Marketing
Univerzum svjetlosti...
,
Helen Keller je pored gluhoće i sljepoće svojih osjetila spoznala da predmeti i pojave imaju imena. Anna Sulliven, mentorica i prijateljica joj je dodirom približavala svijet u kojem živi. Sama je kasnije pisala o tome napominjući da joj je sve te procese njen mozak postajući organizator u suigri njene svijesti i podsvijesti do kraja objašnjavao.
"Posrćem, padam, ustajem... Teškom mukom nastavljam dalje, ali idem naprijed... Sve sam željnija i sve više i više se penjem. Nazirem sve širi horizont. Svaka je borba - pobjeda."
Helen je spoznala svojim nutarnjim osjetilima jedinstvo svijeta u kojem nesmije nedostajati niti boja niti tonova. Naučila je uživati u crvenilu neba pri zalazu sunca i blještavilu duginih boja na nebu poslije kiše.
"Posrćem, padam, ustajem... Teškom mukom nastavljam dalje, ali idem naprijed... Sve sam željnija i sve više i više se penjem. Nazirem sve širi horizont. Svaka je borba - pobjeda."
Helen je spoznala svojim nutarnjim osjetilima jedinstvo svijeta u kojem nesmije nedostajati niti boja niti tonova. Naučila je uživati u crvenilu neba pri zalazu sunca i blještavilu duginih boja na nebu poslije kiše.
Mjereći duljinu svjetlosnih valova, izračunavajući njihovu frekvenciju, čovjek je stjecao i znanje o njoj. Svjetlost je satkana od bezbroj nijansi boja koje mi, bez upotrebe staklene prizme, ne vidimo. Prelazeći u svom valovitom gibanju od crvenih preko plavih do ultraljubičastih tonova, ta bijela ljepotica se igra s prirodom. Igra se s našom spoznajom, uvlači nas u svoj svijet, poziva na traženje izvora iz kojeg je sve u nama i oko nas nastalo.
Promatram tračak svijetla koji je prošao kroz staklo na mom prozoru i osvjetljava sliku na zidu. Svijetlost je do sudaranja sa staklom bila val pun malenih iskrećih čestica, prolazeći kroz male pore stakla kao čestica postala ponovo val i udarajući o staklo slike vraća se kao val u moje oči. Na ulazu u moju svijest ponovo se raščlanjuje i dodirujući moždane ćelije stvara sliku u vizuelnom režnju.
Slika je lijepa, boginja lova pred hramom blješti obasjana sunčevim svijetlom. Zatvaram oči. Osjećam svijetlost mog nutarnjeg univerzuma. Slika je još uvijek tu. Vidim boginju pogleda usmjerenog u daljinu, prepoznajem njen profil, razlikujem boje pejsaža koji je umjetnik osvjetlio svojom nutarnjom svijetlošću.
Otvaram oči, sunčani trag još uvijek obasjava sliku, ali sada vidim i svoje lice u slici. Reflektirani zraci sunca su se zaustavili na meni i ja se odjednom nalazim pored boginje pred njenim hramom i u ovom trenutku postajem dio pravremena. Sunce u Efezu sija istom snagom i oživljava prostor ispunjen prošlošću.
Svijetlost koja je putovala svemirom tisućama svojih godina je u ovom trenu dotaknula moje oči, spustila se na moj obraz i zaobilazeći moje tijelo stvorila njegovu sliku na pjesku ispred hrama.
"Zašto ovaj trag sunca nije prošao kroz mene?" pomislih
"Zato što svijetlost na svom putu stvara i tamu. Sukobivši se sa tvojim nutarnjim svijetlom ona dokazuje zakrivljenost prostora i potvrđuje dinamički entitet tvog vremenprostora. Ti se svojim postojanjem suprostavljaš njenom valovitom ustaljenom putu. Stvarajući svoje vrijeme ti produljuješ vrijeme njenog spuštanja na pijesak." ujem glas iza misli.
Da, budna sam sanjala, slušala sam misli koje su se gomilale na mom misaonom Olimpu. Vratih se trenutku napuštajući Efez i boginju. Glas utihnu.
Ljudsko tijelo je elektromagnetsko polje koje oslobađanjem energije sudjeluje u procesu života. Fotoni su posrednici između čovjeka i života, oni unose svijetlo u sve ćelije, a njihov vječni izvor se možda krije u našim genima. To neprekidno djelovanje u najsitnijim djelićima našega tijela nije mjerljivo, ali mjerljivo je svijetlo koje (milion puta slabije od danjeg svijetla i zbog toga za ljudske oči nevidljivo) napušta tijelo i širi se u našoj biosferi To je svjetlo slično titranju svijeće u daljini i vjerovatno kada se naša plava ljepotica promatra s nebeskih visina mi promatraču izgledamo kao krijesnice. No za razliku od krijesnica mi svjetlimo cijelu godinu. Neki od nas samo tinjaju, a neki gotovo blješte. Kada jedan od nas umre njegovo svijetlo se vrati izvoru. Postane djelić vječne svjetlosti.
Nespoznavši uistinu to nutarnje svijetlo, neosjetivši njegove nijanse mi te, još uvijek ne nazvane, nijanse nazivamo ljubav, sreća, mir, spokoj. Onaj tamni prostor u sebi nazivamo nesreća, tuga, mržnja, zlo, nemir.
Pokušah ono pročitano i naučeno uistinu vidjeti i čuti.
Misaono uranjam u prostore mojih ćelija i tu susrećem osmijehe nekih "uljeza", koji još samo nagovještavaju njihovo nekadašnje postojanje.
Tko su ti uljezi u mom postojanju? upitah samu sebe i spoznah.
To nam se smiješe ostatci onih predaka iz kojih smo nastali. U našim zrcalnim neuronima uistinu blješte osmjesi. Osmjesi sliče osmijehu mačke u Alicinoj zemlji čudesa, osmjeh koji je još jedini ostao kao sjećanje na mačku. U svakoj našoj ćeliji postoji takav osmjeh i iz svake ćelije sja jedno drugo svijetlo i spaja se u svemir naše nutarnje svijetlosti… u univerzum naših boja… to je ono neopisivo i neizrecivo u nama… još uvijek neotkrivena tajna nastajanja svjetlosti kojom razotkrivamo mnoge tajne…
Dijana Jelčić
Univerzum svjetlosti
fotografija... Tihomir Franov
slika "Artemida pred hramom"... Bane Milenković
Post je objavljen 05.01.2017. u 08:08 sati.