dinajina sjećanja

ponedjeljak, 31.10.2016.

Dogodilo se... usrećilo me...




Umijeće vremena, zbirku prozno poetskih tekstova pisah od 1986 do 2007, a onda se odvažih objaviti na blogspot. com... 2014 iz te gomile napisanog iznjedriti dvije zbirke... "Mostovi pod kojima se budim" buket prozno poetskog štiva i zbirku pjesama...

Nestvarno stvarni…

Jesmo li trajali
u viru uzdaha,
u jauku rebra,
u vrisku rađanja?

Jesi li
iluzija vječnosti,
iscijeđen iz ruke stvoritelja,
poslanje bogova
ili zbilja očiju boje meda?

Jesam li
bol tvoga torza,
prvi grijeh,
uzročnica nemira
ili san u tvojim očima?


Nas dvoje,
beskonačni u konačnosti,
smrtni u besmrtnosti,
nerazumni robovi srca
u koloni žigosanih prolaznošću.

Nas dvoje nestvarno stvarni...

Dijana Jelčić... „Nestvarno stvarni“ KULTura sNOVA,Zagreb, 2014.

A onda je, ove godine u proljeće, na festivalu poezije u Rovinju, urednik izdavačke kuće Rom Produkcija iz Beograda odlućio zbirku prevesti na romski jezik... u tom, novom, izdanju se pored osvrta Enesa Kiševića i Zdravka Odorića nalazi i ovaj osvrt... usrećio me...







REČ UREDNIKA




Na početku beše reč
Ponekad moramo neku reč da izvadimo iz
jezika, kako bismo je dali na čišćenje – a
tek zatim možemo opet da je uvedemo u
saobraćaj…
Ludvig Vitgenštajn

Samo dobro vaspitavan čovek može da vaspitava druge. Samo dobro obrazovan čovek može da obrazuje druge. Samo pesnik sa uzvišenim znanjem može kod čitalačke publike da probudi onostrano, da čitajući njegovu poeziju mogu doživeti transcedenciju i ono ontičko što je samo čoveku dato.

Pesnik sa uzvišenim znanjem i produhvoljenim pogledom na vasaljenju može kod čitalaca da proizvede osećaj znatiželje i želje za ulaskom u tajanstveni svet hermeneutike. Ako se čoveku pokaže simbol, a on ne može da otkrije njegovo značenje, istog trenutka sebe može smatrati čovekom nemudrim nedovoljno produhovljenim da shvati vaseljenu i kosmičke konsonante koje drže čitav kosmički sistem da besprekorno funkcioniše.
Dijana Jelčić, pesnik sa uzvišenim znanjem, sa svojom poezijom ,,Nestvarno stvarni” čitaocima nudi jedan maestralan način za ulazak u svet neotkrevnih tajni; da shvate suštinu postojanja i bitisanja, da shvate simboličku međupovezanost i njihovu višeznačnost u svakodnevnom životu.
Na svaki podražaj koji dolazi iz prirode i društvene sredine ljudsko biće odgovara promenama u fiziološkom funkcionisanju (promene u disanju, krvnom pritisku, pulsu, mišićnim tenzijama torzoa), osećajnom registru (bol, ugoda, radost, strah, žalost itd.), kognitivnom tumačenju (pojmova, hipoteze, teorije, filozofije) i vrednosnom ocenjivanju (dobro, moralno, nemoralno, lepo, ružno, prijatno itd.).
Nema razloga da na simbole (ideja), kao na specifične podsticaje koji dolaze iz zbirke poezije Dijane Jelčić, čitalačka publika ne reaguje na sličan način.
Poezija Jelčićeve ističe se iznad svih drugih poezija, jer krajni ulog poezije
,,Nestvarno stvarni” određuje strukturalni identitet pesničke funkcije Dijane Jelčić, jer se ogleda u pretenziji na produhovljenost svog pesničkog dela, koji je vremenski karakter ljudskog iskustva. Pesnik koji svetu prikazuje ovako poetično delo, uvek je vremenski svet. Vreme postaje ljudsko vreme u onoj meri u kojoj je artikulisano na pripovedan način, a priča je onoliko bogata značenjem koliko ocrtava karakteristike vremenskog iskustva.

“Nestvarno stvarni” – poezija koja u jezičkoj sturkturi naginje ka nebiću ukazujući na zaključak da nije suština u imati nego biti. Biti u vremenu koje jeste. U poeziji Dijane Jelčić vreme nema bića jer: budućnost još nije, prošlost više nije, a sadašnjost neprestano protiče. Pa ipak, u pojednim pesmama o vremenu u svojoj poeziji, pesnikinja govori kao o nečem što poseduje biće: kaže da će stvari koje će doći biti, da su prošle stvari bile i da one sadašnje prolaze.

Ovde je kategorično izražen kontrast prema večnosti: ,,A sadašnje vreme kada bi uvek bilo sadašnje i kada ne bi prelazilo u prošlost, ne bi više bilo vreme, nego večnost.” Sadašnjost nije uvek. Dakle, prolaženje zahteva ostajanje kao svoju suprotnost.
Pesnikinja Dijana Jelčić učinila je jednistvenom svoju poeziju kao celinu, prenoseći na fizičko vreme obavezu da objedini fragmente usitnjenog trajanja (Poezija vremenu, Nije poezija, Vrt vremena, Klatno vremena).

Pesnikinja na izvaredan način u ovim pesmama tumači prostiranje vremena pomoću pojma rastegnutosti i opisujući ljudsko vreme kao nešto što se uzdiže iz unutrašnjosti zahvaljujući privlačnom delovanju večnosti. Ovde nije reč o kvantitativnom aspektu kojim se odgovara na pitanje: pre koliko vremena? Tokom koliko vremena? Kroz koliko vremena?
To usitnjavanje vremena koje se ne može više podeliti ni u najmanje deliće vremena, jedino je koje se može nazvati ,,sadašnje” – jer sadašnjost nema nikakvog trajanja. Samo je godina koja upravo traje sadašnja, a u godini mesec koji protiče, u mesecu dan, u danu sat. Ali i samo jedan sat sastoji se od kratkotrajnih delića. Šta god je od njega odletelo, to je trenutak prošlosti, a šta god mu preostaje – to je budućnost.

Pesnikinja ovde veoma vešto kroz pesme:
Sveta geometrija, Afroditin broj, Metafora sreće, Zrno tišine, Pustinja nadanja, Dan izvan vremena, Vrijednosti, Preživjeli smo, Danas

u ime trenutka koji živi ističe pravo na prošlost i budućnost. Ona nam jasno naznačuje da NESTVARNO STVARNI predskazuju buduće događaje koji zaista nastupaju tako kako ih je pesnikinja i opisala.


ZLATOMIR JOVANOVIĆ, urednik
Obrenovac, 10.10.2016.godine





Oznake: Beogradski sajam knjiga, promocija, nestvarno stvarni

- 07:17 - Komentari (38) - Isprintaj - #

četvrtak, 27.10.2016.

U kutku svemira...




Ispričati ću vam tajnu postanka, možda, možda otkrijete neku svoju tajnu sakrivenu u kutku svoga svemira. Iza sedam vrata, sedam brda i sedam dolina, osmoga dana, u sazviježđu „lava“, rodio se pjesnik.
Pjesnici su čuđenje u svijetu, Oni idu zemljom i njihove oči velike i nijeme rastu pored stvari. Da, Šimić je imao pravo pjesnici otkrivaju tajne Svemira, žive život utkan u poeziju vremena, u trenutak, u titraj oka, u ovo malo ništa, u kojem se zrcali delta zelene rijeke, nebo, more i zemlja. Zvijezde tihuju, dokazuju našu nedjeljivost od kozma.

djelić poetske drame “Ako sutra nikad ne dođe” Dijana Jelčić, Laura Klapka, Hanna Klapka.






Koračajući po tananoj niti vremena upitajmo se što je život, a što je misao kojom pišemo portret našega života i kako se odlučiti što je prava, kvalitetna i kreativna misao o nama samima i o ovoj predstavi koju nazivamo život. Da li smo uistinu svjesni da živimo u vremenu reformi i brzih promjena obrazaca, da živimo u kaotičnom vremenu punom ideja koje se neprestano sukobljavaju, isprepliću, ali i nadopunjuju?

Toga, naizgled, kaosa se ne treba bojati. On je kreativan. Do kraja definirani procesi, procesi određeni čvrstim zakonima koji se moraju izvršavati bez pogovora ulijevaju sigurnost, ali to je sigurnost žabokrečine, netalasanja u ustajaloj močvari svakodnevice koju smo nekada davno nazivali, danas zaboravljenom filozofijom palanke.


"Ugodno je boraviti u zaštićenom prostoru palanke, slatke male palančice, pored vatrice u kaminu, dok oluje bijesne napolju, izvan našeg skamenjenog svijeta. Vani haraju vuci, zmije i hajduci, ali to nas uopće ne zanima. Vatrica pucketa, toplo je. Oko nas je drvena ograda. Mi smo u svijetu u kojemu svatko zna svoje mjesto, i koji se srećom neće mijenjati godinama. To je naša civilizacija."
Radomir Kostantinović


Ta teško podnošljiva nepromjenjivost, takav se život ne osjeća, on je umjetno stvoren, on se guši u racionalnosti uma i u tijelu okovanom emocionalnom sterilnosti. Priroda je kreativna, njeni osnovni zakoni izrastaju iz dinamike mikro i makro svijeta. Univerzum se širi nekom još nedovoljno objašnjenom energijom, a u kvantnom svijetu znanost otkriva uvijek nove dimenzije koje svojim postojanjem kreiraju i naše energetsko polje i naše svijesno postojanje u ovom svijetu.

Ne volim nepomičnost, tmurno nezbivanje, entropiju vremena, težinu neprolaznosti, zgušnjavanje bez pomaka. Tada ulazim u odaju ogledala i odjeka. Prodirem u podsvjest, u prostor nedogađanja, u zatomljena sjećanja, živim vrhunac samoće.

Cvjetanje tisuća ideja, stvara privid kaotičnosti, ali kretivna misao, misao u čijim se temeljima kriju osjećaji autonomije, slobode, ljubavi i otvorenosti, stvara nove, prave vrijednosti i upravo ta misao utire put nekim drugim oblicima stvaralačke energije.



Ljubav je nerazotkrivena misterija, promjenjiva, vjekuje u pričama i snovima, tugama i žudnjama, razotkriva se sjajem zjenica, u vidokružju, u drhtaju srca, u sutonu i jutrenju, kaplje s neba, izranja iz mora, svjetluca u pijesku titra u zraku, u nama. U nama zaziva radoznalost, čežnju za otkrivanjem tajni, vjerovanje u starenje duša, i njihove seobe. Zaziva glasom nimfe, razotkriva do nagosti, do katarze...

U sjaju noći punog mjeseca
razlomljeno zrcalo svijesti,
suze Svetog Lovre,
treptaj oka pun zvjezdane prašine
i zvuka melodije
“Ako sutra nikada ne dođe”.

Slobodni kao ptice na žici, živimo trenutak,
kao da sljedeći neće doći.

Ako sutra nikad ne dođe...







Oznake: kao ptica na žici, filozofija palanke, život

- 08:58 - Komentari (36) - Isprintaj - #

srijeda, 26.10.2016.

Budim se u snu...





Na granici između makro i mikrokozma titraj božanske misli, bljesak stvarnost iza iluzije o njoj.
Veliko zasljepljujuće svjetlo, istina na vratima vremena, beskraj univerzuma i otoci sreće, sve one, nekad, daleke zvijezde postaju dohvatljivi Arhipelag.

Budim se u snu.





Naša mala zemlja, matična luka u koju se Futuro sapiensi vraćaju sa svojih putovanja vremenom, svijetli bojama novih dimenzija. Promatram planet iz rajske perspektive i čujem smjeh i vidim sreću u maglovitom oblaku punom nijansi novih boja i tonova.

Ovako zanesena u istinitost svijeta ideja sjetih se starog profesora koji je u svom zanosu pričao o poeziji čestica iz kojih je izrastao svijet i mi u njemu. Njegove blage oči iza debelih naočala, zrcalo duše koja je više vremena provela čitajući nego spavajući, su se zatvarale kada je govorio o beskraju satkanom od sitnih titrajućih končića.

"Kada zatvorim oči ja čujem tonove sna. Vjerujte mi djeco univerzum sanjajući stvara najljepšu simfoniju koju čuju tek rijetki."

Mi smo se poskrivečki smijuljili i jedva čekali da zvono najavi kraj sata fizike. Stari profesor je umro kada smo se već razišli u razne živote i dotakli nove istine. Na njegovom sprovodu smo pognutih glava slušali tišinu. Najhrabriji je stao kraj otvorenog groba i tihim glasom se oprosto od čovjeka koji nas je istinski volio.

"Dragi profesore, mi danas još uvijek neznamo onoliko koliko ste vi onda znali. Na pozornici svjetske znanosti se pale nova svjetla, tonovi sna koje ste vi slušali zovemo vječni ples stringsa i vjerujemo da njihovo gibanje stvara najsuptiliniju simfoniju univerzuma. Ta nečujna, ali svjesno spoznatljiva muzika, najljepša pjesma prirode, su naše misli."

Misao je matrijalizirani osjećaj. Misaone slike postaju vidljive. Skrivene dimenzije, o kojima sam čitala, odjednom ispuniše moje postojanje.Tu na strunama svijesti, daleko od stvarnosti, susrećem jednu novu meni bližu istinu. Strune trepere, ja lutam vremenom i čujem nastajanje prostora oko sebe.

Možda je to pjesma Sirena koje su odvlačile mornare u daleka nepoznata mora, ona ista muzika koju je slušao Odisej na svom dugogodišnjem putovanju ili je to san koji je slušao naš stari profesor.


Na horizontu snova, tamo gdje želje razbijaju tišinu
neka zalutala barka spusti jedra
na pješćanom žalu vjerovanja.

Ruke mjesečine raspletoše kose
anđeoskog sjaja, a nebesko glazbalo
dotknuto Neptunovom rukom
zatreperi simfonijom mora.

Nebo je kao i uvijek obično
sunce je kao i uvijek nježno,
a more, more je vječno,
nad morem oblaci sneni,
mi ljepotom zaneseni
sjećanjima obogaćeni,
galijom drevnom
u odasnjanu budućnost
odneseni.


Sjedit ćemo opet jednoga dana ovako okupljeni i slušati muziku neba i nećemo znati da su tisućljeća prošla, ali biti ćemo mi i znat ćemo da smo to mi. Putovati ćemo ponovo Levantom, da bi stigli do Egipta i Babilona, zaustaviti se u Italiji i ponovo vratiti podno Parnasa do Apolonovog svetišta. Kristalno jasna voda sa Kastalskog izvora će nam isprati sve sumnje i sva nepovjerenja nagomilana dugim putovanjem. Tu će nas opet dotaknuti muze i ljepota apolonsko- dionizijskog osjećaja. Muzika koju ćemo osjećati dušom i vidjeti očima će nas nositi vremenom i uvijek vraćati na početak, na planet srce.




fotografije... dvije skinute s neta... Riječka zvjezdarnica
i planet srce... darovala mi prijateljica.

Oznake: mikro i makrouniverzum, prostor, vrijeme kvantni skok

- 09:59 - Komentari (26) - Isprintaj - #

utorak, 25.10.2016.

Nema je, ne postoji...



Konjukcija planeta se dogodila prvog decembra 2008. godine. Učestvovali Mjesec, Jupiter i Venera, a trajala je svega nekoliko sati. tada napisah ovaj tekst objavih na Blogu

Tamna strana mjeseca
i na portalu Magicus
Tamna strana mjeseca





Bila je to noć tugovanja. U meni je bjesnila oluja strahova. Promatrala sam nebo i tražila put ka bijelim dvorima u kojima je čovjek mog života bolovao

Mladi je mjesec krenuo na svoju noćnu pustolovinu beskrajem, a Venera je, pod velom večernjice, u jednom trenu dotaknula tamnu stranu mjeseca i otkrila njegovu tajnovitu igru sa suncem.
Pred mojim očima se prosula, rijetko viđena, pepeljasta svijetlost.
Mjesec mi svojim svijetlom potvrđuje da u središtu ljudske duše postoji božanska iskra, moć uzdignuća iznad materije, u carstvo slobode.

Zaslijepljena ljepotom trenutka, dozvolih zvijezdama da me uvedu u san. Tamna strana mjeseca i Pink Floyd razbiše tišinu samoće i ja se vratih u vrijeme prvih susreta.

Tvoja blizina je
veliko nebesko more
po kojem
sve moje zvijezde
tvojim tragovima plove,

šaputao je, a ja gledah mjesec u njegovim očima. Jugozapadno nebo nas je milovalo sjajem boginje ljubavi i nježnošću vjetra.

vjetar osjećam kao
nježne ruke neba
kao tvoja milovanja.

govorim njemu iako ga nema. Noćas sam sama i promatram ljepotu ljubavne igre ogrnuta tugom i ljepotom sna.

Upitah te jednom
tko sam? što sam?
sada osjećam
ja trajem u snu i
u tragovima tvoje blizine.
Venera mi svojim sjajem otkriva tajnovitost tame u koju se skrilo moje uznemireno srce. To je samo privid, varka neba, sunce je uvijek tu i grije i miluje i blaži strah.

postajem mekana trava
i volim tvoje korake
u tragovima tvoje blizine
i žedna pijem radosne suze neba
i ne dam životu da ugasi
tebe, veliko sunce, ljubav,
od tebe sebe u sebi skrivam,
a tebe u tebi volim i
sve što je naše, za tebe i za sebe
u ljubavi snivam.

Tu noć spoznah istinu i veliku zabludu nekog davnog vjerovanja. Nema je, ne postoji tamna strana mjeseca. Mi nikada nećemo vidjeti puninu sjaja tog čudesnog pustolova noći. I vječno ćemo živjeti u lijepoj zabludi tražeći potvrdu u sutonima kao što je bio ovaj. Venera, boginja ljubavi, će nam s vremena na vrijeme raskrinkati krabljni ples tog lutalice.

U pepeljastoj svijetlosti prepoznah tajnu strahova koji izranjaju iz tamne strane života. Kroz dim cigerete vidjeh željenu iluziju, sjaj punog mjeseca, Osjetih moć boginje lova i mjeseca. Srce je promjenilo ritam.

Dijana Jelčić




nema je ne postoji

Oznake: pepeljasta svjetlost, mjesec, venera

- 08:58 - Komentari (30) - Isprintaj - #

ponedjeljak, 24.10.2016.

Maštanje i poezija tvari...





Od prijateljice, za rođendan, dobih anđela na dar, utjelovljeno vjerovanje u njegovu moć. Promatram ga. Oživio je izmišljaj u izmišljaju, odveo me u trinaesti eon, u imaginaciju njegova carstva. Maštanje je najljepši dio postojanja, to je onaj predivni svijet u kojem smijem i mogu i trebam biti samo ja u trenutku, ja u prošlosti i odsanjanoj budućnosti, ja u svijetu dohvatljive sreće.

PD Ouspensky piše: "Maštarenje je nešto što je potpuno suprotno “korisnim” mentalnim aktivnostima. Opservacija dejstva zamišljanja i maštarenja čini jedan važan dio samo-proučavanja."

Gaston Bachelard, matematičar, epistemolog i teoretičar poetske mašte jedini je mislilac koji je mogao i pristao da za modernog čovjeka izgradi mudrost kao uslov razumne sreće. Mudrost stečenu žrtvama i samoograničenjima, sa izbjegavanjem bolnih sudara sa zbiljom.

Gaston Bachelard, u svojoj knjizi "Voda i snovi, imaginacija materije" odabire četiri elementa: vatru, vodu, zemlju i zrak, da bi što bolje protumačio nastajanje i postojanje poetskih slika. Grci, koji su prethodili Sokratu, su u tim elementima vidjeli prapočela, a Bachelard je služeći se njima napisao metodološki kontekst za vlastito istraživanje poetike. Nadahnuto ih je imenovao "hormonima imaginacije". U svojoj knjizi je svakom elementu posvetio barem po jednu studiju.

U Borgesovim "izmišljajima" se susrećemo sa krhkom tvari tlapnje, ljepotom poetskog izraza i vrtoglavom zbiljom. On je sjedinjujući izmišljaje svojim djelom podigao verbalni spomenik životu, spomenik koji je trajniji od mjedi.


Poezija tvari je bit izmišljaja, pretakanje doživljaja u stih u kojem materija oživi i nježnošću riječi dodiruje naša osjetila. Poezija vode, vatre, zemlje zraka... slušam romor kapi, tišinu kamena, titraj lista u vjetru, šapat vatre i muk zemlje... tvar razumije, osjeća, pamti, posjeduje sjećanje, u njoj žive ti nježni čuvari vječnosti, u njenim kristalima je upisana povijest čovječanstva.





Uz anđela od prijateljice dobih i notes u koji mogu usputno zapisivati misli. U traganju za simbolom sreće osjećam anđeosku pjesmu, čujem tišinu i u notes zapisujem misao.
Tvoje ime se zrcali u kapljicama morskih valova i bjelini školjki, blješti u baršunu praskozorja i grli me svjetlošću koja se purpurom sutona spušta sa orkanskih visova neugasivih žudnji. Volim slova kojima izgovaram poeziju tvog postojanja u dubinama oceana svijesti, volim zdenac vremena iz kojeg istječe ljubav i širi se ravnicom trenutka. U titrajima tvog imena izgovorenog snagom rascvjetanih pupoljaka osjećam kupku sreće i milost postojanja u simfoniji boja. Utapljam se u tvom pogledu i slavim radost odkucaja srca ugnježđenog u zjenici oka vječnosti. Gledam tragove uspomena u riznici pamćenja i vidim naše nebo razasuto beskrajem kao baldahin nad krevetom od maslinova drveta. Osluškujem šum oceana i znam da je to zov delfina koji zlaćanom spiralom bezvremene melodije pozdravljaju tvoj dolazak, tvoje sidrenje u luci snova.

Čudesna je ova plava rapsodija koja me omata tkivom tvoga imena, čarobne su ove strune koje kapljicama pišu note o vrelu vremena i odnose me u vrtlog vretena našeg biverzuma. na zvor ljubavi u predvorju vječnosti.

Pokušavam razmaknuti nebo, razumjeti govor oblaka, slobodna preletjeti u beskraj, ubrzati vrijeme, zaustaviti odlaganje, zatvaranje očiju, uroniti u svjetlo koje ubija tminu, u svitanje mladog dana, u anđeoski svijet vječne sreće..

Dijana Jelčić







Oznake: maštanje, imaginacija, poezija tvari, sreća

- 08:38 - Komentari (32) - Isprintaj - #

nedjelja, 23.10.2016.

U labirintu...




Gdje je početak, a gdje kraj misaono-osjetilno- osjećajnog labirinta u kojem mnogi od nas nesvjesno godinama lutaju ne tražeći njegovo središte ili izlaz iz njega? Tisućljećima labirint skriva u sebi tajnu puta ka konačnom spasenju, u njegovom središtu se skriva izvor energije samouništenja i samoizlječenja.
U davnim vremenima su iz čovjekovog misaono- osjetilno- osjećajnog labirinta izrastale priče i postajale legende i mitovi koje pamtimo. Jedna od takvih legendi je priča o Arijadni i Teseju. Legenda nas uči da tko ne pronađe njegovo središte više nemože izaći iz njega. To je pravilo po kojem je izgrađen prvi labirint i do današnjih dana dokaz njegovog postojanja u nama samima. Dok lutamo pokrajnim putevima naše svijesti zaobilazimo istine i stvarne uzroke naših duševnih stanja.
misaono- osjećajni labirint






Orestija, optužnica nasljeđu,
na Aresovom brdu Areopag,
sudci, optužbe, užas.

Bježim od tragedija,
tražim sjaj umrlih zvijezda,
davna vjerovanja,
nedosanjane želje.

U sjećanjima moreuzi,
hridi, valovi uspomena.

Djetinje čežnje, jutrenja uz ognjište dobrote.

A onda, glad za snovima,
beskonačni razgovori,
sudovi, uvrede, nesporazumi.
Brojala sam proljeća
redala ogrlicu od crnih bisera
i voljela tvoje ludosti

U pijesku rasute boli
i tragovi koji nikamo ne vode
trinaest crnih bisera i
godine kojih nije ni bilo.

Osjećam da ništa ne osjećam!

Bog Sunca izranja
iz morskih dubina.

U sjaju zore susrećem zalutalu sebe,
koračam putem bijele svjetlosti,
labirintom mudrosti.

U akordima poezije oceana
zalutale ptice pronalaze svoje jato
i odlijeću u mlado jutro.

Dijana Jelčić




fotografije... Erik Johansson.

Oznake: labirint, paradoksi, život

- 08:38 - Komentari (18) - Isprintaj - #

subota, 22.10.2016.

Noćna leptirica...




Na zaslonu lampe na radnom stolu zalutala noćna leptirica miruje. Noćas je čuvala san, stražarila nad tišinom odaje u kojoj se odigravala nenapisana bajka, slikopis otrgnut iz galerije osjećajnih slika. Pokušavam se prisjetiti snene ljepote koja je nestajala navalom budnosti. Još snena zaustavljam misao, uranjam u ono veliko ništa, u konture koje u sebi kriju tkivo lijepih privida.

Leptirica slijeće na tipkovnicu. Skoro prozirna slići balerini, leprša od slova do slova, vršcima prstiju slijedim njen let.
Ispisala je riječ u kojoj se kriju sve riječi svijeta, riječ koja u svim jezicima znači isto, riječ koja je prožeta najtankoćutnijim mirisima, nepostojećim bojama, suptilnim zvucima, slatkim okusima.
To je riječ koja zaustavlja ratove, miri svjetove, liječi duševne boli, vida tjelesne rane, riječ izgovorena prije početka početaka, utkana u genom postojanja, osmišljena zvonima u katedralama, pretočena u glazbu, u poeziju, u romane, riječ nad riječima.
Iz radija se šire zvuci simfonijskog orkestra. Osluškujem Ravelov Bolero i ponavljam riječ. Izgovaram slovo po slovo, slijevam ih u cjelinu, rastačem u kapljice mirisa, razlijevam u aquarel nutarnjih boja, razbijam u tonove vječne melodije i osjećam njenu snagu. Da, osjećam, ljubav u sebi krije snagu svjetla nad svjetlima, ona je praiskra koja se krije u svakom čovjeku.

Uranjam u odaju nutarnjeg odjeka. Čujem sve jaću glasnoću bezriječja, a ritam uvijek isti. Osjećam moć Ravelovog sna o zagrljaju djelića u cjelinu postojanja.

Budim se, srce ritmom bolera budi tijelo.






Svanulo je bijelo jutro.




Oznake: Ravel, Bolero, ljubav

- 08:18 - Komentari (20) - Isprintaj - #

petak, 21.10.2016.

Ukoričen san...




Čitati najnoviju Dijaninu knjigu Mostovi pod kojima se budim..., znači sve dublje zalaziti u svjetlosni labirint. Ono što srce jest životu, to u biti Dijanina riječ nastoji biti poeziji. Srce ne odustaje od ljubavi, bez obzira bili mi u snu ili bili budni, bili ubojice ili sveci, starci ili djeca – srce naše ne odustaje od nas. A srce Dijanine ljubavi jest njezin dragi. Dijana je oko, a dragi sjaj oka. On je izvor, a Dijana je jeka. On je poezija i nadahnuće, a Dijana odsjaj toga nadahnuća. Zaštićena ljubavlju svojega dragoga Dijana se ćuti između duše i tijela, između svjetla i tame, između šutnje i Chopina.

Znajući da ljudsko srce i s premosnicom može osjećati i pisati stihove, njezina riječ teži biti bar atomom kozmičkog srca koje i vidljive i nevidljive svjetove na okupu drži i koje ništa zamijeniti ne može. Ćuteći se zaštićenom i voljenom u zagrljaju svojega životnoga izabranika, Dijana može sebi priuštiti luksuz one uzvišene Sokratove misli: Ljepši je zanos koji dolazi od bogova, nego li razbor koji dolazi od ljudi.

Iz takvoga sna pjesnikinju može probuditi samo miris kave i osmijeh njezinog voljenog. Ona je ovom zbirkom ukoričila svoj san.

U Zagrebu, 14. veljače 2014. Enes Kišević






Jednostavno ljubav.

"Sjećam se kako sam jednom trčao za tobom, za tom tvojom košuljom koja je lepršala na vjetru. Jednom sam prije mnogo godina pio iz čaše u koju je skliznuo tvoj lik i podrhtvao u njoj."

"Zašto mi danas recitiraš Sandberga?"

"Zato jer uvijek čujem tebe u glasu žena koje prolaze pored mene"

"Ja sam sinoć na terasi u glasu vjetra koji je razgovarao sa zvjezdama prepoznala tebe nasmijanog, tvoju vječno snenu sjenku u meni"

"Isprekidani odgovori mojih prisjećanja mi uvijek govore da živiš i da me tvoje lice gleda iz svakog ugla u gradu, da si prisutna u podnevnoj vrevi na ulcama, u gužvi na peronima, u metežu na areodromima, da si uvijek u meni"

"Kada osluškujem mjesec, prepoznajem tvoj lik u njemu, tebe u srebrnoj odori noći koja nas uvijek sjedinjuje. Tada mi se čini da si veliko srebreno jezero okruženo brezama i borovima koji mješaju svoju bjelinu i zelenilo sa zvijezdama u beskrajnom mraku neba"

"Mjesec i jezero su isprepleli svoje ruke pod mojim srcem i postali ljupka žena u lepršavoj košulji za kojom sam trčao."

"Tvoje ruke su vjetar koji miluje moje lice dok stojim na terasi i prepoznajem tvoje oči u beskrajnom mraku neba"

"Ti me čekaš u pod slojem mahovine i lišća nadohvat hrastovih ruku, spremna kao i uvijek da opet nekud otrčiš da bih slijedio u vjetru tvoju lepršavu košulju"

"Molim te govori dalje, govori mi jezikom Sandberga, da uvijek bude jednostavno ljubav "

"Danas znam zašto sam trčao da uhvatim tvoju lepršavu košulju, Ona je treperila u ritmu tvoga smjeha i govorila mi jednostavo ljubav."

Dijana Jelčić ... "Mostovi pod kojima se budim" 1987- 2007... zbirka prozno- poetskih tekstova.





fotka snimljena krajem listopada 2014 u knjižnici u Županji... naš vječni dijalog... jednostavno ljubav i hvala pjesniku koji je obilježio našu mladost... vjerovali smo mu... jer poezijom se izriće ono inače neizgovorljivo... i hvala Enesu, svjedoku mojih previranja, onog vremena koje nazivam olujom ruža i početka naših početaka prije ovoga ovdje i ovoga sada...
i hvala vama blogoprijatelji što čitate moje štivo... usrećujete me... :) .




Oznake: sjećanja, Mostovi pod kojima se budim, Carl Sandberg

- 12:00 - Komentari (20) - Isprintaj - #

četvrtak, 20.10.2016.

Preobražaj...





Lazur noći se pretakao u kukuljicu usnulog grada… tišinu je razbijao nepoznati ritam srca. Do tog trena bijah zatoćenica osobnog mraka. Promatrali smo zvjezdani obod na obzoru noći. Darovao si mi krijesnicu sletjelu na tvoj dlan.

Djelić Venerina sjaja se spustio u trenutak, pričinjalo mi se… i nije bio san… bilo je porinuće u sfere bezimenih osjećanja… u koloplet zatomjenih žudnji, u vrtlog zaboravljenih nemira.

Događala se promjena… preobražaj senzoričkog reljefa… osjetih utihnuće vrištečeg Kerbera na vratima sjećanja… dugo je stolovao pred tamom nedosanjanog sna.

Uveo si me u labirint prohujalog vremena, poveo koridorima pamćenja… sjetih se Orfeja… začuh zvuke njegove lire… vidjeh legendu u tvojim očima…

Kao da si čuo moje misli pogledao si u beskraj i šapnuo … koračaj iza mene, obećajem, neću se okretati… nasmiješila sam se… slijedila tvoju želju… oćutila titraje zlaćane spirale između tvog i mog neba…

Zavoljela sam nečujnu muziku sfera i tebe u vatri ukradenoj bogovima… zakoračila u oganj putenosti… u krstionicu osjećaja…

Onaj bezimeni plam na oltaru čežnji se rasplamsao u ognjilo čulnosti… krstih ga tvojim imenom…

Dijana Jelčić

Oznake: metamorfoza, krstionica, san, zbilja

- 06:26 - Komentari (32) - Isprintaj - #

srijeda, 19.10.2016.

Istoriječje sreće...




Smrt nije događaj u životu, smrt se ne doživljava.
Ako se pod vječnošću ne misli beskonačno trajanje vremena, nego nevremenitost, tada vječno živi onaj koji živi u sadašnjosti.
Naš život je isto tako beskrajan kao što je naše vidno polje bezgranično.
Vremenska besmrtnost čovjekove duše, to jest dakle njen vječni dalji život i poslije smrti, ne samo što nije ni na koji način zajamčen nego prije svega ta pretpostavka uopće ne pruža ono što se njome uvijek htjelo postići.
Ta zar se rješava neka zagonetka time što živim vječno?
Nije li taj vječni život isto tako zagonetan kao i sadašnji?

Rješenje zagonetke života u prostoru i vremenu leži izvan prostora i vremena.

Ludwig Wittgenstein







Zakoračili smo
u doba smiraja.

Pehar sa izvora se nije razbio.
Omamljuje me nektar tvoga govora.

Ljubav je to, rekoše mudraci.

Budi nas cvrkut ptica, svjetlost odnosi lazur noći,
daruje spokoj budnosti.

U potpalublju pamćenja, u arahnoidei uspomena
pohranjujemo stare vrijednosti.

Odustali smo od budućnosti,
bio bi to užas življenja.

Ljubav je nemir tišine i mir tvoga glasa.
Sada ga čujem ne čekajući sjećanja.

Volim tvoj zvuk asonanci,
pjev istih vokala, poeziju riječi,
tankoćutne tonove naših razgovora.

Volim pjesničke epifore,
ponavljajuće,
Kaštelanovo pojačavanje,
ljepote sna u zbilji.

Čujem u snu
Sanjam u snu
Vidim u snu...

Nestvarna je naša odaja, prepuna igre sunca i vode,
snova i tautologije sreće.

Dijana Jelčić ... "Nestvarno stvarni", Kultura snova, Zagreb, 2014




prva fotografija... hvala @More ljubavi

Oznake: vrijeme smiraja, tautologija sreće

- 07:37 - Komentari (30) - Isprintaj - #

utorak, 18.10.2016.

Teatar zatomljenih osjećaja...



Odrasla sam iza svjetla pozornice. Još kao mala djevojčica sam često s druge strane doživljavala čarobni svijet pjeska i pjene kazališne svakodnevice. Danas znam da sam imala sreću odrasti, sazrijeti, naučiti voljeti i živjeti u svijetu iza zrcala stvarnosti.
Na sceni oživjela uspomena,. Boalin teatar zatomljenih osjećaja, osjetih ključanje u kaležu sjećanja.

Na tvojim
glasnicama
dah smrti.
Bojala sam se.

Kako opisati
strunu
davne šutnje?

U konaku straha
umiraše ruže.

Nad tvojim čelom
nepoznate sjene.

Ubitačna tišina,
nesnosan muk,
u čahuri mrtvila
izdaja života.

U ovitku darak,
treći u zbroju
kerubina,
čuvara vrata
raja,
anđeo zahvale,
anđeo vatre
i
bjelji od snijega
anđeo spasenja.

Bljesak u oluji
tmine,
u srcu grč,
promjena ritma,
metanoja svijesti
i kraj
oročenog
vremena.

Pljesak publike.

Na tvom licu osmijeh.





Divno je bilo gledati te odbjeglog iz stvarnosti… vidjeti tvoj sjaj pod škrtim reflektorima … tvoje čudoriječje je svetilo vrijeme… na obroncima sutona je tutnjala Bernhardova snažna tekstualnost … začudna postojanost prolaznosti slave… čekanje u predklijetki nedosanjanog sna… u auli Talijina hrama… u šapatu nadanja jecaj… tiho opijelo moćnici umijetnikove nutrine… zaboravljen od zbilje na sceni je Sokratovom smrću umirao glumac… promatrala sam tvoje oči… u njima je živo kralj Lear… i glumac prognanik iz glumišta velegrada…

Tvoj glas je punio odaju... kao ognjilo patosa palio osjećanja... osjetih uzbuđenje… isto onako kao u dane prvih susreta… još uvijek osmišljavaš iluzije tankoćutnošću tvoga pogleda… još uvijek je divno osjećanje tvog misaonog zavlačenja u srce mene pustolovke tvojim sanjarijama… tragačice po usjeklinama godina oko tvojih usana…

Divna je ova nedodirujuća čulnost nevidljive niti koja nas sjednjuje svojim titrajima… još uvijek uspijevaš zaustaviti nalete sjevernog vjetra u uvalu naglog ljeta ovjekovječenog u ovome ovdje i ovome sada… još uvijek slijevaš suglasnike i samoglasnike u riječi koje za mene imaju drugačije značenje…

Oživljavaš elen vital često zaboravljen u Bergsonovoj filozofiji… u krležianskim dramama… u ovoj Bernhardovoj drami napisanoj za tebe… obogatio si je snagom tvoje postojanosti u kreativnom univerzumu… svijetom satkanim od struna umijeća umjetnosti…

Poslije salvi odživljene ljepote uranjam u zrno tišine, u ono majušno ništa u kojem je sve, sve boli, sve tuge, sva besvjesna stanja, svi titraji kreativnog uma i sreća i ljubav... poetika svakodnevice i ova slika u kojoj se zrcali to začudno zrno tišine, to začudno sve.






Oznake: veliki odlazak, zdenko Jelčić, Minetti, Bernhard Thomas

- 07:27 - Komentari (36) - Isprintaj - #

ponedjeljak, 17.10.2016.

Dogodilo se...



Tko je bila Anais Nin? Žena-mit, strastvena, karizmatična i originalna umjetnica ili, pak, poput Alme Mahler ili Dore Maar - tek fatalna muza muškim stvarateljima? U svakome slučaju, makar i nije dominirala njezina uloga spisateljice, svoje doba, prvu polovicu 20. stoljeća, obojala je vatrom, slaveći umjetnost i umjetnički svijet, slaveći sam život. Čak i u ratnome vihoru ili u vremenima kada je njegova sjena nadvijala sva područja, ostala je vjerna svome idealu, svojoj filozofiji: "Umjetnost je moja jedina religija"... napisala je Elzabeta Hristić u svom osvrtu na njenu knjigu Dnevnik vatre...






"To nije ludost nego puka kreacija u prostoru i samoći. To nije shizophrenija nego viđenje svijeta, grad obješen na nebu, ritam koji traži samoću... slika se počinje slikati otvorenim mrljama na platnu."

Anais Nin je bila žena koja je uspjela ugrabiti svoj san, beskompromisno. bez straha je palila vatre i vatrice, i pretakala ih u svoje opsežno djelo.

"...Ja sam jedino sposobna zbrajati život, dok tako prepun ne postane nepodnošljiv, odveć snažan, i raspršujem se u krizama histerije, u milijune komadića, zbog prevelike količine života... Prava je patnja živjeti u "unutrašnjosti života"... netko bi me morao učiniti nesvjesnom. Ubiti me. Učiniti me neosjetljivom, nemoćnom. Dijelovi mene morali bi umrijeti, ali ja sam sve dobro zaštitila od umiranja. Moj dnevnik ključa od života, preplavljen je stvarnošću, puca od topline"






Davne 1986 godine sam počela pisati dnevnik "Umijeće vremena", a dnevnici Anais Nin i njene knjige, njen petotomni serijal "Unutarnji gradovi", njena "Djeca albatrosa", njeno putovanje krajolicima duše: bez konkretne radnje, s mnoštvom pjesničkih slika su me pozivali da ugrabim moj san, da prestanem biti mučenica same sebe, da prestnem biti tek pustolov pred vratima vremena.

Dogodilo se onoga dana kada si mi laticama ruža kitio kosu, dogodilo se poslije oluje ruža, dogodilo se vjetrom i oblacima, dogodilo se suncem, dogodilo se nebeskim suzama, dogodilo se Erosovim znamenjem i Afroditinom snagom, dogodilo se da bi se dogodila ljubav.

Govorio si tišinom, a nebo je sviralo najljepšu sonatu od snova.
Voliš li me? Upitah bezglasno, upitah očima, srcem, dušom. Riječi podnose sve, podnose laž, podnose misao zamotanu u celofan pun blještećih zvijezdica i koriandola svih boja, riječi su ponekad kao ptice, dolete, prolete i ne ostavljaju za sobom trag.

Voliš li me? Glupog li pitanja, začuh odgovor u drhtaju srca. Osjetih plimu uzbuđenja, osjetih miris uzburkanog mora i pjenušavu kupku sreće u venama. Utopih se u tišini, u bezriječju sreće, u šutnji ljubavnog razgovora. Topovi u dubini duše su najavljivali rat prošlih dana i sretnog trenutka buđenja. Pomiri se sa prošlošću, začuh šapat nutrine, tihovanje vjernog komornika života.

Svijest je gorila sjećanjima, mirisala paljevinom dogorjelih latica neke davne sreće. Zaustavi bitku nepovjerenja i želja, zaustavi juriš sumnjičavih misli, zaustavi bujicu uspomena i uđi mirna u ovdje i sada, zakorači u trenutak jer biti u pravo vrijeme na pravom mjestu je znak umijeća življenja. Na obrocima svijesti i podsvijesti izroni osmijeh boje sna.

Tvoja ruka na mom ramenu, sunce je kretalo prema ljubičastom obzorju, a neka zalutala ptica je u kljunu donijela maslinovu grančicu. Završio je potop osjećanja osjećaja, pomislih gledajući svoje nasmiješeno lice u tvojim snenim očima. Dogodio se rat svjetova da bi se dogodila ljubav, pomislih osluškujući tišinu.

Dijana Jelčić

Oznake: Anais Nin, unutarnji gradovi, dnevnik vatre

- 08:00 - Komentari (34) - Isprintaj - #

nedjelja, 16.10.2016.

Predosjećaj...




Bila sam ranjiva,
otrovana dahom samotnice,
omamljena riječima bez odjeka,
izgovaranim na rubu nadanja,
u kaosu nepostojanja,
a onda izronih iz utrobe neosjećanja
i osjećajući sebe
osjetih njega.


Bio je bezimen,
bio je poeta moje snovitosti.
U škrinji mogućnosti začuh uzdah vjetra,
vidjeh, srcem odapet, let ptice,
u prevratu sjena oćutjeh srž vremena,
snagu davnog zenita, poeziju suza i
vjetrom zapisano ime.





Živio si u zemlji iz koje pisma nisu stizala, živio si daleko, jako daleko…nisu te mogla dotaknuti slova mojih osjećanja, niti zvuci mojih sonata… živio si sakriven od mojih nastojanja da na oltaru od snova zapalimo svijeću drevnih privida… misao me nosila… putovala sam Rimbaudovom pijanom lađom… činilo mi se da ne mogu dosegnuti puteve već polako zatamljelog sunca… bila sam tek jadno ljudsko rebro… jauk sebe same… bio si tek slika koju sakrivah u jučer, ostavljah u nekom prošlom trenutku… živio si u zemlji iz koje znakovi nisu dolazili, živio si iza zida kroz koje se nije naziralo četvrto sunce…

U razvalini vremena oćutih titraje Foucaultovog klatna... imaginaciju vrtloženja... presliku ludila i mudrosti… magični krug tajni… i uranjanje svjetlosti u podsvijest uma… osjetih pretakanje transcendentnog u iskustvo… spoznah snagu praznine što ispunjava vrijeme pokore… i postavih si pitanje… kako preživjeti u ovom zastrašujućem vremenu koje mi preostaje?...

Osluhnuh sutonsku puninu u koju se uvukla sumnja, prijeteća tmina neželjene tišine… začuh razdirući vrisak iskonskog jezika… nestajanje praznakovlja ljepote…

U bunilu slijedih ekliptiku sunca do nebeskog ekvatora… strahove povjeravah mjesečini, osamljena uranjah u carpaccio svitanja…

Živio si u uspomeni kao duga sjena koje se nisam mogla ili nisam željela osloboditi… bio si silueta ljepote, ponekad nezamisljiv, ali pričinjalo mi se da si u moje grudi, nekom nadanaravnom silom, stavio svoje srce… bio si Rimbaudov PREDOSJEĆAJ…


“U plav ljetnji suton, krenuću na staze,
Hoću, bockan žitom, da kroz nisku travu,
U njenoj svježini, moje noge gaze
I da vjetar kupa moju golu glavu.

Bez misli, bez riječi, pozvan od daljina,
S dušom, od ljubavi silne opijenom,
Na put ću poći, poput ciganina,
Kroz Prirodu - sretan kao s nekom ženom.”


Osjetih, čekaš me na početku priče… cjelina je više od sume njenih djelova… misao koja ujedinjuje sve pročitano, naučeno, zapamćeno, odsanjano u trenutak nadahnuća… sva osjećanja u doživljaj ljepote…

U jednom tajnovitom, neobjašnjivom, ali nezaboravnom trenutku, u vlaku koji me je nosio u zemlju iz koje pisma nisu stizala, oćutih titraje bila svemira… i vidjeh svoj osmijeh u tvojim očima...

Dijana Jelčić




prva fotografija... pozdrav suncu u Zadru... Jasna Marcelić

Oznake: Rimbaud, predosjećaj

- 08:18 - Komentari (19) - Isprintaj - #

subota, 15.10.2016.

Noć i dan...



Sinoć smo bili na večeri kod prijatelja. Deset vrsta sireva, švicarskih, francuskih, talijanskih, kruh od helde sa bademima, schwrzwalder kruh sa suhim voćem masline, grožđe, kriške jabuka i krušaka, malemelada od smokava(odlično paše uz tvrdi sir)... vino, konjak i jamnica...




Noć puna mjesečine i dobrog raspoloženja. slavili smo susret, prijateljstvo i nazdravljali dolazećoj ljepoti...





Volim sunoćavanja… i srce koje diše ritmom vremena… i nebo u odori lazurne ljepote i purpurne nježnosti… volim ga i onda kada ga oblaci pokušaju smanjiti… kada ga pretoče u golubinje sivilo ili bjelinu Johnathanove slobode… a kada se njegovim licem slijevaju suze svetoga Lovre tada se u meni rađaju želje, neostvarena htijenja, nedodirnute žudnje…

Volim noći u kojima padaju zvijezde… volim zlaćani trag bezbrojnih repatica i vjerujem u objavu uskrsnuća svih neostvarenih čežnji…

Kantova premisa, zvjezdano nebo nad nama i moralni zakon u nama… Platonove ideje pretočene u spoznaju vrijednosti… ideje koje oplemenjuju … kozmogonija uma iznjedrena iz vječnosti univerzuma… usidrena u oceanu snova… u trenutku spoznaje preobražena u ljubav… slivena u odkucaje srca i titraje svjesnosti… iskukičana u bijelu čipku kojom svjetlost kiti dan i zvjezdani dijadem koji blješti u kosi Noći… uzorita u svom trajanju… kao kaluđerica oplemenjuje žudnje za susretom… upletena u kovitlanje nebeskog vretena ona prede zlaćanu nit koja nas sjedinjuje s harmonijom krajolika…

Ljubav utkana u prostor i vrijeme… u čistinu beskraja, u staze koje nikamo ne vode… u nesanjani san… i sanjanu mudrosti uzavrelu titrajima neke davne boli…


Gledam kobaltnu noć punu mjesečine… poistovjećujem se s njom... postajem tragačica za dolazećim danom… to je filozofija nedohvatljivosti… fenomenologija neizbježne nedodirljivosti… prisjećam se legende o sokolici i vuku i prokletsva koje pobjediše vjerovanjem u ljubav…

Iščekujem tvoj dolazak na obroncima nemjerljivosti… nadam se kvantnom skoku sudbine… neizračunjivoj stvarnosti u kojoj će se Noć i Dan dotaknuti omamljeni zagrljajem Sunca i Mjesečine…

Dotaknuo si me pogledom koji se ne zaboravlja… zagrlio bjelinom svjetlosti i odnio u carstvo tišine… nebo se smiješilo poezijom suza… rađale su se nove zvijezde…

Da, ovo je bila noć u kojoj nisam spavala, samo sam sanjala.

Jutros su iz oceana sna izronile bijele ptice, promatram ih, zoblju zvijezde... rađa se mladi dan...


Dijana Jelčić







bajka o metamorfozama u sutonima i svitanjima... i trenutak kada dan postane noć, zagrljaj Sunca i Mjeseca... i ljubav kao moćnica vječnosti...

Oznake: večera, san, svitanje

- 08:18 - Komentari (24) - Isprintaj - #

petak, 14.10.2016.

Igra za sanjare...




Postoji mjesto gdje ljubav počinje i mjesto gdje ljubav prestaje postoji dodir dvije ruke koji se opire svim rečenicama, postoji mjesto gdje ljubav počinje i mjesto gdje ljubav prestaje, a ljubav ne traži ništa.
Postoji pogled što bukti kao veliko vitlejemsko ognjište
"il mala acetilenska lampa zelenog sjaja...

Postoje jednostavna i bezbrižna tepanja
čudesna ko velika okuka Misisipija.

Ruke, oči, tepanja-
pomoću njih se ljubav bori i gradi.

Postoje cipele koje ljubav nosi
i njen dolazak je tajna.

Postoje tumačenja ljubavi na svim jezicima
i nije nađeno ni jedno mudrije od ovog:

Postoji mjesto gdje ljubav počinje i mjesto
gdje ljubav prestaje-a ljubav ne traži ništa...

Carl Sandberg







Promatram mađioničara i njegov šešir,
sav u crnom iluzionist, njegove ruke
kriju snove na dlanovima.

To je igra za sanjare,
iluzija oslikana na zaslonu svjesti,
Pigmalionov učinak utkan u san.

Kako dolazi ljubav?
Pomaže li
vještina na kartama
ili igra kockicama,
govorljivost ili dobar utisak?

Što uopće pomaže da se dvoje sretnu? Može li se govoriti o pomoći kada se dvoje sretnu?

Zaboravimo sve što drugi govore,
zaboravimo sve što smo ikada čuli o ljubavi.

Tuđe riječi su samo preplanulost od ljetnog sunca
ili rumenilo od zimskog vjetra
ili dobro napravljena frizura
ili kupljena haljina.

Ljubav dolazi iznutra,
kada srce promjeni ritam,
kada zadrhte ruke,
kada otkažu noge.

Ljubav je med na usnama,
trag soli na tijelu,
uzburkano i mirno more
tihi ocean pun kapljica sna.

Postoji li ključ za ljubav?
Je li to strast, mudrost ili tananost želje?

Sve zajedno
uz titraje svijeća i miris ruža
ljubav daje i uzima,
ljubav su uspomene,
sjećanja na pješčane plaže,
trg cvijeća,
nedelje u kojima se ne radi ništa,
ponedeljci koje ne želimo,
nesnosne glavobolje pred kišu,
neplačeni računi,
nekupljeni željeni auto,
nedobivena biserna ogrlica...

Ljubav dolazi iznutra,
u kapljicama znoja,
u onom ti i ja,
u paru odgovora,
u ljubičastom sutonu,
u carpaccio svitanju,
u isprepletenim urezanim srcima na drvetu,
u buketu poljskog cvijeća,
u zagrljaju, u poljupcu
koji ostavlja snove na usnama.

Nezvana ili zvana? Kako dolazi ljubav?

Kao nepozvani gost na slavlju osjetila,
kao svitanje u kojem počinje san,
kao tračak sunca u plavičastoj magli,
kao zlaćani oblak nad planinom svijesti,
oblak koji se uvlači
u korake, u dlanove, u lice, oči.

Samo iznutra se sanja i
ljubav dolazi i ostaje
kao osjećaj, san, prostor, vrijeme, život.


Dijana Jelčić


Oznake: Carl Sandberg, iluzija, ljubav

- 07:07 - Komentari (38) - Isprintaj - #

četvrtak, 13.10.2016.

Život, ljubav, poezija...




Na horizontu snova,
tamo gdje želje razbijaju tišinu
neka zalutala barka
spusti jedra na pješćanom žalu vjerovanja.
Ruke mjesečine raspletoše kose
anđeoskog sjaja,
a nebesko glazbalo
dotknuto Neptunovom rukom
zatreperi simfonijom mora.





Ti ne znaš kako izgleda soba u kojoj te volim,
ne znaš s kojeg prozora
u noćima kao ova pozdravljam
tvoju zvijezdu
i tvoj put k meni,
ti nikada nisi shvatio
da je ljubav tu oko nas
u mirisu sna koji smo
rastavljeni
prestali sanjati.

Mi nikada nismo imali vremena u nepokretnim nedeljnim jutrima uživati u kavi i mrvicama između jastuka i plahte, nikada nismo pili šampanjac još ošamućeni od noći pune nježnosti.

Mi nismo znali željama pokloniti život, nismo znali voljeti trenutak, nismo uspjeli preživjeti oluju ruža, a željeli smo beskonačnost, vječnost i neuništivost sna.






Umijeće, stvaralaštvo izrasta iz iskrica svjetla koje se pale u našim glavama. Platon je te iskrice nazvao idejama i predao nam u nasljedstvo mogućnost da ih uistinu sami u našem misaonom umu palimo. Misao je materijalizirana emocija koja postaje osjećaj koji pamtimo. Tako osjećaji postaju slike koje se slažu u našem sjećanju i mi se ulazeći u labirint svojih zrcalnih neurona susrećemo sa našim prošlim stanjima, sa proživljenim događajima odigranim scenama.

Željeli smo ljubav
raskomadati na komadiće.
Željeljeli smo biti jaki, neosjetljivi
površni.
Borili smo se protiv suza,
protiv nježnosti,
protiv snova...
Ispod tuša zaboravljali dodire,
ispirali tragove, gorčinu i bol.
Željeli smo ljubav rastrgati u komadiće,
a nismo osjetili da
uništavamo sebe.

Zato danas,
na rubu mladosti,
na krhotinama neostvarenih želja
darujmo ljubavi još jednu šansu.


U našoj glavi se odigrava velika gala predstava koju nazivamo život i ne spoznavajući to često postajemo statisti u vlastitom življenju.
Dobra misao je lijek protiv nesretnih i bolnih stanja našega tijela, ona nas usmjerava i brani od nas samih. Misao je sjećanje, mostovi pod kojima se budimo, misao je slika puna ukusa, zvukova, boja i mirisa, misaona slika koja uvijek iznova u nama budi lijepe uspomene. Misao je ponekad i predivan san koji budni sanjamo, divna slika u galeriji pamćenja.





Prolazila je ovim ljubičastim poljima, danima, tjednima, godinama, desetljećima. Vraćala se izvoru da sazna odakle dolazi ljepota. Sve je uvijek bilo isto, bez boje, bez mirisa, bez uzbuđenja, sve je ostajalo nepromijenjeno.
Ili joj se to samo činilo?
Vjetar joj dotaknu obraz, obrisa kristale tuge sa zaleđenog lica, zmrsi utegnutu kosu i donese miris jednog davnog sna.
Smije li dotaknut stare snove?
Kako dotaknuti ono što je već davno zaboravila sanjati?
Tajna prošlog vremena.
Pokušava se sjetiti, ali ova noć je jača od uspomena. Jedno divno dugo toplo ljeto budi mirise lavande i sna. Žena zagrli vjetar i osjeti širinu ljepote i sve tajne svijeta kao nježnost boje, kao miris lavande, kao vječnu istinu u ljepoti sna.

Jučer je sve bilo mrtvo i nepokretno, a ona noćas osjeća ljepotu mirisa, lavanda i jedno davno dugo toplo ljeto doploviše čudesnom rijekom sjećanja u ovaj trenutak buđenja u snu. Iznenada slobodna, izrasta iznad tuge i zle sudbine vremena pomilova lavandino polje, rastrga korotu i poletje sa lastavicama u zagrljaj ljepote.
Želja se prosu opustjelim srcem. Noć bez sna postade san njenoga života, noć boje lavande, noć puna mirisa ljepote, a ona budna, neumorna, svijesna svih onih izgubljenih, neprospavanih, neodživljenih.

Sve što je nekada bio umor bjeg od nje same, bjeg od trenutka sve to se odjednom pretvorilo u život. Miris lavande mrvi nepostojanje. Žena udahnu novi san, njen san, lijepi san, ljubičasti san. Oživjela ljepotom jedne nove istine o životu, ona u mirisu lavande i ljepoti sna, osjeća od kuda dolazi ljepota.


Opusti se,
zavoli dan u kojem se budiš,
zavoli misli i sjećanja,
dozvoli srcu da diše...

Onda ćeš znati
odakle dolazi ljepota
i da li je moj glas
prošlost koju želiš zaboraviti...



Dijana Jelčić- Starčević... „Odakle dolazi ljepota“ zbirka pjesama, Zagreb, 1987.

Dijana Jelčić ... „Umijeće svakodnevnog pokreta“ Kapitol, Zagreb, 2006.

Oznake: odakle doazi ljepota, umijeće svakodnevnog pokreta

- 07:27 - Komentari (18) - Isprintaj - #

srijeda, 12.10.2016.

Trijas sreće...






Slićno ovom triptihonu ispred našeg prozora se širi panorama jesenjih boja... beskrajna tišina, slika iznjedrena iz neiscrpnog izvorišta ljepote…

Odmak od stvarnosti?

Ne, nisam se izuzela iz svitanja mladog dana… nisam se odvojila od svakodnevnog uskrsnuća u zbilju… tu sam, na dverima svakodnevice… na početku početka… uvijek spremna na izazove dolazećih trenutaka… osjećam se kao junakinja stiha...


Ja sam gospodarica rata
Ja sam gospodarica groma
Ja smirujem i podižem more
Ja sam u zrakama sunca
Ja pomažem suncu u njegovom hodu
Ono što mi se čini dobrim, to se događa
Sve se oblikuje prema meni
Ja oslobađam okovane lancima
(Vergilije)


Volim kristalno jasnu sliku jutrenja, volim bljesak svitanja u zjenici budnog oka, volim snagu te tajanstvene dimezije koja se nečujna ovija oko mene. Uzdiže me iznad tragičnog trijasa, pobjeđujem patnju, bol i smrt.

Noć je bila plodna snovima…da, osjećam se dobro u ovitku lazurene snovitosti… ali znatiželjna sam… još uvijek… i još uvijek više volim ovitak svitanja iz kojeg se rađa iznenađajuća stvarnost… život tako jednostavan i lijep…

Noć će se u nijansi nepromjenjivosti kao Eho, kao Narcisova legendarna ljubavnica, ponovo objaviti kada u vjetar sunoćja sretna izgovorim riječi zahvale… kada se sretna oprostim od danje svjetlosti… kada začujem tankoćutno čudoriječje sna dotitralo sa tvojih usana…





Hvala ti na ljepoti ovog dana... i kada ti sretna odgovorim...

Volim te u svitanju, zenitu i sutonu... volim te u trojstvu vječnosti...

Smješiš se mom mudrovanju izgovarajući ... u trijadi vječnosti svjedočanstvo osjećanja, teza, antiteza, sinteza, da, sinteza ili hipoteza, teza, istina.

Da, tri sekunde istine… ovaj trenutak... istinsko vrijeme darovano nam postankom… triptihon magije, čudesnosti i vjerovanja u kojoj se događa život, ljubav i san… trijas sreće.


Dijana Jelčić



Oznake: triptihon, trijas trojstvo

- 07:17 - Komentari (27) - Isprintaj - #

utorak, 11.10.2016.

Dobih knjigu na dar...



U Borgesovom vrtu razgranatih staza nelineranost vremena. U razigranim fraktalima osjećam lepet leptirovih krila i nastajanje uragana, u geometriji svemira naslućujem pregršt mogućnosti. Odlučujem se istovremeno za sve.




U buketu ruža, govor cvijeća i miris vječnosti, utkane uspomene,
bilo ih osamnaest i budućnost u celofanu, borba protiv navika,
danas utrostručene sa dodatkom trinaest godina zrelosti.

Danas živim nastajanje različitih budućnosti,
množe se, granaju u beskonačnost
i zgušnjavaju u točku Alef.

Osjećam višestrukost postojanja,
umnožavanje razina ljubavne čežnje
i artificijelnost fikcije i stvarnosti.

Bježim od fikcija, od izmišljenih priča.

U vrtlogu anthosa i logosa tražim središte,
nepobitnu istinu o prazagrljaju
iz kojeg se rodio svijet.

U cjelini ljubavnog čina pojedinosti nestaju,
mješaju se mirisi, zvuci, okusi, boje.

Uranjam u strukturu kaosa.

Bestjelesna sam.
Osjećajnost sama sebe ispisuje u dubini
tvoga pogleda.

Doživjeh pročišćenje nutrine,
zagrljaj duše i materije
i
sigurnost povratka
u budnost.

Tu si... nestvarno stvaran u nepobitnoj zbilji.

Dijana Jelčić ... "Nestvarno stvarni"... zbirka pjesama... KULTURA snova, Zagreb, 2014.




Oznake: vrijeme sazrijevanja

- 08:00 - Komentari (40) - Isprintaj - #

ponedjeljak, 10.10.2016.

Nenapisana i napisana pjesma...






Čekala sam te izvan vremena,
na nebu punom noći susretah
čuvaricu tuge.

Sjećam se, crtah tvoj lik u pjesku,
pjena ga oblikovaše u biser.

Vjerovah u iluziju, u bljesak na zaslonu želje.
Bio si stvaran u nestvarnoj zbilji.
ćutih te u mjericama tankoćutnih nemira,
u poetici sanja, u zrnu srca, u kutku pogleda

Na pročelju svitanja odgonetah tajnu
moje odsutnosti iz trajanja,
uzroke isplakanih suza,
uzroke zavaravanja.

Na obzoru ucrtan krug,
savršenstvo prostora,
usnuli anđeo čuvar,
i ljestve prema vječnosti.

Hladnoća na dlanovima,
akordi nijeme pjesme,
tvoja prisutnost
dotaknu nepomičnost vremena.

U vrtlogu nastajanja čovjeka
vidjeh knjižara
i goruću knjižnicu.
Aleksandrija spava,
a drevni spisi nestaju.

Vidljivost prekorači granicu
horizonta,
pretočio se u želje.

Sunce na Levantu,
u tvojim očima istina,
u kovitlanju trenutaka
oćutih lepotu vječnosti.

Čekala sam te izvan vremena,
susrela te u nenapisanoj pjesmi.






Onda napisah pjesmu


U tišini prapočetka
struna dolutala
iz nevidljive
ljepote
uranja u veliko
ništa..

U zjenici svemira
ples ne boja,
bijelo crna
ljepota praprostora.

San zaustavljen
u vremenu.

Ti si bog sunca,
daruješ mi
tišinu svetišta
i vatru postanka.

Odvodiš me na
na žetvu plodova
apolonske zbilje
i dionizijski snova.

Zajedno uronismo u vrijeme
izvan vremena.

Dijana Jelčić... „Nestvarno stvarni“ Kultura snova, Zagreb, 2014


Oznake: nenapisana pjesma, napisana pjesma

- 07:17 - Komentari (32) - Isprintaj - #

nedjelja, 09.10.2016.

Mi djeca trenutka...





''Odrastajući mislimo da bajka i igra pripadaju djetinjstvu... a bajka i igra su naš život... ponekada to nazivamo i osjećamo drugačije, ali upravo to govori da je posrijedi istost... dijete se igrajući radi, a bajka je njegova istina...."... tako nekako nas Friedrich Nietzsche poziva u spoznaju zrelosti... slijedih njegovu misao...





mi nekad




Mi smo djeca vremena. Zaustavismo se pred ispovjedaonicom nutrina… razgolićili smo tajnu sakramenta obraćenja, pokore i oproštaja…

jesmo li griješili?
jesmo!

Prošli smo križni put bez težine križa… nismo bili kamenovani jer je oprost titrao u davno izgovorenoj istini… bezgriješnost je utopija… igrajući se dotaknuli smo obod nevidljive kružnice… osjetili prostornost ljepote… vrijeme je bilo nebitno… jednostavno smo postojali…

Kiša koja je četrdet dana padal prestade... pučina, obala oceana sna, purpur neba TI...
Na tvom licu se zrcalilo sunce… u dubini tvog pogleda oćutih bdijenje dobrote… u dubini sebe ključanje bezimenog osjećanja… u vrtlogu trenutka uskovitlanost tišine… i bezbroj neizgovorenih pitanja… i niti jedan odgovor… bili su nevažni…

Zlatna hostija je klizila grlom nutarnjeg svemira… uranjala u bitak vjerovanja… drevni san se ostvarivao zbiljom… u milostivosti privida prepoznah obličje sreće… ti si bio tu i to je bilo dobro…

Sunoćavanje je krenulo ka svitanju… noć se kotrljala nebom iznad nas… ponoćni kobalt se pretakao u lazur zore… u svetosti bezimenog osjećanja osjetih snagu suočavanja sa tajnom… u njenoj nagosti vidjeh sebe smanjenu do planetarnih fikcija… sebe titrajuću strunu u irisu tvojih očiju…

Pružio si mi šoljicu prvojutarnje kave… darovao miris prisnosti… i svjedočanstvo sakaramenta vjernosti… divno se buditi u ovitku tvoje bliskosti…

Na prozoru rođendanski buket ruža, prisjećam se kraja potopa, trenutka u kojem izgovorih...

Vrijeme oluje ruža si pretočio u osjećaj lahoraste miline...

traje još uvijek...

Dijana Jelčić







Oznake: mi, vrijeme, trenutak

- 08:08 - Komentari (24) - Isprintaj - #

subota, 08.10.2016.

Sretni ljudi...



Rekli su mi da sretni ljudi nemaju prošlost i ja im nisam vjerovala.
Rekli su mi da se tek pucanjem srca, srcem u koroti za nekim osjećajem,
poželi pričati o sebi i ja im nisam vjerovala.

Staviti srce na dlan, pred oči neosjetljivih je gore od samoubojstva, mislila sam.
Otkriti dobro skrivani ožiljak je priznanje slabosti, neke davno zaboravljene tuge, neke zalječene boli.

Zalječene boli?

Upitah se i osjetih sumnju u moje vjerovanje.
Možda to ipak nešto znači?

Da, znači, znači suočiti se sa suncem, dozvoliti mu da prži sjećanja,
da zaboli misli, da zagrije osjećanja, a onda u toj toplini postojanja iznenada osjetiti da si slobodan, beskrajno slobodan.

Slobodan čovjek drži glavu među kopljima vječne svjetlosti.
Usudimo se samo za tren izaći iz mraka vječite laži prema sebi samome. Tek tada ćemo osjetiti da nam je srce ispunilo obećanje i da je krv čista i toga trena možemo krenuti među ljude čistih ruku, čistih za dnevnik toga dana i za kroniku onih što slijede.

Stajala sam tako dugo na žalu velikog mora,
na mjestu sjedinjenja dana i noći,
tamo gdje je neka, do tada nepoznata,
snaga pokretala plimu i oseku.
Pod zvijezdama umrtvljena
više nisam razlikovala dan od noći,
zaboravila sam sunce,
mjesec se skrio,
nisam vidjela Večernjicu ni Danicu,
ni Oriona ni Velikog Medvjeda,

a onda iznenada primjetih sirotinju,
sirotinju strpljivu do zvijezda i
osjetih plimu vlastite prošlosti.
Nesretni ljudi imaju prošlost,
prisjetih se davno rečenog.

I šapnuh zvjezdma,
čovjek živi samo jednom,
oči neba mi odgovoriše treptajima.
Tada šapnuh u vjetar pitajući sebe,
koliko se može kad se stvarno voli.
Tišina zagrli moje misli,
zapitah tišinu

Što je ljubav?

U meni i oko mene muk,
zvijezde šute,
vjetar se skrio u
beskraju već zaboravljenog sna.
Tišina koja ledi krv
nije ona tišna
koju sam željela slušati.
Zatvorih oči, da ne gledaju i
uši da ne slušaju
tišinu uspavanih osjetila i umrlih osjećaja.

"Odrasti do djeteta i onda ćeš znati suosjećati, onda ćeš naučiti biti sretna i nesretna s onim koga voliš"..........začuh simfoniju davnog sna.

To bijaše treptaj istine,
trenutak prividnog mira u
kojem mi sudbina
pokloni zvijezdu,
zvijezdu na kojoj vrijeme ne teče i
sunce nikada ne zalazi,
u meni prestade noć
moj put,
do tada tamnica od zraka, vatre i pjene,
ponovo progovori snom.
Začuh glasove i
prisjetih se izgubljenih zvijezda.
Velika samoća sazdana
od prolaznih trenutaka
ugasnu zorom buđenja,
osjetih dlanove neba
kao ljepotu i kao mir.

Otvorih oči!
Novi dan zasja suncem i ja
uzdignuh glavu
među koplja vječne svjetlosti,
osjetih trenutak,
živim trenutak,
moj trenutak kao da sljedeći
nikada neće doći.

Da, tada više nije važno hoće li sljedeći doći, ni ono uvijek nepoznato sutra nije važno, ni smjena dana i noći, ni smjena godišnjih doba više nije važna. Desetljeća, stoljeća, tisućljeća, eoni sve je skupljeno u tom trenutku sreće na planeti na kojoj sunce nikada ne zalazi.

Taj trenutak u meni još uvijek traje, čuvam ga i branim kao sakrament i
danas doista vjerujem

Sretan čovjek ima lijepa sjećanja, ali nema prošlosti, a budućnost?

O budućnosti ću razmišljati tek sutra !

Dijana Jelčić




i sjetih se ove pjeme...


i ovog davnog teksta... da, poezija uspomena daruje snovitost zbilji... živimo je...

Sretni ljudi

Oznake: prošlost, budućnost, sjećanja

- 07:27 - Komentari (46) - Isprintaj - #

petak, 07.10.2016.

Ljubav, vrijeme i oluja ruža...





Na prozoru dnevne sobe promatram, jučer mi darovan, buket ruža... bude se sjećanja... pričinja mi se, čujem njihov govor... titraju slike prohujalog vremena... stoljeća se redaju, godišnja doba oblaće i skidaju haljine s drveća, jedino ruže mirišu uvijek istim pupoljcima.

Danas zaustavih vrtlog i trenutak pređe u purpur jutrenja.

Udišem ljubav i srce titra poezijom, vraća me u san. Osluhnuh što mi srce poručuje svojim sjećanjima.
Kreni u potragu za izgubljenim vremenom, oživi ga u sebi i u meni šapuće mi srce.
Slike davno zaboravljene oživješe ovim divnim snom u ovoj čudesnoj oluji sjećanja i ruža. Mnogi trenutci iz prošlosti su zauvjek ocrtani znakovima i svjedoće snagu našeg proteklog vremena.

Slike velikih majstora, koje pamtim iz monografija, muzeja i galerija žive u meni bojama i trenutkom nastajanja. Davne melodije postaju tonovi novog sna, a veliko more neubranih ruža me mirisom i vjetrom poziva... uđi u jedrenjak vremena, nositi će te pučinom života.

Osjećam, sve što se oko mene događa prepoznajem samo u sebi samoj i spoznajem, ja nisam jedno jedino biće, nego kolona bića u kojoj je iz trenutka u trenutak bilo strastvenih, zaljubljenih, umornih, tužnih, sretnih, nesigurnih i odlučnih.

Ja sam samo jedna nit u klupku vremena, snažna nit u kojoj su sjedinjeni svi već skoro zaboravljeni osjećaji prošlosti.
U ovom trenutku gledam srcem. Sjedinjuju se stari i naizgled novi osjećaji. Tu u dubini sebe same ritmom odkucaja srca, u načeli vremena koje nazvah olujom ruža, spoznajem... sve se ponavlja, pa iako se naizgled mijenja, to što vidim i osjećam u ovom titraju zjenica je građevina mojega odživljenog života.

Veliki graditelj njen arhitek, je Vrijeme, pisano velikim slovom.
Spoznajem tog nestalnog i svojeglavog Boga i uspijevam oživjeti, utjeloviti sjećanja iz vremena oluje ruža i osjećam, da, osjećam... ja ovim sretnim trenutkom istinske spoznaje živim svoju istinu o životu.

Grlim tog svojeglavog Boga, kitim mu čelo laticama ruža, šapućem poeziju vremenu, ne dozvoljavam mu proždiranje sjećanja na prohulalo vrijeme, na ljepotu prvih sastanaka, zatvaram ga u srce tamo gdje ostaju sva lijepa sijećanja.

Zatvorite vrijeme u srce, tu ćete ga osjećati svakim njegovim titrajem... vjerujte mi vrijeme je sjećanje i kada nas napusti prepušteni smo zaboravu...

Sinoć se zahvalih prijateljima na gozbi osjetila... izgovorih zdravicu svakom mladom danu u kojem se rađamo drugačiji, a ipak isti... mi sa buketom godina u zrcalu trenutka...

Sretno nam bilo dragi prijatelji !!!

Dijana Jelčić


Oznake: vrijeme, ruže, ljubav, rođendan

- 11:51 - Komentari (30) - Isprintaj - #

četvrtak, 06.10.2016.

Još jedna u nizu...



Promatram kako se sunce i mjesec dodiruju ljepotom boje vjenčanice kojom svjetlost kiti mladi dan. Grle se svjetlo i tmina. Veliki oblak se, kao svileni baldahin, nadvio nad jesenje jutro. Slutim ljepotu vječne tajne upisane na tabuli smaragdini i spoznajem besmislenost pitanja.

Krije li se u njemu tajna početka sna koji budna sanjam?

Bespotrebnost traganja za nedohvatnim daljinama praiskona. Ja sam nemirni sanjar na ovozemaljskim stazama, u meni se sjednjuju esse essentiale i esse existentiale.
Odgovor u kojem se ugnijezdio smisao života, priznanje dvaju aspekata iz kojih je izrastala filozofija egzstencijalizma, ideologija svjesnog življenja apsurda.
U sumi prohujalih godina se ogleda zrelost, ljubav i sreća. Preživjeli smo Scilu i Haribdu, izranjali sretni iz prividnog potonuća sreće. Osmijeh na tvom licu mi odaje esenciju ovog egzistencijalnog trenutka.

Tvoje oči su zrcala u kojima se ogleda istina. Sudbonosna godina se slijeva u prošlost. Tek načeta stvarnost izranja iz dubine tvog pogleda. Mi smo simbioti utkani u lice vremena. Grliš me. Korak do sna traje izričajem duše. Čujem bezglasje tvojih metafora utkanih u misli koje postaju putokaz ka svitanju. Moja sloboda je u vjetru tvoga osmjeha. Tažim žeđ na izvoru tvoje sreće, hranim se manom tvoga neba. Sretna sam. Daruj mi novo ime. Krsti me imenom tvoje ljubavi!

Sva čuda svijeta se zgusnuše u jedan jedini tren. U susretu naših očiju vidim tebe u tebi, kodeks života, to znamenje mojih koraka ka tebi i tvojih ka meni. U slijevanju naših pogleda se ogleda dogovor i beščujna odluka. Budimo drugačiji od drugih, jer mi nismo tek neki, ne dozvolimo monotoniji, ne dozvolimo kolotečini, ne dozvolimo strahovima da nas zaraze. Izrastimo iznad zidova u kojima je život prevara, a vrijeme rob!

Vidjeh sunčano čudo u Fatimi, Marijino čudo u Lurdu i Međugorju, sjaj istinskog postojanja u okrutnoj zbilji života. U beskrajnom moru životnih promjenjljivosti, oćutih postojanje onog čvrstog, nepokretnog otoka naše životne srži. Uronih u onaj dio atoma koji je stvarno nedjeljiv, onaj dio mene koji svojim titrajima stvara simfoniju ljubavi koju tek srcem čujem. Sve naizgled miruje. Načeta godina se zrcali u kaleidoskopu trenutka. Iskre boje prolaznosti u kojima se ogledamo mi obličjem stariji, a dušom uvijek isti.

Mi danas djelimo tajne kao nekada ručak u studenskoj menzi.
Jesi li gladna?
Ne, volim te!!

Tamo gdje riječi prestaju, gdje postaju nepotrebne, tamo gdje stvarnost tišinom u nama raste, tamo, samo tamo u beskraju sna ljubav dokazuje nedokazljivo postojanje božje iskre u tkivu vječnosti.


Dijana Jelčić


Oznake: poezija uspomena daruje snovitost zbilji

- 08:28 - Komentari (50) - Isprintaj - #

srijeda, 05.10.2016.

Probranica godina...




Zadrhtalo je vrijeme. Na dlanu vječnosti šumi stručak vjetra i donosi sjećanje na djetinjstvo.
Iz crno bijele fotografije me promatra djevojčica dolutala u ovaj trenutak... osjećam njenu sreću... u svijesti šumi more i glas djedovih mudrosti.

Čujem priče o Dijaninu gaju, o svetoj šumi u drevnoj Italiji... stihove Vergilijeve epske poeme Eneide… o posjedovanju zlatne grane… misli iz ekloge u kojoj najavljuje dolazak ljubavi… između onda i sada se zapalilo nebo poezijom suza i pjesmama mjesečini... bdijenjem čuvarice Lunina hrama i vizijama snovitih obzora... vedrina i živost se pretakala u radost susreta i suočavanja sa istinama… Između onda i sada se razbuktalo nebo, u duši prohujale metafizičke oluje.

Izazov irisa i tisuće vizija, slijevaju se u snovite obzore. U vlatima trave šapat praotaca, kroz prizmu razlomljenih osjećanja, iz prizme osjećanja, izranjaš ti, posljednji u slijedu privida, prvi u zrcalu zbilje.

Sjaj tvog pogleda je obasjao oltar snovida, svetištem je odzvanjala jesenja sonata. Zastidio se Mjesec i sakrio lice u ovitak lazurnog neba. Jedna zvjezda je padom dotakla tišinu. Rodila se ljubav.
Iz davne probranice je izronila objava dolaska zlatnog doba… našeg.. traje trenucima, slijedom lijepih događanja.

Redaju se godine, slavili smo rođendane, promovirali knjige, bili sudionici sreće prijatelja, djelili našu s njima...

Danas jesen tihuje u meni, dan pred 67- i rođendan, osjećam dolazak poezije kapi i prebirem probranicom godina.

Znam, umrli bi da se nismo sreli.

Dijana Jelčić




Oznake: Vergilije, ekloge, jesen

- 08:08 - Komentari (30) - Isprintaj - #

utorak, 04.10.2016.

Tamo naučih slušati tišinu...



Rodio se pitom na obali zelene rijeke
između kamenjara i močvare i kao da je u tom vrućem ljetnom danu
udahnuvši neukrotivost zatvorio blagost u izvore snage.
Izrastao iznad velegrada, u kojem je zaokružio intelektualno nasljedstvo,
sluša šutnju asfalta i voli tužne vrbe u čijim krošnjama pjevaju ptice njegove mladosti.
S licem na kojem, ne godine, nego osmijeh ostavlja trag i sadi neprolaznost u zajedništvo.
Život otvoren do labirinta njegove osobnosti kojom on prima ljubav i uzvraća nježnost.

Imam li hrabrosti zakoračiti u tajnovitost tišine iza koje su skriveni izvori ponornice?

Stajali smo na ušću, tamo gdje rijeka svojom širinom skriva ljepotu svojih obala.
Poželjeh dotaknuti izvor. Nebo je bilo puno zvijezda,
a južni vjetar nam je dodirivao lica, mješao glasove, budio uspavana srca.
Voljeli smo vrijeme i lutali mlječnom stazom do Siriusa.

On je želio da se sve događa u treptajima oka i odkucajima srca, bez prošlosti i budućnosti.
Poklonio mi je svoje snove i naučio me osjećati osjećaje.
U treptajima oka osjetih da je ljubav sreća i sloboda.
Udahnuh tišinu i začuh zov divljine, ostadoh blaga u snovima ali jaka u odlukama.
Zakoračih u rapsodiju jesenjih boja, osluhnuh pjesmu vilenjaka koji tonove snova preobražavaju u život,
napustih dolinu zelene rijeke noseći ljubav u svilenom zavežljaju duše.

U ljubičastim sutonima budimo nutarnjeg rapsoda. On nam jednostavnošču epskih pjesama pjeva o ljubavi.

Ljubav je kad jedan čovjek
ljubav je kad jedna ....
ljubav je kad .....
ljubav je,
jednostavno ljubav

U njegovom zagrljaju osjetih da je ljubav važnija od želje da budem voljena. Oslobodih se straha od njenog gubitka, oćutih njenu snagu u vrulji strasti, u ponornicama žudnji, u fontani čežnji.
Zasjala je u tamnim koridorima duše, zaiskrila kristalima srca i postala najvredniji dragulj koji posjedujem u riznici života.
Shvatih da ljubomora nije dio ljubavi koju osjećam, nego onaj njen dio koji ne osjećam u sebi.
Tražila sam ga, uzaludno tražila jer nisam zanala što tražim. U odeonu sna osluškivah baladu o tom djeliću ljubavi.

On je bio ljubomoran, a ona sigurna u ljubav i sebe.
S vremenom je postajala nesigurnija zbog njegove ljubomore
i tako postade nesigurna u ljubav i u sebe.
Njegova ljubomora je tada popuštala, postajao je sigurniji u ljubav i u sebe,
a ona je je postala ljubomorna.

U takvom zagrljaju umiru kristali, biseri se mrve u tamni prah, ruže venu, mirisi guše, a zvukovi postaju urlici osamljenosti, pretvaraju se u tugaljivi izričaj nesretnog srca, postaju elegija nedosanjanim snovima.

Na delti čežnji, na mjestu gdje se grle želje i život, gdje rijeka vremena uranja u vječnost spoznah, ljubav je rapsodija boja, simfonija svjetlosti, sonata od snova, preludij sreće, himna slobodi. Događa se treptajima oka i otkucajima srca, bez prošlosti i budućnosti.

Ljubav je sretan trenutak postojanja,
kapljica vode u rijeci bez povratka,
nemirni val u oceanu snova,
zrnce pjeska kojim ispisujemo odu života,
pjena kojom skladamo Rhapsody of Love.

Dijana Jelčić




Oznake: Neretva, Hercegovina, močvara, tišina

- 07:17 - Komentari (20) - Isprintaj - #

ponedjeljak, 03.10.2016.

Vizija osjetila...




Volim lutati labirintom naših dozrelih godina... pronalaziti kutke nerazjašnjenih tajni... one koje nesvjesno zaobilazismo... one na kojima su ostale tek konture naših misli... geometrija neispunjena osjećanjima... malo ih je ali postoje... jutros se zaustavih pred slikom neobjavljenom u galeriji sjećanja... prešla sam granicu između svijesti i podsvjesti... zakoračila u svijet zatomljenih osjećaja... osjećam čuđenje i znatiželju... ćutim titranje arhetipova... kolektivno podsvjesno izranja iz magle zaborava... pretače se u lapis lazuli... izrasta u sjenkovitu zapreku...

Prisjećam se Jungove tvrdnje... to je ono autodestruktivno u čovjeku... sjena je zapreka koja uništava ljepotu svijesnosti... to je ona njegova tajanstvena Persona s maskom... esencija podsvjesti... odbaćeni djelić osobnosti...

Kada se to dogodilo, u kojem trenu prošlosti odbacih dio sebe?... mogu li ga razotkriti... pripitomiti... povratiti u život?... ne dozvoliti mu da ostane samo sjena čujne čulnosti... uranjam u dubine nutrine...... u kristalnu kuglu na dlanu prohujalog vremena... tragam za odgovorima... znam oni su tu... u meni...

Vidim se u potpunoj nagosti... u zrcaljenju vizije osjetila... vidim ih pet, ćutim kovitlanje svijesti i nestajanje amnezije... vidim sebe sklupčanu u trenutku bolne istine... sebe bjegunicu iz krajolika tuge... osjećam anesteziju... nestajanje osjećaja fizičke boli... bol nema određeno osjetilo, zauzela je monopol nad cijelim tijelom...

Sada znam... slika dobija osjećaj... čujem glas iz prošlosti... objavu smrtonosne dijagnoze... vidim tebe u bijelim odajama... to je bio djelić vremena u kojem izgubih osjetilo fizičke boli... trenutak u kojem postadoh jaka za tebe... preživjeli smo zajedno vrijeme tihog umiranja... zalječili rane...

Hoću li uspjeti povratiti osjećanje osjećanja fizičke boli?...

Ne znam... bol je jezik svijesti... tajanstvena gošća na slavlju osjetila... najavljivačica promjena u tijelu... braniteljica života... nju prognah iz sebe da bih preživjela tvoje boli...

Možda je to cijena snazi koju tada dobih na dar... ako je... svjesna opasnosti u kojoj se nalazim plaćam je sretna...

Dijana Jelčić




slika... Hans Makart, 1879, Fuenf Sinne, pet osjetila

Oznake: osjetila, osjećajnost, fizička bol

- 07:17 - Komentari (22) - Isprintaj - #

nedjelja, 02.10.2016.

U Gradu...




Na životnom putu upoznavah mnoge ljude… u njihovim očima promatrah odraz sebe… različitost preslike se ogledala u osjećanjima… trenutačna prisnost, bliskost ili razdaljina se obznanjivala kao istina… susreti na obzoru vremena… slučajni… dogovoreni… radni…

Istine pohranjivah u sjećanja… kao znakove izrastanja u osobnoj istini… tužne kao obranu od utapljanja u iluziji… u vjerovanju da prvi pogled vara… ne, prvo zrcaljenje sebe u očima drugoga je put ili bezdan… punina ili praznina… tišina ili urlik upozorenja… U misaonom režnju vir, u osjećajnom vrtlogu borba sna i jave, sukob mene i mene.

Kako zaustaviti mahnitanje, osmisliti kaos, ostvariti geometriju nutrine?

Ti i ja u Gradu, pod kišom Perzeida. Stojimo na vrhu Lovrijenca. Bijela Luna se ogleda na pučini.

„Vidiš li dušu Mjeseca?“
„Vidim tvoj nemir.“
„Čekam smiraj najezde silovitih htijenja.“
„Što osjećaš?“
„Putujem putevima znatiželje i čuđenja.
Sklapam mir sa luđakinjom, odupirem se nestajanju
u visinama tek naslućenih svijetova.“
„Ostaješ li tu?“
„Za sada.“

Smiješiš se.

U odmaku između trenutka i vječnosti, u nanosekundi nečega izgovorih zavjet
sretnoj budnosti.
Zajedno bdijemo u tisućljećima, lutamo gliptotekom osjećanja, svaka kameja postaje reljef lijepog sjećanja.
Tvoj glas smiruje. Izmišljaš riječi stvarajući viziju ozrcaljenu u mojim čulima.

Padaju zvijezde. Poželjeh gameju satkanu od sna. Darovao si mi želju.

Zelenci otkucavaju vrijeme, a mi živimo izvan njega, u onim drhtajima vječnosti koje poznaju samo cvjetovi i anđeli.

Dijana Jelčić






Oznake: ostvaren san

- 08:18 - Komentari (26) - Isprintaj - #

subota, 01.10.2016.

O sreći i ljudima...




Bila sam u svijetu sjena… u Platonovoj špilji… stvarnost mi je bila daleka… nedohvatna… iluzije su plesale na zidovima hrama… promatrala sam tu igru izmaštanih trenutaka u koje se nisam usudila ući… nisam bila sudionik vremena… na dalekom obzoru su se grlili san i zbilja… titralo je Sunce… kišilo je… vjetar se igrao s oblacima… letjele su ptice... plavilo se nebo… a u meni se nije događalo ništa… srce je tugovalo…
ne ja… mislila sam…
događale su se noći punog mjeseca… zvjezde su sjale… za nekog drugog…
ne za mene… vjerovala sam…

U Platonovoj špilji žive ljudi koji vide samo sjene stvarnosti, naziru život ne sudjelujući u njemu. Ideje iskrice na zvjezdanom nebu univerzuma umno- osjetilno- osjećajnog u nama su putokaz u životu, osvjetljene suncem našeg utjelovljenog uma one nam osvjetljavaju put ka sreći... Platonova misao se uskovitlala u svijesti...

Predugo sam vjerovala da se ono nešto, što nazivah božansko, nalazi izvan mene, negdje u beskraju kraljevstva nebeskog... to zabludom nastalo vjerovanje u to nešto nadnaravno je u meni budilo katastrofalnu žudnju upravo za tim za mene nedohvatljivim…

A onda osjetih da tijelo živi u svijesti… da su osjetila okna spoznaje…
zakoračih u svijet iza misli… uđoh u labirint zrcala… slijedih trag svjetlosti na njegovom putu ka osjećanju osjećaja…

Očima upijamo ljepotu svijeta u kojem živimo, kroz te blješteće kristale se lome sunčane zrake i u zrcalima sjećanja ostaju slike koje pamtimo...

U riznici zrcalnih neurona se ogleda život. Zavirih unutra, u tom beskrajnom labirintu iz jednog zamagljenog zrcala, mi se nasmiješila boginja "Fortuna".

Oči su poetski nazvane majkom rastojanja… naučih gledati kroz prizmu svijesti… razdaljine se izgubiše… osjetih da je sve ono što mi se činilo nedostižnim, pohranjeno u meni…

Osluhhnuh tišinu… začuh žubor rijeke vremena… oćutih mirisi cvijeća, trave poslije kiše i mirisi ljubavi… vidjeh sjećanja u galeriji osjećajnih slika… prepoznah oči boje sna… i svoj lik u dubini njegova pogleda…

Sreća je u meni… osmjehnuh se Fortuni… ona mi je uzvratila osmijeh… oko nas se širila bijela svjetlost… aureola svetosti… osjetih nestajanje sjena i sjaj dnevne svjetlosti… spoznah… predugo sam živjela u tmini nepostojanja… u nutarnjoj špilji iz koje sam tek nazirala ljepotu života… njegov sjaj u koji se nisam usudila uči… kojem nisam dozvoljavala da postane dio mene…

A ljubav?... i ona je čekala na vratima vremena da je prepoznam, da je oćutim u sebi da joj dozvolim da iz svijeta snovitosti zakorači u svijet zbilje…

Sreća, ljubav, život… to smo mi… mi rođenjem u ovom djeliću svemira „osuđeni“ na misaonost i osjećanje osjećaja…

Dijana Jelčić







O sreći i ljudima

Oznake: umijeće svakodnevnog pokreta, Platonova špilja, sreća

- 07:07 - Komentari (24) - Isprintaj - #

<< Prethodni mjesec | Sljedeći mjesec >>