćutnih struna, onih malih senzora na dverima samoosjećajnosti. Kršila sam zakon prapočetka, gušila lux primus, umrtvila actus primus i životarila na graničju sna i zbilje, ne pripadajući ni jednom ni drugom ozračju. Živjela sam svrsishodno ne uspinjući se ka suncu. Tumarala misaonim svijetom bila pračovjek u pustinji sanja, posljednji čovjek poslije kataklizme vremena... ne osjećajući mirise proljeća, ne vidjevši ljeptu ljetnog neba, ni boje jesni, ni bjelinu zimske idile...
Um je misao, mislila sam, a onda shvatih da je misao tek odraz nutrine, slika u koju treba udahnuti dušu, podariti joj snagu nutarnjeg svjetla...
Krenuh u potragu za staništem nutarnjeg svjetla. Zakoračih u perivoj snova, uronih u ocean sanja, dotaknuh neotvorene bisernice na dnu podmorja spoznaje. Vidjeh na tisuće zavijutaka, malenih morskih konjića u kolopletu fraktalne geometrije svjesnosti, osjetih pretakanje kaosa u harmoniju, nestajanje ignoranta sa lica stvarnosti, nastajanje osjetilno osjećajnog svijeta u univerzumu uma...
Svo znanje svijeta, osim znanja o sebi samom, možemo naučiti posrednim putem. Sebe samoga, ono nietzscheansko jastvo, moramo svjesno spoznati i pretvoriti u metafore koje ćemo pamtiti.
Probudih se na jastuku satkanom od uspomena. Neisplakane suze postadoše suze radosnice. Isplakala sam sve zatomljene boli, sva potonuća u mediokritetskoj žabokrečini ne talasanja, sve bezdane koji su mi uzvrćali pogled, sve osjećajne praznine, sva nastojanja misaonog bića da ostane tek marioneta na licu vremena...
Počela sam se čuditi, zaboravljati i sjećati se. Kada se zaustavim u trenutku i pokušam rekapitulirati prošle godine obuzme me misaono ludilo i osjećam kaos u glavi, kaos od stoljećima nagomilanih podataka koje bi trebalo poredati, stvoriti osobni glosar za život, drugim sjediniti tijelo i utjelovljeni um, a onda osmisliti onaj najpoetičniji za ljubav.
Danas znam, u takvim trenucima je najbolje buditi čuđenje u sebi, pronaći ga u čuđenju drugih, zaboraviti i opet se sjećati, širiti granice uma, ući u kabinet zrcala i upoznati svoje jastvo i sva njegova lica, prepoznati emocionalnost u sebi… to je znak poštivanja prazakona i koračanja putem ka izvoru istine... putem lakoće postojanja u snu i javi…
Dijana Jelčić ... “Umijeće svakodnevnog pokreta” Kapitol, Zagreb, 2006.
poglavlje... “Utjelovljeni um”... str. 55.
slike... Salim Ljuma
Oznake: umijeće svakodnevnog pokreta, jastvo, utjelovljeni um
|
