Noć nestaje u skutima svitanja. Bijela svjetlost grli mladi dan.
Tu si. Sjećam se, govorio si mi, vjeruj u istinu. Istina je kći vremena. Vjerovala sam. Istina se ogleda u tvojim očima.
Volim dubinu tvog pogleda i osmijeh dječaka na tvojim usnama.
Sreću čine stvari male... napisao si pjesmu...
Pjeva je Tereza...
Da, njen glas i tvoje riječi uramljuju osjećanje osjećaja sreće...
Smiješiš se. Vraćaš mi otrgnute krhotine srca i smiruješ uzburkalu svijest.
U uglu Platonije nestaje plavičasti oblak nepostojanja, a sa njenog vrha, iz delte u kojoj se grle život i san iskre kristali sreće. Žive u srcu.
Osjećam vrtlog nebeske vretenice, spiralnu dinamiku spoznaje i toplinu božanske iskre koja gasi tugu i liječi sjećanja.
Decembar otkucava došašće ljubavi, olovno nebo prošlih tuga se pretače u azurne uspomene i vjetrovima prošlosti skuplja pepeo boli u urnu koju bacam u Letinu rijeku.
Sreću čine stvari male, ovo ovdje i ovo sada. Ljepota trenutka zasljepljuje kao bjelina breze u dolini tvoje mladosti, opija mirisima tek procvalog jasmina u mjesecima naglog ljeta, miluje rapsodijom jesenjih boja. Osjećam kovitlac osjećanja i sretna slutim dolazeća zima će biti blaga.
Odmatam fascije pamćenja, dozvoljavam prohujalom vremenu da se vrati u ovaj trenutak spokoja, da zasja kockom kristalne vedrine. U njoj živimo svetkovanje osjećanja i uz sjaj svijeće i miris pšenice dočekujemo ostvarenje objave istinitosti poruke Anđela Gabrijela, ponavljajuće rađanje bezuvjetne ljubavi.
Bilo je to davno… u Zürichu… stajala sam pred Kunsthausom i promatrala Rodinova „Vrata pakla“… skulpturu koja metaforički predstavlja besmisao života... inspirirana Michelangelovim posljednjim sudom, Delacroixovom, Danteovom i Vergilijevom imaginacijom prelaska rijeke Stiks i ovjekoveječena gipsanim odljevom pohranjenim u d'Orsay muzeju u Parizu ... osjećala sam prisutnost Thanatosovog carstva… tugu u elegiji vjetra koji se provlačio kroz kosu.
Što li te je tako ranilo tajanstvena ženo koja svoju dušu umataš tišinom prohujalog vremena?
Grad je tonuo u nostalgiju kasnojesenjeg sutona… Na brežuljku u bijelim dvorima je bolovao pjesnik… stihovi njegove pjesme su probijali zid tišine…
Odnesite me braćo u nekom jedrenjaku
U starom jedrenjaku negdje daleko
I ostavite me samog s mojom gitarom
Neka mjesto mene živi drugi netko…
Oćutih bol djeteta iz dalekog Sijama, ljubav se hrvala sa mačem koji je rezao Gordijev čvor u kojem je bila spletena zločud genoma, spaljivanje nemani do pepela… Tiho kao crna pantera se spuštala noć… Demoni su plesali svoj nevidljivi ples… Nisam osjećala hladnoću, osjećala sam bol koja je bridila krvnim žilama i branila me od potonuća u more zlih slutnji.
"Odnesite me braćo u neko drugo vrijeme
Gdje ništa više nije po starom
I izgubite negdje na otoku nekom
Mene sa psom i gitarom…"
Osjetih pjesmu kao crnu slutnju… ponavljajuća molba je razdirala svijest… dotaknuh skulpturu… tu tajanstvenu viziju vrata iza kojih se skriva nepoznato bdijenje u vječnoj vatri… figurice su me gledale očima patnika… šapnuh… povedite nas braćo negdje daleko… nevjerna je nama ova zemlja stara… ne znam koliko dugo sam stajala na kiši… kažnjavala sam samu sebe…
Drhtala kao vrba u vrbiku na obroncima zelene rijeke, tugovala kao nesretni Pan u Arkadiji njegova djetinjstva, plutala kao preživjela putnica sa jedrenjaka koji je tonuo u ledenom moru nadanja… mokra do kože osjetih uzaludnost tugovanja… vrata pakla su zablještala pod svjetlom tek zapaljenog reflektora… pogledah u mislioca… osjetih kovitlanje misli… osjećaj nemoći je nestajao… u svijesti mi sinu Rodinova poruka… pakao nosimo u sebi… krenuh kući…
Kada je Danica objavila zoru osjetih smiraj misli… nestajanje zlih slutnji… umjesto vrata pakla vidjeh viziju Picassove bijele golubice sa granćicom maslinova drveta u kljunu…
Neobično, čudno, a tankoćutno... danas prolutah sjećanjima... na današnji dan prošle godine u knjižnici Tin Ujević u Zagrebu je bila promocija zbirki poezije i vernisaž slika pjesnikinje i slikarice Nevenke Pupek... o njenom stvaralaštvu je predgovor napisao prof slavistike Fikret Cakan... Zdravko Odorić i Zdenko Jelčić su čitali njene pjesme... Neven Dužević je prebirao po strunama gitare... Nevenka me zamolila da napišem osvrt o njenim djelima...
Nevenku Pupek sam upoznala kroz njenu poeziju, davno na portalu webstilus. Virtualni svijet je bez okusa, mirisa, zvukova, tek prijateljevanje riječima na daljinu. Drukčije je trajanje izvan vremena, tajanstveni splet duša u zajedničkoj ljubavi... pjesništvo...
Nisam pjesnik, nisam kritičar, mogu samo govoriti o doživljaju koji ostavlja duboke tragove u pamćenju.
Nevenka piše:
Ono dragocjeno
dotičem mislima
nježno, obzirno...
I upravo tom tankoćutnošću dotiče osjećaje čitaoca...
Zbirkama Nedovršena, Korozija i Bizarne himne ona
riječima i bojama oblikuje trenutke, nisku svakodnevih događanja...
Danas
sve crvene i žute
blijede su
tihe...
Treba joj vatra, iz njenih dubina vrisak da dovrši sliku... a crno boji pjesmu otkrivajući u njoj djelove sebe...
Nevenka gleda kroz sebe i spoznaje nemogućnost zatvaranja dana u nepomičnost... ona to čini bojama... a divi se noći svijeta...
Čitajući Nevenkine minijature osjećam, život se ne događa u samoj materiji nego u njenoj srži, u suštini dubokih brazdi na licu vremena. U toj dimenziji svijesti naslućujem duljinu, širinu, visinu i dubinu sfera u kojima se zrcali život.
postat ću samo boja
na svojoj novoj slici
crna gusta, hladna
Čitam i čudim se njenoj sposobnosti da vješto ispreplete svoje dvije nadarenosti u negiranje vremena, lišavanje svega osim postojanja.
Prihvati me ovakvu
Beskorisnu
Raskomadanu
Na riječi i boje…
Poetika zbilje je obrazac ritma srca. Njena pričljivost je preslika osjećanja osjećaja. Pišući je postajemo mekana trava, bujica riječi, kapljica stiha, boja nebeskog spektra. Duša pjesme je božanska iskra. U svakom se biću nalazi klica savršenstva. Na poljanama ljudske duše, kao vlati trave, titraju žudnje i čežnje. Duboko u svemiru svijesti beskraj grli bezvremenost, zbilja se slijeva u stih. Dok srce otkucava melodiju tišine, usnuli spavač milovan daškom sna ustaje iz postelje probuđenog neba i po stazama vremena riječima oslikava nova snoviđenja.
Odhaja u pustolovinu nadahnuća.
Nevenka se budi na obali odlazeće noći. U sjaju jutra odsanjane slike ožive riječima. Postaju minijature prepune istina, šapat
pokloni mi tišinu
zvuk kiše na vrućem betonu
umorna sam
pokloni mi dan bez boja.
Nevenkine pjesme izazivaju kovitlac neurona u misaonom režnju. Gnjezdi se nešto novo u čahuri spoznaje. Svibanjska noć odnosi trenutke proljeća, pretače ih u korito prošlosti i prepušta sjećanjima. Pokušavam ih zaustaviti, uhvatiti njihova značenja i zatvoriti u kalež uspomena. Neka tajanstvena tišina se nadvila nad noćnu tminu i nedozvoljava zaboravu da mi ukrade melodiju svjetlosti koja me uvijek opija znatiželjom i čuđenjem.
"Disonance su samo jako razmaknute konsonance" reče Schönberg objašnjavajući svoja djela.
Stihovi, pjesme, Nevenke Pupek su upravo to… Osluškujem prolazak konsonanci njenog vremena stazama bespuća dok u čahuri spoznaje noćna leptirica prede svilenkastu nit kojom će premostiti još jednu prazninu svijesti. Ubrizgati moć napisanog u ono zrno pamćenja u kojem pohranjujem posebne vrijednosti…
U olupini šutnje
Puzim kroz sate
Dan se raspada
Od soli i ozona…
Ova minijatura odzvanja u krošnji uvjerenja kao huk čuvarice drevne mudrosti. Najavljuje buđenje nove istine.
Bizarne himne, darovana mi zbirka, neobično, čudno, a tankoćutno stihovanje. Kao da koračam na na tananoj niti između mahnitosti i ozbiljnosti, balansiram na sponi između sanjarija i životnih istina.
Dišemo oprezno
Vruće i tanke
Igle neoproštaja
Žive u aorti
U bizarnim hvalospjevima osjetih događanja drugačije, promatram ih kroz prizmu osjećaja u prostornosti osobne slobode, one tajanstvene kafkijanske sloboštine koju otkrivamo tek u sebi. U bravurama njena izričaja sretoh snovitost na obroncima zbilje, djeliće života na vrhuncu emocionalnih doživljaja.
Spavam u paukovoj mreži
Ispod mene
Moja pluća
Zarasla u slak
Broje udisaje
Dan će opet izmigoljiti
Cilj nije dosegnuće 15 minuta vorholovske slave, nego pronalaženje puta ka dostizanju sklada između sebe i svojih žudnji, uravnoteženost između sebe samoga i svijeta u kojem živimo, između pozitiva i negativa fotografskog pamćenja, između slike i preslike stvarnosti u nacrtanim svjetovima.
Na papiru čekaju
Nacrtani svjetovi
Nevidljive dimenzije
Prizivaju dodir.
Život je varljivost u kojoj sjećanja slijevamo u iluzije. Volim te izmišljaje u izmišljajima. Kao u zrcalu, promatram sliku u slici. Vidim nacrtane svjetove, mnogoprotežnost vječnosti.
Pisanje o pjesmama je zagonetno, prijeti preuveličavanjem, jer bujaju nježni osjećaji.
Pokušah osjetiti Nevenkin osjećaj dok je pisala pjesme i slikala slike.
Što je osjećala slikajući ove strune koje neorganizirano blješte na platnu? Poželjeh se teleportirati u njenu dušu i doista osjetiti snagu koja je vodila njenu ruku u trenutku stvaranja.
Što ja osjećam čitajući pjesme i gledajući slike?
Je li to njena duša, je su li to kristalići njene svijesti, svila njenih osjećaja?
Ne znam što je to... ali znam ovo što osjećam je ono najintimnije, neopisivo osjećanje ljepote.
Poslije ljepote Slavonije probudila su se sjećanja. Sjetih se naših davnih putovanja i Zdenkove knjige... Sretna sam, što je moj davno napisani tekst, bez navođenja mog imena, postao djelićem njegove ispovjesti... divno je djeliti život sa umjetnikom... usrećuje...
Uspravi se zatvori oči i poče govoriti molitvu koju je ona zvala pjesmom i koju je za mene napisala...
«Dok lutam vremenom pred očima mi se ukazuje slika... ulje na platnu. Mlađani pastuh prolazi kroz vrata vremena. Vidim ga u njegovoj punoj ljepoti i osjećam u istom trenutku i prostor i vrijeme. Prekrasna životinja u pokretu, okrenuta licem, okrenuta glavom prema meni. Čini mi se da je prilegao iako još uvijek korača u punoj ljepoti sredinom slike. Zidovi gube čvrstinu i obrise, sljubljuju se s prostorom i postaju vrijeme kroz koje je krenuo. Prostor se zaobljuje i prelama. Istina stoji iza oblika i slika postaje simbol istine o vremenu, ona ga objavljuje i pretpostavlja. Iako izgleda kao priviđenje, kao djelo krvnika koji je razrezao živo tijelo i razbacao komade po nekoj ravni, ja znam da su prividi nesavršeni i da samo naznačuju istine koje u sebi skrivaju.
Tražim prauzor ove pojave i zakon njenog redosljeda u ovom mom idealno jednostavnom svijetu. Zabranjujem naslućivanje i sjedam na ždrijebca da bih osjetila prelamanje prostora u svjetlosti istinske spoznaje. Jašući na njemu i sama postajem pjesma koja dahom naslućuje i istovremeno naslućeno pretvara u metaforu koju pamti. Privid je samo izgovor za one koji neznaju da je vrijeme živo i da raste u nama. Nemogu vidjeti sebe razlomljenu i raskomadanu u staklenoj prizmi istine, ali spoznajući tri osnovne protege moga tijela jašem kroz dveri vremena i spajam se sa četvrtom, da bih osjetila prasliku njenog postojanja, slijedila njene zakone i dopustila petoj da mi potvrdi moje naslućivanje. A peta protega je ljubav koju osjećam postojeći u njoj. Ljubav, tajnovita dimenzija, satkana od materije sna. U tišini uvale moga djetinjstva se nebo rumeni znamenjem ljubavi.
Vidim misao o ljepoti isprepletenu sa svjetlošću koja bdije nad mojim snom.Tisuće razigranih konja treperi pred mojim očima. Dostojanstveno razigrani ždrijebci plešu i u njihovim drhtajima prepoznajem sjeme iz kojeg izrasta sveti gral, posuda u čijem središtu žare oči.
Velika svjetlost se uvlači u moju nutarinu. Sni me odvode u carstvo metafizike gdje susrećem anđele i svoje ponovno rađanje u zagrljaju apsolutne ljubavi. Zbilja, proizašla iz maglovitog oblaka sna, je najljepši poklon koji sam rođenjem dobila u nasljeđe. Naučivši vjerovati ulazim u astralnu dimenziju svjesti i živim snove istinskih sanjara.
"Uistinu se može i budan sanjati." čujem svoju misao u drhtaju mladog pastuha. Zlaćane spirale se spajaju u iluzije, u prohujale godine u kojima nisam živjela.
"San je ljepši, jer nije pokrivač od noćne tame već koprena od jutarnjih mirisa."
Sjedinjujem se s mirisima. Postajem lepršavi veo. Oslobađam se dvojnosti. San i zbilja se spajaju u trenutak u kojem trajem i okrunjeni svjetlom nad svjetlima, stvaraju kristalni labirint mog istinskog postojanja. Nastavljam živjeti taj trenutak. Granice se gube. Skučeni horizonti znanja, moji mali svijetovi, se šire i postaju osjećaj. Biti dobija drugo značenje.»
«Ponovi mi onaj stih gdje se spominje Gral».
«Dostojanstveni, razigrani ždrijebci plešu i u njihovim drhtajima prepoznajem sjeme iz kojeg izrasta Sveti Gral, posuda u čijem središtu žare oči».
« Upravo me ovaj prizor potsjeća na Gral. Jedna lijepa posuda puna strasti i istine postavljena na držak u obliku jonskog stupa...Iz posude teče slađani nektar, slijeva se niz stup i bedra, a posuda podrhtava kao kapa vulkana, kao zatvoren mirisni pupoljak koji će svaki čas otvoriti latice i postati ruža...Gral je ruža...Tvoja ruža...»
Pupoljak se otvori, a iz ruže poteče mirisni, gusti, opojni rozolin. Ona podiže ruke nebu, zgrči se u čvrsti luk, a iz grla proključa hropac:
«Je suis au ciel»...»Je suis au ciel»....»Le ciel est Ardeche»... «
U nebu sam...U nebu sam... Nebo je Ardeche...
Bili smo u Ardecheu, ljepota juga Francuske je ostavila traga u našem pamćenju... Zaustavljeni u zjenici vremena u mislima se vraćamo na izvorište naših nadahnuća... Stvarno je divno dijeliti život sa umjetnikom i sudjelovati u njegovoj slavi... on, moj največi i "najokrutniji" kritičar je moje štivo utkao u svoju knjigu... hvala mu...
TEATAR ERATO / TEATAR &TD, Zagreb
Thomas Bernhard: VELIKI ODLAZAK
Rađeno po drami Thomasa Bernharda Minetti.
Dramu je preveo i za izvođenje adaptirao u monodramu Zdenko Jelčić.
Gledala sam ga na sceni. Slušala njegov glas obilježen znakovljem razbuktale sudbine, označen spaljivanjem nemani izronjene iz nagnuća nebeskih sfera postojanja. Bilo je kao u noćima punog mjeseca, opijalo me njegovo sebstvo, snaga njegova pogleda odlutalog u dramu ostarjelog sanjara, u Minettiev život ispisan raspuknućem iluzije…
Čekanje na direktora teatra i ostvarenje želje. Nakon trideset godina, ponovo igrati kralja Leara. A Kralj Lear je maska, Minetti nosi masku trideset godina i čeka trenutak izlaska na scenu velikog teatra... Direktor ne dolazi, rezervirano mjesto ostaje prazno.
Kao zlatno zrno na dlanu trenutka iskrile su njegove oči i obasjavle put u nutrinu tugovanja glumca koji se oprašta od vjerovanja u klasike, u vizije iznjedrene iz pera stvaraoca teatra… u svakoj izgovorenoj riječi se krio svijet vilenjaka oživljenih u stvarnosti te silverstarske noći… u noći oproštaja sa prohujalim vremenom… noći uranjanja u kraljevske privide novih svitanja… pod reflektorima je izrastala osobnost razgolićena do slavlja nagosti duše, do krhotina preostale ponositosti čovjeka koji je volio i voli umijeće glumišta…
Čarolija svetkovine izgovorene riječi. Čudesnost izdaje pisca koji ne može, ne zna nositi osjetljivu kožu glumca, zanositost odmaka od stvarnosti i otisnuće na pučinu oceana snova. Prsnuće boli odjeveno tišinom nutrine, prekriveno vanjskim mirom iza kojega se kriju nutarnji nemiri.
Ispijanje kukute u zadnjim trenutcima ovozemaljskog vremena, umiranje Sokratovom smrti, umiranje zbog neodustajanja vjerovanja u ideale, umiranje na klupi pored koje prolazi život pod krinkom lažnog veselja i ne osjećanja uzaludnosti vjerovanja u ljepotu nestajućih privida smislenog postojanja u snu…
Jedan sićušni djelić našeg života se odgravao na sceni. Pljesak publike me vratio u stvarnost.
Koliko je velika zaliha čuda koja se kriju u škrinji sudbine?
Neizreciva blizina pokore i strasti, zvuci prošlosti i tišina trenutka, začudan redoslijed snovitog vremena i zbilje. Susret sa beskrajem topline. Led se rastopio.
Promatram tragove patnje u osmijehu sreće. Naklon dubine i aplauz kao molitva zahvale nad uskrsnućem. Svejedno je gdje smo, biverzum je u nama. Bezriječjem čeznutljivih pogleda vjekujemo u hramu slobode, na žrtveniku ljubavi plamti svjedočanstvo njene bezuvjetne darežljivosti...
Na početku bijaše RIJEČ...riječ do riječi, rijeka riječi, bujica riječi, ocean riječi, kap do kapi, biser do bisera, niska riječi...začarani krug života, krug sreće, krug ljubavi...
Riječi kojima ispisujemo brevijar života ne postoje u vokabularima tuđica, nema ih u rječnicima svjetskih jezika, ne mogu se naći u tuđim mislima, ne zrcale se u tuđim srcima.
Ti i ja i svijet u kojem živimo, trojstvo vječnosti, njedra vremena, koljevka ljubavi. U tom carstvu su riječi rajske ptice, vjesnici neba, otajstvo našeg života. Ogledaju se na obzorju trenutka, izranjaju iz zagrljaja oceana snova i nutarnjeg neba, lepršaju kao leptiri na našim usnama i prenose sjeme ljubavi u žižu bivstvovanja.
Riječi, naše riječi su čuvarice neizgovorljivosti osjećanja, nečujne ptice naših svitanja, nevidljive siluete naših zagrljaja, nemirne zvjezde padalice našeg svemira, mirne kaplje u bujici naših žudnji. Iznjedrene iz maštovitih sutona one su vatra, plameni jezici ognjilo strasti, Kondor slobode na čijim krilima lebdimo ljubičastim daljinama i sretni vraćamo u purpurna praskozorja svijesti.
Naše riječi su bjegunice svjesnosti, svjedokinje bjekstva iz stvarnosti, iskre vječne vatre na Olimpu želja, strune tkiva sanja, srebro punog Mjeseca, zlatne niti nutarnjeg Sunca koje skladaju rapsodiju boja, simfoniju mirisa, sonatu okusa, odu sreće i baladu ljubavi. Nježne kao svila leptirovih krila, nestvarne kao latice ruža u lahoru tišine one stvaraju Empirej, kraljevstvo bez vrata, carstvo bez ključeva, svijet sudbine, reljef naših osjećanja.
Osluškujem tišinu i čujem bezglasje riječi, vidim ih u dubini tvoga pogleda, u ljepoti tvojih kao jantar zlatnih očiju iz kojih izlijeću rajske ptice i u moje srce pretaču sjemenje sretnih trenutaka.
Srce mjenja ritam. Prisjeća se.
Prometejeva posljednja riječ je :" Izdržavam. "Macbathova: "Dosta!"
Je li dosta?
Na sceni glumišta tvoj glas... riječi kao rajske ptice uranjaju u svijest... uranjaju u osjećajni režanj... srce pamti osjećanja...
Gledajući glumca kako plače za trojanskom kraljicom, u predstavi, na dvoru u Helsingoru, Hamlet, koji ne može plakati ni za svojim ocem, se pita:
»Što je njemu Hekuba il što je on Hekubi, da tako za njom plače»,
a mladi provincijalac, glumac, na svom diplomskom ispitu na Akademiji dramske umjetnosti u Zagrebu, 1971 mu odgovara:
»Svatko ima svoju Hekubu koja mu nije ništa».
Kako tad tako danas nakon 45 godina, sada već stari provincijalac odgovara isto.
Pet cirkuskih clownova umrlo je ove godine. jutarnje novine pisale su o njihovom životu i o tome kako su oni ležeći sa krvavo crvenim usnama i brašnjavo bijelim licem, na smrtnoj postelji, posljednjom gestom svojih ruku, udešenim za tu priliku, od strane grobara, natjerali tisuće ljudi da se previjaju od smijeha...
Da je znao, da je znao
Da je znao clown stari
Da na svijetu osim scene,
Postoje i druge stvari.
Ne bi nikad, ne bi nikad
Doskakutao u arenu
Ne bi nikad tako tužan
Izigravao sjene sjenu.
S osmijehom u suznom oku
S nešto sreće i nemoći
Sad umire star i tužan
U samoći, u samoći.
Da je znao, da je znao,
Da je znao clown stari
Da su život i arene
dvije sasvim iste stvari.
Ne bi nikad, ne bi nikad
Proskakutao svijetlom binom
Svoj bi nos umjesto šminkom
Rumenio dobrim vinom.
S osmijehom u suznom oku
S nešto sreće i nemoći
Sad umire star i tužan
U samoći, u samoći.
Da je znao, da je znao
Da je znao clown stari
Da za komadićke sreće
Nitko, nitko baš ne mari.
Ne bi nikad, ne bi nikad
Poklanjao svu ljepotu
Drukčije bi tekle stvari
U tom tužnome životu.
S osmijehom u suznom oku
Zdenko Jelčić
Nakon predstave tajac... u zraku pitanje...Što su nama danas Euripid, Seneka, Milton, Čehov?
Očito, povod da u vezi s njima nešto kažemo o sebi, da se nad njihovim davno ispisanim pitanjima zamislimo pitajući se o sebi danas, i da pomoću njih uobličimo svoj izričaj,da pokušamo onom bezimenom u nama darovati ime.
Hamlet se pita, zamišljen nad glumcem, “Što je njemu Hekuba, i on njoj, da za njom toliko plače?”. I sve te emocije, suze i drhtav glas, a ni zbog čega. Zbog Hekube. Zbog davnog mita.
Sjećam se, crtah tvoj lik u pjesku, pjena ga oblikovaše u biser. Vjerovah u iluziju, u bljesak na zaslonu želje.
Nije blijedila, nije bila uspomena, nije bilo sjećanje. Bio si stvaran u nestvarnoj zbilji. bio si tu, ćutih te
u mjericama tankoćutnih nemira, u poetici sanja, u zrnu srca, u kutku pogleda. Plakala sam na sudbinom Hekube u meni... Jesam li? ... ili je to bio osjećaj samosažaljenja?... bjesomućno traganje za izvorom ljepote izvan sebe?
"Zahvalimo njoj,nepresušenom vrelu, čiji tok sve suše i potresi ne prekinuše.Njoj, stablu samomu koga sve bure ne iščupaše, svi požari ne izgoriše, koje zla kob kroz vjekove po njoj prosu, njoj čije žile ne uginuše, čiji sokovi ne presahnuše. "
sjetih se Meštrovićeve misli... i njegove statue žene, majke, ljubavi.
Vidjeh nježnu snagu, ljepotu, osjetih pretakanje iluzije u zbilju.
Da, zahvalimo njoj za ovo ovdje i ovo sada...
Dijana Jelčić
fotografija... Ivan Meštrović, majka zavjetuje dijete, 1927.
Odrasla sam iza svjetla pozornice. Još kao mala djevojčica sam često s druge strane doživljavala čarobni svijet pjeska i pjene kazališne svakodnevice. Danas znam da sam imala sreću odrasti, sazrijeti, naučiti voljeti i živjeti u svijetu iza zrcala stvarnosti.
Na sceni oživjela uspomena,. Boalin teatar zatomljenih osjećaja, osjetih ključanje u kaležu sjećanja.
Na tvojim
glasnicama
dah smrti.
Bojala sam se.
Kako opisati
strunu
davne šutnje?
U konaku straha
umiraše ruže.
Nad tvojim čelom
nepoznate sjene.
Ubitačna tišina,
nesnosan muk,
u čahuri mrtvila
izdaja života.
U ovitku darak,
treći u zbroju
kerubina,
čuvara vrata
raja,
anđeo zahvale,
anđeo vatre
i
bjelji od snijega
anđeo spasenja.
Bljesak u oluji
tmine,
u srcu grč,
promjena ritma,
metanoja svijesti
i kraj
oročenog
vremena.
Pljesak publike.
Na tvom licu osmijeh.
Divno je bilo gledati te odbjeglog iz stvarnosti… vidjeti tvoj sjaj pod škrtim reflektorima … tvoje čudoriječje je svetilo vrijeme… na obroncima sutona je tutnjala Bernhardova snažna tekstualnost … začudna postojanost prolaznosti slave… čekanje u predklijetki nedosanjanog sna… u auli Talijina hrama… u šapatu nadanja jecaj… tiho opijelo moćnici umijetnikove nutrine… zaboravljen od zbilje na sceni je Sokratovom smrću umirao glumac… promatrala sam tvoje oči… u njima je živo kralj Lear… i glumac prognanik iz glumišta velegrada…
Tvoj glas je punio odaju... kao ognjilo patosa palio osjećanja... osjetih uzbuđenje… isto onako kao u dane prvih susreta… još uvijek osmišljavaš iluzije tankoćutnošću tvoga pogleda… još uvijek je divno osjećanje tvog misaonog zavlačenja u srce mene pustolovke tvojim sanjarijama… tragačice po usjeklinama godina oko tvojih usana…
Divna je ova nedodirujuća čulnost nevidljive niti koja nas sjednjuje svojim titrajima… još uvijek uspijevaš zaustaviti nalete sjevernog vjetra u uvalu naglog ljeta ovjekovječenog u ovome ovdje i ovome sada… još uvijek slijevaš suglasnike i samoglasnike u riječi koje za mene imaju drugačije značenje…
Oživljavaš elen vital često zaboravljen u Bergsonovoj filozofiji… u krležianskim dramama… u ovoj Bernhardovoj drami napisanoj za tebe… obogatio si je snagom tvoje postojanosti u kreativnom univerzumu… svijetom satkanim od struna umijeća umjetnosti…
Poslije salvi odživljene ljepote uranjam u zrno tišine, u ono majušno ništa u kojem je sve, sve boli, sve tuge, sva besvjesna stanja, svi titraji kreativnog uma i sreća i ljubav... poetika svakodnevice i ova slika u kojoj se zrcali to začudno zrno tišine, to začudno sve.
Bilo je to davno… u Zürichu… Stajala sam pred Kunsthausom i promatrala Rodinova „Vrata pakla“…
Skulpturu koja metaforički predstavlja besmisao života... inspirirana Michelangelovim posljednjim sudom, Delacroixovom, Danteovom i Vergilijevom imaginacijom prelaska rijeke Stiks i ovjekovječena gipsanim odljevom pohranjenim u d'Orsay muzeju u Parizu ...
Grad je tonuo u nostalgiju kasnojesenjeg sutona… Na brežuljku u bijelim dvorima je bolovao pjesnik… stihovi njegove pjesme su probijali zid tišine…
Odnesite me braćo u nekom jedrenjaku
U starom jedrenjaku negdje daleko
I ostavite me samog s mojom gitarom
Neka mjesto mene živi drugi netko…
Bojala sam se, osjećala prisutnost Tanatosa. U elegiji vjetra začuh pitanje.
Što li te je tako ranilo tajanstvena ženo da dušu umataš tišinom prohujalog vremena?
Tiho kao crna pantera se spuštala noć… Demoni su plesali svoj nevidljivi ples… Nisam osjećala hladnoću, osjećala sam bol. Branila me od potonuća u more zlih slutnji.
"Odnesite me braćo u neko drugo vrijeme
Gdje ništa više nije po starom
I izgubite negdje na otoku nekom
Mene sa psom i gitarom…"
Osjetih pjesmu kao crnu slutnju… ponavljajuća molba je razdirala svijest… dotaknuh skulpturu… tu tajanstvenu viziju vrata iza kojih se skriva nepoznato bdijenje u vječnoj vatri… figurice su me gledale očima patnika… šapnuh… povedite nas braćo negdje daleko… nevjerna je nama ova zemlja stara…
Ne znam koliko dugo sam stajala na kiši… kažnjavala sam samu sebe… drhtala kao vrba u vrbiku na obroncima zelene rijeke, tugovala kao nesretni Pan u Arkadiji njegova djetinjstva, plutala kao preživjela putnica sa jedrenjaka koji je tonuo u ledenom moru nadanja…
Mokra do kože osjetih uzaludnost tugovanja… vrata pakla su zablještala pod svjetlom tek zapaljenog reflektora… pogledah u mislioca… osjetih kovitlanje misli… osjećaj nemoći je nestajao… u svijesti mi sinu Rodinova metafora besmisla… šapnuh, pakao nosimo u sebi… oslobodi ga se... krenuh kući…
Sjećam se, u noći su oživjele figurice sa skulpture... Balzacova Ljudska komedija, Baudelaireovi Cvjetovi zla, odživjeh drugo pjevanje Danteovog pakla... preživjeh rađanje, umiranje i ponovno rađanje... to je bila noć dozrijevanja u boli, noć ubitaćne tišine...
A onda je u svitanju mladog dana zazvonio telefon...
Osjetih smiraj misli… nestajanje zlih slutnji… umjesto vrata pakla vidjeh viziju bijele golubice sa granćicom maslinova drveta u kljunu… bio je to osjećaj
Divan, neusporediv, neopisiv ali moj... osjećam ga još uvijek...
Odnesite me braćo u nekom jedrenjaku
u starom jedrenjaku negdje daleko
i ostavite me samog s mojom gitarom
neka mjesto mene živi drugi netko.
Odnesite me braćo u neko drugo vrijeme
gdje ništa više nije po starom
i izgubite negdje na otoku nekom
mene sa psom i gitarom.
A ja ću vam za uzvrat
pjevati o sreći
i moliti ne prilazite blizu.
Odnesite me braćo na drugu planetu
nevjerna je meni ova zemlja stara
na drugoj planeti sretni ćemo biti
moj pas, ja i gitara.
Odnesite me braćo iz ovog života
sve što voljeh tu bez traga nesta
izgubite me negdje s mojom gitarom
il'bolje ukopajte s mjesta.
A ja ću vam za uzvrat
pjevati o sreći
i moliti ne prilazite blizu
Budite sretni dragi prijatelji... mi jesmo... pobjedili smo vrijeme tihog umiranja... Zdenkova pjesma je tek uspomena...
a sve drugo je metafora besmisla... i zrcalo originalnih vrata pakla...:)
Veliki odlazak na sceni, u subotu, 21.svibnja u 20h, u Teatru &td proslavitli su Zdenko Jelčić, Pero Kvrgić, Duško Valentić, Lela Margitić, Neva Rošić, Tonko Lonza, Helena Buljan i mnogi drugi.
Stari glumac Minetti, nakon trideset godina izbivanja sa scene,u predvorju hotela u Ostendeu čeka direktora teatra, koji mu je ponudio da još jednom odigra kralja Leara. Silvestarska je večer. Svi luduju, a on čeka. Slučajnim prolaznicima razlaže svoj život... pita se o smislu teatra i čeka.
Vani pada snijeg. Večer prolazi. Sudbina kralja Leara koji je velikodušno razdao sve ponavlja se na velikom glumcu.
Jedna od posljednjih velikih drama austrijskog dramatičara Thomasa Bernharda.
Dramu je preveo i za izvođenje adaptirao u monodramu Zdenko Jelčić.
Ona se više ne događa Minettiju u Njemačkoj nego glumcu u Hrvatskoj...
Ovako je bilo prije početka predstave...
u dvorištu teatra ITD
Maja Njirjak voditeljica vjesti iz kulture HTV1
Biba Ipša i Lidija Ivanda
Helena Buljan Zdenka Maruničić
Lana Golob i Nada Gačišić
Pero Kvrgić sa suprugom Nevenkom Stipančić
Pero Kvrgić, Nevenka Stipančić, Neva Rošić i tonko Lonza
JELČIĆ: (Ulazi u privatnom kostimu, ozbiljan kao da će početi glumiti pa mijenja raspoloženje i počinje se smijati).
Ispričavam se. Ja sam početak zamišljao potpuno drukčije. Znam da je malo neobično predstavu počinjati isprikom, ali ja se moram odmah ispričati. Početak je važan. Svaki početak je važan. To je trebalo ovako početi. Publika kao sjedne, smjesti se. Ulazi glumac. Ozbiljan... dolazi do praznih stolica u prvom redu i počinje govoriti:
To sam ja rezervirao...Imam ovdje sastanak s direktorom kazališta u Dubrovniku ....Ja sam naime glumac...Jelčić koji se odrekao klasike...Tu smo dogovorili. Na predstavi... Za pedesetgodišnjicu mog umjetničkog djelovanja trebam igrati Leara... Shakespeare.... Trideset godina ga nisam igrao... Trideset godina uopće nisam nastupao...E sad...Publika,...kojeg Leara???...I onda ja...:
Lear...znate....Kralj Lear ....Najznačajnije dramsko djelo svjetske književnosti...
A publika opet:Koji Lear??? ...
Predstava je počela aplauzom oduševljenog gledališta... doajeni Hrvatskog glumišta su pljeskali glumcu...
Kako je bilo poslije predstave'
o tome ću vam pisati kasnije...
U noći punog mjeseca, u portu, pod zidinama Grada trubadur je prebirao po strunama gitare, pjevao poeziju kiše. Nebo je blještalo zlaćanim prahom, predstavom koja se odigravala u vremenu prije našeg vremena. Doživjeh zrcaljenje vječnosti u iluziji trenutka, vidjeh kako se zvjezda padalica iskri u tvojim očima. U toj maloj vječnosti se događao život nedjeljiv od sjećanja i nadolazećih žudnji.
U artimiji srca suglasje čežnje i želje.
Odnesi me u plamenak sna,
u planetarij kristalne Lune
i zvjezda tvoga neba.
Ostavi me u tom djeliću vječnosti,
u beskraju bez sjena,
bez boli i patnji.
Odnesi me u dvore noći,
u tišinu snova
i šapat mjesečine.
Ostavi me pod
baldahinom sutona,
na hridi oceana,
u rađaoni biserja.
Odnesi me u dolinu rijeke,
u zagrljaj poezije kapi
i drevnih oceana.
Ostavi me na delti,
u dodiru trenutka i vječnosti.
Odnesi me u tvoje nemire,
u spokoj danjih uzbuđenja
i uzdrhtalost snova.
Ostavi me u tišini,
u šutnji istine,
u zagrljaju
kćeri vremena.
Slutim nepotrebnost traganja za prohujalim vremenom jer između nas i prošlosti postoji svijet rođen iz naših sjećanja, svijet koji se zrcali u ovome ovdje i ovome sada. Svijet prepun poezije ispisane suzama tuge i sreće, trenutak u kojem smo prvi put vidjeli lice ljubavi.
