Glad za snovima... (kako tada tako i danas)
Već trideset godina vučem ovaj kofer sa sobom...U njemu je buket godina... djelići života... recenzije, osvrti o meni i mom pisanju... Kaštelanov i ovaj zadnji... Enesov...
Prinova poezije
... U mramoru uklesana iluzija,
u zraku dašak prisutnosti...
Riječ se ne može izgovoriti bez daha, govorili mi perzijski, kineski, indijski, grčki, latinski, arapski, hrvatski ili bilo koji svjetski jezik – riječ bez daha izgovoriti ne možemo. Dakle, dah je osnova govora, osnova života. Dah je razumljiv svim jezicima. Zato ptice i pjevaju samo dahom, njima je za pjesmu dah sasvim dovoljan.
Ali što ćemo s pjesnicima, s glumcima? Oni bez riječi nisu ništa. Velika je umjetnost kako pisati, kako govoriti, a da nam riječ ima vrijednost daha; jer svakim dahom mi smo u biti pupčanom vrpcom vezani za Sveizvor postojanja. Hoće li taj Izvor u nama biti čist ili ćemo ga mutiti svojim mislima, ovisi o nama samima. Malo je knjiga, malo je pjesnika čije riječi imaju vrijednost daha, čije riječi imaju ljudsku toplinu a svemirsko značenje. Međutim, malo je i čitatelja koji su dorasli takvim knjigama.
Svijetu je ugodna toplina sunca, draga mu je toplina ruke, ali mu toplinu ljudske riječi ništa zamijeniti ne može. Sve više ćutim da je samo za tu svrhu ljudima dah i stvoren. To opravdava i ova najnovija knjiga pjesnikinje Dijane Jelčić Nestvarno stvarni. Usklađena i nadahnuta Sveizvorom postojanja Dijana zapisuje:
... Svjetlošću utkana u kožu
postajem struna u vjetru vremena.
Jeka je došla s visina,
razbila tišinu,
riječima nahranila
pustinju nadanja.
Nestvarno stvarni
pričamo ni o čemu
koje je sve.
Osjećam višestrukost
postojanja.
Doživljavam
pročišćenje nutrine.
Zagrljaj duše i materije.
Zagrljaj svjetla i tmine –
to ljubav pjeva
blistavu odu zagrljaju.
Tvoj zagrljaj je
uskrsnuće.
Sjene su nestale,
sunce je ostalo.
U mramoru uklesana iluzija,
u zraku dašak prisutnosti.
Zagrljena neprolaznom ljepotom svega što jest, Dijana je zaista izabrana od poezije da ćuti sudisajnost sa svima onima koji su ovaj dah udisali.
Večeras, u gluho noćno doba, kada u ovoj lijepoj knjižnici knjige ostanu same, imam osjećaj da će se sve one načas zavući u Dijaninu knjigu te ćuteći se i same pomalo nestvarno stvarne, čestitat će rođendan i pjesnikinji i njezinoj novoj knjizi – dobrodošloj prinovi poezije.
Enes Kišević
U Zagrebu, 6. listopada 2014.
a onda se sjetih davno napisanog... ovoga što je već onda, 1987- e godine Enes promovirao...
Mi smo prezimili ovdje
iza beskonačnih razgovora,
sudova, uvreda, nesporazuma.
Mi smo uskovitlali znatiželju,
probudili zavist
Mi smo sjedinjeni u njihovoj mržnji,
sretni u njihovom neznanju,
prokleti u njihovim željama.
Mi smo izdržali sve izazove
ne progovorivši ni jednu suvišnu riječ
dočekali proljeće iza beskrajnih sudova
i njihove gladi za snovima...
Promijenio si adresu i
shvatio da su godine
kojih nije ni bilo prošle,
a ja sam brojala proljeća
redala ogrlicu od crnih bisera
i voljela tvoje ludosti.
Uskoro će procvjetati visibabe
stojim na obali tvoga života,
u pijesku rasute boli
i tragovi koji nikamo ne vode
trinaest crnih bisera osjeća
da su godine kojih nije ni bilo
prošle...
sjene su ostale... naučih koračati bez njih...
Dijana Jelčić- Starčević, „Odakle dolazi ljepota“ Zagreb, 1987.
i pjesme iz zbirke "Mostovi pod kojima se budim"
Vratio si mi nebo, sunce, zrak
život,
u noći punog mjeseca
na obali jezera sreće.
Vjetar, ti i
proljeće.
I miris šljunka
Tvoj dah, tvoje oči,
tvoj zagrljaj
i davno zaboravljeni osjećaj.
Do tada razočarana,
rastrgana između
jučer i sutra
zaustavljena nevidljivom rukom
sudbine na početku sna.
A željela sam samo život
jednostavan i moj.
Uronih u dubinu tvog pogleda,
osluhnuh rapsodiju boje davnih privida.
Darovao si mi
sreću za sreću,
vratio ukradeni san
i ljepotu pripadanja
u onoj proljetnoj noći
punog mjeseca.
Dijana Jelčić… Osamnaest crvenih ruža… Zagreb, 1986.
Dijana Jelčić... „Mostovi pod kojima se budim“ 1987- 2007. Zbirka prozno- poetskih tekstova
i pjesme iz zbirke Nestvarno stvarni...
U sadašnjem trenutku
osjećam
sve propuštene,
sve zaboravljene.
Čujem sva kajanja
utkana u molitvu
jutra.
Preživjeli smo kraj vremena i ljudi.
Obnavljam samo
dane slavlja,
svetkovinu osjetila,
gozbu trenutaka,
ushit ljubavi.
Uramljeni ubitačnom
tišinom
stajasmo na vratima smrti.
Preživjeli smo.
 Oznake: odakle dolazi ljepota, nestvarno stvarni, Enes Kišević
|
