Probranica godina...
Zadrhtalo je vrijeme. Na dlanu vječnosti šumi stručak vjetra i donosi sjećanje na djetinjstvo.
Iz crno bijele fotografije me promatra djevojčica dolutala u ovaj trenutak... osjećam njenu sreću... u svijesti šumi more i glas djedovih mudrosti.
Čujem priče o Dijaninu gaju, o svetoj šumi u drevnoj Italiji... stihove Vergilijeve epske poeme Eneide… o posjedovanju zlatne grane… misli iz ekloge u kojoj najavljuje dolazak ljubavi… između onda i sada se zapalilo nebo poezijom suza i pjesmama mjesečini... bdijenjem čuvarice Lunina hrama i vizijama snovitih obzora... vedrina i živost se pretakala u radost susreta i suočavanja sa istinama… Između onda i sada se razbuktalo nebo, u duši prohujale metafizičke oluje.
Izazov irisa i tisuće vizija, slijevaju se u snovite obzore. U vlatima trave šapat praotaca, kroz prizmu razlomljenih osjećanja, iz prizme osjećanja, izranjaš ti, posljednji u slijedu privida, prvi u zrcalu zbilje.
Sjaj tvog pogleda je obasjao oltar snovida, svetištem je odzvanjala jesenja sonata. Zastidio se Mjesec i sakrio lice u ovitak lazurnog neba. Jedna zvjezda je padom dotakla tišinu. Rodila se ljubav.
Iz davne probranice je izronila objava dolaska zlatnog doba… našeg.. traje trenucima, slijedom lijepih događanja.
Redaju se godine, slavili smo rođendane, promovirali knjige, bili sudionici sreće prijatelja, djelili našu s njima...
Danas jesen tihuje u meni, dan pred 67- i rođendan, osjećam dolazak poezije kapi i prebirem probranicom godina.
Znam, umrli bi da se nismo sreli.
Dijana Jelčić
Oznake: Vergilije, ekloge, jesen
|
