dinajina sjećanja

četvrtak, 13.07.2017.

Sunce je uvijek tu...



Željena stvarnost je svijet bez grijeha i pokore, vizija pastoralnog Raja i dešifriranje drevnih anagrama.

Et Arcadia Ego…
I u Arcadiji ja…
izmiješana slova
kriju imperativ.

I tego arcana dei… odlazi!
Krijem tajne Boga!


Ponekad se događa rat svjetova, sučeljavanje anđela i demona, lice i naličje života. Tada se muk pretače u misao, nutarnje Sunce pobija postojanje mraka, dokazuje ne postojanje tamne strane Mjeseca.

Osjećam, sunce je uvijek tu!

Naslućujem smisao planetarnih fikcija, mojih iznenadnih sunovrata u mistiku i drevne mudrosti.

Srce titra načelom ovozemajskog vremena.
Je li moguće u štivo pretočiti sjećanje srca, njime ozrcaliti dušu, čuti glazbu Pitagorinih sfera?
Kako dokazati neraskidivu vezu između čovjeka i Svemira?

Vjerujem u igru svjetlosti i tmine, u prvu i temeljnu istinu, nečujan preludij pretakanja sutona u svitanje,
u postojanost vječne tišine, božanske tišine.

Čujem je!

Dijana Jelčić



Ljubav i Arkadija

fotografije... suton i svitanje... Jasna Marcelić

Oznake: Sunce, mjesec, suton, svitanje
- 08:08 - Komentari (40) - Isprintaj - #

subota, 17.06.2017.

U zagrljaju svitanja...




Kakva je sudbina zapisana u ovom svitanju?
Hoće li mladi dan izdržati navalu ljepote?

Hvala ti Helione,
otisak tvog dara je pripitomio misli,
zarobio ih nitima sreće,
pretočio u osjećanje lahoraste miline.

Poezija oceana poziva na jutrenje,
sunce izranja iz lazure noći,
volim trenutke slijevanja noćne tišine
u zvuk zornice,
tu kratku neodlučnost vremena,
nesigurnost još usnulih školjki,
vitešku hrabrost umiranja
za rađanje ljubavi.

Ponavljajuća predstava,
drugačija, a uvijek ista,
uskrsnuće svjetlosti,
na dlanu svemira
obred krštenja mladoga dana.

Sjedinjuje li se ritam srca sa bilom vremena?
Je li to premosnica između iluzije i života?

Živim izmišljaj, osmišljavam iluziju.

U gradu sanjajućih knjiga,
u mirisu jasmina i limuna,
susretoh lutajuću dušu,
oslobodih se sumnji.

Iz kaleža vječnosti
mi nudiš božansko piće.

Izgovaram molitvu božanstvima,
osjećam invokaciju svetosti,
ljepotu svakodnevne ljepote.

Ti si tu.

Dijana Jelčić




prva fotka... Jasna Marcelić... druga je moja...


U zagrljaju svitanja

Oznake: svitanje, Sunce, sretan trenutak
- 07:17 - Komentari (28) - Isprintaj - #

ponedjeljak, 10.04.2017.

Uskrsnuće svjetlosti...



Odzvanja jutrenje. Bijelo sunce izranja iz lazura noći. Promatram obzor svitanja... volim trenutke prelamanja tišine u zvuk zornice... tu kratku neodlučnost vremena... nesigurnost još usnulih cvjetova... i vitešku hrabrost mladunca na bojišnici vječnosti...

Ponavljajuća predstava, drugačija, a uvijek ista.

Uskrsnuće svjetlosti. Na dlanu svemira obred krštenja rođenog dana. Srce slavi svitanje, preuzima ritam budnosti, postaje vodič kroz koplja stvarnosti. Osluškujem otkucaje, brojim nano sekunde njegove nutrine. Pokušavam odgonetnuti tajnu drevnog vjerovanja… Pružih ruku ka izlazećem suncu, pitoma kao ljubav bijela ptica kruži nad prozorom.

Je li bijela ptica glasnik neba?
Zašto li se ukazala u krugu ucrtanom nitima tek naziruće svjetlosti?
Kome dugujem ovo ukazanje ljepote?
Krug zbilje se širi, tišina se pretače u preludij vremenskih okružja.
Nedokazivost istine se sanja.

Odsanjah istovremenost.
Bila sam i tu i tamo.
Poistovjećenje i dokaz postojanja u paralenim svjetovima.

Kovitlaju se misli… vrtlože pitanja…

Sjedinjuje li se ritam srca sa bilom svemira?… je li to premosnica između iluzije i života?... nevidljiva spona trenutka i vječnosti?...
Ili je to prokletstvo spoznaje ?
Osuđeni na svjest o prolaznosti mi živimo beskonačnost. Zgusnuti u djeliću vječnosti mi živimo trenutak, izmišljaj ljepote.
Osmišljavam iluziju, darujem joj oblik, boju, miris, okus…

Misaona slika živi, ideokinetika svijesti, ishodište ljepote, revolucija u glavi…

Proljeće grad odjenulo ruhom buđenja… divnim tkanjem sunčane svjetlosi i smijeha… ponedeljak korača ka zenitu… čekam da pucanj s Griča prepolovi dan u prošlost i budućnost… u prohujale i dolazeće titraje sreće…

Nestaje spoznaja tugaljivih magli i tmurnih oblaka… ružno se lako zaboravlja kada nevinost djeteta zaigra svoju igru s bjelinom kojom svjetlost kiti dan… uranjamo u dolezeću duljinu

Osmijehuješ se. Divno je osjećanje postojanja u paralelnosti tvoje snovitosti i tvojih buđenja… osluškujem tvoju tišinu ubrizganu u vrevu svakodnevice. Odjeven haljom čovječnosti pričaš mi priču o čujnosti gluhih samotnjaka na obroncima vremena… o mudracima koji tkivom spoznaje satkaše prve vizije i pokrenuše kozmogoniju svijesti.


Rođeni u okrilju mistične mudrosti mi sretni trajemo u ushitu svjetlosti.

Na prozoru gugutka

Dijana Jelčić



slika... salim ljuma

Oznake: svitanje, Sunce, svijetlost
- 07:27 - Komentari (36) - Isprintaj - #

petak, 24.02.2017.

Djeca sunca...




Misli lutaju, odlaze i vraćaju se. Planet se vrti oko sebe i oko sunca. Dvije ekliptike, njihova nedodirljivost i spektar boja, virtualna premostivost sna i zbilje. Sićušnost veličine nas spaja s tajnom početka, veličanstvena vizija krije nedosanjanost istine...

Nad nama pionir ljepote, olujni oblak, titraj njegova srca i raspuknuće prijetnji...

Razumijemo li govor najavljen bljeskom... sučeljavanjem energije i materije... i kasnije oplakivanje grijeha... prelamanje svjetlosti u poeziji suza... post nubila phoebus...

Nema uzaludnosti u kozmičkim zakonima... nema uzaludnosti u pređenim koracima po trnovitim putevima sudbine... nema uzaludnosti na putu pokore... energija se pretače u nove oblike... nedozvoljava gomilanje...

Prekomjerna sreća bi izazvala entropiju, ne bi je znali cijeniti. Postala bi bezvrijedno trajanje u vakumu zbilje, bez pomaka, bez nagnuća, bez eksplozije. Jednoličnost ljepote prestaje biti ljepota. Postaje nešto tako obično, beživotna dvodimenzionalna slika u kojoj se ne nazire perspektiva. Bila bi to hladnoća koja ledi spoznaju, omamljuje svijest, ne oplemenjuje dušu.

Kupka sreće je pjenušavo, izmjenično vrtloženje nutarnjeg vretena... spiralna dinamika čujnosti i čulnosti... kovitlanje osjećanja... zbilja i snovi... stvarnost i vizije...

Zaleđeni u santi nepostojanja u postojanju ljepote mi više ne bi osjećali, ne bi misli pretakali u čuvstva... bili bi zombiji nesavršenog savršenstva... bez spoznaje postojanja ljubavi... a ljubav je i hladna i mlaka i topla i goruća istina... ideokinetička slika u kojoj se ogleda nepostojeća uzaludnost mahnitanja, ludovanja, tugovanja... iz nje nam se smiješi neuzaludnost življenog života... ljubav je kalež prepun taloga sjećanja, pjenušca uspomena i nektara trenutka...

Trošimo li život uzaludno?

Život je kao crno vino. Čuvano u evanđeoskim mješinama, pohranjivano u klijetkama zbilje i predklijetkama sanja…

Život to smo mi… satkani od istih struna kao i kozmos… ples miliardi sunčića u beskraju vremena... mi kraljevi bez krune… mi ratnici svjetlosti… mi sužnji sebe samih ispisujemo elegije, sonete snova i balade ljubavi… antologiju sretno življenog života…

Mi smo djeca sunca na dlanu vječnosti...

Dijana Jelčić




fotografije... gornja Jasna Marcelić, donja @Sjedokosi

Oznake: Sunce, oblaci, život
- 07:17 - Komentari (22) - Isprintaj - #

petak, 30.12.2016.

Iz mirisa sna...




Tu noć je nije spavao, samo je sanjao. Lucidan san se prelamo u zbilju. Na žrtveniku jutrenja vidje plahu svjetlost svitanja i njenu siluetu u zraci probuđenog sunca. Osluhnuo je tišinu.

Dolazim osmijehom neba, dolazim ljepotom moje i tvoje budnosti. Volim te pogledom, glasom, sluhom i dodirom. Krenimo do kraja svijeta, dotaknimo rosu na travi, te dragocjene darove sretnog buđenja.

Zadivljen ukazanjem žene u odori boje vjenčanice, još omamljen mirisom sna šapnu:

Budi me lahor tajne vremena, vječnost zgusnuta u trenutak, nježni titraj istine. Krenimo zajedno među bezimene siluete ljudske dobrote. Na trgovima osluhnimo jecaj njihove tišine, njihove istine o osmijesima kamenih spomenika, o tuzi prerano zaspalih prijatelja.

U drevnim vremenima mnogo ljudi je koračalo stazom kojom je on tog jutra krenuo. Ono što je ugledao u sjaju sunčanog praha bila su stoljeća sjedinjena u titraj oka.

Izranjam iz sna, uranjam u budnost zbog ljubavi, zbog sebe, zbog tebe, zbog svih okrutnosti svijeta... šapnuo je

Očima zlatnim kao med, kao svjetlucavi saten koji sjedinjuje zvjezde, ona se zagleda u njega. Njen odraz u njegovim očima je bio odgovor.

Budim se u ovom svitanju drugačija, a uvijek ista, budim se, a ti mirisom sna, okusom meda, cvrkutom ptica šapućeš probudi se ljubavi… odgovorila je.

Ona je obličje ljubavi koje su mnogi zaboravili. Došla je u ovom svitanju da sjemnjem ljubavi sjedini čovjeka i ženu u krug postojanja.

Krenimo zajedno do kraja svijeta dok voda bešumno protiče, probudimo se sjedinjeni u obećanju da ćemo hrabro koračati među ljudskim srcima, da ćemo slijediti ekliptiku sunca, poeziju oceana, tišinu pustinja i u svakom zrncu pješčanog sata zrcaliti ljubav!

Dijana Jelčić





naslovna fotografija... Jasna Marcelić

Oznake: Sunce, svjetlost, ljubav
- 07:37 - Komentari (20) - Isprintaj - #

srijeda, 21.12.2016.

Jarčeva obratnica...



Jarčeva obratnica je jedna od pet najvažnijih paralela koja se nalazi 23° 26' 22" (stupnjevi, minute, sekunde) južno od ekvatora. Ona povezuje najjužnije točke na Zemlji na kojima Sunce dolazi u zenit, odnosno, gdje Sunčevo svjetlo pada točno pod pravim kutom na Zemljinu površinu. To se događa samo jednom u godini, u podne 21. prosinca, a pojava se naziva zimski suncostaj (solsticij). Porijeklo imena Jarčeve obratnice je starogrčki, još iz vremena od prije više od 2000 godina. U to vrijeme se Sunce u zenitu nalazilo na mjestu gdje se noću nalazilo zviježđe Jarca. Drugi dio imena, obratnica, potiče od činjenice, da se prividno pomicanje Sunca kreće upravo između tih dvaju paralela. Kad "stigne" do zenita u jednoj, "vraća" se ponovo do zenita u drugoj obratnici (obrće se smjer prividnog kretanja).
izvor... wikipedija.




Sjećanja, kameni grad, grad druida, kalendar svjetlosti. Stijene zaokružuju vječnost, kriju tajnu nastajanja.

Svjetlost ne poznaje satove, dane, mjesece, godine, ne osjeća stoljeća ni eone, ne osjeća ekvinocije ni solsticije, ona je uvijek tu jer ona je i dan i noć. Prolaznost naših dana i noći nebu, moru i hridinama ne znači ništa, ali svijetlost ima dušu i ona nas grli svojim mekim dlanovima, ona nas brani od tmine duševnih stanja i ona će možda jednoga dana zaustaviti vrijeme.

Vidjeh smjenu sazviježđa, vidjeh odlazak Sagitariusa i dolazak Capricorna i svitanje novog godišnjeg doba.

Osjetih istinu vječne mjene. U trenutku kada je sunce najdalje od nas spoznah prešutni imperativ velikog Hiperiona.

Neka bude svjetlost.

I bi svjetlost.

I ostade svjetlost.


Na zaslonu uma
slika iskona,
prauzor
svijesti.

U pjesku vremena
stope u bojama
rađajućeg sunca.

U vrtlogu života
dimenzije
nepostojeće na
koordinatama
matematičke etike.

Kao Bachove sonate
odzvanjaju
obilježja svijetla,
sklad prostora i vremena
harmonija suprotnosti,
žudnja za otkrivanjem
nove ljepote.

Nad gradom
kruži vatrena ptica,
krijes svetosti
u vremenu.

Zimski suncostaj
pretače jučer
u sutra.

Dijana Jelčić


Oznake: jarčeva obratnica, Sunce, suncostaj
- 08:18 - Komentari (34) - Isprintaj - #

nedjelja, 04.09.2016.

Suncelovka...




Sjedila sam na obali... iza bijelih oblaka se rađalo Sunce... divne li zablude pomislih i upitah se... gdje li se nalazi suncelovka?

U promjenjivosti stanja svijesno prolazih kroz lukove zbilje… nestajah i nastajah pod karijatidama nebeskog svodovlja… kao ptica izronjena iz pepela praotaca letjeh prividima… uranjah u ocean… do dna… do pijeska u kojem se kriju neotkriveni biseri zbilje… izronih na pučinu trenutka oplemenjena slikama koje slažem u sjećanja… u osjećajni kolaž prepun besmislenih događanja i smisla postojanja…

Ljeto odlazi ostavljajući za sobom trag bijelih oblaka… najavljuje cvjetanje maglovitih svitanja… tihu sjetu dolazeće jeseni…

Krošnje mjenjaju odore… nestaje zelenilo u kojem odmarah oči u vrijeme podnevnog blještavila… ostao je tvoj glas kao jeka u fontani svjetlosti… u tvojim očima, kao u drhtavom ogledalu nazirem boju mladih kiša… i osobitost vremena…

U sjaj tvoga irisa upisujem pitanje… i vidim suncolovku skrivenu u dubini tvog pogleda… promjenjiv ritam vječnosti i leksiku beskraja… prepuna elana, iznjedrena iz Edena tvoje nutrine ona mi daruje toplo zlato…

U prividu ljepote, u ikonografskoj čitljivosti istine pronalazim odgovor na pitanje… suncelovka je u nama… u apstrakciji naših misli i tankoćutnosti naših osjećanja…

Dijana Jelčić

fotografija... Jasna Marcelić

Oznake: Sunce, suncolovka, zbilja
- 08:08 - Komentari (26) - Isprintaj - #

srijeda, 13.07.2016.

Dosanjana čarolija...



Stajali smo na šljunčanoj obali okupani zlaćanim sjajem zvjezde mora. Praiskonska venera se ogledala na pučni privida. Njenom svjetlošću dotaknuh sjećanja.
Tražila sam te u snovima, u oblacima, u nenapisanim pjesmama koje se rađaše kao đerdani omotani oko vrata vremena. Tražila sam te u srcozorjima ljubičastih ruža koje posadih u perivoju čežnji.
Tražila sam te u kapljicama rose na baršunu travnjaka prostrtog u arboretumu žudnji.
Tražila sam te u spiralnom plesu kristalnog vretena vječnosti koje nosih u duši.
Sanjala sam te u besanim noćima koje dijelih sa čarobnicom zamka čulnosti i opsjenarom odaja budnosti u kojima se gubio trag darovane mi čarolije.
Sretala sam te u začaranosti svjesti koja je odisala nepoznatim mirisom i omamljivala me čujnošću melodije tvoga glasa. Voljela sam te podatnošću tihovanja žene u meni, jecajem tišine uzavrele u torzu želja.
Govorila sam ti jezikom pupoljaka koje sam skrivala u osrčju i njegovala za dan susreta. Osjećala sam da ćeš ih zalijevati poezijom suza i da će one procvijetati u ljubičaste ruže objavljujući svetozorje ljubavi.
Lebdjela sam nevinošću djeteta iznad koridora vremena i čekala da tvoj lik izroni iz magličastih snoviđenja.





Došao si iznjedren iz aquarela koji oslikah žudnjama, oživio si imresionizmom čežnji, zarobio si me dlanovima nježne vječnosti i zatvorio u kristalni krug ljubavi.
Sinoć nas je Luna promatrala osmjehom mladenke odjevene u odoru nevinosti. Nebo se usedmostručilo i otvorilo kapije sreće. Neizgovorene riječi kaplju kao suho zlato i pretaču se u antologiju ljubavi.

Sa tornja katedrale odzvanja svitanje. Uranjamo u mladi dan okupani kapima svete krvi. Alba novokrštenja se ovija oko nas.
Čuvaj ovaj san, šapućeš mi bezglasjem sreće.
Čuvajmo ga zajedno!

Dijana Jelčić



Oznake: svitanje, more, Sunce
- 08:08 - Komentari (22) - Isprintaj - #

srijeda, 25.05.2016.

Pod sunčanikom...




Plakala sam,
pričinjalo mi se,
nebo je plakalo
sa mnom.

Davna proljeća,
trg cvijeća,
svitanja
i miris svježeg kruha.

Molitva ubrizgana
u svetost umiranja
i rađanja,
kruh naš svagdašnji
u neapsolutnosti
prostora i vremena.

Stajali smo na vratima svjetova
neznajući,
nesigurni na premosnici
između trenutaka.

Vječnost zgusnuta
u načelu mudrosti,
u filozofiji perennis,
u odvajanju svjetla
od tmine,
u misaonoj evoluciji
i tišini osjetila
bijaše braniteljica
od utapljanja
u moru strahova.

Tišina je bujala,
kortljalo se vrijeme,
nismo osjećali,
a čekali smo
utjelovljenje boga
sretnog trenutka.

Imaginarij legende,
iluzija sanja
neostvariva u zbilji,
lijepa zabluda,
vjerovali smo.

Smjenjivale su se godine,
neznanje slijevalo
u znanje.

Na lazuru noći
razumjesmo zlaćani
govor zvijezda,
šaputale su
o ljepoti prošlosti,
uskovitlale misli,
zavrtložile osjećanja,
uskovitlale strune
misaone Proustiane.

Spoznasmo uzaludnost traganja
pređenim stazama,
nevažnost prošlih života,
oni vjekuju na nebu.

Mi smo ovdje i sada
ti i ja,
u dolini suza,
u moći trenutka.

Pod sunčanikom
mladog dana,
pramenom božanske kose,
lahor svijesti romori
Horacijevu misao

Carpe diem.

Dijana Jelčić



Oznake: Sunce, sunčanik, carpe diem
- 07:17 - Komentari (30) - Isprintaj - #

četvrtak, 14.04.2016.

Zagrljaj...




Ljubav se događa u rasponu između dva obzora, između svijesti i podsvjesti, prolazi faze zavođenja i faze vezivanja. Ostvariva se plesom tetrijeba i porinućem u nezaustavljivo vrtloženje pripadanju, u tankoćutnost požude i vatru strasti…

Mozak je svjetlošću spoznaje gradio most između misli i osjetilnosti. Hipofiza je neumorno titrala i stvarala serotonin i endofin, eliksire ugode. Pretakala ih tijelom, ostvarivala osjećanje radosti, veselja i sreće…

Epifiza, nazvana i treće oko, je proizvodila melatonin i slijevala ga u iskustvo transcendentnog jedinstva, u ljepotu vezanosti. To traje već tisućljećima, u začudnim odajama bliskog zavodništva, u nježnom razotkrivanju patetike, u kovitlanju tkiva sreće, u ljuvenim žudnjama drevnih snoviđenja…

Ostali smo vjerni prauzoru. Ti ostvaruješ viteške igre davno umrlih pradjedova. Ponavlja se vrijeme, lažni sjaj dvorskih dama, miris znoja začinjen mirisom provansalskih cvjetova, ponavljajuća povijest podavanja u ložnici ljubavnih tajni.

Na rubu vremena se grle san i java, na oštrici trenutka žudnja i sram…

Ne zaboravimo!

Rođeni iz pohote vječnosti postali smo djelić neuništivog zagrljaja Erosa i Afrodite, potpisnici paradigme traganja. U rascjepu vremena se oduvijek događa alkemijski čin, vrhunac ljubavi, neporeciva istina postanka…

evolucija svijesti… nagost osjetila… privlačenje i odbijanje emotivnih naboja… život…

Ne dozvolimo duši ljubavi da padne na koljena pred okrutnom svsishodnosti. Obnavljajmo tisućljetno traganje za ishodištem, za dostupnošću istine…

koje istne?... čije istine?...

Kada na piedestalu pobožnih uvjerenja zabljeskaju iskre srama, to je pogubilište patosa. Kada pri kušanju eliksira oćutimo znakovlje divljenja neizrecivosti ushićenja, ne gušimo krik poljubcem…

Čemu ta lažnost?

Strah od osvete neba?

Skrivanje nagosti osjećanja?

Prodaja ljepote osjetila na sajmu prevara?

U ime čega pripitomljujemo iskone, zaglušujemo poetiku prazova… zatvaramo treće oko, mjenjamo bioritam, otkucaje nutarnjeg sata?





Tek oslobođeni okova predrasuda mi sazrijevamo u puninu osjećanja osjećaja. Koračamo uspravni putem ka zvjezdama. Slijedimo zvijezde na njihovom pohodu ka suncostaju… Pomak u vremenu, most na kojem se susreću san i zbilja…
Grliš me, daruješ mi užganu strijelicu da je zajedno odstrijelimo ka izlazećem suncu… za ostvarenje želje, za sreću i ljubav…
Osjećam, zagrljajem smo dotaknuli sunce…


Dijana Jelčić



Oznake: treće oko, epifiza, Sunce
- 07:17 - Komentari (32) - Isprintaj - #

utorak, 05.04.2016.

Dohvatljiv san...



Proljeće je umiralo, još samo jedna noć do najduljeg dana, još samo jedna noć do ostvarenja sna, mislila je.

Tražila je srce, zaboravljala tijelo, voljela ljubav i svijet bogova, a nije znala da ništa nije prljavije od prevare same sebe. Čekala je neznanca iz doline nemira, da osjeti nježnost zagrljaja, na dlanovima ritam svog imena...
Sjećala se snova, olupina potopljene stvarnosti i tada osjeti bezdan... beskrajnu prazninu.
Mašinerija brisanja tragova je bjesomučno radila, nerazumljivi tonovi prošlih dana su parali uši, a ona je željela glazbu suncem probuđenog dana.

Mjesečina i san na praznoj cesti i ona sama... Vozila je polagano, vozila je mirno kao da vozi u neki novi svijet, kao da prolazi kroz novi san... njen san...

I mislila je ne zaustavljaj se...vozi dalje cestom sna, stazom novoga života...

Sloboda pod mjesečinom u autu kojim je znala upravljati, a život posuđen, nametnut je ostajao iza nje, pobijeđen svakim novim kilometrom.

Osjećala je da je san tamo u daljini dohvatljiv... treba izdržati još malo, savladati umor želja i mašte, zaustaviti vrijeme, biti brža od njega, stići prije svitanja da joj ne ukradu sunce...

Na mjesečevoj cesti tužnijoj od pokošenih polja, noć izgubljena u daljini koju je pobjeđivala. Iznenađena samom sobom, iznenadno i neobjašnjivo je dodala još jednom gas, ubrzala da uistinu stigne prije sunca.

Grad joj se smješio jutrenjem, sunce osuši suze na umornom licu.
Sretne li žene, šaputali su perači ulica promatrajući je u jutarnjem svijetlu,
a ona
ogledajući se u prvim sunčanim zracima osjeti prvi put pobjedu nad samom sobom.

Sa snene staze njenoga života, bijela golubica poletje ka nebu,
ona pruži ruke i na dlan joj se spusti ptica čudesnih boja, a glazba suncem probuđenog dana
objavi i njeno buđenje.

Dijana Jelčić

Ljubav i Plejade

fotografija... Tihomir Franov

Oznake: san jutro, Sunce
- 07:07 - Komentari (24) - Isprintaj - #

ponedjeljak, 04.04.2016.

Dobro ti jutro Sunce...




Kakva je sudbina zapisana u ovom jutrenju?
Hoće li mladi dan izdržati navalu ove ljepote?

Hvala ti Helione,
otisak tvog darka je pripitomio misli,
zarobio ih nitima sreće,
pretočio u osjećanje miline.

Slavlje četvrtog dana u četvrtom mjesecu,
četvrta dimenzija se obznanjuje,
otvaraju se bisernice.

Oslikana poezija oceana
poziva na jutrenje,
bijelo sunce izranja iz lazure, zlati nebo
volim trenutke slijevanja tišine noći
u zvuk zornice,
tu kratku neodlučnost vremena,
nesigurnost još usnule školjke,
njenu vitešku hrabrost,
umirući rađa ljubav.

Ponavljajuće uskrsnuće,
na dlanu svemira
krštenje mladoga dana.

Ritam srca i bilo vremena,
premosnica između iluzije i života.

Nad pučinom klikće galeb.

Dobro ti jutro Sunce...

Dijana Jelčić

da, danas je stvarno Divan dan... dan titraja srca, poljubaca i pjesničkog prijateljtstva...

poštar zvoni dva puta... ovo je pošiljka za vas...
pet zbirki pjesama sa posvetom...,

da, danas je dan ljubavi, pjesništva, prijateljstva i ljubavi...

Roko Dobra mi je darovao ljepotu njegova pjesništva... zbirke svevremena... ljepotu izričaja i ljubav su usretu srodnih duša... sretna sam... u Eratho carstvu i




tiraju svitanja u Zadarskom kanalu...



fotke... Jasna Marcelić


Oznake: Sunce, jutro, poezija oceana
- 07:57 - Komentari (26) - Isprintaj - #

srijeda, 02.03.2016.

Zapisano na otoku...




Promatram jedrilicu kako polako nestaje iza horizonta, iza one crte na kojoj se ljube nebo i more. Zemlja je okrugla, vrtloži se u ekliptici sunca, a mi, rođeni u sili gravitacije, vjekujemo na njenom obodu. Suhoparnost te činjenice dokazuje svrsishodnost našeg života.

Ponekad bježim od te istine. Širina pučine budi u meni pustolovku, bjegunicu iz koridora zbilje, iz naučene trodimenzionalnosti u kojoj nazirem tek obrise stvari, konture kuća, siluete ljudi. Pokušavam osjetiti moć solarnog ljepila koje sve to i sve nas drži na okupu.

Zalutala u naslućenim dimenzijama uma, u iluzijama magličastih ljepota spoznajem nemogućnost bivstvovanja u tim imaginarijama.

Život je tu. Vraćam se u zbilju, u mirise i zvuke ovog sunoćja. Ti izranjaš iz mora, daruješ mi školjku. Osluškujem šum oceana. Pričinja mi se čujem smijeh čuvara nestalog kontinenta. Dva delfina plesom narušavaju bonacu. Dokazuju, utopija je izrasla iz ključanja ovozemaljske ljepote.

U ovoj sićušnoj mjeri vremena se ogleda vječnost. Iz tajanovite nule Fibonaccievog niza se množi i razmnaža stvarnost, izranja iz ničega u sve.

Sretna sam. U tvojim očima se zrcali sutonsko Sunce.

Utiha se širi nutrinom, omamljuje srce, smiruje otkucaje pred navalom uzbuđenja. Čujem zov oceana, poezijom kapi poziva u san.
U fikciji uma se ogleda privid praiskona. Kako smo dospjeli u ovo blaženstvo? Nalazimo li se na onom traženom otoku potpunog mira?
Jesmo li pronašli ono zrno svemira iz kojeg je iznjedrena energija, nedjeljivi djelić atoma, bitak vječnosti?
Jesmo li dotaknuli nedodirljivost zagonetke početka?

Pitanja u sebi kriju rebus ljepote i presliku sreće. Odgovori su nevažni, nema ih.

Sjedimo u zatonu djetinjstva. Pored nas knjiga Brian Greene „Elegantni svemir“. Još uvijek osjećamo kovitlanje neurona u misaonom režnju. Šutimo. Nad nama lazur beskraja, ispred nas bonaca sunoćja. Mjesec se kupa u poeziji kapi. Dašak noći donosi miris mora i žetve dnevnih ljepota. Iz bespreijekorne geometrije povečerja izranja tihana sjeta. Tajanstveni veo nas omata spuštajućim lazurom i odnosi u izmaštane svjetove. Na obzoru svijesti blješti vizija, privid odživljene budućnosti...

Već viđeno…

Rascvjetani perivoj snova i konture stvarnosti, ruke spletene u buket zagrljaja. U tvojim očima se ogleda svijet snovitih istina. Zaustavljamo se na rubu beskraja, u obznani mjesečevih mjena. Osjećamo nezaustavljivost vremena i obnavljanje ljepote. Osjećanja bujaju, rastaću se plimom. More raste, dodiruje plahost čuvstvene zbilje.

Probdjeli smo noć sjećajući se. Na horizontu se zlati svitanje. Sunčana zraka u tvom oku i romor jutrenja u srcu.

Prva brodica isplovljava iz luke. Otok se budi.

Obnavlja se naše naglo ljeto.

Dijana Jelčić

fotografija... Jasna Marcelić

Oznake: zemlja, more, Sunce, Fibonacci.
- 08:08 - Komentari (30) - Isprintaj - #

četvrtak, 15.10.2015.

Posejdonovo carstvo...



U dubini igra demonske djece,
ključa povijest Mediterana.
U amfori miris vječnosti
i krhotine drevnih nadanja.

U potopljenoj galiji
jecaj galiota,
nadao se slobodi na
obali smiraja.
Epitaf sužanjstvu
utkan u valove,
kao madrigal
donešen vjetrom
u krošnje starih pinija.

U romoru kapi
utjeha mora,
u zvuku orgulja
vilinski smijeh.

U šapatu boga tišine,
blagost
neumitne smrti.
Život je ljubav,
jutra kristalnosjajna,
podneva zlatna
i
večeri bistrih voda.

Od spokoja trajanja
u nagnuću sunca
umire ljetni dan.

Dijana Jelčić ... "Nestvarno stvarni", KULTura sNOVA, Zagreba, 2014.



fotografije... Jasna Marcelić i @Lastavica


Oznake: Posejdon, demoni, mediteran, Sunce
- 08:08 - Komentari (8) - Isprintaj - #

<< Arhiva >>