Igra trenutkom...
Ljeto 1986, naše naglo ljeto. Mogorjelo, vila rustika na obali zelene rijeke, kameni ostaci prohujalog vremena. tog trenutka scena tvoje monodrame. Divno je bilo gledati te odbjeglog iz stvarnosti, vidjeti tvoj sjaj pod škrtim reflektorima, tvoje čudoriječje je svetilo vrijeme, na obroncima sutona je tutnjao tvoj glas. Svatko ima svoju Hekubu koja mu nije ništa.
Još uvijek osmišljavaš iluzije tankoćutnošću tvoga pogleda, još uvijek je divno osjećanje tvog misaonog zavlačenja u srce mene pustolovke tvojim sanjarijama, tragačice po usjeklinama godina oko tvojih usana. Divna je ova nedodirujuća čulnost nevidljive niti koja nas sjednjuje svojim titrajima. Još uvijek uspijevaš zaustaviti nalete sjevernog vjetra u uvalu naglog ljeta ovjekovječenog u ovome ovdje i ovome sada.
Još uvijek slijevaš suglasnike i samoglasnike u riječi koje za mene imaju drugačije značenje, oživljavaš elan vital često zaboravljen u Bergsonovoj filozofiji, u krležijanskim dramama, u zagrljaju uvijek nove, tek rađajuće svjetlosti našeg postojanja u njoj.
Da dragi pjesniče, divno je što si došao i ostao u ekliptici moga Sunca, oplemenio ga sjajem tvojih očiju, obogatio snagom tvoje postojanosti u kreativnom univerzumu, u svijetu satkanom od struna umijeća umjetnosti.
Uz tebe naučih gledati srcem.
Univerzum uma
Trideset godina kasnije, druga scena, druga monodrama, isto osjećanje osjećaja. Divno je bilo gledati te odbjeglog iz stvarnosti, vidjeti tvoj sjaj pod škrtim reflektorima, tvoje čudoriječje je svetilo vrijeme, na obroncima sutona je tutnjala snažna tekstualnost Thomasa Bernharda, njegove drame pisane za tebe. Utjelovio si lik glumca Minettia, začudnu postojanost prolaznosti slave.
Čekanje u foajeu nedosanjanog sna,
u auli Talijina hrama,
u šapatu nadanja jecaj,
tiho opijelo moćnici
umjetnikove nutrine,
zaboravljen od zbilje
na sceni je
Sokratovom smrću
umirao glumac.
Promatrala sam tvoje oči,
u njima je živo kralj Lir
i glumac prognanik
iz glumišta velegrada.
Oko nas tišina,
tvoj glas je punio odaju,
kao ognjilo patosa palio osjećanja.
osjetih uzbuđenje,
kao u dane prvih susreta.
Gledajući glumca kako plače za trojanskom kraljicom, u predstavi, na dvoru u Helsingoru, Hamlet, koji ne može plakati ni za svojim ocem, se pita:
»Što je njemu Hekuba il što je on Hekubi, da tako za njom plače»,
a mladi provincijalac, glumac,na svom diplomskom ispitu na Akademiji dramske umjetnosti u Zagrebu, 1971 mu odgovara:
»Svatko ima svoju Hekubu koja mu nije ništa».
Kako tad tako danas nakon 45 godina, sada već stari provincijalac odgovara isto.
Zdenko Jelčić na daskama koje život znae govori tekstove koje su pisali: A.Camus, H.Michau, D.Diderot, F.Kafka, J. Šotola i Th.Bernhard.
Ponekad zaigra u filmu i Tv seiji.
Dijana Jelčić
Oznake: Hekuba, veliki odlazak, Thomas Bernhard, Minetti
|
