Metafora besmisla...
Bilo je to davno… u Zürichu… Stajala sam pred Kunsthausom i promatrala Rodinova „Vrata pakla“…
Skulpturu koja metaforički predstavlja besmisao života... inspirirana Michelangelovim posljednjim sudom, Delacroixovom, Danteovom i Vergilijevom imaginacijom prelaska rijeke Stiks i ovjekovječena gipsanim odljevom pohranjenim u d'Orsay muzeju u Parizu ...
Grad je tonuo u nostalgiju kasnojesenjeg sutona… Na brežuljku u bijelim dvorima je bolovao pjesnik… stihovi njegove pjesme su probijali zid tišine…
Odnesite me braćo u nekom jedrenjaku
U starom jedrenjaku negdje daleko
I ostavite me samog s mojom gitarom
Neka mjesto mene živi drugi netko…
Bojala sam se, osjećala prisutnost Tanatosa. U elegiji vjetra začuh pitanje.
Što li te je tako ranilo tajanstvena ženo da dušu umataš tišinom prohujalog vremena?
Tiho kao crna pantera se spuštala noć… Demoni su plesali svoj nevidljivi ples… Nisam osjećala hladnoću, osjećala sam bol. Branila me od potonuća u more zlih slutnji.
"Odnesite me braćo u neko drugo vrijeme
Gdje ništa više nije po starom
I izgubite negdje na otoku nekom
Mene sa psom i gitarom…"
Osjetih pjesmu kao crnu slutnju… ponavljajuća molba je razdirala svijest… dotaknuh skulpturu… tu tajanstvenu viziju vrata iza kojih se skriva nepoznato bdijenje u vječnoj vatri… figurice su me gledale očima patnika… šapnuh… povedite nas braćo negdje daleko… nevjerna je nama ova zemlja stara…
Ne znam koliko dugo sam stajala na kiši… kažnjavala sam samu sebe… drhtala kao vrba u vrbiku na obroncima zelene rijeke, tugovala kao nesretni Pan u Arkadiji njegova djetinjstva, plutala kao preživjela putnica sa jedrenjaka koji je tonuo u ledenom moru nadanja…
Mokra do kože osjetih uzaludnost tugovanja… vrata pakla su zablještala pod svjetlom tek zapaljenog reflektora… pogledah u mislioca… osjetih kovitlanje misli… osjećaj nemoći je nestajao… u svijesti mi sinu Rodinova metafora besmisla… šapnuh, pakao nosimo u sebi… oslobodi ga se... krenuh kući…
Sjećam se, u noći su oživjele figurice sa skulpture... Balzacova Ljudska komedija, Baudelaireovi Cvjetovi zla, odživjeh drugo pjevanje Danteovog pakla... preživjeh rađanje, umiranje i ponovno rađanje... to je bila noć dozrijevanja u boli, noć ubitaćne tišine...
A onda je u svitanju mladog dana zazvonio telefon...
Osjetih smiraj misli… nestajanje zlih slutnji… umjesto vrata pakla vidjeh viziju bijele golubice sa granćicom maslinova drveta u kljunu… bio je to osjećaj
Divan, neusporediv, neopisiv ali moj... osjećam ga još uvijek...
Odnesite me braćo u nekom jedrenjaku
u starom jedrenjaku negdje daleko
i ostavite me samog s mojom gitarom
neka mjesto mene živi drugi netko.
Odnesite me braćo u neko drugo vrijeme
gdje ništa više nije po starom
i izgubite negdje na otoku nekom
mene sa psom i gitarom.
A ja ću vam za uzvrat
pjevati o sreći
i moliti ne prilazite blizu.
Odnesite me braćo na drugu planetu
nevjerna je meni ova zemlja stara
na drugoj planeti sretni ćemo biti
moj pas, ja i gitara.
Odnesite me braćo iz ovog života
sve što voljeh tu bez traga nesta
izgubite me negdje s mojom gitarom
il'bolje ukopajte s mjesta.
A ja ću vam za uzvrat
pjevati o sreći
i moliti ne prilazite blizu
Zdenko Jelčić
Ibrica Jusić je uglazbio i opjevao
Odnesite me braćo ...
Budite sretni dragi prijatelji... mi jesmo... pobjedili smo vrijeme tihog umiranja... Zdenkova pjesma je tek uspomena...
a sve drugo je metafora besmisla... i zrcalo originalnih vrata pakla...:)
Dijana Jelčić
Oznake: vrijeme tihog umiranja, zdenko Jelčić, Ibrica Jusić, Rodin, vrata pakla
|
