Dohvatljiv san...
Proljeće je umiralo, još samo jedna noć do najduljeg dana, još samo jedna noć do ostvarenja sna, mislila je.
Tražila je srce, zaboravljala tijelo, voljela ljubav i svijet bogova, a nije znala da ništa nije prljavije od prevare same sebe. Čekala je neznanca iz doline nemira, da osjeti nježnost zagrljaja, na dlanovima ritam svog imena...
Sjećala se snova, olupina potopljene stvarnosti i tada osjeti bezdan... beskrajnu prazninu.
Mašinerija brisanja tragova je bjesomučno radila, nerazumljivi tonovi prošlih dana su parali uši, a ona je željela glazbu suncem probuđenog dana.
Mjesečina i san na praznoj cesti i ona sama... Vozila je polagano, vozila je mirno kao da vozi u neki novi svijet, kao da prolazi kroz novi san... njen san...
I mislila je ne zaustavljaj se...vozi dalje cestom sna, stazom novoga života...
Sloboda pod mjesečinom u autu kojim je znala upravljati, a život posuđen, nametnut je ostajao iza nje, pobijeđen svakim novim kilometrom.
Osjećala je da je san tamo u daljini dohvatljiv... treba izdržati još malo, savladati umor želja i mašte, zaustaviti vrijeme, biti brža od njega, stići prije svitanja da joj ne ukradu sunce...
Na mjesečevoj cesti tužnijoj od pokošenih polja, noć izgubljena u daljini koju je pobjeđivala. Iznenađena samom sobom, iznenadno i neobjašnjivo je dodala još jednom gas, ubrzala da uistinu stigne prije sunca.
Grad joj se smješio jutrenjem, sunce osuši suze na umornom licu.
Sretne li žene, šaputali su perači ulica promatrajući je u jutarnjem svijetlu,
a ona
ogledajući se u prvim sunčanim zracima osjeti prvi put pobjedu nad samom sobom.
Sa snene staze njenoga života, bijela golubica poletje ka nebu,
ona pruži ruke i na dlan joj se spusti ptica čudesnih boja, a glazba suncem probuđenog dana
objavi i njeno buđenje.
Dijana Jelčić
Ljubav i Plejade
fotografija... Tihomir Franov
Oznake: san jutro, Sunce
|
