dinajina sjećanja

srijeda, 30.08.2017.

Metafora besmisla...



Bilo je to davno… u Zürichu… stajala sam pred Kunsthausom i promatrala Rodinova „Vrata pakla“… skulpturu koja metaforički predstavlja besmisao života... inspirirana Michelangelovim posljednjim sudom, Delacroixovom, Danteovom i Vergilijevom imaginacijom prelaska rijeke Stiks i ovjekoveječena gipsanim odljevom pohranjenim u d'Orsay muzeju u Parizu ... osjećala sam prisutnost Thanatosovog carstva… tugu u elegiji vjetra koji se provlačio kroz kosu.

Što li te je tako ranilo tajanstvena ženo koja svoju dušu umataš tišinom prohujalog vremena?

Grad je tonuo u nostalgiju kasnojesenjeg sutona… Na brežuljku u bijelim dvorima je bolovao pjesnik… stihovi njegove pjesme su probijali zid tišine…

Odnesite me braćo u nekom jedrenjaku
U starom jedrenjaku negdje daleko
I ostavite me samog s mojom gitarom
Neka mjesto mene živi drugi netko…


Oćutih bol djeteta iz dalekog Sijama, ljubav se hrvala sa mačem koji je rezao Gordijev čvor u kojem je bila spletena zločud genoma, spaljivanje nemani do pepela… Tiho kao crna pantera se spuštala noć… Demoni su plesali svoj nevidljivi ples… Nisam osjećala hladnoću, osjećala sam bol koja je bridila krvnim žilama i branila me od potonuća u more zlih slutnji.

"Odnesite me braćo u neko drugo vrijeme
Gdje ništa više nije po starom
I izgubite negdje na otoku nekom
Mene sa psom i gitarom…"


Osjetih pjesmu kao crnu slutnju… ponavljajuća molba je razdirala svijest… dotaknuh skulpturu… tu tajanstvenu viziju vrata iza kojih se skriva nepoznato bdijenje u vječnoj vatri… figurice su me gledale očima patnika… šapnuh… povedite nas braćo negdje daleko… nevjerna je nama ova zemlja stara… ne znam koliko dugo sam stajala na kiši… kažnjavala sam samu sebe…

Drhtala kao vrba u vrbiku na obroncima zelene rijeke, tugovala kao nesretni Pan u Arkadiji njegova djetinjstva, plutala kao preživjela putnica sa jedrenjaka koji je tonuo u ledenom moru nadanja… mokra do kože osjetih uzaludnost tugovanja… vrata pakla su zablještala pod svjetlom tek zapaljenog reflektora… pogledah u mislioca… osjetih kovitlanje misli… osjećaj nemoći je nestajao… u svijesti mi sinu Rodinova poruka… pakao nosimo u sebi… krenuh kući…

Kada je Danica objavila zoru osjetih smiraj misli… nestajanje zlih slutnji… umjesto vrata pakla vidjeh viziju Picassove bijele golubice sa granćicom maslinova drveta u kljunu…

Dijana Jelčić

Oznake: Zürich, Rodin, vrata pakla, zdenko Jelčić
- 07:27 - Komentari (32) - Isprintaj - #

utorak, 06.09.2016.

Metafora besmisla...




Bilo je to davno… u Zürichu… Stajala sam pred Kunsthausom i promatrala Rodinova „Vrata pakla“…




Skulpturu koja metaforički predstavlja besmisao života... inspirirana Michelangelovim posljednjim sudom, Delacroixovom, Danteovom i Vergilijevom imaginacijom prelaska rijeke Stiks i ovjekovječena gipsanim odljevom pohranjenim u d'Orsay muzeju u Parizu ...


Grad je tonuo u nostalgiju kasnojesenjeg sutona… Na brežuljku u bijelim dvorima je bolovao pjesnik… stihovi njegove pjesme su probijali zid tišine…

Odnesite me braćo u nekom jedrenjaku
U starom jedrenjaku negdje daleko
I ostavite me samog s mojom gitarom
Neka mjesto mene živi drugi netko…

Bojala sam se, osjećala prisutnost Tanatosa. U elegiji vjetra začuh pitanje.
Što li te je tako ranilo tajanstvena ženo da dušu umataš tišinom prohujalog vremena?
Tiho kao crna pantera se spuštala noć… Demoni su plesali svoj nevidljivi ples… Nisam osjećala hladnoću, osjećala sam bol. Branila me od potonuća u more zlih slutnji.

"Odnesite me braćo u neko drugo vrijeme
Gdje ništa više nije po starom
I izgubite negdje na otoku nekom
Mene sa psom i gitarom…"

Osjetih pjesmu kao crnu slutnju… ponavljajuća molba je razdirala svijest… dotaknuh skulpturu… tu tajanstvenu viziju vrata iza kojih se skriva nepoznato bdijenje u vječnoj vatri… figurice su me gledale očima patnika… šapnuh… povedite nas braćo negdje daleko… nevjerna je nama ova zemlja stara…
Ne znam koliko dugo sam stajala na kiši… kažnjavala sam samu sebe… drhtala kao vrba u vrbiku na obroncima zelene rijeke, tugovala kao nesretni Pan u Arkadiji njegova djetinjstva, plutala kao preživjela putnica sa jedrenjaka koji je tonuo u ledenom moru nadanja…
Mokra do kože osjetih uzaludnost tugovanja… vrata pakla su zablještala pod svjetlom tek zapaljenog reflektora… pogledah u mislioca… osjetih kovitlanje misli… osjećaj nemoći je nestajao… u svijesti mi sinu Rodinova metafora besmisla… šapnuh, pakao nosimo u sebi… oslobodi ga se... krenuh kući…

Sjećam se, u noći su oživjele figurice sa skulpture... Balzacova Ljudska komedija, Baudelaireovi Cvjetovi zla, odživjeh drugo pjevanje Danteovog pakla... preživjeh rađanje, umiranje i ponovno rađanje... to je bila noć dozrijevanja u boli, noć ubitaćne tišine...

A onda je u svitanju mladog dana zazvonio telefon...

Osjetih smiraj misli… nestajanje zlih slutnji… umjesto vrata pakla vidjeh viziju bijele golubice sa granćicom maslinova drveta u kljunu… bio je to osjećaj

Divan, neusporediv, neopisiv ali moj... osjećam ga još uvijek...

Odnesite me braćo u nekom jedrenjaku
u starom jedrenjaku negdje daleko
i ostavite me samog s mojom gitarom
neka mjesto mene živi drugi netko.


Odnesite me braćo u neko drugo vrijeme
gdje ništa više nije po starom
i izgubite negdje na otoku nekom
mene sa psom i gitarom.

A ja ću vam za uzvrat
pjevati o sreći
i moliti ne prilazite blizu.

Odnesite me braćo na drugu planetu
nevjerna je meni ova zemlja stara
na drugoj planeti sretni ćemo biti
moj pas, ja i gitara.

Odnesite me braćo iz ovog života
sve što voljeh tu bez traga nesta
izgubite me negdje s mojom gitarom
il'bolje ukopajte s mjesta.

A ja ću vam za uzvrat
pjevati o sreći
i moliti ne prilazite blizu

Zdenko Jelčić


Ibrica Jusić je uglazbio i opjevao

Odnesite me braćo ...

Budite sretni dragi prijatelji... mi jesmo... pobjedili smo vrijeme tihog umiranja... Zdenkova pjesma je tek uspomena...
a sve drugo je metafora besmisla... i zrcalo originalnih vrata pakla...:)

Dijana Jelčić






Oznake: vrijeme tihog umiranja, zdenko Jelčić, Ibrica Jusić, Rodin, vrata pakla
- 20:20 - Komentari (16) - Isprintaj - #

ponedjeljak, 25.01.2016.

Sjećanje na davni snijeg...




Zürich, Kunsthaus... vrata pakla... davna 2008- a godina... tada pisah suzama... a sjećanje na vrijeme tihog umiranja još uvijek ledi krv...



Promatrala sam Rodinova Vrata pakla. Vjetar se elegijom tužne vrbe provlačio kroz moju kosu.
Što li te je tako ranilo tajanstvena ženo koja svoju dušu umataš tišinom prohujalog vremena?

Nebo je plakalo kristalnim suzama koje su se kao bijele pahuljice spuštale na moj dlan. Grad je tonuo u nostalgiju kasnojesenjeg sutona.

Bijela golubica je sletila na kapiju straha, izvela srce iz carstva Thanatosa i zagugutala odu utjehe.

Dolazeći mrak se pretakao u blještavilo nutarnje vatre. Na brežuljku iznad moći boga smrti, u moći srcoljublja je bolovala moja ljubav. Oćutih bol djeteta iz dalekog Sijama, ljubav se hrvala sa mačem koji je rezao Gordijev čvor u kojem je bila spletena zločud genoma, spaljivanje nemani do pepela.

Drhtala sam kao vrba u vrbiku na obroncima zelene rijeke, tugovala kao nesretni Pan u Arkadiji njegova djetinjstva, plutala kao preživjela putnica Titanika koji je potonuo u ledenom moru izgubljenih želja. Gledala sam očima srca i vidjela potonuće sreće. Moje srce je tonulo s njom.

Dotaknuh sjećanja, te nježne čuvare vrata vremena. Čujnost urlika nutrine je nadglašavao zvuk sirene koja se probijala kroz večernju vrevu da spasi tvoj život. Mjesečina se probijala kroz sive oblake i gasila snagu plavog svjetla. Ćutila sam tvoje dlanove na koži, odživjela vrhunac ljubavnog čina uspinjući se kamenim stepenicama ka perivoju u kojem je tihovala smrt.

Tiho kao crna pantera se spuštala noć. Demoni su plesali svoj nevidljivi ples u krošnjama perivoja, a ja sam stajala pred vratima pakla i čekala presudu vrhovnog sudca.
Nisam osjećala hladnoću, osjećala sam bol koja je bridila krvnim žilama i branila me od potonuća u more zlih slutnji. Kada je Danica objavila zoru vrata pakla su se zatvorila i ja vidjeh bjelu golubicu sa granćicom maslinova drveta u kljunu.
Dok osluškujem melodiju sa Titanika sretna sam. Moja ljubav je izdržala hladnoću sudbine i nije nestala u ledenom moru zlih slutnji.

Dijana Jelčić



davna 2008 godina i moja tuga

Oznake: Rodin, vrata pakla
- 08:08 - Komentari (22) - Isprintaj - #

petak, 16.10.2015.

Govor tijela...



"Nevidljiva putanja gravitacije oslobađa kamen.
Nevidljivi ponor Ljubavi oslobađa čovjeka."
Saint-Exupery


Volim besane noći,
jezik zvijezda,
govor zlatne tišine.

Volim zvukove dana,
pjesmu ptica,
huk breza,
muk cvijeća,
šutnju mirisa.

Volim budnost života,
tvoju blizinu,
i dijalog naših tijela.

Osmijehom mi odaješ
tajnu tvoga rodoslovlja,
razotkrivaš vrtložnicu
tvoga genoma,
očima pričaš priču porijekla,
raskrinkavaš misteriju
trnovite putanje ka zvjezdama.

Zagrljajem tihuješ
jezikoslovlje ljubavi,
bezriječno postojanje
njenog svejezičja.
Tijelo je hermenaut,
prevodioc i tumač
osjećanja.

Koža razumije,
sluša, sjeća se, pamti,
a usne cjelovima
uspavljuju i bude svijest.

Dlanovi puni sjećanja,
čuvaju nevinost
prvih milovanja,
tajne obrisanih suza.

Na rondou zabluda,
na stazi odustajanja,
umjesto tvoje poezije
i mojih mudrovanja
tijelo uranja u tajne
pjesništva,
postaje tvorac jezika
nutanje tišine.

Sjene naših pokreta
iščitavaju poruke,
rješavaju zagonetke,
novim obličjem tjelesne poetike,
bezriječnom metaforikom čula,
tankoćutnim dodirima,
nježnošću,
žudnjom,
premošćuju
provalije neshvaćanja,
nesporazuma,
ponore tuga.

Na licu sreća,
raskošna ljepota,
neizrecivost
jezika ljubavi.

Dijana Jelčić ... "Nestvarno stvarni"... KULTura sNOVA, Zagreb, 2014



Oznake: Rodin, poljubac, govor tijela...
- 08:19 - Komentari (8) - Isprintaj - #

<< Arhiva >>