dinajina sjećanja

ponedjeljak, 05.06.2017.

Igra trenutkom...





Ljeto 1986, naše naglo ljeto. Mogorjelo, vila rustika na obali zelene rijeke, kameni ostaci prohujalog vremena. tog trenutka scena tvoje monodrame. Divno je bilo gledati te odbjeglog iz stvarnosti, vidjeti tvoj sjaj pod škrtim reflektorima, tvoje čudoriječje je svetilo vrijeme, na obroncima sutona je tutnjao tvoj glas. Svatko ima svoju Hekubu koja mu nije ništa.

Još uvijek osmišljavaš iluzije tankoćutnošću tvoga pogleda, još uvijek je divno osjećanje tvog misaonog zavlačenja u srce mene pustolovke tvojim sanjarijama, tragačice po usjeklinama godina oko tvojih usana. Divna je ova nedodirujuća čulnost nevidljive niti koja nas sjednjuje svojim titrajima. Još uvijek uspijevaš zaustaviti nalete sjevernog vjetra u uvalu naglog ljeta ovjekovječenog u ovome ovdje i ovome sada.
Još uvijek slijevaš suglasnike i samoglasnike u riječi koje za mene imaju drugačije značenje, oživljavaš elan vital često zaboravljen u Bergsonovoj filozofiji, u krležijanskim dramama, u zagrljaju uvijek nove, tek rađajuće svjetlosti našeg postojanja u njoj.
Da dragi pjesniče, divno je što si došao i ostao u ekliptici moga Sunca, oplemenio ga sjajem tvojih očiju, obogatio snagom tvoje postojanosti u kreativnom univerzumu, u svijetu satkanom od struna umijeća umjetnosti.

Uz tebe naučih gledati srcem.


Univerzum uma







Trideset godina kasnije, druga scena, druga monodrama, isto osjećanje osjećaja. Divno je bilo gledati te odbjeglog iz stvarnosti, vidjeti tvoj sjaj pod škrtim reflektorima, tvoje čudoriječje je svetilo vrijeme, na obroncima sutona je tutnjala snažna tekstualnost Thomasa Bernharda, njegove drame pisane za tebe. Utjelovio si lik glumca Minettia, začudnu postojanost prolaznosti slave.

Čekanje u foajeu nedosanjanog sna,
u auli Talijina hrama,
u šapatu nadanja jecaj,
tiho opijelo moćnici
umjetnikove nutrine,
zaboravljen od zbilje
na sceni je
Sokratovom smrću
umirao glumac.







Promatrala sam tvoje oči,
u njima je živo kralj Lir
i glumac prognanik
iz glumišta velegrada.

Oko nas tišina,
tvoj glas je punio odaju,
kao ognjilo patosa palio osjećanja.
osjetih uzbuđenje,
kao u dane prvih susreta.

Gledajući glumca kako plače za trojanskom kraljicom, u predstavi, na dvoru u Helsingoru, Hamlet, koji ne može plakati ni za svojim ocem, se pita:
»Što je njemu Hekuba il što je on Hekubi, da tako za njom plače»,

a mladi provincijalac, glumac,na svom diplomskom ispitu na Akademiji dramske umjetnosti u Zagrebu, 1971 mu odgovara:
»Svatko ima svoju Hekubu koja mu nije ništa».

Kako tad tako danas nakon 45 godina, sada već stari provincijalac odgovara isto.
Zdenko Jelčić na daskama koje život znae govori tekstove koje su pisali: A.Camus, H.Michau, D.Diderot, F.Kafka, J. Šotola i Th.Bernhard.

Ponekad zaigra u filmu i Tv seiji.


Dijana Jelčić


Oznake: Hekuba, veliki odlazak, Thomas Bernhard, Minetti

- 07:07 - Komentari (24) - Isprintaj - #

srijeda, 01.02.2017.

Sinoć u teatru...



TEATAR ERATO / TEATAR &TD, Zagreb
Thomas Bernhard: VELIKI ODLAZAK
Rađeno po drami Thomasa Bernharda Minetti.
Dramu je preveo i za izvođenje adaptirao u monodramu Zdenko Jelčić.




Gledala sam ga na sceni. Slušala njegov glas obilježen znakovljem razbuktale sudbine, označen spaljivanjem nemani izronjene iz nagnuća nebeskih sfera postojanja. Bilo je kao u noćima punog mjeseca, opijalo me njegovo sebstvo, snaga njegova pogleda odlutalog u dramu ostarjelog sanjara, u Minettiev život ispisan raspuknućem iluzije…

Čekanje na direktora teatra i ostvarenje želje. Nakon trideset godina, ponovo igrati kralja Leara. A Kralj Lear je maska, Minetti nosi masku trideset godina i čeka trenutak izlaska na scenu velikog teatra... Direktor ne dolazi, rezervirano mjesto ostaje prazno.

Kao zlatno zrno na dlanu trenutka iskrile su njegove oči i obasjavle put u nutrinu tugovanja glumca koji se oprašta od vjerovanja u klasike, u vizije iznjedrene iz pera stvaraoca teatra… u svakoj izgovorenoj riječi se krio svijet vilenjaka oživljenih u stvarnosti te silverstarske noći… u noći oproštaja sa prohujalim vremenom… noći uranjanja u kraljevske privide novih svitanja… pod reflektorima je izrastala osobnost razgolićena do slavlja nagosti duše, do krhotina preostale ponositosti čovjeka koji je volio i voli umijeće glumišta…

Čarolija svetkovine izgovorene riječi. Čudesnost izdaje pisca koji ne može, ne zna nositi osjetljivu kožu glumca, zanositost odmaka od stvarnosti i otisnuće na pučinu oceana snova. Prsnuće boli odjeveno tišinom nutrine, prekriveno vanjskim mirom iza kojega se kriju nutarnji nemiri.

Ispijanje kukute u zadnjim trenutcima ovozemaljskog vremena, umiranje Sokratovom smrti, umiranje zbog neodustajanja vjerovanja u ideale, umiranje na klupi pored koje prolazi život pod krinkom lažnog veselja i ne osjećanja uzaludnosti vjerovanja u ljepotu nestajućih privida smislenog postojanja u snu…

Jedan sićušni djelić našeg života se odgravao na sceni. Pljesak publike me vratio u stvarnost.

Koliko je velika zaliha čuda koja se kriju u škrinji sudbine?

Neizreciva blizina pokore i strasti, zvuci prošlosti i tišina trenutka, začudan redoslijed snovitog vremena i zbilje. Susret sa beskrajem topline. Led se rastopio.

Promatram tragove patnje u osmijehu sreće. Naklon dubine i aplauz kao molitva zahvale nad uskrsnućem. Svejedno je gdje smo, biverzum je u nama. Bezriječjem čeznutljivih pogleda vjekujemo u hramu slobode, na žrtveniku ljubavi plamti svjedočanstvo njene bezuvjetne darežljivosti...

Dijana Jelčić




Oznake: veliki odlazak, zdenko Jelčić, T. Bernhard.

- 08:08 - Komentari (36) - Isprintaj - #

utorak, 18.10.2016.

Teatar zatomljenih osjećaja...



Odrasla sam iza svjetla pozornice. Još kao mala djevojčica sam često s druge strane doživljavala čarobni svijet pjeska i pjene kazališne svakodnevice. Danas znam da sam imala sreću odrasti, sazrijeti, naučiti voljeti i živjeti u svijetu iza zrcala stvarnosti.
Na sceni oživjela uspomena,. Boalin teatar zatomljenih osjećaja, osjetih ključanje u kaležu sjećanja.

Na tvojim
glasnicama
dah smrti.
Bojala sam se.

Kako opisati
strunu
davne šutnje?

U konaku straha
umiraše ruže.

Nad tvojim čelom
nepoznate sjene.

Ubitačna tišina,
nesnosan muk,
u čahuri mrtvila
izdaja života.

U ovitku darak,
treći u zbroju
kerubina,
čuvara vrata
raja,
anđeo zahvale,
anđeo vatre
i
bjelji od snijega
anđeo spasenja.

Bljesak u oluji
tmine,
u srcu grč,
promjena ritma,
metanoja svijesti
i kraj
oročenog
vremena.

Pljesak publike.

Na tvom licu osmijeh.





Divno je bilo gledati te odbjeglog iz stvarnosti… vidjeti tvoj sjaj pod škrtim reflektorima … tvoje čudoriječje je svetilo vrijeme… na obroncima sutona je tutnjala Bernhardova snažna tekstualnost … začudna postojanost prolaznosti slave… čekanje u predklijetki nedosanjanog sna… u auli Talijina hrama… u šapatu nadanja jecaj… tiho opijelo moćnici umijetnikove nutrine… zaboravljen od zbilje na sceni je Sokratovom smrću umirao glumac… promatrala sam tvoje oči… u njima je živo kralj Lear… i glumac prognanik iz glumišta velegrada…

Tvoj glas je punio odaju... kao ognjilo patosa palio osjećanja... osjetih uzbuđenje… isto onako kao u dane prvih susreta… još uvijek osmišljavaš iluzije tankoćutnošću tvoga pogleda… još uvijek je divno osjećanje tvog misaonog zavlačenja u srce mene pustolovke tvojim sanjarijama… tragačice po usjeklinama godina oko tvojih usana…

Divna je ova nedodirujuća čulnost nevidljive niti koja nas sjednjuje svojim titrajima… još uvijek uspijevaš zaustaviti nalete sjevernog vjetra u uvalu naglog ljeta ovjekovječenog u ovome ovdje i ovome sada… još uvijek slijevaš suglasnike i samoglasnike u riječi koje za mene imaju drugačije značenje…

Oživljavaš elen vital često zaboravljen u Bergsonovoj filozofiji… u krležianskim dramama… u ovoj Bernhardovoj drami napisanoj za tebe… obogatio si je snagom tvoje postojanosti u kreativnom univerzumu… svijetom satkanim od struna umijeća umjetnosti…

Poslije salvi odživljene ljepote uranjam u zrno tišine, u ono majušno ništa u kojem je sve, sve boli, sve tuge, sva besvjesna stanja, svi titraji kreativnog uma i sreća i ljubav... poetika svakodnevice i ova slika u kojoj se zrcali to začudno zrno tišine, to začudno sve.






Oznake: veliki odlazak, zdenko Jelčić, Minetti, Bernhard Thomas

- 07:27 - Komentari (36) - Isprintaj - #

<< Arhiva >>