Teatar zatomljenih osjećaja...
Odrasla sam iza svjetla pozornice. Još kao mala djevojčica sam često s druge strane doživljavala čarobni svijet pjeska i pjene kazališne svakodnevice. Danas znam da sam imala sreću odrasti, sazrijeti, naučiti voljeti i živjeti u svijetu iza zrcala stvarnosti.
Na sceni oživjela uspomena,. Boalin teatar zatomljenih osjećaja, osjetih ključanje u kaležu sjećanja.
Na tvojim
glasnicama
dah smrti.
Bojala sam se.
Kako opisati
strunu
davne šutnje?
U konaku straha
umiraše ruže.
Nad tvojim čelom
nepoznate sjene.
Ubitačna tišina,
nesnosan muk,
u čahuri mrtvila
izdaja života.
U ovitku darak,
treći u zbroju
kerubina,
čuvara vrata
raja,
anđeo zahvale,
anđeo vatre
i
bjelji od snijega
anđeo spasenja.
Bljesak u oluji
tmine,
u srcu grč,
promjena ritma,
metanoja svijesti
i kraj
oročenog
vremena.
Pljesak publike.
Na tvom licu osmijeh.
Divno je bilo gledati te odbjeglog iz stvarnosti… vidjeti tvoj sjaj pod škrtim reflektorima … tvoje čudoriječje je svetilo vrijeme… na obroncima sutona je tutnjala Bernhardova snažna tekstualnost … začudna postojanost prolaznosti slave… čekanje u predklijetki nedosanjanog sna… u auli Talijina hrama… u šapatu nadanja jecaj… tiho opijelo moćnici umijetnikove nutrine… zaboravljen od zbilje na sceni je Sokratovom smrću umirao glumac… promatrala sam tvoje oči… u njima je živo kralj Lear… i glumac prognanik iz glumišta velegrada…
Tvoj glas je punio odaju... kao ognjilo patosa palio osjećanja... osjetih uzbuđenje… isto onako kao u dane prvih susreta… još uvijek osmišljavaš iluzije tankoćutnošću tvoga pogleda… još uvijek je divno osjećanje tvog misaonog zavlačenja u srce mene pustolovke tvojim sanjarijama… tragačice po usjeklinama godina oko tvojih usana…
Divna je ova nedodirujuća čulnost nevidljive niti koja nas sjednjuje svojim titrajima… još uvijek uspijevaš zaustaviti nalete sjevernog vjetra u uvalu naglog ljeta ovjekovječenog u ovome ovdje i ovome sada… još uvijek slijevaš suglasnike i samoglasnike u riječi koje za mene imaju drugačije značenje…
Oživljavaš elen vital često zaboravljen u Bergsonovoj filozofiji… u krležianskim dramama… u ovoj Bernhardovoj drami napisanoj za tebe… obogatio si je snagom tvoje postojanosti u kreativnom univerzumu… svijetom satkanim od struna umijeća umjetnosti…
Poslije salvi odživljene ljepote uranjam u zrno tišine, u ono majušno ništa u kojem je sve, sve boli, sve tuge, sva besvjesna stanja, svi titraji kreativnog uma i sreća i ljubav... poetika svakodnevice i ova slika u kojoj se zrcali to začudno zrno tišine, to začudno sve.
Oznake: veliki odlazak, zdenko Jelčić, Minetti, Bernhard Thomas
|
