Legenda svjetlosti...
Listam antologiju gnoze, uranjam u ocean novih spoznaja i upijam odluke uma. Tajnovita poema "Grom" me podsjeća na majku mudrosti, na stvoriteljicu znanja, na početke početaka, na biser iz kojeg se iznjedrio život.
"... Ja sam i prva i posljednja.
Ja sam i štovana i prezrena.
Ja sam i bludnica i svetica.
Ja sam i žena i djevica.
Ja sam i majka i kćer.
Ja sam jalova i mnogo je mojih sinova ...
Ja sam tišina koja je nepojmljiva
i misao koje se lako sjetiti ...
Grci me zovu mudrost (Sofija),
a stranci znanje (Gnoza).
Ja sam jeka mojeg imena ..."
Poema Grom...
Dok se pale oči neba osluškujem buđenje noći i osjećam Ljubav. Šapućem,
ti si tu u dimu cigarete, u mirisu magle, u šuštanju lišća,
dodiruješ misli, zaustavljaš snove, uvalčiš se u srce,
opijaš me kao vino
Iza vrata života, u carstvu stvarnog postojanja stanuje, Sofija, vladarica svjetlositi, sutkinja dušama, njihova vodičica i krstiteljica njihova postojanja. Odvojivši se od svjetla nad svjetilima, postade Pistis Sophia, ujedinjenje vjere i mudrosti, dvojstvo koje je korijen svim svjetskim vjenčanjima, svim sjedinjenjima u ljubav i njeno trajanje.
U Sloterdijkovoj knjizi... Weltrevolution der Seele... pročitah priču o rođenju Svjetlosti.
Na početku je bila nedokučiva i bezimena tišina, a onda se nešto ugnjezdilo u ono veliko ništa, zauzelo mjesto u kaosu i počelo tkati niti nove stvarnosti.
Dogodilo se petnaestog dana mjeseca Tybi, dana u kojem je sunce na svom putu izašlo u punom sjaju. Rođeno iz svjetla nad svjetlima, iz trinaestog eona u kojem vjekuju Anđeli, iz prve i posljednje misterije univerzuma udahnulo je beživotnoj materiji dušu. Svjetlost izašla iz tmine, prekoračivši vrata vremena dotiče naše misli, uzdiže ih do emocionalnog vrhunca i kruni vladarima bića.
Padom iz vječnosti, LJUBAV postade trag vidljivog svjetla i stvori ovaj svijet i nas u njemu.
Estetika trenutka u kojem sam osjetila da tijelo nije materija, postade smisao i snaga sna koji budna sanjam. Kako nazvati ovaj osjećaj koji tinja u meni?
ti si tu, pratiš me u stopu, spavaš u osmjesima, bdiješ nad umorom,
ti si braniteljica mojih slabosti.
Prepoznavši u sebi snagu vjerovanja, poželjeh se vratiti u trinaesti eon, tamo gdje stoluje svjetlo nad svjetlima. Tamo je početak ovog dalekog puta kroz materijom konkretizirano svjetlo, tamo će me dotaknuti sjeme nove svijesti i ona će se roditi iz Sofijinog djevičanskog poroda i postati prva i zadnja tajna u stvaranju svijeta, sveto trojstvo u kojem je misao svjedočanstvo njenog postojanja u meni.
"Ljubav je svjetlost" proizašla iz neevolucionog središta, ušla u evoluciju zatvorena u gravitacionom tijelu punom trajanja.
Noćas vidjeh tu ljepoticu sna u svom njenom sjaju.
Zadržah se u trenutku, u hramu gdje još nema vremena, gdje vlada svjetlo nad svjetlima, gdje nevidljivi anđeli snuju onaj svijet u kojem ću se sutra probuditi. Tu se rađa vjetar i postaje udah i izdah, pneuma, život i prelazi u vrijeme.
Stigavši u svijet svjetla, hram u kojem tek bogovi žive, zazivam istinu, susrećem početak prolaznosti i učim je živjeti u svom njenom sjaju.
majko mudrosti tvoje oči su jedino svijetlo u džungli želja,
tvoj glas je tišina blagdana, simfonija sna,
ljepota ovog običnog dana.
Svjetlosti, ti si ljubav i moja istina o životu !
Dijana Jelčić
fotografije posudih sa neta.
Oznake: antoligija gnoze, pistis sofija, majka mudrosti, svjetlost
|
